BIHORAC RAIF NOVALIĆ: PARAMA SE MOŽE KUPIT KREVET, AL` SAN NIKAKO

0

Nedaleko od centra Petnjice, u selu “Lagatore”, izgubljena između više gastrabajterskih kuća, čuči i prkosi vremenu mala drvena kuća sa lilmenim krovom, koja je nekada bila stan Juke Novalića i njegovog oca Raifa Novalića.

U kući pored, lijepo dotjeranoj, živi Raif koi je davno ušao u devetu deseniju života i u septembru će napuniti 86.

„Da me vid izdao nije, noge bi me dobro služile da i ja prošetam malo“, odmah nas upućuje Raif na svoj najveći problem.

Rođen je u porodičnoj kući Novalića kao jedina muška glava i tu je živio sa još tri sestre. Većinu zemlje koju posjeduje naslijedio je od svog amidže i oca, tako da se nije puno trudio da proširuje imanje u Lagatorima, već je težio da stvori i kupi zemlju u Podgorici i Beranama, kako bi svojim sinovima obezbijedio da odu odavde i stvore bolji život.

 

„Nije mi bilo teško, a imalo je onih ljudi kojima je bilo teško. Ja sam drž'o životinje, mog'o sam te životinje da prodam i da kupum šta treba. Išli smo na konje ili peške. Moja majka, većinom bi prodavala ponešto, sakupi šta treba da proda za heftu dana, pa subotom urani i ode. Šipurak je to najviše bio. Od svega je prije moglo da se živi. Sve što si im'o mog'o si da prodaš. I u Sipanje si mog'o sve da prodaš“, priča Raif.

Na pitanje koliko ima unučadi, malo se zamislio i kao da je počeo da broji.

„Bogomi dosta, izbrojaću pa ću ti kazat. U ovo naše malo selo ne vjerujem da ima koji jači čovjek sa porodicom od mene. E da, sjetio sam se, imam 17 unučadi, 10 paraunučadi, a svi su oni od dvije djevojke i šest muškaraca. Supruga mi je umrla prije pet godina“, nakon ushićenog odgovora naglo splasnu izborani starac Kao da mu posljednja misao oduze svu snagu.

Sva Raifova djeca su pošla “trbuhom za kruhom”, osim Juke. Zdravlje ga uglavnom služi dobro. Sposoban je da sam legne i ustane iz kreveta. Jedini problem, koji ga očigledno mnogo boli je to što ne vidi, pa dok mu ne kažu koliko je sati, ne zna ni kada je dan, ni kada je noć. Raif se ne sjeća kada je posljednji put posjetio doktora, ali zna da je to uradio samo jednom.

Sjećanja mu naravno niko nije mogao pomutiti i pamti sve od najranijih dana. Žali za prošlim vremenima i kaže da su bila srećna.

Sastanke sa djevojkama nijesu zakazivali, telefona nijesu imali, sami se nijesu upoznavali. Jednostavno bi se čulo đe ima dobra đevojka, pa bi išli da je prose. Rijedak slučaj je bio da neko ostane, da se ne oženi. Svi se mladi ženili i udavali. Čekala bi se đevojka i po pola godine da se spremi. Tražila bi pomalo vune i robe, da izatka i izveze pa tek svatovi idu za nju.

Za svoju izabranicu, Zulu Novalić, koja mu je izrodila osmoro djece, išlo je šeset svatova na konjima.

“Danas su tu kola, a nekad smo za đevojku išli sa konjima, jer nisi im'o sa čim drugim. Muzika, svi veseli. Imali smo gočeve za svirku. Bajrakrat najstariji iz sela, zvani Mifto, nosio je bajrak kad god i đe god da smo krenuli”, priča  dedo Raif, osmjehuje se i kaže da je to i malo koliko je inače tada svatova išlo.

