RASTODER: NIKO NEMA PRAVO DA BILO KOME USKRAĆUJE AUTOHTONOST I DRŽAVNOST ZBOG VJERE ILI NACIJE

Radio Petnjica
-
0
RASTODER: NIKO NEMA PRAVO DA BILO KOME USKRAĆUJE AUTOHTONOST I DRŽAVNOST ZBOG VJERE ILI NACIJE

UCrnoj Gori niko nema pravo da, samo zbog vjere ili nacije, bilo kome uskraćuje autohtonost i državotvornost, niti da ih na bilo koji način zloupotrebljava, smatra bivši funkcioner Socijaldemokratske partije, Rifat Rastoder.

On je kazao da, od prestanka profesionalnog bavljenja politikom, pokušava izbjeći i svaku diskusiju o političkim zbivanjima, ali je, kako je naveo, nemoguće više ćutati na „sve očigledniju zloupotrebu tog, po mnogo čemu intimnog, osjećaja u aktuelnim dešavanjima povodom nedavno usvojenog Zakona o vjerskim zajednicama“.

– Mitropolit Amfilohije, uprkos nedavnom oglušivanju poslanika islamske i rimokatoličke vjere o njegove pozive da ne glasaju pomenuti zakon, prije neki dan, ipak, ustvrdi da su u „odbrani svetinja” i muslimani sa njima – naveo je Rastoder na svom Facebook profilu.

Iz te izjave se, naravno, kako je kazao, ne prepoznaje na koje konkretno muslimane mitropolit misli.

– Na one koje naziva “lažnim ljudima” “lažne vjere”, te je “istraga poturica” bila “značajan istorijski događaj”? Ili, pak, samo na onaj marginalni broj “braće i saborca” islamske vjere, koji su mu se pridružili u “odbrani svetinja” ili, tačnije, svojevremeno uzurpirane imovine i interesa – naveo je Rastoder.

U svakom slučaju, smatra Rastoder, pitanje je – i kojih sve “svetinja”. „Zasigurno, niko od “branitelja” i ne pomišlja na podgoričku Sahat kulu i, eventualno, skidanje hrišćanskog vjerskog obilježja sa tog tipično orjentalnog spomenika i vakufa paše Osmanagića, na ostatake Hajdarpašine džamije u Radulićima, koja je, u jednom periodu, bila prepisana kao crkveno vlasništvo, i tako dalje“.

– Šta tek reći o, navodnoj, reafirmaciji “tradicionalne Crne Gore”, njenom isključivo “pravoslavnom državotvornom biću” i slično – dodao je Rastoder.

Da li se, upitao je on, zapravo misli na biće koje čitav jedan vijek Crnu Goru pokušava udomiti, odnosno priključiti drugoj državi i kojoj je u jednom period tokom prve polovine 20. vijeka bilo čak i ime zabranjeno, da bi je, tek, počev od čuvene Mojkovačke bitke, preko Drugog svjetskog rata, zaključno sa posljednjom blistavom referendumskom pobjedom, branili i obnavljali građani svih vjera i nacija.

– Otuda, niko nema pravo, samo zbog vjere, nikome “prigovarati” kako da glasa ili ne glasa, odnosno – kako je glasao i da li je uopšte glasao. Nema, pogotovo, pravo, samo zbog vjere ili nacije, bilo kome uskraćivati autohtonost i državotvornost – istakao je Rastoder.

Uostalom, kako je naveo, bar savremena Crna Gora je, na osnovu „odlučnosti da smo kao slobodni i ravnopravni građani, pripadnici naroda i nacionalnih manjina koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi“, i ustavno utemeljena kao država svih građana koji imaju crnogorsko državljanstvo.

– Što će reći da je i nosilac suveriniteta, odnosno državotvornosti, svaki od ovih građana a ne, kako „branitelji svetinja“ pokušavaju falsifikovati, samo bilo kakve pravoslavne većine ili manjine, svejedno – kazao je Rastoder.

Jednako, dodao je on, nemaju pravo ni oni koji bi, uprkos zajedničkoj obnovi i utemeljenju savremene Crne Gore kao države građana, da sada svaki njen državni, kao i kulturološki predznak nacionalizuju i prisvoje.

