NAJNOVIJE OBJAVLJENO

NACRT REBALANSA BUDŽETA U PETNJICI: 90.000 EURA ZA SLUŽBENA KOLA, KOMUNALNI HAOS NA ČEKANJU!

Radio Petnjica
-
0
NACRT REBALANSA BUDŽETA U PETNJICI: 90.000 EURA ZA SLUŽBENA KOLA, KOMUNALNI HAOS NA ČEKANJU!

Rebalans budžeta u Petnjici, po pravilu, nikad nije samo tehnička stvar. To je mali rendgen koji pokaže šta vlast zaista vidi kao prioritet. Ovog puta govorimo o nacrtu rebalansa budžeta – dokumentu koji još nije zvanično došao pred odbornike SO Petnjica.

Prema nezvaničnim, ali sasvim pouzdanim informacijama iz više izvora koji su imali uvid u nacrt rebalansa budžeta Opštine Petnjica, u toj radnoj verziji dokumenta našlo se 90.000 eura za službena auta.

Portal Radija Petnjica je, povodom ovih saznanja, uputio pitanja Opštini Petnjica – kao i mnogo puta ranije. Odgovori, međutim, nijesu stigli.

Upravo zato u ovom tekstu govorimo o onome što piše u nacrtu, onako kako su ga naši izvori opisali, uz jasno naglašavanje – dok Skupština opštine ne kaže svoje, ovo je i dalje nacrt, a ne zvanični akt.

GRAD BEZ AUTOBUSA, SA SLUŽBENIM KOLIMA U NACRTU

Devedeset hiljada. Za limuzine. U opštini u kojoj se ljudi svakodnevno pitaju hoće li imati vodu, gdje se kanalizacija izliva u centru, a komunalno preduzeće i vatrogasna služba rade u zgradi koja jedva stoji i koja je, povrh svega, dodatno stradala u požaru izazvanom dotrajalim elektro-instalacijama.

Možda vlast računa da će nova kola bar lakše preskakati rupe.

Da podsjetimo, iako to svi znaju. Petnjica je jedini grad u Crnoj Gori do kojeg ne vozi nijedan autobus. Nakon stečaja beranskog „Simon vojaža“, Petnjica je ostala bez javnog prevoza, a stanovnici su prepušteni taksijima.

Dakle – nema autobusa za građane, ali bi, prema nacrtu rebalansa, moglo biti službenih kola za funkcionere. To je ta evropska perspektiva – ti idi pješke, oni će kolima.

Ista ta Petnjica već deset godina nema ni nazive ulica.

Logika je, valjda, zašto davati imena ulicama koje su pune rupa, raskopane ili nikad dovršene? Mnogo je lakše kupiti nova vozila i nastaviti da se kroz taj urbanistički off-road provlače zatamnjena stakla.

ZGRADA KOJA GORI, PUTEVI KOJI PROPADAJU

Dok se u nacrtu rebalansa budžeta odvaja 90.000 eura za službeni vozni park, komunalno preduzeće i vatrogasna stanica rade u staroj, trošnoj zgradi koja je bukvalno prijetnja zaposlenima. Dotrajala konstrukcija, loša instalacija, požar koji je dodatno oštetio objekat – i opet isto. Zaposleni nastavljaju da rade u uslovima koji bi u iole ozbiljnoj državi bili skandal prvog reda.

Vatrogasci koji spašavaju tuđu imovinu sjede u zgradi koja jedva spašava samu sebe. Komunalci koji treba da brinu o gradu rade u prostoru koji podsjeća na odlagalište brige države prema sjeveru.

Na putevima – stara priča u novom talasu. Godinama se ponavlja ista situacija – sanacija udarnih rupa pa opet sve ispuca, propadne, pa krpljenje ispočetka. Građani apeluju, šalju fotografije, pišu da je put „katastrofalan“. Reakcija? Povremena sanacija, tanak sloj asfalta – taman da potraje do prve ozbiljnije zime.

NAPOLA ZAVRŠEN CENTAR

Uz to, u samom centru – napola završen grad. Fale uređeni trotoari, nedostaju obilježena parking mjesta, fasade i javne površine ostavljaju utisak da je sve stalo negdje na pola posla. Država je lani najavila milion eura za „modernizaciju centra Petnjice“, novac je uplaćen, rebalans je planiran, ali je i laiku jasno da centar ni izbliza ne izgleda kao grad koji je modernizovan milionom eura.

Više liči na grad u kojem su radovi ili kasnili, ili lutali, ili se u hodu mijenjali prioriteti.

Ako je centar grada lice jedne opštine – Petnjica danas izgleda kao neko ko se godinama sprema, pa nikako da izađe iz kuće.

KANALIZACIJA U CENTRU I POPČI

Posebna priča je ono što ne vidimo na prvi pogled – otpadne vode. Petnjica već dugo kuburi sa kanalizacijom koja se djelimično izliva u centru, a ono što se ne izlije – odlazi u rijeku Popču. Umjesto da bude izvor života, Popča postaje tih i neugodan podsjetnik koliko malo vrijedi riječ „zaštita životne sredine“ kad dođe do konkretnih investicija.

Prije nekoliko godina krenuo je pionirski projekat – biljno postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u Gusarama. Predstavljan je kao prvi ovakav projekat u opštini, vrijedan oko 500.000 eura, sa ciljem da riješi otpadne vode iz užeg gradskog jezgra i da, na duži rok, zaštiti rijeku Popču.

U međuvremenu, nastavak projekta – obaloutvrda i izgradnja kanalizacione mreže – procijenjen je na nekoliko miliona eura. Po riječima nadležnih, lokalna uprava nije mogla sama da iznese troškove, čekalo se na državu, faze su se odlagale, i danas imamo klasičan balkanski scenario – skupa iskopina koja stoji, zarasta, propada. Služi samo kao spomenik jednom od brojnih „strateških projekata“ koji su krenuli sa kamerama, a završili sa prašinom.

Dok biljni prečistač „čeka bolja vremena“, kanalizacija i dalje završava tamo gdje ne bi smjela. Rupa u zemlji, rupa u planiranju, rupa u odgovornosti. Samo u budžetu – nema rupa kada treba upisati cifru od 90.000 za vozni park, makar za sada u nacrtu.

ŠTA SVE ZNAČI 90.000 EURA

Prije nego što odbornici podignu ruku za rebalans – ukoliko se nacrt, kakav su vidjeli naši izvori, zaista nađe pred njima – valjalo bi da naglas, na sjednici, izgovore ovo:

„Da, u opštini sa tolikim rupama, sa tolikim komunalnim problemima, sa zgradom komunalnog i vatrogasne službe koja je jedva bezbjedna – mi mislimo da je nabavka službenih automobila prioritet.“

Jer 90.000 eura u Petnjici nije sitnica. To su, na primjer:

  • novi krov, instalacije i osnovna adaptacija za komunalce i vatrogasce – da ljudi rade u zgradi koja ne prijeti da im padne na glavu;
  • ozbiljna sanacija makar jednog najkritičnijeg putnog pravca, gdje su danas rupe dublje od povjerenja u lokalnu vlast;
  • početak stvarnog rješavanja kanalizacije u centru, makar kroz pripremne radove i projekte za povezivanje na budući prečistač;
  • ulaganje u opremu vatrogasaca i komunalaca, ljudi koji prvi izlaze na teren kad nastupi problem – bilo da gori kuća ili klizište odnese dio puta.