“Ispod 100 svata nikad. Đevojka koja bi se tražila gledala je kakav posjed ima taj neko za koga je traže. Prvi put je ne daju, dok se ne raspita njena porodica šta ima, kako ima, koliko zemlje, koliko stoke, pa kažu vratite se za nedelju dana da vi kažemo dajemo li vi đevojku ili ne. Imalo je i onih koje bi se udale bez pitanja starijih u porodici, pa se njima mir ne bi dao već ako se dobro udala. Imalo je i tad dosta ljudi koji su loše živeli i imali malo. Tad se gledalo koliko stoke i zemlje ima. Prije dvije decenije selo je bilo živo, svaka kuća je imala najmanje četvoro ljudi u njoj. Sada su to sve nove, lijepe kuće, ali prazne. Niko u njima ne živi. Imalo je dosta ljudi kod nas sve dok nije pukla hava da se ode u te daleke države”, pripovjeda dedo Raif.

Iz sadašnjosti lako se prebaci na prošlost i kao da, pričajući o tome kako se živjelo ranije, nanovo uživa.

“Živjeli smo od poslova na selu. Oralo se sa volovima, sijalo se žito, seklo se srpom – skroz drugačija vremena. Danas kopamo ili kosimo Umeru, pa sutra Huremu, pa mene i tako smo sve završavali. Danas su čudna vremena, svako svoj pos'o radi. Kada bi nam ponestalo žita, kukuruza ili namirnica, koje su tada bile neophodne, išli bi u Peć, preko Kule. Imao je han, konačiš, odmoriš i platiš. U Trpezi, kod mosta je bio taj han. Ljudi koji su iz daleka dolazili, donijeli bi kukuruze ili ječmenice, šta imaju pojedu, prespavaju i odu za Peć”, priča starac.

Kuća, brvnara ili brvnjača, kako on kaže, izgorela im je, pa su napravili drugu “od kamena i direka”.

”Posetci su nekad bili ka sad nečija svadba. Toliko ljudi bi došlo. Skuha se kompira, donese se jabuka, imalo je kajmaka, sira, pa se poslije lijepog jela oplete igra koju smo zvali koze. I snijega je bilo više. Nije imalo čistača ka’ sad. Sakupili bi se, pa bi sa vozom i volovima očistili. Više nas iz sela prođi sa volovima i napravi se prtina. Pršti pod noge snijeg kako se dobro očistilo. Pa smo tek poslije vukli sijeno na sone, drvena kola ili na špeditor ko je mog'o da kupi. Išli bi u drva u sred zime, da gotovimo, jer se preko jeseni radilo mnogo pa se nije moglo ugotovit. Toliko je danas udobnih kreveta, ali mnogi mirno ne spavaju. Istina je da se novcem može kupiti krevet, ali san nikad. A nekada je drugačije bilo. Kreveta, pa ni dušeka nije bilo. Spavali smo na slamarice. Prosti po njima samo dekice izatkane ili ihrame. Imali smo i stramace. Kasno smo kupovali jorgane, nijesmo mi znali za to. Sve što smo koristili tkale su žene ili dok su bile đevojke pa su to donijele u spremu”,skoro u dahu ispričao je ovaj vremešni Bohorac.

Kaže da je bio društven, ali da je to dokazivao samo kada bi ugošćavao goste kod njegove kuće. Sabore je slabo posjećivao jer kako kaže, nije bilo potrebe, jer su ga rano oženili, a i imao je dosta posla.

Kao i mnogi u to vrijeme, završio je samo četiri razreda škole, ali kako kaže dedo Raif, život ga je svemu naučio.

“To što me je život naučio nijesam mog'o u knjigu pročitat. Slabo su se deca školovala, ženska posebno. Rijetko koje da je išlo u školu, svaka je od malena učena da radi poslove, kako bi je udali čim staše”, kaže Lagatorac.

Među ljudima koji su živjeli u njegovom selu – Lagatorima, imalo je i drugih nacionalnosti, ali tvrdi on, nije bilo neke razlike.

”Imalo je sedam kuća kod nas ovde u Lagatore, a imalo ih je više na Bor, ali lijepo smo živjeli. Kumovi smo sa njima bili. Ostali su na imanja ovih koji su otišli za Tursku. Ali dođe dan da oni sve prodadoše i odoše”, kazao je na kraju dedo Raif.

Pruža ruku i jako stiska i zahvaljuje do besvijesti što smo baš njega izabrali da ispriča svoju priču.