PETNJICA: FOKUS GRUPA ZA BOLJE USLOVE ZA POLJOPRIVREDNIKE

Radio Petnjica
-
0
PETNJICA: FOKUS GRUPA ZA BOLJE USLOVE ZA POLJOPRIVREDNIKE
Juče je u maloj sali zgrade Opštine Petnjica održano istraživanje za poljoprivredne proizvodjače u Petnjici. NVO “Centar kreativnih vještina” u okviru projekta “Plasman domaćih poljoprivrednih proizvoda – izazovi i šanse”
U okviru ovog projekat poljoprivredni proizvodjač iz Petnjice imali su prilike da istaknu svoje stavove o poljoprivrednim proizvodima koji bi bili brend sa sjevera Crne Gore.
 “Fokus grupa bila je sastavljena od poljoprivrednika sa područja Opštine Petnjica iz različitih grana poljoprivrede. Grupa je popunila ankete i predstavila stavove o ovoj temi i dali punu podršku projektu.
“Fokus grupa poljoprivrednika iz Petnjice je naglasila da su glavni nedostaci u vezi poljoprivrede nedostatak brenda, poteškoće sa plasmanom proizvoda i nedostatak mlade snage te njihov odlazak. Na kraju je konstatovano da se mora pronaći način kojim se će postaći mladi za bavljenje poljoprivrednom i da se apeluje na Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja za preuzimanje svih neophodnih i dodatnih mjera kako bi se riješili problemi koji imaju poljoprivredni proizvodjači u Petnjici”, istakla je za portal Radija Petnjica Darka Mališić saradnik projekta.
ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

SAZNAJTE KOJE SU SELO U PETNJICI ZVALI “MALA MOSKVA”

“LJEPOTICA I ZVER(KA)” NA SCENI CENTRA ZA KULTURU U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
“LJEPOTICA I ZVER(KA)” NA SCENI CENTRA ZA KULTURU U PETNJICI

Juče je u sali Centra za kulturu u Petnjici održana predstava “Lepotica i Zver(ka)” po tekstu Miloša Miloševića.

Na sceni u Petnjici nastupili su glumci dječijeg omladinskog trsteničkog pozorišta iz Opštine Trstenik.

“Prvi put smo u Petnjici, oduševljen sam malom ali slatkom salom, pravom pozorišnom scenom.  Mi imamo tri scene dečija, omladinska i večernja, danas je došlo jedanaest glumaca i plesača. Ove godine počinjemo da saradjujemo sa Centrom za kulturu u Petnjici i nadam se da ćemo u narednom periodu saradjivati, kaže za portal Radija Petnjica tekstopisac i režiser Miloš Milošević iz Trstenika.

ENKO MURATOVIĆ

 

PROČITAJTE JOŠ:

NADŽIP KOČAN: IZ BIHORSKE DIREKTORSKE FOTELJE U NOVOPAZARSKI MUZEJ “RAS”

PRIJATELJI RADIJA PETNJICA: SVE ZA SIGURNOST I UDOBNOST – NOVI AUTOBISI FIRME REISENBUS MONTENEGRO

Radio Petnjica
-
0
PRIJATELJI RADIJA PETNJICA: SVE ZA SIGURNOST I UDOBNOST – NOVI AUTOBISI FIRME REISENBUS MONTENEGRO

Firma Reisenbus Montenegro već šest godina obavlja posao prevoza putnika i robe na relaciji Bijelo Polje – Luksemburg.

Ova crnogorska firma iz Rožaja, dva puta sedmično saobraća na ovoj relaciji. U cilju unapređenja svojih usluga, menadžemnt ove firme je odnedavno obogatio svoj vozni park.

“Iz godine u godinu radimo na podizanju nivoa kvaliteta usluga najsavremenijim autobusima visoke turističke kategorije. U tom cilju smo obogatili vozni park sa novim autobusom marke Setra koji zadovoljava standarde, a našim putnicima nudi visok komfor, sigurnost i bezbjednost.

Naši putnici, zbog povjerenja koje nam godinama ukazuju, zaslužuju da udobno i bezbjedno putuju do Luksemburga i nazad. Naravno, nećemo stati samo na ovom, idemo dalje što se tiče obnavljanja i unapređenja voznog parka tako da smo planirali kupovinu još autobusa”, saopštili su iz menadžmenta ove firme.