Službeni automobil, nasuprot tome, rješava jedan, vrlo uzak problem – kako da funkcioner brže ode iz Petnjice i vrati se, eventualno, kad dođe vrijeme za novo obećanje i novu svečanu izjavu pred kamerama.

RACIONALIZACIJA ILI LUKSUZ

Zato se i nameće gorak, ali logičan humor – možda je ideja da se službena vozila iskoriste kao pokretni spomenici lokalne vlasti. Dok građani gaze po rupama, službeni automobili će elegantno krstariti Petnjicom, podsjećajući sve da je sistem uredno kupio sebi ono što je htio – i da nema namjeru da se previše potresa oko onoga što treba građanima.

Možda će neko u opštini reći da je vozni park zastario, da se troše velike pare na popravke, da treba „racionalizovati“. Možda je sve to i tačno. Ali racionalizacija se ne mjeri isključivo godinom proizvodnje službenog auta, već redosljedom prioriteta.

U gradu bez autobusa, bez ulica, sa ispucalim putevima, problematičnom kanalizacijom i zapuštenim javnim objektima – svaki euro za luksuz vlasti izgleda kao otvoreni prezir prema građanima.

Kad vam se kanalizacija izliva u centru, a vatrogasci sjede u zgradi koju može da zapali iskra iz stare instalacije, pričati o službenim kolima zvuči kao loša šala. Samo što ovo nije skeč – ako nacrt rebalansa ostane ovakav kakav je sada.

PITANJA ZA ODBORNIKE

Nacrt rebalansa budžeta će, prema informacijama naših izvora, uskoro doći pred odbornike. Tu se završava alibi priča da je „to samo prijedlog administracije“. Onog trenutka kada neko pritisne dugme „ZA“ – to postaje i njegova odluka, njegov glas protiv komunalnih potreba Petnjice, a za službeni luksuz.

Zato bi svaki odbornik, prije glasanja, trebalo da odgovori sebi – a po mogućnosti i javno:

  1. Da li ste bili skoro u zgradi gdje su smješteni komunalno preduzeće i vatrogasci? Biste li tamo poslali svoje dijete da radi?

2. Jeste li se skoro vozili putevima prema Radmancima, Lagatorima i drugim selima? Smatrate li da je stanje tih puteva prihvatljivo za opštinu u 21. vijeku?

3. Smatrate li normalnim da grad bez javnog prevoza i dalje prioritetno ulaže u službeni vozni park?

4. Jeste li spremni da građanima u lice kažete: „Da, glasao/glasala sam da službena kola budu važnija od vode, kanalizacije, puteva i uslova rada onih koji vas svakodnevno služe“?

Ako je odgovor na ovo „da“ – onda je poštenije da se to jasno kaže, bez spinova i priča o „tehničkim korekcijama budžeta“. Ako je odgovor „ne“ – onda je red da se na sjednici čuje glas razuma. Da se ova stavka preispita, umanji ili ukloni, a da se 90.000 eura usmjeri tamo gdje Petnjici zaista gori pod nogama.

LOPTA JE U SKUPŠTINI, ODGOVORNOST JE JAVNA

Nacrt rebalansa budžeta je, za sada, papir. On će važiti onoliko koliko mu odbornici i građani dozvole. Ako prođe bez otpora – 90.000 eura za službena auta biće još jedan dokaz da vlast u Petnjici radi za sebe. Ako se zaustavi, prepravi i okrene ka komunalnim problemima – to će biti prvi dokaz da je pritisak građana imao smisla.

Lopta je, ovog puta, jasno na terenu Skupštine opštine Petnjica. A građani imaju puno pravo da gledaju – i glasno zvižde, ako treba.

SAMIR RASTODER

ZASTAVE IZNAD PEŠTERA – DAN SANDŽAKA I MOĆ ZAJEDNIČKOG NASLJEĐA

Radio Petnjica
-
0
ZASTAVE IZNAD PEŠTERA – DAN SANDŽAKA I MOĆ ZAJEDNIČKOG NASLJEĐA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Bile su to istorijske tekovine koje su na najljepši način utkale vjeru u pravedniji svijet i u dostojanstvo insana-čovjeka. Dana 20. novembra 1943. formiran je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka – ZAVNOS, hrabri odgovor generacije koja je razumjela da sloboda pripada svima i da se za nju vrijedi boriti. Taj datum postao je sudbinski trenutak odluke da se narodi štite, poštuju i uzdižu zajedničkim naporom. Sandžak je kraj koji je oblikovan rukama Bošnjaka, Crnogoraca, Srba, Albanaca, Goranca i svih naroda koji su u njegovim dolinama i čaršijama ostavili svoje biljege, a nad pešterskim visoravnima, dok su se vijale i razvijale zastave slobode. U tom mozaiku kultura i običaja nijedan kamen nije suvišan svi zajedno čine cjelinu koja nadilazi granice i prolazne razlike. Tu se vijekovima živi riječju, ritmom, dovom-molitvom i pjesmom koji nikada nijesu bili jednobrazni, već snažno isprepleteni.

 

Dan Sandžaka slavi se kao dan odvažnosti i nepokolebljive uspravnosti. Dan kada se zahvaljujete precima što su pokazali da se identitet, kultura i jezik čuvaju međusobnim uvažavanjem. Dan kada shvatate da ta plemenita misija ostaje snažna samo ako narodi Sandžaka stoje rame uz rame svako sa svojim nasljeđem, ali sa jednim zajedničkim pogledom prema budućnosti.

I upravo tu u toj neraskidivoj kulturrno-istorijskoj vezi vrijedi se podśetiti na riječi akademika Muamera Zukorlića (1970–2021), iz njegove čuvene beśede povodom Dana Sandžaka, izgovorene 20. novembra 2020. godine i objavljene u Glasu Islama. On je tada podśjetio da Sandžak nije samo administrativni pojam, već „središnja tačka Balkana“, mjesto đe biste  kako on reče „ako želite nacrtati krug oko Balkana, iglu šestara morali staviti upravo u Sandžak“.

Govorio je da je to prostor koji je i kada bi bio spaljen i opustošen, „uvijek iznova nicao iz pepela“, jer njegova snaga ne počiva na duhu, misli i samobitnosti ljudi koji ga nose u srcu. Zukorlić je podśećao da negacija imena znači negaciju postojanja, i da zato Sandžak  kao ime, identitet i borba pravednosti mora ostati čuvan kao svetinja sj śećanja i slobode. Njegove riječi danas zvuče tako proročki: Da Sandžak postoji dok postoji svijest o slobodi i dostojanstvu njegovog čovjeka.

Kao vaš crnogorski brat, sa iskrenim poštovanjem i dubokim uvažavanjem, želim da vam čestitam ovaj veliki dan. Dijelio sam i dijelim sa vama dobro kroz književnost i kulturu, vjerujući da se narodi uzdižu onda kada uzdižu i vjeruju u svoje najbolje šćeri i sinove. Neka nas 20. novembar podsjeti da Sandžak ima snagu koja isijava dobrotu što traje, i čast koja se brani mišlju, djelom i predanjem.