ALDIJANA NOVALIĆ

MLADA BALERINA

Ema Ramdedović, od oca Elvira Ramdedovića i majke Nermine Kalač, rođena 2010 – te godine u Luksemburgu vrlo je uspješna mlada balerina i već dobitnica nekoliko medalja i priznanja za svoje nastupe. Dokazuje to treće mjesto u takmičenju u kojem je učestvovalo više od dvadeset djevojčica njenog uzrasta.

 

I ovo je dokaz da su djeca doseljenika iz Crne Gore vrlo uspješna u svim sferama sporta u Luksemburgu.
Polako, ali sigurno, balet postaje njen život i skoro da nema mjesta i prilike gdje ona ne pokazuje svoje baletske majstorije.

F. Muratović

FABRIKA “EUROBOR”: OBUKA U PUNOM JEKU, GOTOVI PRVI PEŠKIRI

0

Fabrika za proizvodnju peškira „EuroBor“ na Boru je otpočela sa obukom radnika već nekih dvadesetak dana. Trenutno na mašinama za šivenje radi deset radnica, a pet muškaraca obavlja posao linijeske proizvodnje peškira i pakovanje. Posao obuke i usavršavanja je povjeren Efrailu Demirkolu iz Turske i prem njegovim riječima potrebno je od tri do šest mjeseci da bi se radnik obučio za rad na mašinama za šivenje i postao vrhunski majstor.Međutim, jedan mjesec obuke je sasvim dovoljan da radnik savlada tehniku i da taj  proizvod bude spreman za tržište.  Trenutno se petnaestak radnika obučava svakog radnog dana od 10 do 18 časova, a od 1.februara, kako kaže suvlasnik Ismail Arslan, radnici će otpočeti sa radom u smjenama, od 8 do 16 časova.

 

„Zadovoljan sam na koji način su radnici pristupili obuci kao i njihovim brzim shvatanjem tehnike. Već imamo u magacinu proizvoda koji su spremni i to ćemo da plasiramo na domaćem tržištu. Kako budemo širili tržište, tako ćemo i da povećavamo i obim proizvodnje što će, naravno, da zahtijeva i nova zapošljavanja. Tržište sve diktira, a mi smo ubijeđeni da će peškiri „EuroBor“ ubrzo postati brend i da nećemo imati problema sa plasmanom“, kazao je Ismail za portal radija.

Jedna od radnica koja je od prvog dana u fabrici Selma Palamar, kaže da je zadovoljna početkom.

„Već sam na obuci oko 20-tak dana i zadovoljna sam. Moram priznati da je u početku bilo straha i da nisam bila sigurna u sebe, ali, to se pokazalo neopravdanim i sada sam više nego zadovoljna“, kaže Palamar.

Za razliku od nje Aldina Rastoder prvi dan obuke nije pao teško.

“Nadam se da ču relativno brzo savladati rad na mašini za šivenje”, kaže Rastoder.

DENIS BOŽOVIĆ

PETNJICA: VIŠE OD 80 ZAHTJEVA ZA UTVRĐIVANJE ŠTETE OD ZEMLJOTRESA

1

Predsjednik komisije za utvđivanje štete nastale od posljedoca zemljotresa, Adis Ličina, izjavio je za portal Radija Petnjica da je komisija i dalje svakodnevno na terenu i da je predato oko 80 zahtjeva od strane građana.

 

Ličina je dodao da Vlada Crne Gore nije opredijelila sredstva za Opštinu Petnjica, ali da će uprkos tome komisija odraditi svoj dio posla, procijeniti nastalu štetu i proslijediti je nadležnim organima.
Članovi komisije apeluju na građane opštine Petnjica da ne podnose zahtjeve, jer je rok za predaju zahtjeva istekao i kako su već naglasili, komisiji je predato čak 80 zahtjeva na koja su u obavezi da odgovore, a kako je već saopšteno, za opštinu Petnjica, u prvom krugu, nisu opredijeljena sredstva.

ALDIJANA JAVOROVAC

STABLO PREKINULO ŽICE ZA STRUJU U MZ VRŠEVO

0

Sinoć u toku noći,  usljed nevremena koje je zahvatilo područje Opštine Petnjica, između Vrševa i Azana vjetar je obalio stablo koje je zakačilo žice za struju. Zbog toga ni danas mještani ovih MZ nemaju struju.

