Selo Ponor, na nešto više od 1000 mnv, pripada grupi planinskih sela. Život u takvim selima nije nimalo lak. Ne zna se kada je teže, ljeti ili zimi. U tim surovim uslovima i djeca su morala ranije da sazru nego li njihovi vršnjaci u urbanim sredinama.

Morali su da rade najteže poljoprivredne poslove kako bi pomogli svojim roditeljima koji su se borili da obezbijede egzistenciju za svoju porodicu. Teški uslovi značili su i teško djetinjstvo. Ono u čemu su iz današnje perspektive saglasni nekadašnji ponorski dječaci, to je da jeste bilo teško, ali ujedno i slatko.

Takvo mišljenje dijeli i Iljaz Kožar, Ponorac iz Luksemburga, koji za sebe kaže da jeste napustio Ponor i otišao iz Bihora, ali Bihor iz njega nije nikada. I pored toga što danas uživa u luksuzu koji je stekao zahvaljujući svom radu, rado se sjeća djetinjstva, pa čak postoje momenti koji mu nedostaju.

„Pošto su moji držali i koze, sjećam se jarca. Jahao sam na njega isto kao na konja. Tada sam bio srećniji nego danas. Danas jašem na ovo, ali nemam zadovoljstvo“, ističe Iljaz Kožar kojeg smo jedva uspjeli da nagovorimo da se slika pored svog modernog džipa koji mu ne pruža zadovoljstvo kao što mu je pružao jarac u dječačkim danima.

„Volio bih da mogu samo jedan dan da zamijenim mercedes za jarca da osjetim ono isto zadovoljstvo i sreću“, kaže Iljaz.

Kao i svaki dječak iz surovih planinskih sela, i Iljaz je bio željan slatkih dječjih zadovoljstava, a te njegove želje su se bitno razlikovale od želja njegovih vršnjaka iz grada u to vrijeme.

„Bio sam željan šećera. Ne, ne onog u kocke jer tada nije ni postojao. Bio sam željan šećera sitnog pa ga staviš u vruć hleb i niz put da se čuvaju krave. Patike su kasnije došle. 87/88 godine. Jedva smo čekali proleće jer su se tada životinje linjale ili bi se ovce šipale. One dlake bi zgomilali i napravili bi loptu da bi igrali. Nijesmo ni znali da postoji lopta, a nijesmo imali ni novca da je kupimo. Imali smo jedan mali crno-bijeli televizor i na njega sam gledao crtani film. Bio je Mornar Popaj, ali ljeti nijesam imao vremena da gledam, jer dan još uvijek traje i trebalo je stoku namiriti. A tek kosibda. Pa tu smo morali da ustanemo u četri sata ujutru da kosimo. Onda slijedi da se plasti, pa se zgomila i onda prenesemo u kotar i denemo“, kaže Iljaz kojeg su podizali dedo i bika, jer su mu oba roditelja bili u Njemačkoj.

„To što su oni bili tamo, nijesu imali neke privilegije u smislu da su nam slali sve ono čime su raspolagali naši vršnjaci tamo iz jednog jedinog razloga – nijesmo mogli da se izdvajamo od naših vršnjaka ovdje. Mi smo živjeli ovdje, a ne u Njemačkoj. Bilo je dosta mladih sa Ponora. Sjećam se da je 90-tih godina, oko 73 nas sa Ponora bilo na Ciglen za fudbal. Nije se imalo para, ali smo svi bili kao jedna familija. Znali smo da uzmemo jedno pivo i da ga dijelimo. Peti razred je otišao da uči Rožajama kod amidže, ali već nakon prvog rožajskog jutra, čeznja i želja za Ponorom je nadvladala.

„Ostala tri razreda osnovne škole sam završio ovdje. A bio sam dobar učenik. Pješke smo išli do Petnjice. Tada su snjegovi padali veliki. Nedeljom bi pojahali na konja jedni amidžići moji i ja, da prođemo do dolje. Mladi smo bili. Mogli smo odavde da siđemo za petnaestak minuta, a odozdo je već druga priča. Jeseni bi krali usput voće, a ovi stari bi nas terali. U zimskom periodu, od koljena dolje, sve bi se smrzlo. Mi dođemo, a bika bi nas odmah uzela i stavila u hladnu vodu“, kaže Iljaz Kožar koji je bio preteča tog vremena – bihorski tinejdžer sa minuđušom na uhu.

Srednju školu završava u Rožajama, a onda ide u vojsku 89. Godine, gdje je počeo da radi tetovažu koju do danas nije uspio da završi. Ono što ga je čekalo na Ponor to je kosa i kosidba. Fizički jak, poljoprivredni radovi i aktivni život na selu, izgradili su ne samo psihički jakog čovjeka, već i stasitog Ponorca koji je upadao u oči. Tako i danas, u svojoj 51. godini života, neodoljivo podsjeća na jedan lik iz kultnog američkog ostvarenja – Kum.

„80-tih godina ovdje su uslovi za život bili teški, ali zanimljivi. Tada nije bilo automobila koliko sada, a postojao je autobus na relaciji do Berana. Mi, mladi, svi smo živjeli za petak. Postojale su kafane u Petnjicu u koje bi pošli i tamo se provodili. Samo do šest sati i kafana se zatvari a mi moramo kući da se smiruje stoka”, kaže Iljaz.

Kosio do svoje 23. godine do kada je i živio na Ponoru, a onda se odlučuje da ide u Luksemburg.

„Isto kao da te neko bacio sa Marsa. Bilo je dana da po tri – četri dana ne jedeš. Malo je bilo naših ljudi tamo. Bilo je teških i lakih poslova. Sve u svemu, na kraju kada pogledam, zadovoljan sam. Imam mogućnosti da dođem u svoje mjesto gdje sam rođen. Isto to sam stvorio i tamo i zadovoljan sam. Svuda je početak težak, pa i meni tamo“, kaže Iljaz koji ističe da se lako bilo privići jer je uređen sistem.

„Tamo je sve drugačije nego ovdje. Ovdje ljudi idu na posao da se odmore, a tamo ne…oni koji rade u državnim institucjiama, nešto je slično kao i ovdje, samo što oni obavljaju odgovorno svoj posao, dok oni koji rade kod privatnika, situacija je drugačija. Oni što uređuju vrtove, komunalci, rade u državnoj firmi i tu deset ljudi gleda, a jedan radi, dok je kod privatnika drugačije – tu je deset ljudi, a petnaest radi. Znači, tih deset ljudi mora još za pola čovjeka da radi da bi se obavio posao za petnaest ljudi. Ostala je stara poslovica da je čovjeka rad stvorio, a privatnik ga uništio“, opisuje život radnika u Luksemburgu Iljaz Kožar.

Iljaz Kožar sa Ponora sebe vidi nakon 65. godine života i dalje u Luksemburgu sa puno više vremena za svoj Ponor.

„Ovdje me vuče, ovdje sam rođen, ovdje imam familiju i rođake. Ali, ono što moram da istaknem, to je da imam više slobode tamo, jer sam se navikao na taj sistem“, ističe Iljaz i kaže da, kada bi uporedio te dječačke dane i danas, ističe da danas ima sve, ali nema život, a tada nije imao ništa, ali je ima život i to zanimljiv. Iskoristio je priliku i da istakne da je puno toga izgrađeno na području opštine u poslednih nekoliko godina i da je puno toga bolje.

DENIS BOŽOVIĆ

PODIJELI