Sandžak je prostor koji čovjek ne može razumjeti sa distance on se otkriva tek kad usporiš korak i slušaš kako vrijeme ovđe teče drugačije i postojanije. U toj borbi shvatiš da da je vrijeme da podneseš svoje breme bez gorčine i da ostaneš vjeran onome što je u tebi najstamenije. Čovjek pripada prostoru tek kad nauči da mu odoli i da ga nosi bez gorčine  zato je Sandžak manje pitanje porijekla, a više pitanje karaktera. Neka vam je hairli nastupajući Dan Sandžaka neka donese mir, radost i samopouzdanje naroda koji znaju čuvati svoje korijene i graditi svoje śutra.

 

PETNJICA: Požar izbio u zgradi gdje je smješteno Komunalno preduzeće i vatrogasci, nema povrijeđenih (VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
PETNJICA: Požar izbio u zgradi gdje je smješteno Komunalno preduzeće i vatrogasci, nema povrijeđenih (VIDEO)

U Petnjici je danas, oko podneva, izbio požar u staroj kancelariji mjesne zajednice, u čijem prostoru su smješteni i vatrogasna stanica i komunalno preduzeće. Riječ je o najtrošnijoj opštinskoj zgradi, za koju mještani kažu da je bilo pitanje dana kada će se ovako nešto desiti.

Na lice mjesta su odmah reagovale vatrogasne ekipe, a zajedno sa njima u intervenciji su učestvovali i zaposleni iz komunalnog preduzeća koje se nalazi u istoj zgradi. Požar je relativno brzo lokalizovan, a gašenju je doprinijela i kiša koja je u tom trenutku padala, čime je spriječeno dalje širenje vatre.

Direktor komunalnog preduzeća Mithad Cikotić:
„Odjednom je nestala struja, zvali smo da provjerimo i ubrzo nakon toga je nešto puklo na tavanu. Brzo smo reagovali, ali da nije puklo i to nas upozorilo, vjerujem da bi šteta bila veća. Iznosili smo stvari i arhivu van zgrade jer nijesmo znali da li će vatra doći i do naših prostorija.“

Uslovi za rad vatrogasaca u ovom objektu godinama su nikakvi, zapravo jako loši, pa mnogi smatraju da je ovo posljednja opomena za lokalnu vlast da reaguje i obezbijedi bolje uslove i adekvatan smještaj za službu koja je od ključnog značaja i u ljetnjem, ali i u zimskom periodu.

Prema tvrdnjama očevidaca, materijalna šteta nije velika, i na svu sreću u požaru nije bilo povrijeđenih.

Jasmin Šabotić, FIFA sudija iz Luksemburga – primjer kako se čuvaju korijeni i gradi uspjeh u dijaspori

Radio Petnjica
-
0
Jasmin Šabotić, FIFA sudija iz Luksemburga – primjer kako se čuvaju korijeni i gradi uspjeh u dijaspori

Kada priča o svom životu, Jasmin Šabotić govori mirno, ali s ponosom koji se ne može sakriti. Rođen je u Luksemburgu, u zemlji reda, discipline i modernih vrijednosti, ali njegovo srce oduvijek pripada Crnoj Gori. Njegovi roditelji, porijeklom iz opštine Petnjice, odgajali su ga tako da zna ko je, odakle je i da se nikada ne odrekne jezika i kulture svog naroda. U njihovom domu, u samom srcu Luksemburga, govorilo se crnogorskim jezikom, slavili su se običaji, pjevale pjesme iz zavičaja i prenosila toplina domovine koja se nije mogla zaboraviti.

Jasmin je odrastao između dvije stvarnosti – moderne Evrope, koja mu je pružila obrazovanje i prilike, i Crne Gore, koja mu je dala korijen, identitet i dušu. I danas, kad nosi FIFA oznaku na dresu i sudi međunarodne utakmice širom Evrope, on u sebi nosi to nasljeđe. S ponosom kaže da su mu upravo porodične vrijednosti, skromnost i radna etika koje je naslijedio od svojih roditelja pomogle da postane ono što jeste.

Danas je Jasmin jedini  FIFA sudija ne samo iz Crne Gore nego i sa Balkana koji predstavlja Luksemburg na međunarodnoj sceni – ali i mladi čovjek koji nikada nije prekinuo nit sa svojim korijenima. Svaki dolazak u Crnu Goru za njega je više od odmora – to je povratak sebi, porodici i osjećaju pripadnosti. „Ovdje napunim glavu i dušu“, kaže.

U razgovoru za portal #CGdijaspora, Jasmin govori o svom djetinjstvu i odrastanju u dijaspori, o sportskom putu koji ga je doveo do najvišeg nivoa suđenja, o disciplini i odricanjima koja nosi ta profesija, ali i o ljubavi prema Crnoj Gori koja se, kako sam ističe, „ne gubi, ma koliko daleko bio“.

#CGDIJASPORA:  Vi ste rođeni i odrastali u Luksemburgu, ali ste porijeklom iz Crne Gore. Možete li nam reći nešto više o sebi i svom porijeklu?

#Jasmin Šabotić:  Da, rođen sam i odrastao u Luksemburgu, ali moji roditelji su porijeklom iz opštine Petnjice, iz Crne Gore. Oni su me od malih nogu učili da ne zaboravim odakle potičem, da govorim naš jezik i da čuvam naše običaje. Danas sam ponosan što sam uspio da sačuvam tu vezu sa korijenima i što kroz svoj profesionalni put, kao jedan od rijetkih FIFA sudija iz Luksemburga, mogu da predstavljam i zemlju u kojoj sam rođen, ali i zemlju iz koje potičem. Crna Gora mi je i dalje veoma bliska i često dolazim da posjetim porodicu i prijatelje.

#CGDIJASPORA: Govorite crnogorski jezik potpuno prirodno. Kako ste uspjeli da ga sačuvate?

#Jasmin Šabotić: To je prije svega zasluga mojih roditelja. Od malena se u kući vodilo računa da se priča crnogorskim jezikom, da znamo odakle potičemo, ko smo i čiji smo. Možda je to kod nas u dijaspori i još izraženije – roditelji su uvijek govorili da ne smijemo zaboraviti svoj jezik i korijene. I ja sam to prihvatio kao bogatstvo. Mislim da je to prednost – da znaš više jezika inače govorim pet.  Bitno je da razumiješ različite kulture, a da istovremeno znaš svoje porijeklo. Taj osjećaj pripadnosti me uvijek vuče ka Crnoj Gori.

#CGDIJASPORA: Roditelji su doselili u Luksemburg?

#Jasmin Šabotić: U Luksemburg smo rođeni brat i ja.  Moji roditelji su se u Luksemburg doselili iz Crne Gore prije mnogo godina, i uspjeli su da izgrade život, ali i da sačuvaju ono što su ponijeli iz zavičaja.

#CGDIJASPORA:  Zanimljivo je da ste po obrazovanju socijalni pedagog, a po pozivu – fudbalski sudija. Kako se to dogodilo?

#Jasmin Šabotić:  Završio sam fakultet za socijalnog pedagoga u Luksemburgu. To je program koji mi je mnogo pomogao da naučim rad s ljudima, da razumijem različite karaktere i da razvijem strpljenje – što je, iskreno, vrlo korisno i u suđenju. Fudbal sam volio od malih nogu, igrao sam ga rekreativno, ali sam već sa 12 godina počeo da sudim utakmice mlađih kategorija. Bilo je to više iz znatiželje u početku, ali kasnije je postalo ozbiljno. Luksemburški fudbalski savez mi je dao priliku da odem u Švajcarsku, na UEFA obuku i testove. Nakon šest mjeseci treninga i evaluacija, 2020. godine su me predložili za FIFA sudiju. To je bio jedan od najposebnijih trenutaka u mom životu – jer sam znao da predstavljam cijelu zemlju na međunarodnom nivou.