Autobusi Reisenbusa polaze iz Bijelog Polja svakog utorka ( 8 časova ) i petka ( 16 časova ) a iz Luksemburga srijedom od 18 časova i subota u 12 časova. 

DENIS BOŽOVIĆ

PROČITAJTE JOŠ:

NAMIK MURATOVIĆ, BUDUĆNOST LUKSEMBURŠKE I EVROPSKE KOŠARKE SA BIHORSKIM GENIMA

RADIO PETNJICA U POSJETI KOD FADILA KOŽARA: KO HOĆE DA RADI MOŽE DA ŽIVI, ALI MORA DA RADI DAN-NOĆ

Radio Petnjica
-
0
RADIO PETNJICA U POSJETI KOD FADILA KOŽARA: KO HOĆE DA RADI MOŽE DA ŽIVI, ALI MORA DA RADI DAN-NOĆ

Selo Ponor u petnjičkoj opštini je idealno za bavljenjem stočarstvom. Da je tako, potvrđuje primjer Fadila Kožara koji za portal radija kaže da je, osim radne snage, potrebna i “komocija”.

„Može i na manjem prostoru ali nije to to“, ističe ovaj sedamdesetogodišnji stočar koji u svom stadu ima nešto više od 140 ovaca i 12 krava.

NASTAVAK TRADICIJE, SA OCA NA SINA PA NA UNUKA

“Stočarstvom se bavim od kada znam za sebe. Od deda, oca pa evo sad ja i ono što mogu da kažem, evo sinovi nastavljaju tradiciju a tu su i unučad koja vole ovaj posao i već su sada izrazili želju da nastave tu tradiciju.

Ko hoće da radi, može da živi ali, mora da radi dan-noć“, kaže Kožar koji ističe da radni dan počinje ustajanjem u šest ujutru, a već je u sedam u štali. O počecima i odluci da nastavi sa stočarstvom i poljoprivredom kaže da su to bili teški dani i teška vremena.

„Otac je imao petoricu braće. Kada se podijelio sa njima, tada je odlučio da počne sa stočarstvom, istim poslom kao i njegov otac. Tada smo imali tri ovce i jednu kravu. Siromašno se i teško živjelo. Pravili kuću i počeli skoro sve ispočetka. Kada smo dostigli do 50 ovaca i tri – četiri krave onda smo već bili gazde. Odmah smo počeli da kupujemo zemlju i da ulažemo u stočarstvo“, kaže Fadil Kožar, registrovani poljoprivedni proizvođač.

NAROD SE ISELIO, PA IMAMO DOSTA PAŠNJAKA

„Sada je puno lakše raditi, za sat vremena sve smo namirili. Vodu smo uveli u štalu tako da imamo čak i umivaonik da ruke operemo. Posao oko stoke otpočinjemo sa polaganjem sijena, davanje zobi, čišćenje kravama, muža i puštanje teladi i sve ono što je potrebno.

Ljeti idemo na katun koji je u neposrednoj blizini. I tamo imamo vodu i struju i između 200 i 300 hentara pašnjaka. Nešto naših livada imamo, a nešto kupujemo. Narod je iselio tako da sada ima dosta slobodnih livada koje može stoka da pase“, kaže Kožar.

Sav posao obavlja zajedno sa porodicom – suprugom, sinom i snahom a tu su i unučad da pomognu.

I SIN NASTAVIO TRADICIJU

„Drugi sin, Samir, je odijeljen i on je naš komšija. I on drži oko 80 ovaca i 15 krava. Probao je on život i rad u Luksembrugu ali, nije mu se svidjelo i došao je da nastavi ovu tradiciju i nije se pokajao. Sad je sam svoj gazda. Treći sin je radio u Kazahstanu, a sada je u Njemačkoj, tamo radi, njega ovaj posao nije zanimao i on se nikada nije bavio poljoprivredom“, kaže Fadil.

U njegovoj štali već ima dosta ojagnjenih ovaca, a oko 15-tak jagnjadi je već prodao.

