Šesnaest dugih godina i pedeset brojeva revije ,,Bihor” prvog glasila diseljenika sa Balkana jubilej vrijedan pažnje. Mnogi naši iseljenici, vođeni željom da pronađu bolji život u zemljama poput Luksemburga, a često na iseljeničkim i muhadžirskim putevima u dalekim državama Zapadne Evrope, ponijeli su grumen svoje zemlje u srcu, ali i u prtljagu. Težak život, borbe, nastajanje, stvaranje porodice u tuđini iznjedrili su i izgradili ono najbolje i najljepše u njima, a to je ljubav i snaga pisane riječi zrnca čemera pretvorena u zrnca mudrosti. Faiz Softić, glavni urednik Revije ,,Bihor“, istaknuti je književnik i kulturni poslenik sa kojim sam u stalnoj i izuzetno korektnoj komunikaciji. Njegova posvećenost očuvanju identiteta, kulture i pisane riječi Bihora ogleda se u svakom broju Revije, a posebno u ovom jubilarnom izdanju.
Pedeset brojeva revije ,,Bihor” je pedeset zlatnih ljiljana rasutih po bijelom pergamentu vremena. Ljiljan je cvijet čistoće i dostojanstva, a broj pedeset u biblijskoj simbolici označava jubilej, oslobođenje i novi početak. Kao u starozavjetnom jubileju kada se dugovi opraštaju, a robovi oslobađaju, tako i ova revija oslobađa zaborava, vraća dostojanstvo riječi i povezuje rasute duše jednog naroda. U islamskom duhovnom iskustvu, naročito u svetom mjesecu Ramazanu, riječ dobija posebnu ljepotu, a obnavlja se kroz post, molitvu i dobročinstvo. Zato ovaj jubilej ima i duhovnu dimenziju kao da je svaka stranica napisana tokom posta i u svjetlosti nade. Revija ,,Bihor” je postala zavičaj trajna spona između Luksemburga i Crne Gore, između Evrope i zaboravljenih planinskih ognjišta. Zavičajni klub Bihor nosi tu ljubav prema Crnoj Gori čak i onda kada Crna Gora nije uvijek bila pravedna prema svojim iseljenicima. Ljubav prema domovini ne mjeri se pravdom države, nego dubinom ličnih promišljanja. Sjetimo se svih neimara koji su gradili revija ,,Bihor” onih koji su danas među nama i onih koji su prešli na drugu obalu vječnosti.
U ovom jubilarnom broju, uvodni tekst književnika Faiza Softića „Pedeset mirisnih cvjetova ZK Bihor“ otvara simboličku baštu sjećanja. Ruždija Kočan u tekstu „Jubilej kao potvrda kvaliteta“ potvrđuje snagu kontinuiteta. Dženana Kuč piše o „Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu“, dok Faiz Softić donosi intervju sa Samirom Agovićem „Kako je Petnjica izgrađivala novu budućnost“. Simon Martin u tekstu „Sve više Luksemburžana napušta zemlju“ podsjeća da migracija nije samo balkanska sudbina. Tu je i prilog o redovnoj godišnjoj skupštini ZK Bihor Luksemburg, kao i tekst dr Eska Muratovića „Bihorsko kulturno ljeto 2025. godine“. Faiz Softić donosi i zapis „Zlatne kapi iz Lagatora“, dok autorski tekst Božidara Proročića „Ima Bosne i biće je“. Pisac Milorad-Mijo Popović u tekstu „Fašizam i mrtvi duh palanke“ otvara tešku temu savremenog društva. Istoričar dr Šerbo Rastoder u tekstu „Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija“ upozorava na opasnosti lažnog pomirenja. Zejnel Mumimović piše „Tuzi nekad i sad“, a Ajdin Rakić donosi priču „Tuzanin koji je grlio nebo“. Mirsad Rastoder u tekstu „Bersiha među dobrim ljudima“ donosi toplinu ljudskosti, dok akademik Sreten Vujović u ličnom stavu „Bazar licemjerstva“ razotkriva društvene maske. Remzija Hajdarpašić donosi priču „Bubreg za brata“, Velizar Radonjić tekst „Most preči od mezara“, dr Sait Šabotić „Pazarni dan“, a Andrej Nikolaidis „Bogataši koji su iz zabave ubijali gladnu djecu“. Tu je i istinita ratna priča iz Sarajeva Ivana Lalića „Goloruk krenuo na puške arkanovaca“ tu je i tekst ,,Umorni volonteri iz neprofitnih organizacija zakon bi se mogao promijeniti za male klubove“ preuzet iz Paperjama.
Dr Anastazija Miranović piše o „40 godina autorskog stvaralaštva akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića“, dr Džaško Došljak daje osvrt na knjigu kratkih priča prof. Senade Đešević, dok pjesma „Klesar“ Misere Suljić-Sijarić i priča „Zemlja“ Faiza Softića vraćaju književnu dimenziju zavičaja. Dino Burdžović donosi „Hessenske preduzetničke marginalije“, Andrija Radović „Dugo putovanje u Brodarevo“ i „Krhke niti vječnosti“, a Remzija Hajdarpašić prilog o Pikado klubu ZK Bihor.
Pedeset brojeva na pedeset pet stranica poput pedeset ljiljana položenih na oltar sjećanja i trajanja, ovaj jubilej ali i činjenice nam govore da narod(i) koji pišu ne nestaju.