#CGDIJASPORA: Kakav je osjećaj biti FIFA sudija i predstavljati Luksemburg na svjetskoj sceni?

#Jasmin Šabotić: To je zaista privilegija. Osjećaš ogroman ponos, ali i odgovornost. Kada izlaziš na teren sa FIFA oznakom, ti ne predstavljaš samo sebe – već cijelu zemlju, njen fudbalski savez, pa i sve koji te poznaju. Koliko znam, ja sam jedini FIFA sudija u istoriji luksemburškog fudbala koji je porijeklom sa Balkana ne samo iz Crne Gore. I to me dodatno ispunjava ponosom.

#CGDIJASPORA: Iako ste rođeni tamo, ljubav prema Crnoj Gori je očigledna. Kako se to održalo?

#Jasmin Šabotić:  To je nešto što se ne gubi, bez obzira gdje živiš. Roditelji su iz Petnjice, i oni su uvijek pazili da nas nauče odakle smo. U kući su se pričale priče o Crnoj Gori, o običajima, o životu u zavičaju, o ljudima koji su tamo ostali. Uvijek su nas učili da cijenimo svoj narod i svoje porijeklo. Taj mentalitet, ta kultura – to mi je ostalo u srcu. Danas sam srećan što to nisam zaboravio. Dolazim često, posjećujem familiju, i svaki put kad dođem – kao da dođem kući.

#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru?

#Jasmin Šabotić: Dolazim koliko god mogu, najmanje nekoliko puta godišnje. Volim da dođem da odmorim glavu, da napunim baterije. Ovdje je klima drugačija, ljudi su topliji, sve je nekako mirnije. U Luksemburgu je tempo života brži, užurbaniji. Ovdje se stvarno napunim pozitivnom energijom.

#CGDIJASPORA: Imate li prijatelje ovdje, osim porodice?

#Jasmin Šabotić:  Imam, naravno. Stekao sam divna prijateljstva u Baru i okolini. Kad sam u Crnoj Gori, treniram sa svojim kondicionim trenerom – imam ličnog trenera koji mi pomaže da održim formu. To je jako važno, jer u mom poslu ne smiješ da se opustiš. Moraš da budeš fizički spreman u svakom trenutku.

#CGDIJASPORA: Koliko je suđenje zahtjevno u fizičkom i psihološkom smislu?

#Jasmin Šabotić: Sudija mora da bude maksimalno spreman – fizički, mentalno i moralno. To je profesija u kojoj nema mjesta za greške. Ne smiješ da piješ, da pušiš, da se gojiš, da zapostaviš treninge. Moraš da vodiš računa o svemu: o ishrani, odmoru, kondiciji. To je način života, ne samo posao. Ako hoćeš da napreduješ, moraš imati disciplinu. Ja treniram četiri puta sedmično, i svake sedmice sudim utakmice u Luksemburgu. Kad imam međunarodne mečeve, to zna da bude i po 10 do 12 utakmica godišnje širom Evrope. To je mnogo putovanja, ali i mnogo iskustva.

#CGDIJASPORA:  Ove godine ste sudili i utakmicu u Crnoj Gori?

#Jasmin Šabotić: Da, to mi je bila posebna čast. Sudio sam prijateljsku utakmicu Crna Gora – Armenija u Nikšiću. Bio je to predivan osjećaj. Na tribinama je bila moja familija, prijatelji, mnogi su me pratili i preko televizije. Nakon utakmice sam dobio brojne poruke podrške. To mi je ostalo kao posebno emotivan trenutak u karijeri.

#CGDIJASPORA: Kada ste u Crnoj Gori, koje krajeve najviše volite da posjetite?

#Jasmin Šabotić:  Volim Petnjicu i Bar – to su moji korijeni, ali volim i Podgoricu, Kotor, Tivat… Posebno mi je draga Boka. Taj spoj mora, planine i istorije ima posebnu energiju. Svaki put kad dođem, obiđem sve te krajeve.

#CGDIJASPORA: Da li još uvijek igrate fudbal ili se sada u potpunosti posvetili suđenju?

#Jasmin Šabotić: Ranije sam igrao fudbal, ali sada više ne smijem zbog rizika od povreda. Sudija mora da bude maksimalno zdrav i spreman, tako da ne rizikujem. Volim da pratim utakmice, da analiziram igru, ali na terenu sam sada samo u ulozi sudije.

#CGDIJASPORA: Kako funkcioniše zajednica Crnogoraca u Luksemburgu?

#Jasmin Šabotić: Imamo jaku zajednicu. Postoji više kulturnih udruženja, često se organizuju druženja, proslave, humanitarne akcije. Kad god mogu, odazovem se. Ljudi su povezani, drže se zajedno. To je ono što nas održava u tuđini – zajedništvo, poštovanje i osjećaj pripadnosti.

#CGDIJASPORA: Kako vam danas izgleda Crna Gora, u odnosu na ranije?

#Jasmin Šabotić: Vidim mnogo pozitivnih promjena. Crna Gora se razvila, modernizovala, izgradila. Ljudi žive bolje, ima više optimizma. Mislim da je zemlja na dobrom putu i da je spremna za ulazak u Evropsku uniju. Po onome što vidim, to bi moglo biti vrlo realno već 2027. ili 2028. godine. Ima još posla, ali šanse su velike.

#CGDIJASPORA: Koliko odricanja zahtijeva vaš posao?

#Jasmin Šabotić: Mnogo. Sudija mora da vodi računa o svakom detalju – o ponašanju, izgledu, slici koju šalje u javnost. Jedna greška može da te košta karijere. Dakle, moraš da budeš profesionalac u svakom trenutku. To je pritisak, ali i odgovornost koju prihvatiš ako voliš to što radiš.

#CGDIJASPORA: Koja utakmica vam je ostala najviše u sjećanju?

#Jasmin Šabotić:  Osim utakmice u Nikšiću, pamtim i jednu u Njemačkoj, pred oko 25.000 gledalaca. To je bilo nevjerovatno iskustvo. Svaka utakmica ima svoju priču, svoj ritam i emociju. Kad se završi, analiziraš svaku odluku, svaku situaciju. To je proces koji te stalno usavršava.

#CGDIJASPORA: Pratite li crnogorske fudbalere?

#Jasmin Šabotić: Pratim rezultate, ali nažalost, nemam mnogo vremena da detaljno gledam utakmice. Putovanja i treningi oduzimaju mnogo vremena. Ipak, vidim da ima talenta i potencijala u crnogorskom fudbalu, i vjerujem da će mnogi igrači tek pokazati što mogu.

#CGDIJASPORA: I za kraj, koja bi bila vaša poruka Crnogorcima u dijaspori?

#Jasmin Šabotić: Da budu jaki i čvrsti, jer po tome smo poznati. Da ne zaborave ko su i odakle su, bez obzira gdje žive. Korijeni su ono što nas čini onim što jesmo. A kad to znaš, možeš biti uspješan bilo gdje u svijetu.