„Ovo su pešterske rude, čak imaju i rese, a kažu da ovca koja ima resu je dobra ovca. Ako se ovca dobro drži, ona se dva puta jagnji. Sve je do držanja. Sve kada se sabere, oko pola ovaca iz stada se dva puta ojagnji u godini dana. Ovu prvu turu jagnjadi sam dao po tri eura po kilogramu a tele po 3.40. Lijepa tu para padne. Nekad tele, nekad jagnje, a za sir imamo dobre mušterije iz Berana i tu ga isporučujemo i to našim redovnim mušterijama sa kojima smo prezadovoljni“, ističe Kožar.

Sin Samir koji se samostalno bavi poljoprivredom, kao dodatni posao, vrši otkup mlijeka sa Ponora, Bora, Savinog Bora i Lagatora i sve to za mljekaru Lazine. Osim ulaganja u poljoprivredne mašine, prošle godine su izgradili štalu za ovce i krave sa dva sprata koja je koštala oko 25 hiljada eura.

SVE ŠTO PROIZVEDEMO, PRODAMO

„Tu smo imali puno posla a teško smo došli do majstora. Čak smo plafon obložili stiroporom radi kondezacije. Uz ovce imamo i četri koze. Malo zbog djece, jer imaju volju za njima, a drugo, kažu da valja imat koze među ovce radi bolesti šapa – hramanja. Ovca je isto kao dijete novorođenče. Ovca i jagnje, moraju da se paze danonoćno, da im se čisti. Da zdravu hranu jedu i da piju vodu. Ovca hoće čistoći i gledanje pa da hajroše čovek. Ako nema toga, onda malo koristi. Imamo svoj mlin, pa uzimamo kukuruz te ih prihranjujemo kao i koncentrat i mekinje. Prodajemo ovči sir koji je jako tražen i za njega imam mušterije. Ovce muzemo ljeti, od maja mjeseca, i to sve radi snaha i ona nam je udarna snaga i pomoć.

Za nju sve što bih rekao, malo bih rekao. Ono što bi stari rekli čoek – žena. Mogu slobodno da kažem da sada komplet domaćinstvo počiva na snahi. I tu nas je Bog pogledao pa nam je nju podario“, kaže Fadil Kožar.

Sijeno obezbjeđuju sa svog imanja kojeg imaju oko 20 hektara a ostalo kupe.

POMOGLO MINISTARTSVO POLJOPRIVREDE I OPŠTINA

„Kupujemo livade pa kosimo. Imamo komplet mehanizaciju tako da sve sa mašinama radimo. Jedan traktor smo kupili preko Ministarstva poljoprivrede prije pet godina gdje su nam oni dali 50% sredstava a ostatak mi. Drugi traktor smo kupili za naš novac. Ako nemaš mašina nema ni rada. Ovako, sin do 10 hiljada bala preko leta poradi. Sve se kosi sa kosačicama a balira sa balirkom. Sve to imamo tako da je puno lakše. Što se sijena tiče, mora barem 1000 bala u proleće da ostane jer nikada ne znamo koliko ćemo da potrošimo sijena. Preko Ministarstva poljoprivrede smo uzeli i prikolicu za rasturač đubriva. Štalu smo prošle godine, preko jedne italijanske organizacije i Vlade Crne Gore, pomogli su nam sa 5 hiljada eura te smo i nju napravili.

Naša opština nam je dovoljno pomogla što su nam ovaj put asfaltirali. Veliko im hvala za to. Bilo je tu i pomoći za čitavo selo kada je bilo asfaltiranje i od strane dijaspore gdje su i oni sakupili 110 hiljada eura i sve je uloženo u put i u asfalt. Spasili su nas jer nijesmo mogli više da izdržimo sa autima po makadamu.

Ovako, asfaltom očas posla do Petnjice i Berana, do naših kupaca. Moram istaknut da se naš predsjednik Samir Agović, bori se za nas i veliko mu hvala na tome. Nije gladan, hoće svima da pomogne ali, ne može se čitav svijet nahranit“, ističe Fadil.

PROBLEM SA VUNOM, IMA JE DOSTA A NEĆE JE NIKO

Na ovom porodičnom gazdinstvu ima i nešto što moraju da bace, a to je vuna.

