Bihorskim putevima danas špartaju automobili svih evropskih tablica, skoro pa da nema grada iz kojih nema tablica u Petnjici. Dominiraju naravno „žute“ ili luksemburške.
Oni koji su manje obaviješteni, olako donesu sud koji je izražen kroz komentar – a lako je njima. Da nije baš sve onako kako izgleda na prvi pogled, to se zaključi već odmah nakon nekoliko rečenica razgovora sa vlasnicima automobila sa stranim tablicama ili kako se popularno kod nas zovu – dijasporcima.
Njihov put da bi postali vlasnici tih „žutih“ tablica kao i stanova, kuća i svega onog što čini život čovjeka pristojnim, nije ni malo bilo lako. Naprotiv, njihov put je bio težak, pun neizvjesnosti, patnje, gorčine, razočarenja u društvo, sistem a ponajviše u one svoje, bližnje. Jedna od takvih priča je i priča Esada Kožara, čiji je put do Holandije pun je prepreka zbog kojih bi mnogi drugi odustali, ali ne i ovaj Ponorac.
Nakon što je završio osnovnu školu na Ponoru, sa napunjenih 14 godina života, Esad odlazi za Beograd kod brata gdje uči školu. Radni angažman dobija u firmi čija priroda posla ga vodi u Požegu, a odatle u Tivat.
„Tu mi je pomogao Feho Ličina i tu sam dobio dobar posao. Sjedim u bager i ništa ne radim, samo da se bager ne prevrne“, počinje svoju priču Esad Kožar i njegovom putu do Holandije.
Ono što ga je čekalo to je dug prema državi, a to je vojska koji je Esad odužio a po odsluženju vojnog roka, odlazi za Luksemburg.
„Mislio sam da je sve drugačije. Nadao sam se dosta u svoje ljude i svoju familiju koje je dosta bilo. Haso Rastoder i njegov sin su mi pružili ruku pomoći i oni su mi izašli u susret. Nakon tri mjeseca sam se vratio ponovo na Ponor, jer tamo nijesam imao gdje da stanujem. Nakon toga, otac počinje kuću u Sarajevu i ja odlazim tamo. Tamo sam se zaposlio. Rat počinje, brat mi bude ranjen kao vojnik i onda smo mi izbjegli u toku rata otuda ovdje. Zahvaljujući vezama i poznanstvima, 94. godine krećem za Beograd kod brata i direktno pričam na Novom Beogradu sa Vojislavom Šešeljem.
Odveo me brat preko protekcije da me prime u policiju i primilu su me. Međutim, poslali su me na Kosovo. Opet sam otišao kod Šešelja i on mi je rekao da ću biti tu u Beogradu. Dva puta sam bio kod njega.
Međutim, vidio sam da za mene tu mjesta nema. Možda sam ja tada bio veći nacionalista nego što sam danas. Čovjek mi je lijepo pružio priliku. Moj brat se, dok je bio živ, zaklinjao u Beograd koliko ga je volio. Bio je u Luksemburgu i u Holandiji ali je uvijek, što bi se reklo, plakao za Beogradom. Ja nisam mogao da nađem sebe jer sam se bojao da će da me pošalju na Kosovo, Bosnu u rat. Vidio sam šta je rat, okusio sam ga i nije mi se opet išlo“, priča svoj životni put Esad za portal radija koji je odmah po saznanju da treba da ide u rat u Bosnu, odlučio da napusti i odlazi u Luksemburg.
„Nalazim posao tamo uz pomoć amidžića Ćaka Kožara, a pomogli su mi Haso i Naser Rastoder. Zaposlio sam se kod nekog selja. Težak posao. Zatvoren u garažu i ja moram da žagam motornom testerom i pored toga što mi nije bila struka. Katastrofa. Popucale mi bubne ope a pored toliko familije, svi su me prepadali policijom. Odlazim u Holadniju u azilski centar, a žena sa dvoje djece su mi ostali ovdje. Šefko Ajdarpašić mi je pomogao da mi žena sa njih dvoje dođe kod mene. Sjećam se tog vremena i kada sam sa 10 guldena krenuo za Francusku, nešto preko 550 kilometara, kod Ćaka amidžića. Našao sam jednog roma kojem je auto bilo toliko staro da je svuda gredom cijedio filter od ulja. Tih deset guldena je bilo vrijednosti tada kao 10 maraka i bilo je vrijedno.
Preuzeo sam suprugu i djecu i doveo ih samnom u azilski centar“, kaže Esad a za njega i njegovu porodicu tek počinju problemi u centru gdje provodi dvije godine.
„Imao sam skupog, ali dobrog advokata. Pošto nijesam radio, tražio sam pomoć od familije da bih ga platio. U tom centru gdje smo boravili, direktor je bio teški nacionalista iz nekih arapskih zemalja. Tražio sam sastanak da pričamo sa čovjekom da vidimo šta dalje. On nije to prihvatio“, priča Esad u koji u tim danima odlučuje da preuzme stvar u svoje ruke i rješava problem na tipični balkanski način.