U svetom mjesecu Ramazanu, kada se duša pročišćava, a riječ postaje svjetlost, revija ,,Bihor” podsjeća da budemo bliži jedni drugima ne samo širom Evrope i svijeta, nego i u samoj Crnoj Gori, đe riječ ove revije probljeskuje kao najljepši čin poštovanja među ljudima. Revija ,,Bihor” je domovina u malom, zlatni ljiljan koji cvjeta na pergamentu, snažno podsjećanje da “rasuti” narod može biti jedinstven makar u jeziku, sjećanju i ljubavi. Pedeset brojeva znači da je taj ljiljan preživio i zime i oluje i zaborave i da će cvjetati i dalje. Nek je srećan-hairli pedeset brojeva revija ,,Bihor”. To je jubilej jednog časopisa, ali i trajanje jedne ideje, jednog zavičaja i jedne moralne obaveze prema jeziku i ljudima. Neđe sam zapisao zajedno svi u njoj i svi narodi Crne Gore čine njeno biće. Revija Bihor je zajednički dom riječi, otvoren za sve koji vjeruju da se čovjek brani dostojanstvom, a ne zaboravom. Riječ je najljepša sintagma tog doma.
Irfan Horozović piše da riječ nikad ne umire, da se rukopisi ne spaljuju u istinskom smislu, jer se riječ reinkarnira u čovjeku. Upravo to se dogodilo sa ovom revijom ona je postala živa riječ, prenijeta iz ruke u ruku, iz kuće u kuću, iz države u državu, kao kandilji koji označavaju i pet svetih noći.
Zato je moj stav jasan i čvrst. Revija ,,Bihor” je potrebna ne samo iseljenicima nego i Crnoj Gori. Ako postoji mjesto đe se još vjeruje da riječ može biti čista, dostojanstvena i pomiriteljska i prometejska onda je to ovđe, među ovim koricama. Pedeset brojeva znači pedeset puta izgovoreno „postojimo“. Pedeset puta ispisano „nijesmo zaboravili“. Pedeset puta potvrđeno da riječ može nadživjeti daljine, nepravdu i vrijeme. Neka je zato srećan i hairli ovaj jubilej na ponos Bihora, dijaspore i Crne Gore, na dobro svima koji vjeruju u snagu riječi i svim narodima koji su makar i jednom riječju ovjekovječili najljepšim i najvirijednim stranicama revija ,,Bihor.”
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Ramazan svim ljudima islamske vjeropispovjesti.
“Povodom nastupajućeg svetog mjeseca Ramazana, u ime Skupštine opštine Petnjica i u svoje lično ime, upućujem najiskrenije i najsrdačnije čestitke reisu Islaamske zajednice u Crnoj Gori, svim pripadnicima islamske vjere u Crnoj Gori, Petnjici i našoj uvaženoj dijaspori.
Ramazan je mjesec koji nas podsjeća na vrijednosti koje su oduvijek bile temelj naše zajednice — solidarnost, pravda, skromnost i briga za one kojima je pomoć najpotrebnija. Upravo te vrijednosti prepoznajem u našim sugrađanima svakoga dana, a u danima Ramazana one dolaze do punog izražaja.
Petnjica je opština koja svoju snagu crpi iz zajedništva i međusobnog uvažavanja svojih građana. U ovom svetom mjesecu, kada porodice i komšije dijele iftare i zajednički trenutke, jasno se vidi ono što nas čini posebnima — čvrste veze, duboke tradicije i iskrena briga jednih za druge.
Neka ovaj Ramazan donese mir vašim domovima, zdravlje vašim porodicama i napredak našoj Petnjici.
Ramazan Mubarek!
— Mehmed Adrović
Predsjednik Skupštine Opštine Petnjica
Iseljavanje ne bira ni godine ni struku, a Petnjica, kako kaže bihorski biznismen iz Švajcarske Ernad Korać, sve više liči na prostor bez perspektive: nezaposlenost, raspad infrastrukture i ekološki haos tjeraju ljude da “trgaju korijen” i odlaze. U razgovoru za Portal Radio Petnjica govori o razlozima odlaska, komunalnim problemima koji guše svakodnevicu, odsustvu podrške preduzetnicima, položaju mladih i ulozi dijaspore – uz poruku da se bez poštene i odgovorne vlasti “ozbiljni ljudi” teško mogu vratiti i ulagati.
Zaustavljanje iseljavanja
RP: Kada pogledate oko sebe – ko najviše odlazi iz Petnjice: mladi, čitave porodice, stručni ljudi…? KORAĆ: Iz Petnjice odlaze svi, bez obzira na starosnu dob. Ponajviše mladi, nezavisno od bračnog stanja, stručnosti ili bilo kakve drugačije osobenosti. U nemogućnosti da sebi i svojoj porodici obezbijede osnovne životne uslove, svi idu iz Petnjice. Ne vide nikakvu perspektivu za svoje porodice, sve je u raspadu. Rasprostranila se korupcija, nepotizam, bezvlašće. Bojim se da je na djelu neko trganje naroda sa korijenom i presađivanje na neke druge lokacije, ili čak šta više nas sistematski kao neki korov razbacuju na sve strane. Garašaninovo ”Načertanie“ nam ovoliko zla i jada nije nanijelo.
