Povodom obilježavanja Dana sjećanja na zločin u Štrpcima, predsjednik Opštine Petnjica podsjetio je na obavezu institucija i društva da čuvaju sjećanje na nevine žrtve i da porodicama stradalih kontinuirano upućuju podršku i saosjećanje. U poruci je naglašeno da je odgovornost svih da se ovakvi zločini nikada i nigdje ne ponove, te da procesuiranje odgovornih ostaje ključni uslov za istinsko suočavanje s prošlošću.
„Stravičan zločin koji se desio prije 33 godine, nad nedužnim civilima, je za svaku osudu. Naša je dužnost da se institucionalno sjećamo ovog datuma i da porodicama stradalih iznova upućujemo naša iskrena saosjećanja zbog patnje i bola, koje su doživjeli prije 33 godine.
Da su svi vinovnici i nalogodavci ovog gnusnog zločina procesuirani i dobili zasluženu kaznu, makar dio bola i patnje bio bi manji kod porodica čiji su najmiliji stradali, ovako ostaje na snazi i dalje naš apel da se pravda zadovolji, da svi oni koji su ovo planirali, naredili, izvršili budu kažnjeni i da to bude svojevrsna poruka da se ovako nešto nikome i nigdje ne ponovi“, rekao je Agović.
Dana 27. februara 1993. godine popodnevni časovi donijeli su tamu koju nije donijelo vrijeme nego mržnja (ne)ljudi. Ozloglašeni pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske poznatiji kao horde zla ulaze bahato u voz 671 uvjereni da je sve njihovo. U njihovim rukama tog dana nalazili su se i život i smrt nedužnih putnika. Štrpci postaju mjesto koje zvuči kao bezdan ljudskog zla i moralnog sunovrata. Zlostavljanje počinje odmah, bez riječi, bez milosti i bez ikakvog ljudskog obzira. Ljudi se izvode iz voza, vezuju im ruke iza leđa i ponižavaju pred drugima. Put od stanice pretvara se u hod prema sigurnoj smrti bez nade i spasa. Njihov jedini grijeh bilo je bošnjačko ime i prezime koje su nosili. Zločin nije bio slučajan nego planski pripremljen i unaprijed osmišljen. Vapaji, upozorenja i informacije upućeni su Ministarstvu odbrane SRJ, ali bez reakcije.
Užički korpus Vojske Jugoslavije i drugi nadležni ostaju nijemi pred onim što slijedi. Dvadeset civila pogubljeno je sadistički, mučenički i uz krajnje poniženje ljudskog dostojanstva. Ubijani su pucnjem u potiljak, a jednoj žrtvi prerezan je vrat. Prije smrti opljačkani su i ostavljeni bez svega što su nosili sa sobom. Najmlađa žrtva bio je Senad Đečević, mladić od samo sedamnaest godina. Teško je zamisliti da je tako mlad i krhak život oduzet na tako brutalan način. Milosti nije bilo ni za koga, ni za starije ni za mlađe. Država je ponovo pala na ispitu suočavanja sa zločinima nad Bošnjacima.
Državna bezbjednost ostaje simbol nemoći ili bolje rečeno saučesničkog ćutanja tog vremena. Zločin je decenijama ostao slabo prisutan u javnom prostoru i kolektivnom pamćenju. Komemoracije su uglavnom bile lokalne i bez šire društvene podrške. U Prijepolju stoji spomenik sa imenima stradalih kao nijemi svjedok tragedije. Mnogi odgovorni nikada nijesu procesuirani niti izvedeni pred lice pravde. Godine 1993. i 2026. nijesu se približile ni istini ni pravdi. Najmanje su se približile bolu koji porodice nose svakog dana. Posljednja stanica života postala je njihova konačna stanica smrti. Tamo su velikosrpski nacionalisti pokazali svoje pravo lice i razmjere zla. Neko je izgubio sina, neko oca, neko supruga, brat ili ujak više se nikada nijesu vratili. Bol je ostao velik, i duboko ljudski, bez mogućnosti zaborava. Sjećajući se stanice Štrpci sjećamo se svakog imena i svake nedužne žrtve. Kajanje i bol ostaju kao jedino što je preostalo živima.
Moja, ali moja Crna Gora ni danas nije bliža moralnoj odgovornosti nego tada. Nije bliža ni pravdi, ni saosjećanju, ni iskrenom suočavanju sa prošlošću. Zato moramo govoriti i pisati o Štrpcima bez straha i bez zaborava. Kultura sjećanja je dug prema mrtvima i obaveza prema živima. Zlo mora biti imenovano jer ćutanje i prečutkivanje rađa novo zlo. Ovo zlo imalo je ne samo ime nego i konkretna imena počinilaca.
Nebojša Ranisavljević osuđen je na petnaest godina zatvora koje je odslužio. Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Sud Bosne i Hercegovine osudio je osmoricu pripadnika VRS na kazne od trinaest do petnaest godina. Luka Dragičević oslobođen je zbog nedostatka dokaza uprkos sumnjama. Milan Lukić optužen je za ovaj zločin, ali već izdržava doživotnu kaznu za druge zločine. Presuda u Beogradu iz 2023. godine donijela je dodatne kazne za izvršioce. Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po deset godina zatvora. Dragana Đekić osuđena je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Apelacioni sud u Beogradu je 30. novembra 2023. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, koje je započelo početkom 2024. godine. U ponovljenom postupku izrečena je nova prvostepena presuda u oktobru 2025. godine, ali pravosnažna odluka još uvijek nije donesena.
Ovaj zločin ostaje otvorena rana savjesti i trajna opomena ljudskom rodu. U mjesecu Ramazana, mjesecu milosti i oprosta, uputite dove za nevino ubijene čija je jedina krivica bila ime koje su nosili. Njihova smrt nije kraj nego svjedočanstvo koje obavezuje nas žive. Uzvišeni kaže: „I dosudi nam dobro na ovom svijetu i na onom svijetu – mi se uistinu, vraćamo Tebi. A milost Moja obuhvata sve.“ (Kur’an, El-A‘raf, 156) sjećanje na njih je čin pravde, a zaborav bi bio drugo ubistvo.