„Ja strižem i mogu da kažem da od 10 ujutru do 4 sata popodne ostrižem sam, bez ičije pomoći, okruglo 100 ovaca. Sam hvatam i strižem. Na katunu ko zna koliko imamo vune sve u nadi da će se nać neko da otkupljuje, ali nema. Tako da vunu moramo da bacimo. Davao sam i oglase ali ništa. Imalo je nešto u Novu Varoš, u Srbiju ali se ne isplati tjerat tamo i prodavat”, ističe Sadat koji sa ocem vodi ovo gazdinstvo.

Porodičnu tradiciju sa stočarstvom će nastaviti i četrnaestogodišnji unuk, Alan koji pohađa deveti razred osnovne škole u Petnjicu.

„Mogao bih biti bolji učenik ali sam zadovoljan. Želim da nastavim ovu tradiciju i da ostanem na babovini, neću da idem nigdje, hoću da radim samo ovaj posao“, ističe osmogodišnji Alan.

IMAM VREMENA I ZA ODMOR

I Feho je imao priliku da ode u Luksemburg. Imao je poziva i od braće i od prijetalja ali nije.

„Zvala su me braća i prijatelji ali, imao sam stare roditelje i nijesam htio da ih ostavim. Nije bilo ni jednog trenutka da sam se premišljao. Jedino ono 90-tih kada je bio rat. Tu sam bio uzrujan i sekirancije velike. Sve ode, a ja ostadoh sa porodicom. Žena plače i govori kako će deca da izginu. Samo sam rekao ako bude Bog rekao da neće – neće. Ali, nijesam se pokajao. Stvorili smo sve ono što nam treba. Imam vremena i za odmor. Sa ženom pođem često i obiđem rodbinu od Podgorice do Sarajeva. Pogotovo zimi jer jer ne radimo ništa. Imamo dva tri auta, što bi rekli i za sela i za svatova“.

POVEĆATI PREMIJE U STOČARSTVU

Imaju Kožari primjedbu i na ministarstvo poljoprivrede jer smatraju da bi ova državna institucija trebala da obrati pažnju na sela ako već žele da zadrže mlade da se bave poljoprivredom.

„Ono o čemu ne vode računa to je premija po stočnom grlu. Kao primjer mogu da uzmem susjednu državu Srbiju. Njihova vlada tamo daje 70 eura po grlu sitne stoke a kod nas je 7 eura. U Srbiji je 260 za krave. Kod nas je to puno manja cifra i iznosi 70 eura. Prema broju grla koje posjedujemo, najmanje bi trebao 3 000 eura da primim a ovako samo mi isplate do 1 000 eura. Sleduje nas puno više od ove cifre. Njima treba da je jasno da su sela pusta. Ljudi daju i džabe da se radi samo da ne ostane imanje neobrađeno. Sa povećanjem premija, puno više bi mladih ljudi se odlučilo da se bavi stočarstvom. To što daju jeste redovno ali nijesmo zadovoljni sa visinom premije. To moraju da riješe“, zaključio je Fadil Kožar sa sela Ponor.

DENIS BOŽOVIĆ

PROČITAJTE JOŠ:

MLADI POLJOPRIVREDNIK AMAR MURATOVIĆ: IMA POSLA I U BIHORU, A OVDJE DIŠEM PUNIM PLUĆIMA

FOTO PRIČA: ZIMSKA IDILA – POGLED SA PONORA

Radio Petnjica
-
0
FOTO PRIČA: ZIMSKA IDILA – POGLED SA PONORA

NAMIK MURATOVIĆ, BUDUĆNOST LUKSEMBURŠKE I EVROPSKE KOŠARKE SA BIHORSKIM GENIMA

Radio Petnjica
-
0
NAMIK MURATOVIĆ, BUDUĆNOST LUKSEMBURŠKE I EVROPSKE KOŠARKE SA BIHORSKIM GENIMA

Zbog sukoba koji su zahvatili područje bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka, opasnosti, siromaštva i nesigurne budućnosti, mnogi državljani nekadašnje zajedničke države napustili su svoje domove. Sreću su potražili kako preko okeana, u Americi, Kanadi, Australiji, tako i na tlu Evrope. Iako su Austrija, Nemačka ili Švajcarska prepoznate kao one u koje se selio najveći broj dojučerašnjih komšija sa Balkana, veliki broj njih došao je i u Luksemburg.

Diferdanž. Mjesto nedaleko od francusko-luksemburške granice. Namik Muratović trenira košarku u lokalnom klubu. Ima 11 godina i već je visok 1.90.