PREUZETO: CG DIJASPORA.

PIŠE: NADA KOVAČEVIĆ

LINK: https://cgdijaspora.me/jasmin-sabotic-fifa-sudija-iz-luksemburga-primjer-kako-se-cuvaju-korijeni-i-gradi-uspjeh-u-dijaspori/

OBJAVLJENA NOVA KNJIGA PROF. DR ZEĆIRA RAMČILOVIĆA – „DOMOVNICA“

Radio Petnjica
-
0
OBJAVLJENA NOVA KNJIGA PROF. DR ZEĆIRA RAMČILOVIĆA – „DOMOVNICA“

U izdanju DIVAN-a objavljena je nova knjiga prof. dr Zećira Ramčilovića pod naslovom „Domovnica“ (Knjiga 1, Tom 1), vrijedno naučno djelo koje donosi dragocjena svjedočanstva o istoriji, demografiji i identitetu stanovništva Gornjeg Bihora. Knjigu je uredio i priredio sam autor, a recenzenti su prof. dr Lidija Đurkovska, prof. dr Draško Došljak i dr Sait Šabotić. Knjigu je štampala Aurora, Skoplje, u tiražu od 300 primjeraka.

Autor u predgovoru ističe da je istraživanje započelo još 2015. godine na naučnom skupu u Petnjici, nakon što je u Petnjičkoj džamiji pronašao i analizirao dvije matične knjige (Domovnice) iz perioda Kraljevine SHS/Jugoslavije. „Smatrajući da je svaki list, svako napisano slovo dio nas i našeg nasljeđa, odlučio sam da napravim adekvatnu analizu podataka ovih knjiga“, navodi Ramčilović, naglašavajući značaj njihove digitalizacije i zaštite.

Objavljivanje knjige sufinansiralo je Ministarstvo dijaspore Crne Gore, koje je prepoznalo značaj ovog projekta za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta stanovništva porijeklom iz Bihora. U Sjevernoj Makedoniji danas živi veliki broj ljudi čiji korijeni potiču upravo iz tog dijela Crne Gore, pa je izdavanje „Domovnice“ u Skoplju ujedno i simbol jačanja kulturnih i duhovnih veza između dvije države.

Kako ističe prof. dr Draško Došljak u svojoj recenziji, Ramčilovićeva knjiga „čuva dragocjena svjedočanstva identiteta pojedinca, porodica, ali i naroda“, te naglašava da „lična imena i prezimena predstavljaju važan kulturni i istorijski marker, nosioce kolektivnog pamćenja i kontinuiteta jedne zajednice“. Po njegovim riječima, ova publikacija „predstavlja vrijedan izvor za buduća istorijska, demografska i onomastička istraživanja, ali i za razumijevanje kulturnih procesa i identitetskih slojeva prostora Gornjeg Bihora“.

Knjiga „Domovnica“ prof. dr Zećira Ramčilovića predstavlja svjedočanstvo identiteta jednog naroda i vrijedan doprinos očuvanju kulturne i demografske baštine Bihora. Digitalizacijom i naučnom obradom starih matičnih knjiga, autor je sačuvao dio kolektivnog pamćenja i otvorio nove puteve istraživanja o porijeklu, tradiciji i kontinuitetu života na ovom prostoru.

Prof. dr Zećir Ramčilović rođen je 1975. godine u Donjem Konjaru, Skoplje, gdje i danas živi. Naučni savjetnik je u Institutu za nacionalnu istoriju pri Univerzitetu “Sv. Kiril i Metodij”. Učestvovao je na brojnim domaćim i međunarodnim naučnim skupovima, a autor je više od pedeset naučnih radova i devet knjiga: „Donje Konjare kroz sliku i vrijeme“ (2020), „Nadgrobni spomenici iz osmanskog perioda u ataru Srednjih Konjara, Skoplje“ (2019), „Riječi persijskog porijekla u makedonskom jeziku“ (2019), „Opština Petrovac – jučer, danas, sutra“ (2018), „Makedonija u „Geografiji“ al-Idrisija“ (2017), „Poznati Bošnjaci Makedonije“ (2016)  i „Bošnjaci u Makedoniji u XX vijeku“ (2014.), koja je objavljena i na bosanskom jeziku (2023), i njeno drugo dopunjeno izdanje objavljeno u Crnoj Gori (2024). Bio je poslanik u dva mandata i potpredsjednik Skupštine Republike Sjeverne Makedonije, te ambasador Sjeverne Makedonije u Crnoj Gori, do 2025. godine, kada se vratio u svoju matičnu instituciju – Institut za nacionalnu istoriju, gdje nastavlja naučnoistraživački rad.

DVA PROGRAMA U CENTRU ZA KULTURU PETNJICA

Radio Petnjica
-
0
DVA PROGRAMA U CENTRU ZA KULTURU PETNJICA

JU Centar za kulturu u srijedu 12.11.2025. godine organizuje dva programa:
Izložbu slika Tragovi duše u pejzažu akademskih slikara Nermina Ćemana i Ferida Ramićevića u 14 i 30 h a u15h promociju knjige Nikola Karović život pretočen u pjesmu Milorada Mića Miranovića.

Pozivamo Vas da prisustvom date podršku nama i akademskim slikarima kao i autoru.
Dobrodošli.

Ispod istog neba: Od Bohora do Bihora

Radio Petnjica
-
0
Ispod istog neba: Od Bohora do Bihora

Ovih dana slovenačku javnost ponovo je iznenadila vijest da će biti priređena i druga izložba fotografija poznatog slovenačkog intelektualca crnogorskog porijekla, privrednika, pisca i publiciste Remza Skenderovića — jer nije bilo široko poznato da se bavi i ovim vidom umjetničkog stvaralaštva.

Izložba je postavljena u Knjižnici Mirana Jarca u Novom Mestu, gdje je g. Skenderović duže živio i radio, i trajaće mjesec dana. U muzičkom dijelu programa na klasičnoj gitari nastupila je učenica šestog razreda osnovne škole Sofija Vernig Skenderović.

O fotografskom stvaralaštvu autora u katalogu i na samoj izložbi govorila je istoričarka umjetnosti Milana Zlatar. Zapisala je, između ostalog:

Ljudi smo odavno pogledavali u nebo — sa strahopoštovanjem. Tako je i danas: bilo da je čovjek pjesnička duša, umjetnik ili radoznali naučnik, pa i svako od nas. Pogled u nebo odvodi nas u meditaciju i metafiziku; ispod neba, zvijezda i oblaka, tajnovitih, nedodirljivih i nedostupnih.

Ovom događaju lijepo se pridružuje i Bodlerova „Stranac“, koja teče kao dvogovor i dijelom glasi:

STRANAC (Charles Baudelaire)
— Koga najviše voliš, zagonetni čovječe, oca ili majku,
sestru ili brata?
— Volim oblake… oblake što prolaze… ondje… divne oblake!