VOZ 671 – ŠTRPCI
Senadu Đečeviću
Sedamnaest proljeća stalo je pred pragom života
voz 671 tog dana odvezao je djetinjstvo bez povratne karte
taj vagon bio je pun nevinosti koja nije slutila zlo
u njega je ušla smrt u ljudskom obliku.
Ruke su svezane kao da i nevinost treba kazniti
pognute glave nosile su jaram tuđeg bezumlja
oči su lutale tražeći lice koje bi obećalo spas
suza je niz pogled padala nad dvadeset ljiljana tog dana istrgnutih i odvedenih dželatima
koraci su nestajali u pravcu iz kojeg se niko nije vraćao.
Njihovi mezari stoje kroz magle na putevima tame
dlanovi su uzdignuti ka Gospodaru koji jedini zna istinu
Ramazan je i molim se sada za one koje je noć odnijela u tamu bez povratka
ne mogu oprostiti krvnicima koji su izabrali zlo umjesto čovječnosti.
Nakon što smo nedavno objavili fotografije koje bude uspomene na prošla vremena i Tucanje kakvo se pamti, javila nam se naša čitateljka (najmlađa od devetoro djece) i poslala nekoliko starih fotografija koje je pronašla u albumu svog rahmetli oca.
“Selam, evo upravo sam vidjela objavu o ovim starim slikama i bravo – nešto najljepše dosad što ste objavili. Baš me je obradovalo, i sama volim stare slike i snimke, ali nažalost malo ih je sačuvano. Imam neke, ali ne znam tačno događaje… U rahmetli očevom albumu sam ih pronašla, šaljem vam pa vi vidite jesu li za objavu. Svako dobro”, napisala nam je.
Među fotografijama su i one za koje porodica pamti da su povezane sa velikom dženazom u selu Tucanje, ali tačni detalji su vremenom izblijedjeli. Naša čitateljka kaže da je ranije od oca čula da se pominjalo ime “Bićo” ili “Zeno”, ali nije sigurna čija je dženaza bila niti koje godine. Upravo zato fotografije i objavljujemo – u nadi da će se neko od starijih mještana sjetiti i pomoći da ove uspomene dobiju svoje pravo ime i datum.
Posebnu vrijednost imaju i stranice iz vojne knjižice, kao i fotografije iz vojske iz 1959. godine, koje se vežu za Jusufa Šabotića.
O Jusufu nam je porodica ispričala ovo: Bio je zemljoradnik, čovjek koji je “bio sam svoj gazda”, a porodicu – devetoro djece – izdržavao je radom i trudom, obrađujući zemlju, držeći stoku i radeći sve što se tada radilo. Ranije je radio i u željezari, gdje je stekao penziju, ali se kasnije vratio zemlji i domaćinstvu, kao i većina ljudi tog vremena.
Njegova djeca su danas porodični ljudi. Dio porodice je u inostranstvu, dio u Podgorici, a dio je ostao u Tucanju i nastavio poljoprivredu i stočarstvo – onako kako se živjelo i opstajalo generacijama.
“Što se tiče oca – bio je veliki borac, radnik koji je svojim radom i rukama odhranio nas toliko djece, naravno uz moju majku, koja je pored djece, posla i obaveza sve postizala. To su bili obični ljudi tog vremena, ali vrijedni svakog poštovanja”, poručuje naša čitateljka.
Zato ove fotografije nisu samo slike – one su podsjetnik na jednu generaciju skromnih, radnih ljudi i na vrijeme koje je živjelo bez mnogo riječi, ali s mnogo truda.
Poziv čitaocima: Ako prepoznajete ljude, mjesto ili događaj na fotografijama (posebno dženazu u Tucanju), javite nam se u komentarima ili porukom, da zajedno dopunimo priču i sačuvamo sjećanje.
SAMIR RASTODER
1 of 7
Zakletva u vojsci osamdesetih godina. Vojnik je Jusufov sin
Prvi konstitutivni sastanak Konsultativnog i Radnog tijela za izradu Strateškog plana razvoja Opštine Petnjica za period 2026–2031. godine održan je 25.02.2026. godine.
Sastankom su rukovodili: Ziko Alilović, koordinator Konsultativnog tijela, Samir Agović, predsjednik Opštine, i Haris Adrović, koordinator Radne grupe.
Sastanku su prisustvovali članovi Konsultativnog i Radnog tijela (spisak prisutnih dostavljen je u prilogu).
Koordinator Konsultativnog tijela, Ziko Alilović, otvorio je sastanak i upoznao prisutne sa značajem strateškog planiranja kao ključnog instrumenta za definisanje dugoročnih razvojnih pravaca Opštine Petnjica.
U uvodnom izlaganju pojašnjeni su: pojam i značaj strateškog planiranja, potreba sistemskog pristupa razvoju opštine, ciljevi i zadaci Konsultativnog tijela i Radne grupe, predlog strukture Strateškog plana, organizacija rada i metodologija izrade dokumenta, kao i okvirni rokovi za realizaciju planiranih aktivnosti.
U Petnjici je upriličen zajednički iftar za postače u organizaciji Ambasade Republike Turske i Atašea za vjerska pitanja pri Ambasadi, u saradnji sa Medžlisom Islamske zajednice Petnjica.
Iftar je okupio brojne vjernike, predstavnike vjerskog i društvenog života, kao i goste iz javnog i kulturnog miljea. Događaj je protekao u duhu ramazanske topline, zajedništva i međusobnog uvažavanja, što je i jedna od temeljnih poruka mubarek mjeseca ramazana.
Prisutnima su se obratili predstavnici organizatora, ističući značaj ramazana kao vremena solidarnosti, duhovne obnove i jačanja međuljudskih veza. Posebno je naglašena važnost saradnje i prijateljskih odnosa između institucija Republike Turske i Islamske zajednice, kao i kontinuirane podrške projektima koji doprinose očuvanju vjerskih i kulturnih vrijednosti.