Namik je rođen u Luksembugru, ali je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a njegovi preci iz Bihora, sa Jasikovice. Košarku trenira godinama, ali sada sa svojim drugarima koji potiču iz regiona. Namik, Stefan i Leis zajedno već postižu odlične rezultate.

“On je šuter, on je centar, ja sam plej. On ima nevjerovatno ruku šuta, Namik je dobar u centru”, objašnjava Stefan Čavor ko je ko u timu.

Visina i talenat privukli su višegodišnjeg francuskog košarkaša crnogorskog porijekla da pomogne. Ali i prijateljstvo sa sinom, vršnjakom, koji takođe trenira košarku. I rezultati nisu izostali.

“Odmah su sva trojica, Leis, Stefan i Namik, nakon godinu treniranja ušli u reprezentaciju,  Luksemburga”, kaže trener ovih dječaka Predrag Čavor i ocjenjuje da dječaci imaju veliki potencijal.

Čavor je Crnu Goru napustio tako što je otišao da radi ono što najbolje zna – da igra košarku. Put ga je vodio preko Francuske, do Luksemburga, gdje je posljednjih sedam godina.

Namikov otac ipak nije bio takve sreće. On je iz Sarajeva otišao svega nekoliko dana prije prvih pucnjeva u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina.

“Put je trajao do Luksembugra pet godina. Prije Luksemburga sam živio u Njemačkoj i ovdje sam od ‘97. sve do sada”, kaže Namikov otac Mervan Muratović.

Mervan sa porodicom često posmatra trening najmlađeg od četvoro djece. Četvrtkom ne radi kao taksista, jer želi da bude uz sina, uvjeren u njegov uspjeh.

“Volio bih da ga vidim u NBA. To bih najviše volio, da ga vidim kao uspješnog košarkaša. Ali, najprije kao čovjeka… Kao Novak Đoković“, ističe Mervan.

Mervan i Predrag dio su velike zajednice bivših Jugoslovena – ne samo onih koji se tako osjećaju, već onih koji vode porijeklo iz bivše zajedničke države.

Prema zvaničnim podacima iz 2010. godine, 86 odsto stranaca u Luksemburgu su iz država EU. Najvše ima Portugalaca, potom Francuza, Italijana i Belgijanaca.

Od preostalih 14 odsto, skoro polovinu čini peta grupacija po veličini – građani nekadašnje Jugoslavije – čak 44,8 procenata, odnosno 6 odsto ukupne populacije.

A prema podacima iz 2017, pojedinačno je najviše Crnogoraca – 9.065 osoba, a potom Srba – 6.282.

Nekadašnji Jugosloveni u Luksembugru funkcionišu zajedno. Posjećuju jedni druge za rođendane, vjerske ili državne praznike. Nalaze se i po kafanama ili restoranima. Druže se i ispomažu se.

“Ovdje u Luksemburgu ne poznajemo te granice, već se nazivamo svi Jugoslovenima”, ističe Mervan.

“Više je nacionalnosti, ali ovdje na to niko ne obraća pažnju nego se čak i više družimo i jedni drugima pomažemo”, dodaje Predrag. Nostalgični su, ali svjesni da se na prostor sa koga su potekli neće vratiti.

Kako kažu, ne vide budućnost u regionu. A i Jugoslavije odavno nema.

PREUZETO: N1

http://rs.n1info.com/Vesti/a546624/Bivsi-Jugosloveni-u-Luksemburgu.html?fbclid=IwAR0ByxzTYCSoiOA06VQtKz2kEYjJlJespl1vUqu9IOuWj4aiJUDnpHsX24U

MLADI POLJOPRIVREDNIK AMAR MURATOVIĆ: IMA POSLA I U BIHORU, A OVDJE DIŠEM PUNIM PLUĆIMA

Radio Petnjica
-
0
MLADI POLJOPRIVREDNIK AMAR MURATOVIĆ: IMA POSLA I U BIHORU, A OVDJE DIŠEM PUNIM PLUĆIMA
Mladi Bihorac Amar Muratović jedan je od mladih iz Petnjice koji se bave poljoprivredom. Ovaj poljoprivredni inžinjer je, i pored ponuda da ode u “bijeli svijet”, ostao da radi u na svom imanju u Petnjici.
“Počeli smo 2016. godine sa podizanjem voćnjaka na 50 ari zemljišta, naredne godine sa malinjakom, jer on brže vraća novac. Malinjak beremo već treću godinu zaredom, dok je mladi voćnjak ove godine donio prve plodove šljive i kruške. Imamo i starije voćnjake sa više vrsta voća, koji rađaju dosta dobro, sa obzirom na to da se sve radi u okviru organske proizvodnje“, kaže Muratović.