„Pošto sam tada pušio, kupim dvije šteke cigareta i odem kod njega i kažem mu da on mora sa mnom da priča. Zaključam vrata, počupam kabl i isključim telefon i u prostoriji, on, još jedan čovjek i ja. On nudi šta ćemo da jedemo, da pijemo, ja mu kažem da moja djeca dvije godine u šta živimo i da on proba sa nama jedno deset dana. Otvaranja vrata nema. Bilo mi je stalo da vidim kako mi azilanti živimo. Nakon tri sata su me molili da ih pustim. Moj jedini uslov je bio da mi odmah da rješenje da idem u stan. Obećao mi je da će mi ubrzo javiti i tako je bilo. Ja sam ih pustio. Sve je to bilo van zakona. Dojadilo mi je bilo više. Ja dobijem kuću a oni prave biznis pa tu kuću prodaju. Tada su ti direktori bili sve ljudi stranci koji su došli tu i postali direktori.
Konačno sam dobio kuću blizu Amsterdama, jedno malo lijepo selo koje je za naše uslove grad. Kada sam dobio papire i kada su mi dali socijalnu kuću, to su muštuluci bili“, kaže Esad koji je odmah pristupio sređivanju svog novog doma a ubrzo počinje i da radi.
„Počeo sam da radim kod jednog velikog čovjeka. Nakon drugog razgovora sa njim i pored toga što sam slabo pričao holandski, rekao mi je da će da me primi i ako ga budem slušao, meni će biti dobro. Pošto nijesam imao struku koja je njemu bila potrebna, on je meni platio četri godine da se školujem da bih završio elektrotehniku.“, ističe Esad koji je u tim presudnim danima napunio 25 godinu života, sa dvoje djece koja su rođena u zavičaju i trećim djetetom koje mu se u međuvremenu rodilo u Holandiji.
Od tog trenutka za ovog Ponorca počinje novi život, sa puno manje briga a sa dosta privilegija koje holandski sistem pruža. Ono sa čime se može pohvaliti to je brojka onih kojima je pomogao da dođu, bilo li kod njega u Holandiji bilo li u Luksemburgu.
„Poslao sam 172 garantna pisma, našim ljudima od Beograda, Kosova i Rožaja a odavde sam odveo sve što se moglo odvest. Kroz moju kuću je prošlo i tur i mur. Od žene sam napravio konobaricu a od kuće kafanu. Ni jedno garantno pismo nijesam mogao da pošaljem ispod 600 eura a 450 eura mi je zdravstveno osiguranje. Tada je to bila praksa. Nikom cenat ni jedan nijesam naplatio. Neka mi rekne jedan čovjek da mi kaže da mi je cenat dao. Život je tekao, imao sam dobar posao“, kaže Esad a da se ne bi previše ušuskao u dobrim danima koji su za njega otpočeli, potrudila se saobraćajna nesreća u kojoj je on bio jedini preživjeli sa tri mjeeca kome.
„Nas sedmoro djece, svi smo sada tamo. A ono sa čime se ponosim to su moje ćerke. Da radim više nije da ne mogu, nego neću. Odavde ja nijesam mogao da školujem svoju djecu. Ma šta da sam ovdje radio. Tamo sam sve to omogućio djeci. Starija ćerka mi je diplomirala sa desetkom, neuropsihijatriju i danas radi kao psiholog. Druga ćerka radi kao inspektorka u banci sa završenim fakultetom. Najmlađa ćerka je prošle godine diplomirala i odmah je otvorila stomatološku ordinaciju. Supruga je žena sa ovih terena i ona je gledala djecu sve vrijeme dok sam ja radio. Dobra supruga i dobra domaćica, djecu je vaspitavala. Zadovoljan sam. Ne sada da sam ja nešto zaimao, da imam mnogo. Imam malo a sa to moje malo, možemo nas mnogo da živimo lijepo.
Volim što imam to malo i što me tako priroda dala da i to malo mogu da podijelim sa svim, nego da imam mnogo a da ne mogu sebi da priuštim jedan ručak. Takvih ljudi iz naše opštine i sa Balkana, takvih ljudi ima mnogo. Mnogo se tamo čuva da bi ovdje pokazali nešto kao da ima puno a kome pokazuje, svom bratu, rođaku, komšiji. Nema ovdje u Petnjici a da nijesmo vezani. Stoga, kažem da to malo treba da podijelimo pa da imamo svi. Ovdje mi smeta što ne vode računa ljudi ni o čemu. Pa ako je kamen na put neće da ga pomjeri. Ovdje se gleda da li sam ja nešto donio ili odnio. Mi odavde nijesmo ni kesu odnijeli, ovdje se samo donosi, odavde se ne odnosi“, zaključuje svoju priču Esad Kožar sa Ponora koji je posebno ispunjen ponosom na svoje ćerke i njihov uspjeh.
Često dođe u svoj zavičaj i uvijek pokrene neku akciju, pogotovo akciju vezanu za putnu infrastrukturu. Zadovoljan je napretkom opštine Petnjica ali, kako kaže, vrijeme nosi neke čudne stvari – nema više iskrenosti, nema onog kako se živjelo 90-tih pa do 2000-te godine, sve se izmijenilo.
DENIS BOŽOVIĆ
