U prostorijama vrtića isturene jedinice „Radmila Nedić“ u Petnjici upriličena je svečanost povodom male mature.
Početak rada vrtića u Petnjici
1. juna 2004. godine otpočela ja sa radom isturena jedinica vrtića „Radmila Nedić“ u Petnjici, koja je smještena u OŠ „Mahmut Adrović“.
Danas u isturenoj jedinici vrtića rade dvije vaspitne mješovite grupe, ukupan broj djece u vrtiću iznosi 65, dok je svoje dane u vrtiću okončalo 31 dijete.
Vaspitačice Senka Ćeman i Hajrija Muratović istakle su zahvalnost roditeljima za svakodnevnu saradnju.
Zbog novonastale situacije pandemije COVID 19, tradicionalna šetnja neće biti upriličena kao i prisustvo roditelja.
Za oko 30-tak proizvođača mlijeka sa područja Vrbice i Trpezi pojavio se problem sa prodajom sirovog mlijeka. Za njih je linijski otkup bio organizovan od strane mljekare Kamenuša iz Rožaja. Kako je saznao portal radija, mljekara je prestala da otkupljuje od stočara sa ovog područja mlijeko a kao razlog su naveli da je opao kvalitet mlijeka i da su zbog toga obustavili otkup.
Izet Cikotić, mjesečno je isporučio oko 1500 litara i već 15 godina prodaje mlijeko mljekara „Počeo sam da sirim. Pokušavam da premostim sa prodajom sira. Zvao sam Kamenušu i oni su mi rekli da se popravi malo kvalitet pa će opet počet opet od 1.jula. To nama nije ništa sigurno, ne znam šta će desit“, istakao je penzioner Izet Cikotić iz Gornje Vrbice.
Prema saznanjima portala radija, grupa poljoprivrednih proizvođača se obratila predsjedniku opštine, Samiru Agoviću i upoznala ga sa problemom. Kako smo saznali iz kabineta predsjednika opštine, on se uključio sa namjerom da pomogne da se ovaj problem riješi na relaciji kooperanti i mljekara Kamenuša a ukoliko ne postoje uslovi, predsjednik je obećao da će kontaktirati i druge otkupljivače sirovog mlijeka.
Uz podršku Agencije za ostvarivanje prava zajednica (AOPZ), Udruženje „Divan“ koje godinama radi na promociji i afirmaciji kulturnih vrijednosti građana, posebno pisaca manjebrojnijih zajednica je započelo realizaciju i pripremu nove knjige „Antologija poezije Mostovi prijateljstva“.
Iz „Divan-a“ ističu da: „Književnost je veoma značajna i najbolji je medij za prenošenje univerzalnih poruka ljubavi, mira, razumijevanja i poštovanja među ljudima. S obzirom na činjenicu da pisci pripadnici zajednica, posebno Bošnjaci, nailaze na poteškoće u objavljivanju knjiga na svom maternjem jeziku i često djeluju izolirano u svojoj zajednici, odlučili smo napraviti projekt kroz koji ćemo okupiti pisce iz različitih zajednica koji stvaraju na različitim jezicima. ”
U proteklom periodu Udruženje “Divan” objavilo je četiri zbirke poezije Mostovi prijateljstva (1, 2, 3 i 4) koje su imale značajne uspjehe i promocije, a one se godinama dijele u našim školama gdje je vrlo malo ili nema uopše knjiga na jezicke manjebrojnijih naroda u Sjevernoj Makedoniji. Projektom se planira darovanje knjiga školama i učenicima iz multietničkih sredina.
Na ovaj način u jednoj antologiji koja popularizira pisanu riječ će se slaviti poezija, ali će se i jačati inkluzivnost i povezanost ljudi, te njihovo bolje poznavanje i razumijevanje.