RP: Šta su, po vašem mišljenju, tri glavna razloga zbog kojih se ljudi odlučuju da odu iz Petnjice? KORAĆ: Uslovi koje Petnjica nudi ne ispunjavaju ni minimum koji bi zadovoljio potrebe jednog savremenog funkcionisanja, kako pojedinca, tako i porodice. Naravno da je nezapošljenost jedan od glavnih razloga, jer od toga zavise i osnovni uslo-vi života i opstanka. Infrastruktura je na drugom mjestu, česti prekidi dostave čiste i pijaće vode, električne energije, nepovezanost sa susjednim opštinama itd. Ekologija je treći veliki razlog zbog kojeg ljudi idu odavde. Opština se polako i sigurno zatrpava u sopstvenom smeću, i to nije sve. Mogao bih do preksjutra da vam nabrajam.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Koji komunalni problem najviše utiče na vaš svakodnevni život (voda, put, otpad, rasvjeta, internet, javni pre-voz…)? KORAĆ: Svi ti problemi koji ste nabrojali i te kako utiču da život bude dodatno otežan na Bihoru. Da Vam se ne ponavljam, prio-ritetno bih izdvojio i na prvo mjesto stavio vodu, kao najosnovniju životnu namirnicu, pa onda struju, koja je glavni pokterač svih mehanizama, postrojenja, tehnike, pa nakon toga ekologiju, koja sa nepravilnim odlaganjem smeća prijeti da nas zarazi i da nam zatruje okolinu i ove altetnativne izvore vode kojima se koristimo, u nedostatku čiste vode iz vodoinstalacije.
RP: Kako nepostojanje autobuske linije iz Petnjice utiče na vas / vašu porodicu (odlazak u školu, na posao, ljekaru, u Berane/Podgoricu)? KORAĆ: Na mene nema nekog velikoj uticaja, kad sam u Petnjici imam svoje prevozno sredstvo, ali za ljude koji su tu tokom cijele godine, koji nemaju svoje prevozno sredstvo, utiče i previse. Svaki put kada bih krenuo za Berane, uzeo bih sa so-bom po nekog ko stopira sa strane i čeka da neko ”nalegne“, i da ga prebaci da oposli po nešto u Berane, Rožaje i Bijelo Polje. Jako kompleksna situacija za radnike, đake, bolesne i starije osobe, koji imaju noedložnu potrebu da idu na posao, u školu, na specijalističke preglede, itd.
RP: Kakva je situacija sa vodosnabdijevanjem u vašem naselju ili selu – da li imate vodu redovno, kakav je kvalitet, da li ste se obraćali nadležnima? KORAĆ: Već sam Vam dijelimično odgovorio u prethodnim pitanjima. Skupo smo u svom selu sve to platili: cijevi i kablove za vodu, pa prokopali tolike kanale, sve to uredno odradili, iz svoga džepa veliki dio novca dali, i opet da nije bunara i izvora, nebi imali kaplju vode da se napijemo, morali bi kupovat ove u bidone. Pouzdano su tačne informacije da je opština nekoliko puta od Vlade dobijala ogromne pare za tu vodoinstalaciju, i ”pojeo vuk magarca“, voda na česmu mutna ko oranje, a parama ni traga ni glasa.
RP: Šta vidite kada izađete iz kuće: uredne ulice, rasvjeta, riješen otpad – ili su problemi vidljivi na prvi pogled? KORAĆ: Svi ti problemi su i te kako vidljivi, na svakom koraku, zimi manje, manje je naroda, ali se manje i čisti. Ulice u lošem stanju, rupe i kaljuge. Malo i narod slabije vodi računa o otpadu, baca ga svuda, čak i pored praznih kontejnera. Što se tiče rasvjete, navikli smo da je nema, daleko smo mi od toga, izuzev na pojedinim mjestima. Ima mnogo prečih stvari koje nedostaju. Previše je divljih deponija, skoro na svakih 100 metara pored puta. Prošetaš malo po šumama, vidiš gdje građevinske firme kipaju razni šut, polomljene crepove, cigle i blokove, istovare na brzinu i odu. Čak i opštinske komu-nalne službe kopaju ogromne rupe po planini i pune ih svakojakim otpadom, što kasnije može da izazove velike pro-bleme. O tom problemu ste nas redovno izvještavali.
RP: Da morate da napravite listu prioriteta, kojim redosledom bi trebalo rješavati komunalne probleme u Petnjici? KORAĆ: Predpostavljam da postoje zvanične deponije gdje opštine iz sjeverne regije mogu i smiju da odlažu sve vrste otpada. Treba najprije iscrpiti tu mogućnost. Znam da postoji i moderniji način – reciklaža industrijskog otpada. Treba ovdje napraviti neki mini reciklažni centar, gdje bi se odvajao taj otpad, a kasnije reciklirao i u daljem postupku iskoristio u neku novu proizvodnju. Ima tu mnogo materijala koji se može ponovo iskoristiti. Najprije i bez odlaganja treba raditi na svijesti građana, edukacijom i motom da ”svaki otpad nije smeće“, nego da se može ponešto od toga iskoristiti, kao na primjer: plastika, metal, staklo, PET flaše itd.