U izabranoj seriji Remzo Skenderović hvata neuhvatljive trenutke — čas kada je nebo najdramatičnije, puno kretnje i brzo mijenjajuće svjetlosti. Skoro filmski kadrovi s arhitektonskim elementima karakterističnim za taj dio Ljubljane određuju i lokaciju: Koseze. Zato „Koseško nebo“ u sitnim detaljima nudi slutnju najličnijeg, a istovremeno i opšte ljudske poglede, koji nas povezuju s nama samima i s dijalogom pjesnika Bodlera i Stranca (1862). Pred nama se otvara prozor u vasionu i veliku tajnovitost. Belgijski nadrealista René Magritte (1898–1967), koji je često slikao oblake i uključivao ih u neobične motive i samosvojne kompozicije s pticama, nije volio pitanje „Šta to znači?“. Odgovarao je da ne znači ništa — kao što i tajnovitost ne znači ništa jer je nepoznato. A ipak, poleti mašta uz svijest da smo mi i sav svijet pod istim nebom.

Na pitanje prisutnih otkud interesovanje za nebo i zbivanja na nebu, autor je duhovito odgovorio da je rođen u Trpezima, opština Petnjica, na 954 m nadmorske visine; da je živio na Žabljaku (oko 1400 m), zatim u Gusinju (preko 1000 m), i ljetovao na djedovom katunu (oko 1300 m). Svi ti krajevi su bliže nebu, pa je kao dječak mogao posmatrati svijet drugačijim očima — što je vjerovatno i ostalo u njemu. Istakao je i da su ga na ovu aktivnost podstakli supruga i prijatelj, poznati slikar prof. Skender Bajrović, koji ga je ohrabrio da iz „bogatstva“ od oko 400 snimaka izdvoji i prikaže 50 fotografija.

Fotografije predstavljaju nebo, oblake, sunce i mjesec — ukratko: život i prirodu, trenutak svakoga od nas na ovom svijetu. Autor je s osjećajem za sve navedeno zabilježio mete i promjene vremena nad dijelom Ljubljane zvanim Koseze, otuda i naslov ciklusa: Koseško nebo.

Autorsko veče Mirsada Hadrovića u Baru

Radio Petnjica
-
0
Autorsko veče Mirsada Hadrovića u Baru

Nevladina organizacija „Tvrđava dobra“ organizuje autorsko veče Mirsada Hadrovića u subotu, 15. novembra 2025. godine, od 19.00 časova, u maloj sali hotela „Princess“ u Baru.

Veče će, uz autora, predstaviti i prof. Veljko Đukanović i književnik Božidar Proročić, koji će govoriti o stvaralaštvu Mirsada Hadrovića, njegovim temama, stilu i recepciji u regionalnoj književnoj javnosti. Program je zamišljen kao spoj stručnog osvrta i neposrednog razgovora sa publikom, uz odlomke iz autorovih djela.

Organizator poziva ljubitelje književnosti, profesore i učenike, bibliotekare, kao i sve građane Bara da dođu i podrže kulturni događaj koji njeguje dijalog, pisanu riječ i stvaralačku razmjenu iskustava.

Događaj podržava Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori.

Kada i gdje:
15. 11. 2025. (subota) u 19.00, mala sala hotela „Princess“, Bar.

Petnjica: Dan sjećanja na devet nevinih civila stradalih 1941. (VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
Petnjica: Dan sjećanja na devet nevinih civila stradalih 1941. (VIDEO)

U subotu, 8. novembra, u Petnjici su se okupili mještani, članovi porodica, predstavnici lokalne zajednice i vjerskih institucija kako bi obilježili dan sjećanja na devet nevinih civila stradalih tokom Drugog svjetskog rata. Ovim okupljanjem zajednica njeguje kulturu pamćenja i pretvara traumatična iskustva prošlosti u pouku za buduće generacije.

U noći 8. novembra 1941. godine napadnuta je Petnjica: zapaljene su kuće lokalnih uglednika, stanica milicije i druge zgrade, a ubijeno je devet civila. Taj zločin ostavio je dubok trag u kolektivnom sjećanju, pa je današnje obilježavanje istovremeno čin počasti žrtvama i potvrda da njihova žrtva neće biti zaboravljena.

Program je započeo kod spomen-ploče šehidima Petnjice, gdje je proučena dova i odata počast stradalima. U uvodnom obraćanju rodbina je pozvala na zajedništvo i očuvanje sjećanja, dok su predstavnici opštine istakli da ovakvi trenuci jačaju kulturu sjećanja i podsjećaju da zajednica ne smije ostati nijema pred zločinima iz prošlosti.

U atmosferi tišine prisutni su slušali stihove i poruke koje su naglasile važnost pamćenja i prevencije. Iako je prošlo više od osam decenija od tog dana, zajednica poručuje da zločin ne smije izblijedjeti iz sjećanja.

Potomci šehida i organizatori uputili su apel mlađim generacijama da njeguju sjećanje kao zajedničku odgovornost za mir i slobodu. Izražena je i jasna želja da 8. novembar postane zvanično obilježje — “Dan šehida Petnjice” — kako bi se svake godine dostojanstveno odala počast i sačuvale lekcije iz prošlosti.

A.L.

FOKUS BIHORA – ERNAD KORAĆ: Tvrđava na Korajskom kršu biće lična karta Bihora

Radio Petnjica
-
0
FOKUS BIHORA – ERNAD KORAĆ: Tvrđava na Korajskom kršu biće lična karta Bihora

U okviru projekta „Fokus Bihora“, koji Radio Petnjica realizuje u saradnji s Ministarstvom kulture i medija, razgovarali smo sa Ernadom Koraćem – Erkom, Bihorcem iz Johovica i uspješnim biznismenom iz Švajcarske. Njegov plan za kompleks „Tvrđava“ na Korajskom kršu nije još jedan turistički projekat na papiru, već promišljena ideja kako da se zavičaju vrati dostojanstvo: kroz etno selo, domaću hranu, staze, adrenalin park i prateće sadržaje koji Bihor hoće da predstave onako kako zaslužuje — autentično i održivo.

„Tu sam rođen, podno Korajskog krša,“ kaže Korać, objašnjavajući da je nostalgija pokrenula investiciju, ali da je vizija mnogo šira: „Tvrđava“ kao prepoznatljiv turistički pejzaž Petnjice, s kvalitetnim smještajem, domaćim proizvodima i aktivnim odmorom za goste iz regiona i dijaspore, pa i sa zapada — posebno kada se kompletira auto-put Bar–Boljare. Iako trenutno „sve osim dosadne papirologije ide u dobrom smjeru“, on otvoreno govori o preprekama: inertna administracija, komunalni problemi koji guše svakodnevni život (voda, struja, otpad, putevi, prevoz, digitalna povezanost) i izostanak sistemske podrške investitorima. Kao rješenja nudi ono što živi u Švajcarskoj praksi: dualno obrazovanje, ozbiljne standarde kvaliteta, transparentna javno–privatna partnerstva i hitno uređenje upravljanja otpadom. Dijaspora, ističe, može i zna više od puko „finansiranja“ — mentorstvo, znanje, sezonski brain-gain — ali država i opština moraju prvo obezbijediti elementarne uslove, brže dozvole i most ka podsticajnim fondovima. Turističku mapu Petnjice, poručuje, ne crta reklama nego rad: strateški, po redu, uz promjenu svijesti i povezivanje lokalnih proizvođača u kredibilan lanac vrijednosti.