Fudbaleri Petnjice u četvrtak u Kotoru igraju odlučujuću utakmicu za plasman u Drugu ligu Crne Gore protiv FK Cetinje
U prvim utakmicama oba kluba su poražena od Mladosti DG, koja je novi drugoligaš, pa će direktni duel u Kotoru odlučiti još jednog drugoligaša.
“Da naš klub i dalje ima podršku dokazuju i nove donacije Esnaf Adrović iz Luksemburga donirao je 30 trenerki za putovanje. Ernes Muratović i Color shop Doo donirli su 25 majica za putovanje, a kompanija Gagi tours je donirala prevoz do Kotora i nazad.
Fudbalski klub Petnjica još jednom se zahvaljuje svima koji su na bilo koji način pomogli put našeg kluba ka Drugoj ligi. Nadamo se da ćemo se u četvrtak zajedno radovati”, kazali sui z Uprave FK Petnjica.
Bihorskim putevima danas špartaju automobili svih evropskih tablica, skoro pa da nema grada iz kojih nema tablica u Petnjici. Dominiraju naravno „žute“ ili luksemburške.
Oni koji su manje obaviješteni, olako donesu sud koji je izražen kroz komentar – a lako je njima. Da nije baš sve onako kako izgleda na prvi pogled, to se zaključi već odmah nakon nekoliko rečenica razgovora sa vlasnicima automobila sa stranim tablicama ili kako se popularno kod nas zovu – dijasporcima.
Esad Kožar
Njihov put da bi postali vlasnici tih „žutih“ tablica kao i stanova, kuća i svega onog što čini život čovjeka pristojnim, nije ni malo bilo lako. Naprotiv, njihov put je bio težak, pun neizvjesnosti, patnje, gorčine, razočarenja u društvo, sistem a ponajviše u one svoje, bližnje. Jedna od takvih priča je i priča Esada Kožara, čiji je put do Holandije pun je prepreka zbog kojih bi mnogi drugi odustali, ali ne i ovaj Ponorac.
Nakon što je završio osnovnu školu na Ponoru, sa napunjenih 14 godina života, Esad odlazi za Beograd kod brata gdje uči školu. Radni angažman dobija u firmi čija priroda posla ga vodi u Požegu, a odatle u Tivat.
„Tu mi je pomogao Feho Ličina i tu sam dobio dobar posao. Sjedim u bager i ništa ne radim, samo da se bager ne prevrne“, počinje svoju priču Esad Kožar i njegovom putu do Holandije.
Ono što ga je čekalo to je dug prema državi, a to je vojska koji je Esad odužio a po odsluženju vojnog roka, odlazi za Luksemburg.
„Mislio sam da je sve drugačije. Nadao sam se dosta u svoje ljude i svoju familiju koje je dosta bilo. Haso Rastoder i njegov sin su mi pružili ruku pomoći i oni su mi izašli u susret. Nakon tri mjeseca sam se vratio ponovo na Ponor, jer tamo nijesam imao gdje da stanujem. Nakon toga, otac počinje kuću u Sarajevu i ja odlazim tamo. Tamo sam se zaposlio. Rat počinje, brat mi bude ranjen kao vojnik i onda smo mi izbjegli u toku rata otuda ovdje. Zahvaljujući vezama i poznanstvima, 94. godine krećem za Beograd kod brata i direktno pričam na Novom Beogradu sa Vojislavom Šešeljem.
Odveo me brat preko protekcije da me prime u policiju i primilu su me. Međutim, poslali su me na Kosovo. Opet sam otišao kod Šešelja i on mi je rekao da ću biti tu u Beogradu. Dva puta sam bio kod njega.
Međutim, vidio sam da za mene tu mjesta nema. Možda sam ja tada bio veći nacionalista nego što sam danas. Čovjek mi je lijepo pružio priliku. Moj brat se, dok je bio živ, zaklinjao u Beograd koliko ga je volio. Bio je u Luksemburgu i u Holandiji ali je uvijek, što bi se reklo, plakao za Beogradom. Ja nisam mogao da nađem sebe jer sam se bojao da će da me pošalju na Kosovo, Bosnu u rat. Vidio sam šta je rat, okusio sam ga i nije mi se opet išlo“, priča svoj životni put Esad za portal radija koji je odmah po saznanju da treba da ide u rat u Bosnu, odlučio da napusti i odlazi u Luksemburg.