RP: Imate li utisak da lokalna vlast i nadležna preduzeća reaguju brzo na prijave građana, ili se problemi vuku go-dinama? Navedite primjer. KORAĆ: Lokalna vlast nekako, imam utisak, nevoljno i traljavo reaguju na prijave građana. Nikako ne koriste narodno geslo “bolje spriječiti nego liječiti”, mnogo se više bave posljedicama nego uzrokom, zato nam je tako kako nam je. Treba li bolji primjer od ljetošnjeg prekida snadbijevanja vodom, kad je neka grana zalutala u vodovodnu cijev i napravila prekid vodosnadbijevanja nekih skoro mjesec dana. Isto vam je to i sa napajanjem električnom energijom, sa mnogobrojnim odronima I nebrojanim klizištima na lokalnim putevima, da je to samo jednom kvalitetno urađeno nikad nebi došlo do toga. U ljetnjim danima ogromni zastoji kroz centar opstine, zbog bespotrebnog zadržavanja vozila i nepropisnog parkiranja.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Kako biste opisali mogućnosti za zaposlenje u Petnjici danas – ima li posla, kakvog, za koga? KORAĆ: Nema posla bez otvaranja fabrika, raznih zanatlijskih firmi, nema tu realnog zapošljavanja. Ovo sporadično partijsko ili političko zapošljavanje i neke rokade nije vrijedno nikakvog pomena. To je samo neko potkusurivanje i jeftina i providna politička trgovina.
RP: Šta najviše koči pokretanje malih biznisa ovdje: nedostatak kapitala, birokratija, mala kupovna moć, ne-dostatak radne snage, nešto drugo? KORAĆ: Pokretanje tih malih i srednjih preduzeća definitivno najviše koči nesigurna politička situacija u opštini, koruptivna i neodgovorna vlast, koja mnogo obećava a ništa ne ispunjava, ogromna i nesređena birokratija. Pojavio bi se kapital, da se ima povjerenja u opštinske službenike. Radna snaga se bukvalno vani iselila, južnije po Primorju i u Podgorici.
RP: Da li znate za uspješne primjere malih biznisa, posebno onih koje su pokrenuli lokalni ljudi ili povratnici iz di-jaspore? Šta mislite zašto su uspjeli? Koliko su poljoprivreda, stočarstvo i prerada hrane i dalje realna šansa za pristojan život u Bihoru? Šta najviše nedostaje (otkup, prerađivači, sertifikati, podsticaji)? KORAĆ: Na žalost malo je povratnika iz dijaspore, i oni što se vrate su veoma blizu da se pokaju. Znam porodicu koja se vratili iz Švajcarske, ovdje nastavili da se bave poljoprivredom i stočarstvom, postali su trn u oku, svima smetaju i svi gledaju da im napakoste i da ih slome. Umjesto da su srećni što je neko radan, vrijedan, pošten, pa da mu pomognu, skoro svi su se okomili na povratnika. Ni opština nije pokazala ni gram sluha da mu izađu u susret da mu pruže dobrodošlicu i da ohrabre i ostale da se vraćaju. Poljoprivreda, zemljoradnja, stočarstvo je bilo tradicionalno primarno zanimanje naših predaka, ali je skoro na izdisaju. Nema nikakve razvojne strategije i ozbiljnog plana koji nudi opštinska vlast da ojača te poljoprivredne grane.
RP: Vidite li potencijal za razvoj turizma (planinski, seoski, kulturni, vjerski)? Šta bi prvo trebalo uraditi da bi ovdje došlo više turista? KORAĆ: Prvo treba da se povede mnogo računa da se sredi ovo naše neuredno i zapušteno dvorište, da se pristojno očisti, da se uljepša, dotjera, da se uozbilji sve to, pa tek onda možemo eventualno da razmišljamo o turizmu. Da tu napravimo kon-tinuitet. Neko ko ti samo jedanput dođe u nesređenu kuću, taj će te uvijek zaobilaziti, pogotovo stranac, koji nije preterano zahtjevan, ali je posebno alergičan na nemar i prljavštinu. Taj ti dođe jednom i ponese loš utisak koji nesmetano širi dalje, a to je u tom poslu najbitnije, ta vrsta tihe ali aktivne propagande. Sve potiče od osnovne i pri-marne domaćinske higijene. Tu se u startu vide realni dometi, koliko zapravo turistima možemo ponuditi.
RP: Smatrate li da postoje jasne i transparentne mjere podrške preduzetnicima u opštini Petnjica? Da li ste se lično prijavljivali na neki konkurs / projekat? Kakva su iskustva? KORAĆ: Naravno da ne postoje nikakve mjere podrške. Imaju jako uspješne mjere opstrukcije. Imaju ogroman kapacitet obećanja dobro upakovanih u ”šarenu lažu“. Posjeduju jako dobro providnu priču, ali samo za malu djecu, o tamo nekakvoj saradnji. Pokušavao sam nekoliko puta da redovnim putem sredim dokumentaciju u vezi svog objekta Tvrdjava, koji sam planirao da završim i pokrenem jednu jako dobru turističku priču. Obeshrabren sam sa reakcijom iz opštine, tako da smatram da su za sada male šanse da išta ostvarim. Na žalost i na državnom nivou su se raspuhali neki stari vjetrovi koji su razjarili neke aveti prošlosti i opet nešto ideološki zaudara na ostrašcenu matricu koja se pečatno ogleda u ljudima koji su zaposjeli neke bitne državne funkcije i strogo selektivno primijenjuju zakon, u koji se ja imenom i prezimenom smatram nekim manje vrijednim stanovnikom nekog nebitnog reda.
Obrazovanje i položaj mladih
RP: Kako ocjenjujete uslove u školama u Petnjici (nastava, oprema, vannastavne aktivnosti, digitalne vještine)? KORAĆ: U okolnim seoskim školama uslovi su katastrofalni. Nastava sa po nekoliko đaka, pogotovo u ovim zimskim uslovima je otežana. Oronule stare škole rađene u posljeratnom komunističkom periodu sa neuslovnim učionicama, dotrajala stolarija, loše ili nikakvo grijanje bez toplotne i hidro izolacije, i dan danas nije mnogo adaptirano. U osnovnoj i srednjoj školi u Petnjici situacija je malo bolja, mada ne vidim neko veliko zalaganje kod djece da se dokazuju, takmiče, da pokazuju i donose dobre rezultate, mnogo više ih interesuju društvene mreže i telefone bukvalno ne ispuštaju iz ruku.