Zajednički iftar u Petnjici još jednom je potvrdio snagu zajednice i vrijednost okupljanja u ramazanskim danima, uz dovu da mjesec ramazan donese mir, zdravlje i bereket svim vjernicima.
Juče je u Opštini Petnjica održan sastanak predstavnika Opštine sa direktorom Caritasa Crne Gore Markom Đelovićem, kao i koordinatorkama Lidijom Vulević i Milicom Božović. U ime Opštine Petnjica sastanku su prisustvovali predsjednik Opštine Samir Agović, menadžer Alen Pljakić, sekretar Žiko Alilović, te savjetnici dr Nermina Muratović, Šejla Šabotić i Amar Muratović.
Caritas Crne Gore sprovodi projekat „Čista voda i ekonomsko osnaživanje žena i zajednica u Crnoj Gori“, koji finansira Ministarstvo vanjskih poslova Slovenije, posredstvom agencije Slovenia Aid. Projekat ima za cilj unapređenje pristupa sigurnoj vodi, jačanje ekonomskih mogućnosti žena i održivi razvoj lokalnih zajednica, posebno u manje razvijenim opštinama.
Konkurisanjem na projektu, Opština Petnjica dobila je sredstva u vrijednosti od 100.000 eura, uz učešće lokalne uprave od 10%. Planirane aktivnosti obuhvataju unapređenje vodosnabdijevanja i kvaliteta vode kroz izgradnju hlorne stanice, obuke za nezaposlene i ranjive grupe (geronto program i teže zapošljive kategorije žena), razvoj ženskog preduzetništva i samozapošljavanja kroz pokretanje malih biznisa, kao i obezbjeđivanje praksi za mlade.
Predsjednik Opštine Samir Agović izrazio je zadovoljstvo zbog dobijenih sredstava i dugogodišnjeg partnerstva sa Caritasom Crne Gore, te je predstavnicima Caritasa približio realne potrebe i probleme Opštine Petnjica u ovim oblastima. Uskoro će započeti neophodne aktivnosti u vezi sa realizacijom projekta.
Šesnaest dugih godina i pedeset brojeva revije ,,Bihor” prvog glasila diseljenika sa Balkana jubilej vrijedan pažnje. Mnogi naši iseljenici, vođeni željom da pronađu bolji život u zemljama poput Luksemburga, a često na iseljeničkim i muhadžirskim putevima u dalekim državama Zapadne Evrope, ponijeli su grumen svoje zemlje u srcu, ali i u prtljagu. Težak život, borbe, nastajanje, stvaranje porodice u tuđini iznjedrili su i izgradili ono najbolje i najljepše u njima, a to je ljubav i snaga pisane riječi zrnca čemera pretvorena u zrnca mudrosti. Faiz Softić, glavni urednik Revije ,,Bihor“, istaknuti je književnik i kulturni poslenik sa kojim sam u stalnoj i izuzetno korektnoj komunikaciji. Njegova posvećenost očuvanju identiteta, kulture i pisane riječi Bihora ogleda se u svakom broju Revije, a posebno u ovom jubilarnom izdanju.
Pedeset brojeva revije ,,Bihor” je pedeset zlatnih ljiljana rasutih po bijelom pergamentu vremena. Ljiljan je cvijet čistoće i dostojanstva, a broj pedeset u biblijskoj simbolici označava jubilej, oslobođenje i novi početak. Kao u starozavjetnom jubileju kada se dugovi opraštaju, a robovi oslobađaju, tako i ova revija oslobađa zaborava, vraća dostojanstvo riječi i povezuje rasute duše jednog naroda. U islamskom duhovnom iskustvu, naročito u svetom mjesecu Ramazanu, riječ dobija posebnu ljepotu, a obnavlja se kroz post, molitvu i dobročinstvo. Zato ovaj jubilej ima i duhovnu dimenziju kao da je svaka stranica napisana tokom posta i u svjetlosti nade. Revija ,,Bihor” je postala zavičaj trajna spona između Luksemburga i Crne Gore, između Evrope i zaboravljenih planinskih ognjišta. Zavičajni klub Bihor nosi tu ljubav prema Crnoj Gori čak i onda kada Crna Gora nije uvijek bila pravedna prema svojim iseljenicima. Ljubav prema domovini ne mjeri se pravdom države, nego dubinom ličnih promišljanja. Sjetimo se svih neimara koji su gradili revija ,,Bihor” onih koji su danas među nama i onih koji su prešli na drugu obalu vječnosti.
U ovom jubilarnom broju, uvodni tekst književnika Faiza Softića „Pedeset mirisnih cvjetova ZK Bihor“ otvara simboličku baštu sjećanja. Ruždija Kočan u tekstu „Jubilej kao potvrda kvaliteta“ potvrđuje snagu kontinuiteta. Dženana Kuč piše o „Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu“, dok Faiz Softić donosi intervju sa Samirom Agovićem „Kako je Petnjica izgrađivala novu budućnost“. Simon Martin u tekstu „Sve više Luksemburžana napušta zemlju“ podsjeća da migracija nije samo balkanska sudbina. Tu je i prilog o redovnoj godišnjoj skupštini ZK Bihor Luksemburg, kao i tekst dr Eska Muratovića „Bihorsko kulturno ljeto 2025. godine“. Faiz Softić donosi i zapis „Zlatne kapi iz Lagatora“, dok autorski tekst Božidara Proročića „Ima Bosne i biće je“. Pisac Milorad-Mijo Popović u tekstu „Fašizam i mrtvi duh palanke“ otvara tešku temu savremenog društva. Istoričar dr Šerbo Rastoder u tekstu „Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija“ upozorava na opasnosti lažnog pomirenja. Zejnel Mumimović piše „Tuzi nekad i sad“, a Ajdin Rakić donosi priču „Tuzanin koji je grlio nebo“. Mirsad Rastoder u tekstu „Bersiha među dobrim ljudima“ donosi toplinu ljudskosti, dok akademik Sreten Vujović u ličnom stavu „Bazar licemjerstva“ razotkriva društvene maske. Remzija Hajdarpašić donosi priču „Bubreg za brata“, Velizar Radonjić tekst „Most preči od mezara“, dr Sait Šabotić „Pazarni dan“, a Andrej Nikolaidis „Bogataši koji su iz zabave ubijali gladnu djecu“. Tu je i istinita ratna priča iz Sarajeva Ivana Lalića „Goloruk krenuo na puške arkanovaca“ tu je i tekst ,,Umorni volonteri iz neprofitnih organizacija zakon bi se mogao promijeniti za male klubove“ preuzet iz Paperjama.