„Nalazim posao tamo uz pomoć amidžića Ćaka Kožara, a pomogli su mi Haso i Naser Rastoder. Zaposlio sam se kod nekog selja. Težak posao. Zatvoren u garažu i ja moram da žagam motornom testerom i pored toga što mi nije bila struka. Katastrofa. Popucale mi bubne ope a pored toliko familije, svi su me prepadali policijom. Odlazim u Holadniju u azilski centar, a žena sa dvoje djece su mi ostali ovdje. Šefko Ajdarpašić mi je pomogao da mi žena sa njih dvoje dođe kod mene. Sjećam se tog vremena i kada sam sa 10 guldena krenuo za Francusku, nešto preko 550 kilometara, kod Ćaka amidžića. Našao sam jednog roma kojem je auto bilo toliko staro da je svuda gredom cijedio filter od ulja. Tih deset guldena je bilo vrijednosti tada kao 10 maraka i bilo je vrijedno.
Preuzeo sam suprugu i djecu i doveo ih samnom u azilski centar“, kaže Esad a za njega i njegovu porodicu tek počinju problemi u centru gdje provodi dvije godine.
„Imao sam skupog, ali dobrog advokata. Pošto nijesam radio, tražio sam pomoć od familije da bih ga platio. U tom centru gdje smo boravili, direktor je bio teški nacionalista iz nekih arapskih zemalja. Tražio sam sastanak da pričamo sa čovjekom da vidimo šta dalje. On nije to prihvatio“, priča Esad u koji u tim danima odlučuje da preuzme stvar u svoje ruke i rješava problem na tipični balkanski način.
„Pošto sam tada pušio, kupim dvije šteke cigareta i odem kod njega i kažem mu da on mora sa mnom da priča. Zaključam vrata, počupam kabl i isključim telefon i u prostoriji, on, još jedan čovjek i ja. On nudi šta ćemo da jedemo, da pijemo, ja mu kažem da moja djeca dvije godine u šta živimo i da on proba sa nama jedno deset dana. Otvaranja vrata nema. Bilo mi je stalo da vidim kako mi azilanti živimo. Nakon tri sata su me molili da ih pustim. Moj jedini uslov je bio da mi odmah da rješenje da idem u stan. Obećao mi je da će mi ubrzo javiti i tako je bilo. Ja sam ih pustio. Sve je to bilo van zakona. Dojadilo mi je bilo više. Ja dobijem kuću a oni prave biznis pa tu kuću prodaju. Tada su ti direktori bili sve ljudi stranci koji su došli tu i postali direktori.
Konačno sam dobio kuću blizu Amsterdama, jedno malo lijepo selo koje je za naše uslove grad. Kada sam dobio papire i kada su mi dali socijalnu kuću, to su muštuluci bili“, kaže Esad koji je odmah pristupio sređivanju svog novog doma a ubrzo počinje i da radi.
„Počeo sam da radim kod jednog velikog čovjeka. Nakon drugog razgovora sa njim i pored toga što sam slabo pričao holandski, rekao mi je da će da me primi i ako ga budem slušao, meni će biti dobro. Pošto nijesam imao struku koja je njemu bila potrebna, on je meni platio četri godine da se školujem da bih završio elektrotehniku.“, ističe Esad koji je u tim presudnim danima napunio 25 godinu života, sa dvoje djece koja su rođena u zavičaju i trećim djetetom koje mu se u međuvremenu rodilo u Holandiji.
Od tog trenutka za ovog Ponorca počinje novi život, sa puno manje briga a sa dosta privilegija koje holandski sistem pruža. Ono sa čime se može pohvaliti to je brojka onih kojima je pomogao da dođu, bilo li kod njega u Holandiji bilo li u Luksemburgu.