RP: Koliko mladi u Petnjici imaju prostora da se bave sportom, kulturom, omladinskim aktivizmom – postoje li klubovi, udruženja, mjesta za okupljanje? KORAĆ: Mislim da niko nema talentovanije sportiste od Bihora. Ima taj fudbalski klub u Petnjici, što je ujedno tradicionalno jako zastupljen sport na Bihoru. Postojali su i neki borilački sportovi, koji nijesu imali nekog uspjeha i pretežno nijesu dugo opstajali. Na žalost omladina nema nekih određenih lokacija gdje bi se okupljala i gajila sportski duh koji je jako bitan za njihovu nadgradnju. Izuzev par kafića i lokala gdje dangube i kuju planove kako i na najbezbolniji način ”spuču šipke“ i da idu vani.
RP: Imate li utisak da se glas mladih čuje u opštini – da li se pitaju za bilo šta što se tiče njihove budućnosti? KORAĆ: Ne čuje se glas ni mladih, ni starih, ni bolesnih, ni iznemoglih, jedino ukoliko imate nekih bliskih dodirnih tačaka sa ljudima koji donose odluke, onda imate šansu da vas neko čuje i da vam se izađe u susret.
RP: Da li mladi koje poznajete planiraju da ostanu u Petnjici, da odu u veće gradove Crne Gore ili u inostranstvo? Šta navode kao glavne razloge? KORAĆ: Većina mladih koje ja poznajem su ili u inostranstvo ili su trenutno došli na neke mini odmore, ili se spremaju da idu. Jedan broj je odselio za Podgoricu, primorje, rade na građevini ili su taksisti. Glavni razlozi su izostanak perspektive u Petnjici. Ne postoji nikakva strategija razvoja i ne žele da gube vrijeme. Kako da se organizuju, da normalno žive, da pošteno rade, da prošire porodicu, da se ostvare kao roditelji, nemaju odgovore na ta i još mnoga pitanja.
RP: Šta bi po vama najviše pomoglo mladima da ostanu: više stipendija, više posla, bolja infrastruktura, mjesta za izlaske i druženje, nešto drugo? KORAĆ: Posao prije svega, da mogu solidno da zarade za jedan pristojan život. Pa kad zarade, mogu da planiraju i brak i porodicu, i sve ostalo. To je osnova. Jednostavno da sami sebi obezbijede sredstva za normalno funkcionisanje. In-frasrtuktura je odavno probila dno. Mjesta za izlaske postoje, ali ako nemaš neki zarađeni novac u džepu, nemaš ni uslova da izađeš, da se opustiš, da živiš. Kako???
Očuvanje kulturnog identiteta i tradicije
RP: Da li mislite da se u Petnjici dovoljno radi na očuvanju bihorske kulture i tradicije (manifestacije, festivali, Re-vija „Bihor“, kulturni centar, folklor…)? KORAĆ: I tu se nedovoljno radi, iz mnogo razloga. Borba za golu egzistenciju je i to stavila po strani, i u sjenku bacila baštinjenje tih vrijednosti. Postoje naznake da će doći bolje vrijeme za te aktivnosti, jer ima najava da će opština ozbiljnije izdvajati sredstva iz budžeta za te namjene i preuzeti odgovornost za te konkretne aktivnosti. Naravno ukoliko i to ne ostane mrtvo slovo na papiru. Revija “Bihor” je za svaku pohvalu, folklor solidno funkcioniše.
RP: Koje manifestacije ili događaji vam najviše znače – imate li osjećaj da okupljaju i lokalne ljude i dijasporu? KORAĆ: Meni lično sajmovi naših proizvoda mi najviše znače, ali je jako malo lokalnih izlagača, koji nekako stidljivo ulaze u tu priču. Potrebno je ohrabriti domaće proizvođače da ozbiljnije shvate te sajmove i da se mnogo bolje pripreme i daju sve od sebe da izlože ono svoje i ono najbolje što imaju. Kasnije dolaze ozbiljniji rezultati.
RP: Da li su djeca i mladi zainteresovani za tradicionalnu muziku, priče, običaje, ili se taj interes gubi? Zašto? KORAĆ: Mislim da su mladi više orijentisani na modernije muzičke pravce, jer je tradicionalna muzika izgubila bitku sa muzičkim pravcima koji su zastupljeniji na elektronskim medijima. Tradicionalni običaji se praktikuju ali u veoma maloj mjeri, jedino još tamo gdje ima starijih osoba koje mogu da svojim autoritetom i savjetima utiču, ali je i toga sve manje.
RP: Koliko vam znače mediji iz Petnjice (Radio Petnjica, portali, lokalni autori) u njegovom očuvanju – šta rade dobro, a šta bi moglo bolje? KORAĆ: Mediji rade svoj posao. Jako sam zahvalan portalu Radio Petnjica, jer svakodnevno serviraju informacije iz prve ruke, i umnogome utiču da se reaguje na pojedine uočene manjkavosti koje oni iznose u etar. Jedino tako može da se vrši neki konkretniji pritisak na lijenje opštinske organe da napokon i oni reaguju. Svojevremeno su nas izvještavali o raznim ekološkim incidentima i čestim zakulisnim radnjama koje nikome ne služe na čast: voda, struja, kanalizacija i još stotine manjkavosti koje Radio Petnjica primijeti i obaviještava širu javnost, pa tek onda neka iznuđena reakcija iz opštine. Pojedini lokalni autori ponešto pišu samo da bi pisali. Lak hair od toga.