Dr Anastazija Miranović piše o „40 godina autorskog stvaralaštva akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića“, dr Džaško Došljak daje osvrt na knjigu kratkih priča prof. Senade Đešević, dok pjesma „Klesar“ Misere Suljić-Sijarić i priča „Zemlja“ Faiza Softića vraćaju književnu dimenziju zavičaja. Dino Burdžović donosi „Hessenske preduzetničke marginalije“, Andrija Radović „Dugo putovanje u Brodarevo“ i „Krhke niti vječnosti“, a Remzija Hajdarpašić prilog o Pikado klubu ZK Bihor.
Pedeset brojeva na pedeset pet stranica poput pedeset ljiljana položenih na oltar sjećanja i trajanja, ovaj jubilej ali i činjenice nam govore da narod(i) koji pišu ne nestaju.
U svetom mjesecu Ramazanu, kada se duša pročišćava, a riječ postaje svjetlost, revija ,,Bihor” podsjeća da budemo bliži jedni drugima ne samo širom Evrope i svijeta, nego i u samoj Crnoj Gori, đe riječ ove revije probljeskuje kao najljepši čin poštovanja među ljudima. Revija ,,Bihor” je domovina u malom, zlatni ljiljan koji cvjeta na pergamentu, snažno podsjećanje da “rasuti” narod može biti jedinstven makar u jeziku, sjećanju i ljubavi. Pedeset brojeva znači da je taj ljiljan preživio i zime i oluje i zaborave i da će cvjetati i dalje. Nek je srećan-hairli pedeset brojeva revija ,,Bihor”. To je jubilej jednog časopisa, ali i trajanje jedne ideje, jednog zavičaja i jedne moralne obaveze prema jeziku i ljudima. Neđe sam zapisao zajedno svi u njoj i svi narodi Crne Gore čine njeno biće. Revija Bihor je zajednički dom riječi, otvoren za sve koji vjeruju da se čovjek brani dostojanstvom, a ne zaboravom. Riječ je najljepša sintagma tog doma.
Irfan Horozović piše da riječ nikad ne umire, da se rukopisi ne spaljuju u istinskom smislu, jer se riječ reinkarnira u čovjeku. Upravo to se dogodilo sa ovom revijom ona je postala živa riječ, prenijeta iz ruke u ruku, iz kuće u kuću, iz države u državu, kao kandilji koji označavaju i pet svetih noći.
Zato je moj stav jasan i čvrst. Revija ,,Bihor” je potrebna ne samo iseljenicima nego i Crnoj Gori. Ako postoji mjesto đe se još vjeruje da riječ može biti čista, dostojanstvena i pomiriteljska i prometejska onda je to ovđe, među ovim koricama. Pedeset brojeva znači pedeset puta izgovoreno „postojimo“. Pedeset puta ispisano „nijesmo zaboravili“. Pedeset puta potvrđeno da riječ može nadživjeti daljine, nepravdu i vrijeme. Neka je zato srećan i hairli ovaj jubilej na ponos Bihora, dijaspore i Crne Gore, na dobro svima koji vjeruju u snagu riječi i svim narodima koji su makar i jednom riječju ovjekovječili najljepšim i najvirijednim stranicama revija ,,Bihor.”
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Ramazan svim ljudima islamske vjeropispovjesti.
“Povodom nastupajućeg svetog mjeseca Ramazana, u ime Skupštine opštine Petnjica i u svoje lično ime, upućujem najiskrenije i najsrdačnije čestitke reisu Islaamske zajednice u Crnoj Gori, svim pripadnicima islamske vjere u Crnoj Gori, Petnjici i našoj uvaženoj dijaspori.
Ramazan je mjesec koji nas podsjeća na vrijednosti koje su oduvijek bile temelj naše zajednice — solidarnost, pravda, skromnost i briga za one kojima je pomoć najpotrebnija. Upravo te vrijednosti prepoznajem u našim sugrađanima svakoga dana, a u danima Ramazana one dolaze do punog izražaja.
Petnjica je opština koja svoju snagu crpi iz zajedništva i međusobnog uvažavanja svojih građana. U ovom svetom mjesecu, kada porodice i komšije dijele iftare i zajednički trenutke, jasno se vidi ono što nas čini posebnima — čvrste veze, duboke tradicije i iskrena briga jednih za druge.
Neka ovaj Ramazan donese mir vašim domovima, zdravlje vašim porodicama i napredak našoj Petnjici.
Ramazan Mubarek!
— Mehmed Adrović
Predsjednik Skupštine Opštine Petnjica
Iseljavanje ne bira ni godine ni struku, a Petnjica, kako kaže bihorski biznismen iz Švajcarske Ernad Korać, sve više liči na prostor bez perspektive: nezaposlenost, raspad infrastrukture i ekološki haos tjeraju ljude da “trgaju korijen” i odlaze. U razgovoru za Portal Radio Petnjica govori o razlozima odlaska, komunalnim problemima koji guše svakodnevicu, odsustvu podrške preduzetnicima, položaju mladih i ulozi dijaspore – uz poruku da se bez poštene i odgovorne vlasti “ozbiljni ljudi” teško mogu vratiti i ulagati.