„Poslao sam 172 garantna pisma, našim ljudima od Beograda, Kosova i Rožaja a odavde sam odveo sve što se moglo odvest. Kroz moju kuću je prošlo i tur i mur. Od žene sam napravio konobaricu a od kuće kafanu. Ni jedno garantno pismo nijesam mogao da pošaljem ispod 600 eura a 450 eura mi je zdravstveno osiguranje. Tada je to bila praksa. Nikom cenat ni jedan nijesam naplatio. Neka mi rekne jedan čovjek da mi kaže da mi je cenat dao. Život je tekao, imao sam dobar posao“, kaže Esad a da se ne bi previše ušuskao u dobrim danima koji su za njega otpočeli, potrudila se saobraćajna nesreća u kojoj je on bio jedini preživjeli sa tri mjeeca kome.
„Nas sedmoro djece, svi smo sada tamo. A ono sa čime se ponosim to su moje ćerke. Da radim više nije da ne mogu, nego neću. Odavde ja nijesam mogao da školujem svoju djecu. Ma šta da sam ovdje radio. Tamo sam sve to omogućio djeci. Starija ćerka mi je diplomirala sa desetkom, neuropsihijatriju i danas radi kao psiholog. Druga ćerka radi kao inspektorka u banci sa završenim fakultetom. Najmlađa ćerka je prošle godine diplomirala i odmah je otvorila stomatološku ordinaciju. Supruga je žena sa ovih terena i ona je gledala djecu sve vrijeme dok sam ja radio. Dobra supruga i dobra domaćica, djecu je vaspitavala. Zadovoljan sam. Ne sada da sam ja nešto zaimao, da imam mnogo. Imam malo a sa to moje malo, možemo nas mnogo da živimo lijepo.
Volim što imam to malo i što me tako priroda dala da i to malo mogu da podijelim sa svim, nego da imam mnogo a da ne mogu sebi da priuštim jedan ručak. Takvih ljudi iz naše opštine i sa Balkana, takvih ljudi ima mnogo. Mnogo se tamo čuva da bi ovdje pokazali nešto kao da ima puno a kome pokazuje, svom bratu, rođaku, komšiji. Nema ovdje u Petnjici a da nijesmo vezani. Stoga, kažem da to malo treba da podijelimo pa da imamo svi. Ovdje mi smeta što ne vode računa ljudi ni o čemu. Pa ako je kamen na put neće da ga pomjeri. Ovdje se gleda da li sam ja nešto donio ili odnio. Mi odavde nijesmo ni kesu odnijeli, ovdje se samo donosi, odavde se ne odnosi“, zaključuje svoju priču Esad Kožar sa Ponora koji je posebno ispunjen ponosom na svoje ćerke i njihov uspjeh.
Često dođe u svoj zavičaj i uvijek pokrene neku akciju, pogotovo akciju vezanu za putnu infrastrukturu. Zadovoljan je napretkom opštine Petnjica ali, kako kaže, vrijeme nosi neke čudne stvari – nema više iskrenosti, nema onog kako se živjelo 90-tih pa do 2000-te godine, sve se izmijenilo.
Povodom kampanje “Podizanje svijesti građana o prevenciji zaštite od požara” koja je predstavljena u Petnjici, gosti u studiju Radija Petnjica bili su Denisa Nurković, načelnik PJ Berane Direktorata za zaštitu i spašavanje i Selvudin Šabotić, koordinator Službe zaštite i spašavanja u Petnjici.
Denisa Nurković, načelnik PJ Berane Direktorata za zaštitu i spašavanje kazala je da Direktorat za zaštitu i spašavanje, kao organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore je planom priprema ljetnje turističke sezone za 2021.g.planirao organizovanje kampanje „Podizanje svijesti građana o prevenciji i zaštiti od požara“ u vidu info dana u svim opštinama.