Uloga dijaspore u razvoju lokalne zajednice
RP: Kako vidite dijasporu – više kao ekonomsku podršku (doznake, pomoć) ili kao partnere u razvoju (investicije, projekti)? KORAĆ: Dijaspora je jako bitan faktor, ali se nedovoljno kvalitetno radi sa njom. Nekako nam se uvijek potura kukavičije jaje da mi trebamo, možemo i moramo da iznesemo teret, a nikako nam se ni u čemu ne udovoljava. Naravno da bi dijaspora bila ozbiljan partner, ali mislim da za sada nemamo sa kim, jer opština ne radi ništa da nam pomogne i da nas motiviše da pokrenemo nešto na Bihoru.
RP: Šta mislite, da li dijaspora dovoljno zna o stvarnim problemima u Petnjici (voda, putevi, posao), ili ima ul-jepšanu sliku kroz kratke dolaske ljeti? KORAĆ: Dijaspora sve vidi, nemojmo pokušavati da im zamaglimo oči, živimo u uređenim sredinama, sa modernom infrastruk-turom pa se bezgranično razočarmo kad se vratimo ovdje da provedemo svoje odmore sa svojim najmilijima. Dodatno smo utučeni jer vidimo da se još i više stagnira, da sve propada. Dokazano nam je svakog puta da je opština ostala nijema na mnogobrojne primjedbe i sugestije i da nemamo kome da se obratimo.
RP: Da li smatrate da opština ima dobar i organizovan odnos prema dijaspori (savjet dijaspore, zajednički projekti, javni pozivi)? Šta bi nedostaje? KORAĆ: Daleko od toga. Opština i trenutna vlast u njoj pokušava nekim najjeftinijim i najprimitivnijim marifetlucima i triko-vima da dobije neku trenutnu korist, da se pojedinci propisno ugrade u neke donacije ili eventualne projekte, nema plana o dugoročnijoj saradnji. Dijaspora to vidi, otuda su skoro svi uložili neki svoj novac i poslove daleko od Petnjice. Nedostaje iskrenost opštine, nedostaje prava vizija.
RP: Šta biste poručili ljudima iz dijaspore: u šta bi, po vama, trebalo da ulažu u Petnjici da bi to osjetili i oni koji žive ovdje svaki dan? KORAĆ: Dijaspori bih najiskrenije poručio da okupi nekoliko pametnih i poštenih ljudi, znamo da ih ima, i da se politički aktivi-raju ovdje na lokalu, udruže sa nekolicinom slobodnih ljudi na lokalu, ako ih ima, i da smijene i pometu ovu nesposob-nu vlast, da se organizuje da primijene ono što su tamo godinama naučili, da se pošteno radi, da se sačuva životna sredi-na, da se stvari mijenjaju na bolje, jer u suprotnom, bojim se da će doći samo da ugase svijetlo.
RP: Da li biste podržali ideju da se jednom godišnje u Petnjici organizuje skup dijaspore i lokalne zajednice na kojem bi se javno dogovarali konkretni projekti za narednu godinu? KORAĆ: Mislim da je to za sada još samo jedna utopija u nizu. Nema haira od toga. Ovi naši lokalni političari gledaju da zamažu oči dijaspori, da ih nekako preveslaju. Problem je u tome što nemaju konkretnih odgovora na tolika pitanja koja im dijaspora postavlja na sveobuhvatnu propast cijelokupnog sistema. Pozovu oni neke svoje probrane pristalice, te u čast toga skupa, kao žrtva padne i poneko jagnje. Uvijek me nasmije opaska jednog mog rođaka, koji šaljivo kaže da oni znaju da se propisno “naloču” i da zaborave sve nedaće koje tište Bihorce. Ozbiljni ljudi definitivno nemaju sa njima šta da razgovaraju.
SAMIR RASTODER
Eu Logo
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
cdt logo
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
Slovenački biznismen crnogorskih korijena Izet Rastoder je, preko svojih kompanija, krajem januara ponovo kupovao dionice NLB-a.
Kako javlja SEEbiz, Rastoder sada posjeduje više od jedan odsto svih dionica banke.
Od početka prošle godine primjetno je da mnogi bogatiji Slovenci vide investicijske prilike (kroz kupovinu dionica najprestižnijih blue-chip kompanija, poput Krke, NLB-a, Petrola itd.) na Ljubljanskoj berzi.
Indeks SBITOP prošle je godine dobio 50 odsto, a ove godine, nakon mjesec i po, već je u plusu 15 odsto.
Takav rast bi već bio visok na godišnjem nivou, piše SEEbiz. Sve dionice u prvom kotiranju poskupjele su, najviše, za više od 30 odsto, dionice Luke Koper. Od marta će biti dostupni individualni investicioni računi koji predstavljaju poreski povoljniji način štednje u hartijama od vrijednosti. To bi moglo značajno povećati likvidnost na domaćem tržištu kapitala.
Nova Ljubljanska banka takođe je prošle godine odlično poslovala i ponovno je imala dobit veću od pola milijarde eura. I predsjednik uprave NLB-a Blaž Brodnjak naglašava da cilj za 2030. godinu ostaje nepromijenjen, odnosno 50 milijardi eura ukupne imovine. Želja je i da dobit dosegne milijardu eura. Scenario bi se mogao ostvariti samo uz povoljne ekonomske uslove i možda još jedno preuzimanje na Balkanu.