 

Građani pozivaju nadležne organe da preduzmu nešto povodom ovog problema, jer im prestanak struje otežava funkcionisanje na svojim domaćinstvima.

A.J.

PAD NAPONA NANIO ŠTETU FABRICI PEŠKIRA “EURO BOR”

0

Jak vjetar i mićeva koji je protekle večeri duvao na području Bihora, izazvao je mnogo problema, a jedni od onih koji su pretprjeli štetu jeste i fabrika za proizvodnju peškira „EuroBor“, na Boru pa je usljed nestabilnog napona eletrične energije, došlo je do kvara na jednoj od mašina za proizvodnju peškira.

Prema riječima suvlasnika ove fabrike Mehmeda Meše Adrovića i prije puštanja u pogon fabrike, upućivali su zahtjev prema CESID-u i ukazivali da neuredno snabdijevanje električnom energijom kao i promjena napona može da ugrozi elektorniku koja se nalazi na mašinama za proizvodnju.

 

„Slali smo zahtjeve, pozivali, ali evo do dana današnjeg se niko nije udostojio da dođe i da iznađe rešenje. Nama se sinoć desila to što se desilo, elektronika na kompjuterskoj mašini je stradala usled promjene napona, a to nije jeftino. Ostaje nam da opet uputimo zahtjev i da se nadamo da će ovaj put udostojit nas i razumjet naše probleme kao i da će iznaći načina da se ovo trajno riješi“, kazao je za portal radija Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

 

FOTO PRIČA: POZDRAV IZ KRUŠČICE

0

PETNJICA MEĐU PORESKI NAJDISCIPLINOVANIJIM OPŠTINAMA

0
Petnjica je prema navodima Poreske uprave među poreski najdisciplinovanijim opštinama u Crnoj Gori. Tu su i opštine Podgorica Tivat, Herceg Novi, Kotor, Plužine i Gusinje.
Sa druge strane, od septembra do decembra prošle godine, mjera prinudne naplate blokadom žiro-računa sprovedena je prema pet opština i 83 lokalna preduzeća iz Prijestonice Cetinje i opština Ulcinj, Pljevlja, Bar, Rožaje, Bijelo Polje i Berane.
“Na osnovu nje, naplaćeno je 1.257.859,33 eura, a mjere prinudne naplate se i dalje primjenjuju. Opštine Ulcinj i Pljevlja predstavljaju najveće poreske dužnike u oblasti lokalne samouprave, a kod njih je evidentno i najveće kašnjenje sa izmirivanjem tekućih obaveza”, dodaju iz Poreske uprave.

DEVEDESETOGODIŠNJA NANA UMKA IMA 33 UNUČADI I 34 PARAUNUČADI: U PARE ZNAM, A U KNJIGE SE NE RAZUMIJEM

0

Na dvadesetom kilometru od Petnjice, na oko 1.400 metara nadmorske visine, utonulo u zimsko sivilo u Bihoru, nalazi se selo Kruščica sa desetak domaćinstava i pedesetak stanovnika. U ljetnjim mjesecima taj broj se znatno povećava, ali sve traje taman koliko i godišnji odmor u zemljama Zapadne Evrope.

Kao i sva ostala sela u Bihoru i Kruščicu je opustošilo iseljavanje. Tražeći priliku za bolji život žitelji ovog sela došli su čak do Turske ali ih dosta ima i u Luksemburgu, Švajcarskoj, Njemačkoj…

Umka Ličina, svoje mirne staračke dane provodi u selu okružena ljubavlju unučadi, rodbine i prijatelja. Na papiru, za koji mjesec puni 91.godinu, ali se to ne računa, jer su nekada djeca sama išla da se upisuju u matične knjige, tako da rodbina računa da je blizu stotine.

Prije 70.godina nana Unka, došla je u Kruščicu iz susjednog sela slikovitog imena “Paučina”. Rodno selo ove starice se nalazi tu odmah preko brda u rožajskoj opštini.  “Bogomi, ne znam kome pripada i to me nemoj pitat, ja ti nijesam pismena i to ti ne mogu kazat”, odgovara nana Umka.

Sa svojih 20 godina udala se za rahmetli Saita Ličinu i već tridesetak godina živi bez životnog saputnika. Još kao dijete je ostala siroče i, kako kaže, nije imala vremena da ide u školu.