Zaustavljanje iseljavanja
RP: Kada pogledate oko sebe – ko najviše odlazi iz Petnjice: mladi, čitave porodice, stručni ljudi…? KORAĆ: Iz Petnjice odlaze svi, bez obzira na starosnu dob. Ponajviše mladi, nezavisno od bračnog stanja, stručnosti ili bilo kakve drugačije osobenosti. U nemogućnosti da sebi i svojoj porodici obezbijede osnovne životne uslove, svi idu iz Petnjice. Ne vide nikakvu perspektivu za svoje porodice, sve je u raspadu. Rasprostranila se korupcija, nepotizam, bezvlašće. Bojim se da je na djelu neko trganje naroda sa korijenom i presađivanje na neke druge lokacije, ili čak šta više nas sistematski kao neki korov razbacuju na sve strane. Garašaninovo ”Načertanie“ nam ovoliko zla i jada nije nanijelo.
RP: Šta su, po vašem mišljenju, tri glavna razloga zbog kojih se ljudi odlučuju da odu iz Petnjice? KORAĆ: Uslovi koje Petnjica nudi ne ispunjavaju ni minimum koji bi zadovoljio potrebe jednog savremenog funkcionisanja, kako pojedinca, tako i porodice. Naravno da je nezapošljenost jedan od glavnih razloga, jer od toga zavise i osnovni uslo-vi života i opstanka. Infrastruktura je na drugom mjestu, česti prekidi dostave čiste i pijaće vode, električne energije, nepovezanost sa susjednim opštinama itd. Ekologija je treći veliki razlog zbog kojeg ljudi idu odavde. Opština se polako i sigurno zatrpava u sopstvenom smeću, i to nije sve. Mogao bih do preksjutra da vam nabrajam.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Koji komunalni problem najviše utiče na vaš svakodnevni život (voda, put, otpad, rasvjeta, internet, javni pre-voz…)? KORAĆ: Svi ti problemi koji ste nabrojali i te kako utiču da život bude dodatno otežan na Bihoru. Da Vam se ne ponavljam, prio-ritetno bih izdvojio i na prvo mjesto stavio vodu, kao najosnovniju životnu namirnicu, pa onda struju, koja je glavni pokterač svih mehanizama, postrojenja, tehnike, pa nakon toga ekologiju, koja sa nepravilnim odlaganjem smeća prijeti da nas zarazi i da nam zatruje okolinu i ove altetnativne izvore vode kojima se koristimo, u nedostatku čiste vode iz vodoinstalacije.
RP: Kako nepostojanje autobuske linije iz Petnjice utiče na vas / vašu porodicu (odlazak u školu, na posao, ljekaru, u Berane/Podgoricu)? KORAĆ: Na mene nema nekog velikoj uticaja, kad sam u Petnjici imam svoje prevozno sredstvo, ali za ljude koji su tu tokom cijele godine, koji nemaju svoje prevozno sredstvo, utiče i previse. Svaki put kada bih krenuo za Berane, uzeo bih sa so-bom po nekog ko stopira sa strane i čeka da neko ”nalegne“, i da ga prebaci da oposli po nešto u Berane, Rožaje i Bijelo Polje. Jako kompleksna situacija za radnike, đake, bolesne i starije osobe, koji imaju noedložnu potrebu da idu na posao, u školu, na specijalističke preglede, itd.
RP: Kakva je situacija sa vodosnabdijevanjem u vašem naselju ili selu – da li imate vodu redovno, kakav je kvalitet, da li ste se obraćali nadležnima? KORAĆ: Već sam Vam dijelimično odgovorio u prethodnim pitanjima. Skupo smo u svom selu sve to platili: cijevi i kablove za vodu, pa prokopali tolike kanale, sve to uredno odradili, iz svoga džepa veliki dio novca dali, i opet da nije bunara i izvora, nebi imali kaplju vode da se napijemo, morali bi kupovat ove u bidone. Pouzdano su tačne informacije da je opština nekoliko puta od Vlade dobijala ogromne pare za tu vodoinstalaciju, i ”pojeo vuk magarca“, voda na česmu mutna ko oranje, a parama ni traga ni glasa.
RP: Šta vidite kada izađete iz kuće: uredne ulice, rasvjeta, riješen otpad – ili su problemi vidljivi na prvi pogled? KORAĆ: Svi ti problemi su i te kako vidljivi, na svakom koraku, zimi manje, manje je naroda, ali se manje i čisti. Ulice u lošem stanju, rupe i kaljuge. Malo i narod slabije vodi računa o otpadu, baca ga svuda, čak i pored praznih kontejnera. Što se tiče rasvjete, navikli smo da je nema, daleko smo mi od toga, izuzev na pojedinim mjestima. Ima mnogo prečih stvari koje nedostaju. Previše je divljih deponija, skoro na svakih 100 metara pored puta. Prošetaš malo po šumama, vidiš gdje građevinske firme kipaju razni šut, polomljene crepove, cigle i blokove, istovare na brzinu i odu. Čak i opštinske komu-nalne službe kopaju ogromne rupe po planini i pune ih svakojakim otpadom, što kasnije može da izazove velike pro-bleme. O tom problemu ste nas redovno izvještavali.
RP: Da morate da napravite listu prioriteta, kojim redosledom bi trebalo rješavati komunalne probleme u Petnjici? KORAĆ: Predpostavljam da postoje zvanične deponije gdje opštine iz sjeverne regije mogu i smiju da odlažu sve vrste otpada. Treba najprije iscrpiti tu mogućnost. Znam da postoji i moderniji način – reciklaža industrijskog otpada. Treba ovdje napraviti neki mini reciklažni centar, gdje bi se odvajao taj otpad, a kasnije reciklirao i u daljem postupku iskoristio u neku novu proizvodnju. Ima tu mnogo materijala koji se može ponovo iskoristiti. Najprije i bez odlaganja treba raditi na svijesti građana, edukacijom i motom da ”svaki otpad nije smeće“, nego da se može ponešto od toga iskoristiti, kao na primjer: plastika, metal, staklo, PET flaše itd.