Tim povodom u kampanji, ispred Direktorata za zaštitu i spašavanje u Petnjici su prisustvovali načelnica Denisa Nurković, službenici direktorata Momčilo Vučeljić, Nedim Feleć, Bojana Ratkobić i Ernes Muratović, kao koordinator petnjičke Službe zaštite i spašavanja Selvudin Šabotić, koji su na pomenutu temu razgovarali sa građanima Petnjice.
U toku posjete, dijeljeni su flajeri kako bi građanima približio način postupanja u slučaju požara.
“Organizovani su sastanci sa načelnicima i komandirima svih opštinskih službi za zaštitu i spašavanje; sa predstavnicima nacionalnih parkova, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i Uprave za vode, na kojima su dogovoreni načini postupanja i preduzimanje mjera pred protiv požarnu sezonu.
Svim lokalnim samoupravama poslati su dopisi da se izvrši ažuriranje opštinskih planova za zaštitu i spašavanje od požara a opštine koje još uvijek nijesu isti uradile da hitno pristupe realizaciji tog zadatka.
Pojačan je inspekcijski nadzor za predstojeću sezonu.
Na raspolaganju svim opštinama u Crnoj Gori je avio-helikopterska jedinica, koja trenutno raspolaže sa dva aviona i spremna za gašenje požara kao i helikopteri za izviđanje terena.
Oprema sa kojom raspolaže Direkorijat za zaštitu i spašavanje je spremna u magacinima za eventualnu upotrebu u slučaju požara velikih razmjera, kada Crna Gora ne bi mogla da se izbori sa svojim kapacitetima imali bismo pomoć susjednih zemalja, kroz bilateralnu saradnju, a to je pružanje međunarodne pomoći kroz mehanizam civilne zaštite EU čija je CG članica od 2016. godine u kojem evropske zemlje udružuju snage da bi unaprijedile prevenciju katastrofa pripravnost i sposobnost odgovora i kao treći vid međunarodne pomoći je pomoć NATO sistema, najmoćnijeg saveza, čija je Crna Gora postala članica 2017. godine”, kazala je Denisa Nurković, načelnik PJ Berane Direktorata za zaštitu i spašavanje.
Selvudin Šabotić, koordinator Službe zaštite i spašavanja kazao je da Služba u Petnjici kadrovski i organizaciono osnažena i na raspolaganju je za potrebne intervencije.
“Mi u našoj Opštini nismo imali požare velikih razmjera, uglavnom su malii požari i dešavaju se u šikarama.
Nažalost, kao u većini sluučajeva biva da su požari prouzrokovani ljudskim faktorom, želim da iskoristim priliku u okviru kampanje da uputim apel da vodimo računa kada palimo, kada čistimo svoja imanja, da to radimo u kontrolisanim uslovima, da ne bismo izazavali štetu na šume i na svoju ličnu imovinu a i ugrožavanje ljudskih života.
Služba za zaštitu i spašavanje u Petnjici ima odličnu saradnju sa Upravom za šume i Direktorijatom službe zaštite i spašavanja i u slučaju potrebe na raspolaganju su nam obje službe, kao i služba Komunalnog preduzeća, koje su imali zajedničke intervencije.
Uskoro će građani Petnjice imati mogućnost da pozovu specijalni broj 123, na koji će se dobiti Služba zaštite i spašavanja”, zaključio je koordinator Službe zaštite i spašavanja u Petnjici Selvudin Šabotić.
Rent-a-car Adrović iz Berana već četvrtu godinu uspješno posluje na sjeveru Crne Gore.
„Pored našeg opštine, Berane i Petnjica, uspješni smo i prepoznatljivi i u Crnoj Gori pa slobodno mogu da kažem i u regionu. Za uspješno djelovanje van granica naše države, zasluge su prije svega naših ljudima, Bihorcima, kojih ima u svim evropskim državama.