“U pare znam, a u knjige se ne razumijem”, kaže Umka.

Sa svojim izabranikom izrodila je sedmoro djece, tri sina i četri kćerke i sada ima 33 unučadi i 34 paraunučadi.

“U ovi vakat, imam veliko poštovanje od strane unučadi i paraunučadi”, hvali se Nana i  žali se prije nekoliko dana kako je bolest uzela pod svoje, a inače bi sve kazala

“Rekla bih i otkalen se ženilo i udavalo, i o običajima, o mobama, o posetcima, ali bogomi, nešto sam oslabila evo nekoliko dana”, žali se Umka.

Sa vidom i sluhom nema problema, do jesenas je plela, a naočari nije koristila, samo što je polako ruke izdaju.  O životu u Kruščici, nana Umka kaže da je neko mučno živio, a neko dobro.

“Mi smo imali ječam i raž, pa je to bio spas. Sameljeli bi raž i imali bi hljeba, a neko ne bi imao toga pa bi umjesto hljeba u posudu stavio zelja sa varnikom i to mu je bio hljeb, ili umjesto zelja koristili bi ovas”, kaže Umka.

Kako je ostala rano bez supruga, njena udarna snaga i pomoć je bila svekrva. Od poljoprivrednih poslova pa do tkanja, čime se najviše bavila njena svekrva jer je, sve što izatka, nosila i prodavala a tim novcem bi kupovala zemlju.

Zahvaljujući tome, od nekoliko ari danas se u posjedu porodice nane Umke nalazi više od 40 hektara zemlje.

“Nekada žene nijesu išle na pijacu, samo muškarci. Ja sam mlada ostala bez muža tako da sam morala i to da radim. Ujutru ustanem, pomuzem i namirim. Onda otidem i berem borovnice ili cvijeće koje se koristilo za čaj. Onda oko podneva dođem da pomuzme a nakon toga na kljuse potjeram ono što sam nabrala do podne i prodam u Bašču kod Rožaja. A pečurke nikada nijesam brala, nekako nijesam umjela da ih nađem”, kaže Umka i ističe da nikada nije “izela ćutek” od svog rahmetli muža i da je to bio brak za primjer.

Ono čega se rado sjeća Umka su mobe za kosidbu.

“Muž mi u vojsku, a meni dođe preko 20 kosača na mobu. Sve se tako radilo. Spremi se ručak, večera i hvala i oni ka kući”, priča nana Umka. Tako se i radilo kada je trebalo to poplastit. I pored toga što nana ima više od 90 godina, stigne ona da bude kontrola u snegočistaču. Ubode mačugu tamo gdje je čistio i ako on propadne duboko obavezno kaže: “Haram ti bilo kako si ovo očistio”, više kroz šalu kritikuje starica.

Za posedak, koji je nekada bio česta pojava u Bihoru, nana Umka ima samo lijepe riječi i rado ga se sjeća.

“To je bila milina. Odemo noćas kod nekog na posedak i pravi se džumbus. Onaj kod koga odemo, on sprema večeru samo ako je hodža došao. Ako nema hodže onda nema večere, samo džumbus i ide se kući”, kaže Umka Ličina koju ostavljamo okruženu kako svojim unučadima tako i unučadima iz komšiluka koja rado provode vrijeme sa njom.

DENIS BOŽOVIĆ

STUBOVI ZA STRUJU KAO IZ PROŠLOG VIJEKA

9

U Kalici i Trpezima, odnosno zaseoku Skenderska kalica, stubovi za struju su kao 70-tih godina prošlog vijeka. Stanovnici ovih sela kažu da imaju probleme sa elektro snabdijevanjem jer su  stubovi za niskonaponsku mrežu uglavnom od hrastovine, grubo odrađeni.

Vijek trajanja takvih stubova je kratak, tako da su prinuđeni da iznova samoinicijativno postavljaju nove, ali od istog materijala. Oni kažu da su svi apeli nadležnim službama Elektroprivrede, odnosno Cedis-u uzaludni.

“Ni nakon bezbroj zahtjeva niko od nadležnih nije reagovao da se ovaj problem riješi”, rekli su mještani ovih sela.

DENIS BOŽOVIĆ