RP: Imate li utisak da lokalna vlast i nadležna preduzeća reaguju brzo na prijave građana, ili se problemi vuku go-dinama? Navedite primjer. KORAĆ: Lokalna vlast nekako, imam utisak, nevoljno i traljavo reaguju na prijave građana. Nikako ne koriste narodno geslo “bolje spriječiti nego liječiti”, mnogo se više bave posljedicama nego uzrokom, zato nam je tako kako nam je. Treba li bolji primjer od ljetošnjeg prekida snadbijevanja vodom, kad je neka grana zalutala u vodovodnu cijev i napravila prekid vodosnadbijevanja nekih skoro mjesec dana. Isto vam je to i sa napajanjem električnom energijom, sa mnogobrojnim odronima I nebrojanim klizištima na lokalnim putevima, da je to samo jednom kvalitetno urađeno nikad nebi došlo do toga. U ljetnjim danima ogromni zastoji kroz centar opstine, zbog bespotrebnog zadržavanja vozila i nepropisnog parkiranja.
Komunalni i infrastrukturni problemi
RP: Kako biste opisali mogućnosti za zaposlenje u Petnjici danas – ima li posla, kakvog, za koga? KORAĆ: Nema posla bez otvaranja fabrika, raznih zanatlijskih firmi, nema tu realnog zapošljavanja. Ovo sporadično partijsko ili političko zapošljavanje i neke rokade nije vrijedno nikakvog pomena. To je samo neko potkusurivanje i jeftina i providna politička trgovina.
RP: Šta najviše koči pokretanje malih biznisa ovdje: nedostatak kapitala, birokratija, mala kupovna moć, ne-dostatak radne snage, nešto drugo? KORAĆ: Pokretanje tih malih i srednjih preduzeća definitivno najviše koči nesigurna politička situacija u opštini, koruptivna i neodgovorna vlast, koja mnogo obećava a ništa ne ispunjava, ogromna i nesređena birokratija. Pojavio bi se kapital, da se ima povjerenja u opštinske službenike. Radna snaga se bukvalno vani iselila, južnije po Primorju i u Podgorici.
RP: Da li znate za uspješne primjere malih biznisa, posebno onih koje su pokrenuli lokalni ljudi ili povratnici iz di-jaspore? Šta mislite zašto su uspjeli? Koliko su poljoprivreda, stočarstvo i prerada hrane i dalje realna šansa za pristojan život u Bihoru? Šta najviše nedostaje (otkup, prerađivači, sertifikati, podsticaji)? KORAĆ: Na žalost malo je povratnika iz dijaspore, i oni što se vrate su veoma blizu da se pokaju. Znam porodicu koja se vratili iz Švajcarske, ovdje nastavili da se bave poljoprivredom i stočarstvom, postali su trn u oku, svima smetaju i svi gledaju da im napakoste i da ih slome. Umjesto da su srećni što je neko radan, vrijedan, pošten, pa da mu pomognu, skoro svi su se okomili na povratnika. Ni opština nije pokazala ni gram sluha da mu izađu u susret da mu pruže dobrodošlicu i da ohrabre i ostale da se vraćaju. Poljoprivreda, zemljoradnja, stočarstvo je bilo tradicionalno primarno zanimanje naših predaka, ali je skoro na izdisaju. Nema nikakve razvojne strategije i ozbiljnog plana koji nudi opštinska vlast da ojača te poljoprivredne grane.
RP: Vidite li potencijal za razvoj turizma (planinski, seoski, kulturni, vjerski)? Šta bi prvo trebalo uraditi da bi ovdje došlo više turista? KORAĆ: Prvo treba da se povede mnogo računa da se sredi ovo naše neuredno i zapušteno dvorište, da se pristojno očisti, da se uljepša, dotjera, da se uozbilji sve to, pa tek onda možemo eventualno da razmišljamo o turizmu. Da tu napravimo kon-tinuitet. Neko ko ti samo jedanput dođe u nesređenu kuću, taj će te uvijek zaobilaziti, pogotovo stranac, koji nije preterano zahtjevan, ali je posebno alergičan na nemar i prljavštinu. Taj ti dođe jednom i ponese loš utisak koji nesmetano širi dalje, a to je u tom poslu najbitnije, ta vrsta tihe ali aktivne propagande. Sve potiče od osnovne i pri-marne domaćinske higijene. Tu se u startu vide realni dometi, koliko zapravo turistima možemo ponuditi.
RP: Smatrate li da postoje jasne i transparentne mjere podrške preduzetnicima u opštini Petnjica? Da li ste se lično prijavljivali na neki konkurs / projekat? Kakva su iskustva? KORAĆ: Naravno da ne postoje nikakve mjere podrške. Imaju jako uspješne mjere opstrukcije. Imaju ogroman kapacitet obećanja dobro upakovanih u ”šarenu lažu“. Posjeduju jako dobro providnu priču, ali samo za malu djecu, o tamo nekakvoj saradnji. Pokušavao sam nekoliko puta da redovnim putem sredim dokumentaciju u vezi svog objekta Tvrdjava, koji sam planirao da završim i pokrenem jednu jako dobru turističku priču. Obeshrabren sam sa reakcijom iz opštine, tako da smatram da su za sada male šanse da išta ostvarim. Na žalost i na državnom nivou su se raspuhali neki stari vjetrovi koji su razjarili neke aveti prošlosti i opet nešto ideološki zaudara na ostrašcenu matricu koja se pečatno ogleda u ljudima koji su zaposjeli neke bitne državne funkcije i strogo selektivno primijenjuju zakon, u koji se ja imenom i prezimenom smatram nekim manje vrijednim stanovnikom nekog nebitnog reda.