Naši ljudi iz dijaspore, pogotovo za vrijeme ljeta i odmora, pozovu i rezervišu auto kod nas sa željom da ih auto čeka na aeordromu. Naravno, poštujući klijenta, naše je da ispoštujemo dogovor. Auta su nove proizvodnje, tehnički ispravna i naravno, uz to ide i polisa osiguranja tačnije kasko. Do sada se niko nije požalio kada su u pitanju vozila iz našeg voznog parka kao i na cjelokupni paket usluge.
Odgovornost u ovom poslu mora da bude na nivou a to je nešto što se odmah prepozna. Naši ljudi iz dijaspore to posebno znaju jer su dobro upoznali sisteme u evropskim državama“; istakao je Jasmin Adrović, vlasnik rent-a-car agencije za portal radija.
Agencija za prevoz putnika i robe na liniji Crna Gora – Luksemburg i nazad, Reisenbus Montenegro, spremno dočekuje ljeto i godišnje odmore. Naime, kako su istakli za portal radija iz mežadžmenta ovog preuzeća, koronavirus je dosta uticao na prevoz putnika i robe na ovoj relaciji pa su za vrijeme pandemije, umjesto dva puta sedmično, saobraćali samo jednom.
Međutim, kako se situacija stabilizuje sa COVID-19, obnavljaju i drugu liniju.
„Naša redovna linija i koju nijesmo prekidali sve vrijeme pandemije, to je linija koja ide petkom sa polaskom iz Bijelog Polja u 16 časova a povratak iz Luksemburga srijeda u 18 časova. Puno nam je putnika tražila i bilo zainteresovanu za našu drugu redovnu liniju koju smo na žalost, zbog pandemije morali privremeno da obustavimo, ali smo sada opet počeli.
Radi se o liniji u kojoj autobus kreće iz Bijelog Polja utorkom u 8 časova sa povratkom iz Luksemburga subotom u 12 sati. Radi se o linije koja nije sezonskog karaktera već o redovnoj liniji za koju ima najviše zainteresovanih. Spremno dočekujemo predstojeću sezonu i puni smo elana da radimo i da budemo na usluzi svim našim klijentima i putnicima“, istakli su iz Reisenbusa Montenegro.
Svjetski dan bez duvana obilježava se 31.maja. Ove godine se slavi pod sloganom – donesi odluku, ostavi duvan.
Doktor Marija Joksimović je istakla da više od 70% od ukupnog broja korisnika duvana (1,3 milijarde), nema pristup potrebnim službama za uspješno ostavljanje duvana.
„Stoga SZO ove godine pokrenula globalnu kampanju sa ciljem osnaživanja i pružanja podrške korisnicima da prestanu da koriste duvan i duvanske proizvode. Kampanjom bi trebalo da se promoviše socijalna podrška i okruženje koje pogoduju za odvikavanje od upotrebe duvana, podršku stručne javnosti za politiku prestanka konzumacije cigarete, unanpređenje i razvoj savjetovališta za odvikavanje od pušenja, podizanje svijesti o taktloženosti pasivnoj upotrebi dima, uiikama duvanske industrije za sticanje novih korisnika duvana kao i osnaživanje korisnika za odvikavanje od upotrebe duvana i duvnaskih proizvoda. Komnzumacija je pandemijski proširena zavisnost, jedan je od najvećih javno zdravstvenih problema današnjice.
U svijetu svake godine, od direktnih i indirektnih posledica konzumacije cigareta, umira oko 8 miliona ljudi. Duvan ubija 50% svojih korisnika. Svaka cigareta skraćuje život za oko osam minuta. U cigaretama ima preko 4 hiljade otrovnih materija a postoj iveliki broj bolesti koje su povezane sa upotrebnom duvana. Duvanski dim u okolini je ozbiljni zdravstveni problem za nepušače. Posebno su pod velikim rizikom djeca i trudnice. U svijetu godišnje, od posledica pasivnog izloženosti duvanskog dima, umire 1,2 miliona ljudi. Kod nepušača, teži su oblici obolijevanja od COVID-10. Savjetovalište za mlade Beranskog doma zdravlja ove godine zbog pandemije, obilježava svjetski dan bez duvanskog dima edukativno-informativnom radionicom o negativnom uticaju duvana na zdravlje ljudi sa učenicima prvih razreda srednje medicinske škole“, istakla je za portal radija prim. Dr Marija Joksimović.