Oni koji su učestvovali u javnoj prodaji 2018. godine, uprkos brojnim zabrinutostima koje su tada stigmatizovale slovenačke finansijske institucije, sada imaju četiri puta veću investiciju samo zbog više cijene dionice, jer je cijena dionice u javnoj prodaji bila 51,50 eura. U međuvremenu je banka i redovno isplaćivala visoke dividende.
Adnan Muhović reagovao je na saopštenje DPS Petnjica. Objavu na FB prenosimo integralno.
“Poslije emisije ”REFERAT” na TV Podgorica u kojoj sam iznio svoje stavove o DPS-u Crne Gore i petnjičkom DPS-u, reagovao je OO DPS Petnjica, pokazujući svoju nemoć i nezrelost, bolje reći nepismenost političku, jer da sam nevažan ne bi ih zaboljeli moji stavovi o njima i ne bi reagovali. No, tek će da vas boli izdajnici boṣ̌njačkog naroda! Doveli ste Petnjicu na 2500 stanovnika, protjerali ogroman broj ljudi, upropastili sve ṣ̌to ste mogli. Znam da vas hvata panika! Izgubili ste vlast na državnom i na svim lokalnim nivoima, osim u Petnjici koju drẓ̌ite joṣ̌ uvijek u svojim zločinačkim kandẓ̌ama! Ali da znate, spasa vam nema, svi su vam neformalni ṣ̌efovi pohapṣ̌eni, uskoro će i neki formalni i to možda baṣ̌ zbog zločina nad Boṣ̌njacima u raznim “akcijama” a ne samo u akciji “Lim”. Govorite o mojoj smjeni sa mjesta predsjednika SO Petnjica, a da imate dva prsta obraza ćutali biste kao zaliveni upravo zbog historijske izdaje u tom procesu koju ste kreirali upravo zbog toga da biste ponizili sve Boṣ̌njake, jer ste između vjere i nacije s jedne strane i Njegoṣ̌a i Gorskog Vijenca sa druge, izabrali ovu drugu!!! Takođe, vaṣ̌e neistine o meni kao preletaču su bijedne kao ṣ̌to ste i vi i vaṣ̌i lokalni pijani funkcioneri za koje s pravom narod kaže ” da im trag smrdi”… Ja stavove nikad mijenjao nisam, a posebno ne prema DPS-u i bio sam protiv te zloglasne partije oduvijek, pa i kada je to bila tabu tema. Nikada vaṣ̌ član nisam bio, kao ni PzP-a, a jesam podržao Medojevića na predsjedničkim izborima 2008.umjesto vaṣ̌eg kandidata Vujanovića. Takođe i Jakova Milatovića umjesto Mila. Pamtite i taj poraz dobro!Zato vas to i boli, jer ste i tada osjetili koliko mogu, kao i u svim budućim procesima poslije toga. Kaẓ̌ete ja bio u Pozitivnoj?! Vi niste normalni! U SPP- u jesam bio kada sam izasao iz BS-a i to je trajalo godinu dana, odnosno do smrti muftije Zukorlića, kojeg sam volio i poṣ̌tovao. Gdje sam ja sada, da li sam formalno ili neformalno negdje ili nisam, nije vaṣ̌a briga, ali može biti vaṣ̌ problem i jeste i biće. I biću. Vaṣ̌i problemi tek počinju. Mira vam dati neću! Oslobodićemo Petnjicu od DPS-a! Recite to vaṣ̌em Milu i Ẓ̌iki… no će imati oni preču”
Pokrenuta je akcija prikupljanja novčanih sredstava za kćerku Edisa (Rafet) Zverotića.
Lajla ima 6 godina i boluje od leukemije. Već nekoliko mjeseci nalazi se na liječenju u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici. U planu je nastavak njenog liječenja u Turskoj.
“Zato pozivamo sve ljude dobre volje da, u skladu sa svojim mogućnostima, učestvuju i pomognu kako bi, uz Allahovu pomoć, naša Lajla izdržala ovu borbu i što prije ozdravila”, stoji u pozivu prijatelja i rodbine.
PODACI ZA UPLATU (EUR)
Banka primaoca: PRVA BANKA CG AD – Podgorica SWIFT: PRVAMEPG
danas objavljujemo pedesetak starih fotografija ljudi i događaja iz Petnjice i Bihora kao početak jedne veće priče koju želimo da gradimo zajedno.
Fotografije koje danas objavljujemo su većinom preuzete iz knjiga Zumbera Muratovića, dok je jedan dio preuzet sa pojedinih Facebook stranica, a nešto i putem Google pretrage.
Zato pokrećemo zajedničku akciju: Da na portalu radiopetnjica.me napravimo veliki digitalni album Bihora, album u kojem će biti sačuvana lica, običaji, svadbe, škole, radne akcije, ispraćaji, vašari, igranke, sport, sela i grad, svakodnevica i posebni dani.
Pozivamo vas da nam pošaljete stare fotografije koje imate u albumima, fiokama ili na telefonima (ako ste ih već prebacili).
FB – radio petnjica, samir istraživač rastoder, Talas Bihora
Važno: Fotografije ćemo objavljivati sa potpisom pošiljaoca (ako želite) i uz osnovne informacije, a cilj nam je da napravimo album koji će ostati i budućim generacijama.
Hajde da zajedno sačuvamo Bihor dok još imamo ko da prepozna lica i ispriča priču.