OD JOHOVICA DO „TVRĐAVE“: NOSTALGIJA KAO POČETNI KAPITAL

RP:  Šta Vas je motivisalo da investirate baš u Petnjici i kompleks na Korajskom kršu, i kako zamišljate njegovu konačnu funkciju (tip smještaja, prateći sadržaji, ciljna publika)?
KORAĆ: Tu sam rođen podno Korajskoga krša. Odrastao i proveo jedan kraći period prelijepog i bezbrižnog djetinjstva u Johovicama. Upravo nostalgija je bila presudna da ulažem u svoj kraj i da pokušam bogata iskustva koja sam sticao u Švicarskoj prenesem u svom rodnom kraju. Kupovinom „Tvrđave“, i njenom započetom adaptacijom, imam za cilj da napravim jedan izuzetno kvalitetan kutak za odmor, za uživanje. To će biti jedno etno selo koje će svojim potpunim sadržajem u punom kapacitetu prevashodno i reprezentno biti turistička lična karta Bihora i Petnjice. „Tvrđava“ svakako svojom pozicijom i izgledom to i zaslužuje. To je jedan od tri projekta koje planiram da zažive u Petnjici, i koji bi zaokružili jednu, nadam se uspješnu priču. Naravno tu očekujem i podršku lokalne samouprave i resornih ministarstava, kako bi na obostrano zadovoljstvo realizacijom tih projekata svi imali višestruku korist. Za sada je ta podrška izostala, generalno sa svih instanci, ali se nadam da će u skorijoj budućnosti oni koji donose važne odluke prepoznati potencijale „Tvrđave“ i pojednostaviti beskonačno obimnu bespotrebnu papirologiju i dokumentaciju, koja opterećuje svaki vid poslovanja. Ideja je da se u tom kompleksu obezbijede i smještajni kapaciteti, domaća hrana, domaći proizvodi, adrenalin park, staze za šetanje, u jednoj kasnijoj fazi i neki manji sportski tereni, biće tu i raznih domaćih životinja, biće tu za svakog po nešto. Kako je u posljednje vrijeme na Balkanu, seoski i planinski turizam postao jako interesantan za goste sa zapada, pokušat ću da obezbijedim uslove da nam i oni dolaze. U jednoj skorijoj budućnosti se očekuje i kompletiranje ovog Auto -puta Bar – Boljare, pa će nam i klijentela iz centra države biti na sahat vremena vožnje, tako da sve osim dosadne papirologije ide u jednom dobrom smjeru.

 

 

 

 

 

 

 

KOMUNALNI PRIORITETI PO REDU: VODA, STRUJA, OTPAD, PUTEVI, PREVOZ, DIGITALNA MREŽA

RP:Koje ključne komunalne probleme vidite u Petnjici (vodosnabdijevanje, otpad, putna infrastruktura, javni prevoz, digitalna povezanost) i šta je, po Vama, realan redoslijed rješavanja?
KORAĆ: Sve te nabrojane stavke su kamen koji visi o vratu Bihorcima i koji im otežava ionako teške uslove za život. Upravo bih tim istim redosljedom išao u rješavanje te problematike. Opštinsko rukovodstvo je pokazalo elementarnu nemoć i nestručnost u otklanjanju tih problema. Ukoliko kao savremeno društvo u modernom dobu očekujemo bolji i savremeniji standard, te stvari je neophodno hitno dovesti u red. Moraju se po prioritetima, ali dugoročno rješavati sve te stavke, voda, struja, ekološka situacija je posebno katastrofalna, nezapošljenost, nezaustavljiva regionalna i šira migracija radno sposobnog stanovništva i da ne nabrajam još sijaset stvari koje treba pod hitno odraditi.

POLITIKA BEZ REZULTATA: „PRAZAN HOD“ IZMEĐU OPŠTINE I DRŽAVE

RP: Koliko su lokalne političke podjele i administrativne procedure prepreka razvoju? Imate li konkretna iskustva sa dozvolama, prostornim planovima i koordinacijom opština–država?
KORAĆ: Velikih političkih podjela tu nema. Svi su nekako jasno i nedvosmosleno pokazali da su nedorasli tog amaneta da se brinu o običnim građanima. Insrumentalizacija politike u cilju povećanja privilegija i lične, familijarne i partijske koristi je jako prisutna. Rijetko kome se rodi ta nazovi „suicidna“ ideja da se uhvati u koštac da regularvno završi neki posao. To su sati, dani, mjeseci i godine praznog hoda u beskonačnom čekanju. To su moja trenutna porazna iskustva i sa opštinskom i sa državnom administracijom. Nekako se stiče utisak, kao da su namjerno osakatili cijeli sistem, da svako mora upasti u neki lavirint i uzaludno se okretati po nekoliko puta po istim kancelarijama i obraćati se po nekoliko puta istim službenicima, koji na kraju vrlo često vraćaju na sami početak usljed nerješive administrativne zavrzlame.

POTENCIJALI KOJE ZABORAVLJAMO: PRIRODA, POLJOPRIVREDA, STOČARSTVO, GASTRO I KULTURNA BAŠTINA

RP: Koji su ekonomski potencijali Petnjice koje investitori često previđaju (agro-turizam, zanati, planinski sportovi, gastro ponuda, kulturna baština Bihora) i kako ih Vaš projekat može umrežiti?
KORAĆ: Potencijala ima na sve strane, gdje god se okrenete, ali sa ovim pasivnim i ustajalim političkim ambijentom, tvrdim da nema perspektive. Ovdje se malo radi na svijesti kod ljudi. Jedino nesvjestan i nesavjestan čovjek može da uradi ovo šta se nama dešava. Potrebno je početi ispod nule, da ljudi imaju uvid koliko je bitno da shvate iskonske vrijednost prostora i vremena u kojem živimo. Naravno da su nam najveći potencijali u prirodi i resursima koje nam ona nudi, od proizvodnje zdrave hrane, preko poljoprivrede, stočarstva, voćarstva, itd. Kad se sve to dovede u red i zablista, onda imamo šansu da to nekom i pokažemo, da to neko vidi, osjeti i doživi. Čim se tu dosegne neki nivo onda prelazi u ozbiljnu kulturu, tu isto ima šta da se ponudi. Najveći problem je kako sve to konektovati, posložiti i predstaviti, izaći iz kompleksa inferiornosti da mi to ne možemo, da je tamo nečije bolje, kvalitetnije i ljepše. Kako ubijediti običnog građanina da prosto teži i da se takmiči da bude bolji produktivniji, opšte korisniji, da radi prave stvari, a ne kao do sada da mu je svejedno gdje će šta baciti, istovariti, prosuti, itd. Ohrabriti sve, da i kod nas ima prostora da se predstavimo na jedan ozbiljniji način. Moj započeti projekat „Tvrđave“, i ostale ideje koje sam pomenuo imaće upravo funkciju da to pojednostavi i umnogome približi konzumentu i klijenteli.