Selo Ponor, na nešto više od 1000 mnv, pripada grupi planinskih sela. Život u takvim selima nije nimalo lak. Ne zna se kada je teže, ljeti ili zimi. U tim surovim uslovima i djeca su morala ranije da sazru nego li njihovi vršnjaci u urbanim sredinama.
Morali su da rade najteže poljoprivredne poslove kako bi pomogli svojim roditeljima koji su se borili da obezbijede egzistenciju za svoju porodicu. Teški uslovi značili su i teško djetinjstvo. Ono u čemu su iz današnje perspektive saglasni nekadašnji ponorski dječaci, to je da jeste bilo teško, ali ujedno i slatko.
Takvo mišljenje dijeli i Iljaz Kožar, Ponorac iz Luksemburga, koji za sebe kaže da jeste napustio Ponor i otišao iz Bihora, ali Bihor iz njega nije nikada. I pored toga što danas uživa u luksuzu koji je stekao zahvaljujući svom radu, rado se sjeća djetinjstva, pa čak postoje momenti koji mu nedostaju.
„Pošto su moji držali i koze, sjećam se jarca. Jahao sam na njega isto kao na konja. Tada sam bio srećniji nego danas. Danas jašem na ovo, ali nemam zadovoljstvo“, ističe Iljaz Kožar kojeg smo jedva uspjeli da nagovorimo da se slika pored svog modernog džipa koji mu ne pruža zadovoljstvo kao što mu je pružao jarac u dječačkim danima.
„Volio bih da mogu samo jedan dan da zamijenim mercedes za jarca da osjetim ono isto zadovoljstvo i sreću“, kaže Iljaz.
Kao i svaki dječak iz surovih planinskih sela, i Iljaz je bio željan slatkih dječjih zadovoljstava, a te njegove želje su se bitno razlikovale od želja njegovih vršnjaka iz grada u to vrijeme.
„Bio sam željan šećera. Ne, ne onog u kocke jer tada nije ni postojao. Bio sam željan šećera sitnog pa ga staviš u vruć hleb i niz put da se čuvaju krave. Patike su kasnije došle. 87/88 godine. Jedva smo čekali proleće jer su se tada životinje linjale ili bi se ovce šipale. One dlake bi zgomilali i napravili bi loptu da bi igrali. Nijesmo ni znali da postoji lopta, a nijesmo imali ni novca da je kupimo. Imali smo jedan mali crno-bijeli televizor i na njega sam gledao crtani film. Bio je Mornar Popaj, ali ljeti nijesam imao vremena da gledam, jer dan još uvijek traje i trebalo je stoku namiriti. A tek kosibda. Pa tu smo morali da ustanemo u četri sata ujutru da kosimo. Onda slijedi da se plasti, pa se zgomila i onda prenesemo u kotar i denemo“, kaže Iljaz kojeg su podizali dedo i bika, jer su mu oba roditelja bili u Njemačkoj.
„To što su oni bili tamo, nijesu imali neke privilegije u smislu da su nam slali sve ono čime su raspolagali naši vršnjaci tamo iz jednog jedinog razloga – nijesmo mogli da se izdvajamo od naših vršnjaka ovdje. Mi smo živjeli ovdje, a ne u Njemačkoj. Bilo je dosta mladih sa Ponora. Sjećam se da je 90-tih godina, oko 73 nas sa Ponora bilo na Ciglen za fudbal. Nije se imalo para, ali smo svi bili kao jedna familija. Znali smo da uzmemo jedno pivo i da ga dijelimo. Peti razred je otišao da uči Rožajama kod amidže, ali već nakon prvog rožajskog jutra, čeznja i želja za Ponorom je nadvladala.