Obrazovanje i položaj mladih
RP: Kako ocjenjujete uslove u školama u Petnjici (nastava, oprema, vannastavne aktivnosti, digitalne vještine)? KORAĆ: U okolnim seoskim školama uslovi su katastrofalni. Nastava sa po nekoliko đaka, pogotovo u ovim zimskim uslovima je otežana. Oronule stare škole rađene u posljeratnom komunističkom periodu sa neuslovnim učionicama, dotrajala stolarija, loše ili nikakvo grijanje bez toplotne i hidro izolacije, i dan danas nije mnogo adaptirano. U osnovnoj i srednjoj školi u Petnjici situacija je malo bolja, mada ne vidim neko veliko zalaganje kod djece da se dokazuju, takmiče, da pokazuju i donose dobre rezultate, mnogo više ih interesuju društvene mreže i telefone bukvalno ne ispuštaju iz ruku.
RP: Koliko mladi u Petnjici imaju prostora da se bave sportom, kulturom, omladinskim aktivizmom – postoje li klubovi, udruženja, mjesta za okupljanje? KORAĆ: Mislim da niko nema talentovanije sportiste od Bihora. Ima taj fudbalski klub u Petnjici, što je ujedno tradicionalno jako zastupljen sport na Bihoru. Postojali su i neki borilački sportovi, koji nijesu imali nekog uspjeha i pretežno nijesu dugo opstajali. Na žalost omladina nema nekih određenih lokacija gdje bi se okupljala i gajila sportski duh koji je jako bitan za njihovu nadgradnju. Izuzev par kafića i lokala gdje dangube i kuju planove kako i na najbezbolniji način ”spuču šipke“ i da idu vani.
RP: Imate li utisak da se glas mladih čuje u opštini – da li se pitaju za bilo šta što se tiče njihove budućnosti? KORAĆ: Ne čuje se glas ni mladih, ni starih, ni bolesnih, ni iznemoglih, jedino ukoliko imate nekih bliskih dodirnih tačaka sa ljudima koji donose odluke, onda imate šansu da vas neko čuje i da vam se izađe u susret.
RP: Da li mladi koje poznajete planiraju da ostanu u Petnjici, da odu u veće gradove Crne Gore ili u inostranstvo? Šta navode kao glavne razloge? KORAĆ: Većina mladih koje ja poznajem su ili u inostranstvo ili su trenutno došli na neke mini odmore, ili se spremaju da idu. Jedan broj je odselio za Podgoricu, primorje, rade na građevini ili su taksisti. Glavni razlozi su izostanak perspektive u Petnjici. Ne postoji nikakva strategija razvoja i ne žele da gube vrijeme. Kako da se organizuju, da normalno žive, da pošteno rade, da prošire porodicu, da se ostvare kao roditelji, nemaju odgovore na ta i još mnoga pitanja.
RP: Šta bi po vama najviše pomoglo mladima da ostanu: više stipendija, više posla, bolja infrastruktura, mjesta za izlaske i druženje, nešto drugo? KORAĆ: Posao prije svega, da mogu solidno da zarade za jedan pristojan život. Pa kad zarade, mogu da planiraju i brak i porodicu, i sve ostalo. To je osnova. Jednostavno da sami sebi obezbijede sredstva za normalno funkcionisanje. In-frasrtuktura je odavno probila dno. Mjesta za izlaske postoje, ali ako nemaš neki zarađeni novac u džepu, nemaš ni uslova da izađeš, da se opustiš, da živiš. Kako???
Očuvanje kulturnog identiteta i tradicije
RP: Da li mislite da se u Petnjici dovoljno radi na očuvanju bihorske kulture i tradicije (manifestacije, festivali, Re-vija „Bihor“, kulturni centar, folklor…)? KORAĆ: I tu se nedovoljno radi, iz mnogo razloga. Borba za golu egzistenciju je i to stavila po strani, i u sjenku bacila baštinjenje tih vrijednosti. Postoje naznake da će doći bolje vrijeme za te aktivnosti, jer ima najava da će opština ozbiljnije izdvajati sredstva iz budžeta za te namjene i preuzeti odgovornost za te konkretne aktivnosti. Naravno ukoliko i to ne ostane mrtvo slovo na papiru. Revija “Bihor” je za svaku pohvalu, folklor solidno funkcioniše.
RP: Koje manifestacije ili događaji vam najviše znače – imate li osjećaj da okupljaju i lokalne ljude i dijasporu? KORAĆ: Meni lično sajmovi naših proizvoda mi najviše znače, ali je jako malo lokalnih izlagača, koji nekako stidljivo ulaze u tu priču. Potrebno je ohrabriti domaće proizvođače da ozbiljnije shvate te sajmove i da se mnogo bolje pripreme i daju sve od sebe da izlože ono svoje i ono najbolje što imaju. Kasnije dolaze ozbiljniji rezultati.
RP: Da li su djeca i mladi zainteresovani za tradicionalnu muziku, priče, običaje, ili se taj interes gubi? Zašto? KORAĆ: Mislim da su mladi više orijentisani na modernije muzičke pravce, jer je tradicionalna muzika izgubila bitku sa muzičkim pravcima koji su zastupljeniji na elektronskim medijima. Tradicionalni običaji se praktikuju ali u veoma maloj mjeri, jedino još tamo gdje ima starijih osoba koje mogu da svojim autoritetom i savjetima utiču, ali je i toga sve manje.
RP: Koliko vam znače mediji iz Petnjice (Radio Petnjica, portali, lokalni autori) u njegovom očuvanju – šta rade dobro, a šta bi moglo bolje? KORAĆ: Mediji rade svoj posao. Jako sam zahvalan portalu Radio Petnjica, jer svakodnevno serviraju informacije iz prve ruke, i umnogome utiču da se reaguje na pojedine uočene manjkavosti koje oni iznose u etar. Jedino tako može da se vrši neki konkretniji pritisak na lijenje opštinske organe da napokon i oni reaguju. Svojevremeno su nas izvještavali o raznim ekološkim incidentima i čestim zakulisnim radnjama koje nikome ne služe na čast: voda, struja, kanalizacija i još stotine manjkavosti koje Radio Petnjica primijeti i obaviještava širu javnost, pa tek onda neka iznuđena reakcija iz opštine. Pojedini lokalni autori ponešto pišu samo da bi pisali. Lak hair od toga.