Poštovane vjernice i vjernici islamske vjeroispovijesti, u zemlji i dijaspori, povodom svetog mjeseca Ramazana upućujem Vam u ime Lokalne uprave, svojih saradnika i svoje lično ime iskrene čestitke povodom nastupajućeg mjeseca Ramazana.
Uz čestitku upućujem i iskrene želje da ove blagdane provedete u miru, ličnoj i porodičnoj sreći. Ovaj mjesec za vjernike je velika radost, odricanje uz puno solidarnosti, duhovne snage i obnove. Sveti mjesec nas učvršćuje u slozi, merhametu, u činjenju dobrih djela, zbližavanju i praštanju, i prema svojim bližnjima, ali i prema komšijama i prijateljima bez obzira na naše osobenosti.
Neka vas dani posta dodatno učvrste u strpljenju, čovjekoljublju, plemenitosti i u odluci da se čine dobra djela. Živimo u vremenu koje je puno izazova, sa kojima se kao društvo i zajednica suočavamo, stoga su poruke koje donosi mjesec posta, molitve i bogobojažnosti potrebnije nego ikad svima nama.
Gradimo zajedno bolju budućnost na tim vrijednostima, jer budućnost pripada kako nama, tako i onima koji će doći poslije nas, a univerzalne vrijednosti ovog mjeseca pokazuju nam put kako da idemo dalje.
Uz želju da vam dragi Bog podari snagu, radost, zdravlje i nafaku, još jednom čestitam početak Ramazana i želim kratke dane, a noći ispunjene mirom, molitvama i svjetlošću.
U Petnjici održan „Dan otvorenih vrata“ – javni događaj otvoren za građane, roditelje, predstavnike institucija, obrazovnih ustanova, lokalne samouprave, civilnog sektora i biznis zajednice, sa ciljem da se ojača dijalog i razumijevanje položaja osoba sa invaliditetom (OSI) u lokalnoj zajednici.
Događaj je organizovan u okviru projekta „Mi smo tu – kampanja za vidljivost i razumijevanje“, koji sprovodi NVO Lica sa invaliditetom, Petnjica, u partnerstvu sa NVO Centar za seoski razvoj i uz saradnju NVO Vis Legis. Projekat se realizuje kroz grant šemu CORDIAL („Kreiranje prilika za regionalnu inkluziju osoba sa invaliditetom i unaprjeđenje zakonodavnog okvira“), uz finansijsku podršku Evropske unije.
Cilj projekta je da doprinese smanjenju diskriminacije i predrasuda prema OSI kroz unapređenje njihove vidljivosti i promociju pozitivnih stavova u opštini Petnjica, kao i da ojača kapacitete lokalnih aktera – škola, javnih institucija i organizacija civilnog društva – za aktivno uključivanje OSI u javni život i zagovaranje inkluzivnih lokalnih politika.
Tokom Dana otvorenih vrata razgovaralo se o svakodnevnim preprekama sa kojima se OSI suočavaju, posebno u Petnjici – od fizičke nepristupačnosti javnih objekata i nedostatka lokalnih servisa podrške, do stigme i nedovoljne informisanosti. Učesnici su razmijenili ideje o konkretnim rješenjima i narednim koracima, uključujući bolju međusektorsku saradnju i jasnije mehanizme podrške na lokalnom nivou.
U narednom periodu, u okviru projektarealizovaće se aktivnosti, uključujući medijsku kampanju (video i radio spot), izrada i distribucija promotivno-edukativnih materijala, radionice u školama i institucijama, digitalna promocija, kao i panel-diskusija sa relevantnim akterima. Projekat je usmjeren na stvaranje dugoročnih uslova da OSI budu prepoznate kao ravnopravni članovi zajednice sa pravom na dostojanstven život i puno učešće u društvenom životu Petnjice
Lokalni put u opštini Petnjica, poznat među mještanima kao “turska džada”, jedan je od najstarijih puteva na ovom području. Ova saobraćajnica godinama ima ključnu ulogu za svakodnevni život stanovnika jer spaja Gornje i Donje selo, a ujedno vodi do škole u Tucanju, džamije, kao i tri groblja.
Međutim, stanje puta iz godine u godinu ostaje gotovo isto – loše i neizvjesno, posebno u zimskim i kišnim periodima. Na fotografijama se vide velike lokve, blatnjave udarne rupe i otežano kretanje, uz snijeg koji dodatno pogoršava situaciju. Umjesto prohodnog puta, mještani često imaju improvizovanu stazu kroz vodu i blato.
Prema navodima mještana, u posljednjih dvadesetak godina put je nekoliko puta “saniran”, ali bez trajnog efekta.
“Nasipali su ga par puta, ali bez valjka. Samo prospu kamen i nakon par mjeseci taj kamen voda odnese” kažu mještani.
Takav način održavanja, upozoravaju, ne rješava problem, već ga samo privremeno prikrije. Voda se zadržava na kolovozu, raznosi nasip i ponovo pravi rupe, pa put ubrzo postaje još teži za prolazak – naročito za djecu koja idu u školu, starije, kao i za vozila koja odlaze prema džamiji i grobljima.
Mještani poručuju da je “turska džada” mnogo više od običnog puta. To je veza između sela i osnovnih tačaka zajednice, i zato očekuju ozbiljniju i kvalitetniju sanaciju, uz pravilno nasipanje, valjanje i rješavanje odvodnje, kako bi put konačno izdržao prvu jaču kišu i zimu.