ŠVAJCARSKЕ LEKCIJE: DUALNO OBRAZOVANJE, STANDARDI KVALITETA I ZDRAVA JPP PRAKSA

RP: Iz Vašeg iskustva u Švajcarskoj: koje tri prakse (npr. standardi kvaliteta, dualno obrazovanje, javno-privatna partnerstva, upravljanje otpadom) su najprimjenjivije u Petnjici i kako ih konkretno prenijeti?
KORAĆ: Dualno obrazovanje je neophodno. Sada djeca previše teorijski uče, bez određene adekvatne i profesionalne prakse to im bukvalno ništa ne znači. Zapad je odavno uveo taj sistem obrazovanja, i vidimo kakvi su rezultati. Pošto radim u jednom Istraživačkom Institutu, znam koliko je kontrola kvaliteta neophodna i obavezna u svakom poslu, to je nezaobilazno ukoliko težimo nekoj standardizaciji, verifikaciji i akreditaciji svojih proizvoda. Javna-privatna partnerstva su svakako poželjna, ali po modelu koji je na zapadu vidljiv na svakom koraku, gdje privatne firme u simbiozi sa državnim realizuju ogromne projekte. Sasvim suprotno od onoga što mi ovdje imamo, da država ili opština, a najčešce njeni čelnici, bez ikakvih tendera, pod sumnjivim okolnostima dodijeljuju razne poslove uz unaprijed dogovorene, samo njima znane i sumnjive uslove, enormno napumpavaju cijene radova i na kraju ne urade kako treba, a dijele “zarađenu” dobit. Smiješno. Upravljanje otpadom je uslov za zdrav ambijent i život u njemu. Tu nam je trenutno crna tačka, i baš tu se mora najprije reagovati.

RP: Kako planirate da projekt na Korajskom kršu bude održiv: energija, voda, otpad, zaštita pejzaža i biodiverziteta?

KORAĆ: Sve resurse koji su raspoloživi u očuvanju životne sredine: izvori obnovljive energije, zaštita biodiverziteta, sve što će sačuvati biotop, floru i faunu. Pošto iskreno nijesam ekspert iz te oblasti, posavjetovat ću se sa stručnjacima iz te branše kako bih mnogo naučio i primijenio sve moguće standarde i norme u cilju očuvanja i zaštite prirode.

DRŽAVA I DIJASPORA: OD BRZIH DOZVOLA I FONDOVA DO PORESKIH PODSTICAJA

RP: Kakav odnos očekujete od države prema Petnjici i dijaspori: poreski podsticaji, infrastruktura, brže dozvole, garantni fondovi? Šta je minimum da bi investicije dijaspore postale pravilo, a ne izuzetak?                                                    KORAĆ: Imamo jedan jako negativan trend u državi, a to je, da uslovna poglavlja u ispunjenju obaveza za priključak novih članica u Evropsku uniju, bukvalno tjeraju našu državu da ona ozbiljnije vodi računa o svojim građanima, umjesto da ona sama po automatizmu radi taj posao. Država je do sada pokazala kakav odnos ima prema Petnjici, veoma lošu saradnju na skoro svim nivoima. Ili nijesu imali ozbiljnog sagovornika u Opštinskoj administraciji (čitaj Predsjednik Opštine), ili nijesu imali povjerenja u njoj (njemu), šta god da je u pitanju, taj odnos nikako ne dobija prelaznu ocjenu. U krajnjem slučaju dovoljno je samo prošetati okolo i vidjeti stanje u kojem se Opština nalazi. Petnjička dijaspora je jedan ogroman resurs, sa kojim treba da se razgovara, da se planira i da se ohrabri da ulaže u svoj kraj. Dijaspora ima velike potencijale i nije samo krava muzara na koju neko treba samo da se prikači i da joj narodski rečeno „izvuče i loj iz uši“. Postoje razvojni podsticajni fondovi, te fondovi raznih resornih ministarstava, iako je to finansijski skromno ograničeno, ipak je potrebno za njih ozbiljno pristupiti pripremiti potrebnu dokumentaciju i aplicirati da bi se nešto i dobilo. Potrebno je da je to svima dostupno. Opština treba da bude servis svim građanima i pomoćno sredstvo ili još konkretnije rečeno jedan most, kako da se najbrže dođe do tih raspoloživih sredstava.

DIJASPORA NIJE SAMO NOVAC: MENTORSTVO, PRAKSE, STIPENDIJE I SEZONSKI BRAIN-GAIN

RP: Kako vidite ulogu dijaspore iz Petnjice/Bihora: samo investitori ili i mentorstvo, prenos znanja, kratkoročni „brain-gain“ kroz sezonske povratke, stipendije i praksu za mlade?
KORAĆ: Trenutno i u ovim i ovakvim uslovima uloga dijaspore je svedena na minimum. Ima par nekih ljudi koji pokušavaju da prenesu težište nekih svojih sekundarnih aktivnosti u Bihoru, i njih je usporila i prilično umorila papirologija i obimna administracija. Sve te nabrojane opcije su lako primjenjive, ali se bojim da ni u najdaljim naznakama budućih aktivnosti u opštini nema takvih projekata. Porazno je da se taj ogroman kapacitet dijaspore gleda samo kroz novac, i kako na najbolji i najbrži način da im se on izvuče. Normalno je trebalo iskoristiti taj nostalgični osjećaj dijaspore, pa im stvoriti primarne uslove da se što duže zadrže na Bihoru, obezbijediti im ono najosnovnije vodu, struju, put, neka kulturna dešavanja, i oni će onda sami poželjeti da ostanu duže, da borave u svojim domovima i samim tim opština ima veću finansijsku dobit. Ljetos je centar opštine u dva navrata bio po skoro mjesec dana bez vode, koja usput nije za piće. Struja vrlo često nestaje i to po sedmicu dana. Kad sve to i još mnogo toga bude funkcionalno i u redu, onda se može preći na razradu ovih tema iz Vašeg pitanja.

KAKO NA TURISTIČKU MAPU: PROMJENA SVIJESTI, JASNA STRATEGIJA I LANAC KREDIBILNIH PONUDA

RP: Kako pozicionirati Petnjicu na turističkoj mapi?
KORAĆ: Potrebno je ono što sam već maloprije pomenuo, ići redosljedom, studiozna promjena svijesti, pa nakon toga po automatizmu dolazi i veliki broj ostalih promjena. Uz dužno poštovanje ljudi koji vode turističku organizaciju u opštini Petnjica, ali mora se iz korijena mijenjati cjelokupna strategija, tj. da se prvo i konačno pređe sa riječi na djela. Ja samo vidim želju da sve krene samo od sebe i čujem tu neku priču, koja bi trebala da sama po sebi bude mnogo kvalitetnija, da se precizno uokviri jedna konkretna i dugoročna agenda razvoja turizma, da vidimo ko šta i na koji način može da bude konkurentan na tržištu, da mu se pomogne da kvalitetnije predstavi svoju ponudu i da je na kraju i realizuje. To onda bude ogroman zamajac za ostale, male proizvođače, zanatlije koji će uz nekog, ko je već postao kredibilan faktor, razvijati i osnažiti sebe, kao prvo u regionalnim okvirima, pa zašto ne i dalje. To je temelj neke buduće turističke projekcije. Imamo jako lijepu prirodu, lijepe planine, izletišta i vidikovce, proizvodimo zdravu domaću hranu, potencijale iz raznih oblasti, koje samo treba srediti i dotjerati i predstaviti na pravi način.

Želim na kraju da se iskreno zahvalim, Vama i Vašoj redakciji, što ste mi dali prostora da odgovarajući na ova Vaša pitanja iznesem svoje mišljenje. Želim Vam puno uspjeha u radu i da nas i dalje izvještavate sa našeg lijepog Bihora.

SAMIR RASTODER

 

 

Projekat FOKUS BIHORA  podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.

 

123...964Stranica 1 of 964