Uloga dijaspore u razvoju lokalne zajednice
RP: Kako vidite dijasporu – više kao ekonomsku podršku (doznake, pomoć) ili kao partnere u razvoju (investicije, projekti)? KORAĆ: Dijaspora je jako bitan faktor, ali se nedovoljno kvalitetno radi sa njom. Nekako nam se uvijek potura kukavičije jaje da mi trebamo, možemo i moramo da iznesemo teret, a nikako nam se ni u čemu ne udovoljava. Naravno da bi dijaspora bila ozbiljan partner, ali mislim da za sada nemamo sa kim, jer opština ne radi ništa da nam pomogne i da nas motiviše da pokrenemo nešto na Bihoru.
RP: Šta mislite, da li dijaspora dovoljno zna o stvarnim problemima u Petnjici (voda, putevi, posao), ili ima ul-jepšanu sliku kroz kratke dolaske ljeti? KORAĆ: Dijaspora sve vidi, nemojmo pokušavati da im zamaglimo oči, živimo u uređenim sredinama, sa modernom infrastruk-turom pa se bezgranično razočarmo kad se vratimo ovdje da provedemo svoje odmore sa svojim najmilijima. Dodatno smo utučeni jer vidimo da se još i više stagnira, da sve propada. Dokazano nam je svakog puta da je opština ostala nijema na mnogobrojne primjedbe i sugestije i da nemamo kome da se obratimo.
RP: Da li smatrate da opština ima dobar i organizovan odnos prema dijaspori (savjet dijaspore, zajednički projekti, javni pozivi)? Šta bi nedostaje? KORAĆ: Daleko od toga. Opština i trenutna vlast u njoj pokušava nekim najjeftinijim i najprimitivnijim marifetlucima i triko-vima da dobije neku trenutnu korist, da se pojedinci propisno ugrade u neke donacije ili eventualne projekte, nema plana o dugoročnijoj saradnji. Dijaspora to vidi, otuda su skoro svi uložili neki svoj novac i poslove daleko od Petnjice. Nedostaje iskrenost opštine, nedostaje prava vizija.
RP: Šta biste poručili ljudima iz dijaspore: u šta bi, po vama, trebalo da ulažu u Petnjici da bi to osjetili i oni koji žive ovdje svaki dan? KORAĆ: Dijaspori bih najiskrenije poručio da okupi nekoliko pametnih i poštenih ljudi, znamo da ih ima, i da se politički aktivi-raju ovdje na lokalu, udruže sa nekolicinom slobodnih ljudi na lokalu, ako ih ima, i da smijene i pometu ovu nesposob-nu vlast, da se organizuje da primijene ono što su tamo godinama naučili, da se pošteno radi, da se sačuva životna sredi-na, da se stvari mijenjaju na bolje, jer u suprotnom, bojim se da će doći samo da ugase svijetlo.
RP: Da li biste podržali ideju da se jednom godišnje u Petnjici organizuje skup dijaspore i lokalne zajednice na kojem bi se javno dogovarali konkretni projekti za narednu godinu? KORAĆ: Mislim da je to za sada još samo jedna utopija u nizu. Nema haira od toga. Ovi naši lokalni političari gledaju da zamažu oči dijaspori, da ih nekako preveslaju. Problem je u tome što nemaju konkretnih odgovora na tolika pitanja koja im dijaspora postavlja na sveobuhvatnu propast cijelokupnog sistema. Pozovu oni neke svoje probrane pristalice, te u čast toga skupa, kao žrtva padne i poneko jagnje. Uvijek me nasmije opaska jednog mog rođaka, koji šaljivo kaže da oni znaju da se propisno “naloču” i da zaborave sve nedaće koje tište Bihorce. Ozbiljni ljudi definitivno nemaju sa njima šta da razgovaraju.
SAMIR RASTODER
Eu Logo
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
cdt logo
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
Slovenački biznismen crnogorskih korijena Izet Rastoder je, preko svojih kompanija, krajem januara ponovo kupovao dionice NLB-a.
Kako javlja SEEbiz, Rastoder sada posjeduje više od jedan odsto svih dionica banke.
Od početka prošle godine primjetno je da mnogi bogatiji Slovenci vide investicijske prilike (kroz kupovinu dionica najprestižnijih blue-chip kompanija, poput Krke, NLB-a, Petrola itd.) na Ljubljanskoj berzi.
Indeks SBITOP prošle je godine dobio 50 odsto, a ove godine, nakon mjesec i po, već je u plusu 15 odsto.
Takav rast bi već bio visok na godišnjem nivou, piše SEEbiz. Sve dionice u prvom kotiranju poskupjele su, najviše, za više od 30 odsto, dionice Luke Koper. Od marta će biti dostupni individualni investicioni računi koji predstavljaju poreski povoljniji način štednje u hartijama od vrijednosti. To bi moglo značajno povećati likvidnost na domaćem tržištu kapitala.
Nova Ljubljanska banka takođe je prošle godine odlično poslovala i ponovno je imala dobit veću od pola milijarde eura. I predsjednik uprave NLB-a Blaž Brodnjak naglašava da cilj za 2030. godinu ostaje nepromijenjen, odnosno 50 milijardi eura ukupne imovine. Želja je i da dobit dosegne milijardu eura. Scenario bi se mogao ostvariti samo uz povoljne ekonomske uslove i možda još jedno preuzimanje na Balkanu.
Oni koji su učestvovali u javnoj prodaji 2018. godine, uprkos brojnim zabrinutostima koje su tada stigmatizovale slovenačke finansijske institucije, sada imaju četiri puta veću investiciju samo zbog više cijene dionice, jer je cijena dionice u javnoj prodaji bila 51,50 eura. U međuvremenu je banka i redovno isplaćivala visoke dividende.