„Ostala tri razreda osnovne škole sam završio ovdje. A bio sam dobar učenik. Pješke smo išli do Petnjice. Tada su snjegovi padali veliki. Nedeljom bi pojahali na konja jedni amidžići moji i ja, da prođemo do dolje. Mladi smo bili. Mogli smo odavde da siđemo za petnaestak minuta, a odozdo je već druga priča. Jeseni bi krali usput voće, a ovi stari bi nas terali. U zimskom periodu, od koljena dolje, sve bi se smrzlo. Mi dođemo, a bika bi nas odmah uzela i stavila u hladnu vodu“, kaže Iljaz Kožar koji je bio preteča tog vremena – bihorski tinejdžer sa minuđušom na uhu.
Srednju školu završava u Rožajama, a onda ide u vojsku 89. Godine, gdje je počeo da radi tetovažu koju do danas nije uspio da završi. Ono što ga je čekalo na Ponor to je kosa i kosidba. Fizički jak, poljoprivredni radovi i aktivni život na selu, izgradili su ne samo psihički jakog čovjeka, već i stasitog Ponorca koji je upadao u oči. Tako i danas, u svojoj 51. godini života, neodoljivo podsjeća na jedan lik iz kultnog američkog ostvarenja – Kum.
„80-tih godina ovdje su uslovi za život bili teški, ali zanimljivi. Tada nije bilo automobila koliko sada, a postojao je autobus na relaciji do Berana. Mi, mladi, svi smo živjeli za petak. Postojale su kafane u Petnjicu u koje bi pošli i tamo se provodili. Samo do šest sati i kafana se zatvari a mi moramo kući da se smiruje stoka”, kaže Iljaz.
Kosio do svoje 23. godine do kada je i živio na Ponoru, a onda se odlučuje da ide u Luksemburg.
„Isto kao da te neko bacio sa Marsa. Bilo je dana da po tri – četri dana ne jedeš. Malo je bilo naših ljudi tamo. Bilo je teških i lakih poslova. Sve u svemu, na kraju kada pogledam, zadovoljan sam. Imam mogućnosti da dođem u svoje mjesto gdje sam rođen. Isto to sam stvorio i tamo i zadovoljan sam. Svuda je početak težak, pa i meni tamo“, kaže Iljaz koji ističe da se lako bilo privići jer je uređen sistem.
„Tamo je sve drugačije nego ovdje. Ovdje ljudi idu na posao da se odmore, a tamo ne…oni koji rade u državnim institucjiama, nešto je slično kao i ovdje, samo što oni obavljaju odgovorno svoj posao, dok oni koji rade kod privatnika, situacija je drugačija. Oni što uređuju vrtove, komunalci, rade u državnoj firmi i tu deset ljudi gleda, a jedan radi, dok je kod privatnika drugačije – tu je deset ljudi, a petnaest radi. Znači, tih deset ljudi mora još za pola čovjeka da radi da bi se obavio posao za petnaest ljudi. Ostala je stara poslovica da je čovjeka rad stvorio, a privatnik ga uništio“, opisuje život radnika u Luksemburgu Iljaz Kožar.
Iljaz Kožar sa Ponora sebe vidi nakon 65. godine života i dalje u Luksemburgu sa puno više vremena za svoj Ponor.
„Ovdje me vuče, ovdje sam rođen, ovdje imam familiju i rođake. Ali, ono što moram da istaknem, to je da imam više slobode tamo, jer sam se navikao na taj sistem“, ističe Iljaz i kaže da, kada bi uporedio te dječačke dane i danas, ističe da danas ima sve, ali nema život, a tada nije imao ništa, ali je ima život i to zanimljiv. Iskoristio je priliku i da istakne da je puno toga izgrađeno na području opštine u poslednih nekoliko godina i da je puno toga bolje.