Takodje na gazdinstvu Muratovića imamo krave i ovce, uz to i plastenike, zatim tridesetak društava pčela.

„Ranije smo imali jednu ili dvije krave, onda smo krenuli da se širimo. Danas imamo pet krava i petnaestak ovaca. U sezoni kad nastupi berba voća, sakupljanje sijena i slično, svi se uključimo, a vrlo često i uzmemo radnike“, ističe Muratović

„Počeli smo sa preradom voća u džemove, pravimo tradicionalni pekmez od šljiva, džem, sirup i slatko od malina. Plasman proizvoda je većinom u inostranstvu, ali takođe smo ukljuceni u projekat Regionalne razvojne agencije preko kojih ćemo proizvode plasirati prema Podgorici i primorju.
Ove godine očekujemo da nam stignu mašine za proizvodnju hladno cijeđenog soka od jabuka, kruške i mnogih drugih vrsta voća, ali i povrća, kaže bihorski poljoprivredni inžinjer.

Gazdinstvo Muratović je učesnik sajmova, gdje god može da stigne. Naredni je sada 14. februara u Delta City u Podgorici.

„Imamo pretenzije da radimo i da se proširujemo.  Dodatno uz poljoprivredu održavamo i imanja iseljenika iz Bihora, počev od Petnjice, Ponora, Trpezi, Vrbice, ali najviše u selu Lagatore, tako da oni kada dođu na odmor sve im bude uredno i svima bude lijepo.

„Bilo je i ponuda za posao, ali pošto nisu bili u mojoj struci više sam volio da krenem samostalno, zaposlimo par ljudi, još pogotovo kada krenemo sa hladnim cijeđenjem sokova, umjesto pečenja rakija, smatramo da je korisnije voće iskoristiti i iscijediti u zdrave sokove“, ističe Muratović.

„Imamo jake ambicije i ovdje sam odlučio da ostanem. Bitno je šta čovek želi, jer nije sve u novcu. Da sam htio zbog novca da idem sigurno ne bih ostao ovdje. Ali volim svoje rodno mjesto i sve ljude u njemu, prirodu i sve sto imamo u Bihoru, to je nešto što nema cijenu, ovdje dišem punim plućima“, kaže Muratović.

Muratović su dobili traktor i rotacionu kosačicu u vrijednosti od oko 22 000 eeura i to iz projekta IPARD.

„Aplicirali smo za IPARD još na proljeće 2018 godine za traktor i rotacionu kosačicu, IPARD je pomogao 70% dodatnih sredstava, kad platiš PDV i ostale troškove to izađe 55% do 60% sredstava pomoći.
Traktor je 2019. godište, nov, posjeduje servo volan, prednju kašiku za utovar stajnjaka. Kosačica može dosta posla da odradi i umnogome će mi olakšat poslove. Traktor će nam služiti za sve i veliko olakšanje će nam biti pri oranju, frezanju, pripreme za sjetvu, utovara, prskanja voća, prevoz drva i uz to planiramo da dobavimo dodane priključke za traktor.

Narednih pet godina obaveza nam je da moram držati grla koja smo prijavili. Pet grla krupne stoke i da nastavimo da se bavimo poljoprovredom. Traktor ćemo svakako koristiti na najbolji mogući način“, zaključuje Muratović.

ENKO KORAĆ
PROČITAJTE JOŠ:
http://www.radiopetnjica.me/2020/01/26/binasa-zverotic-kupicemo-ferari-a-koliko-ce-biti-star-zavisi-od-broja-ovaca-koje-se-oblizne/

PETNJIČANI BRILJIRALI U TUTINU

Radio Petnjica
-
0
PETNJIČANI BRILJIRALI U TUTINU

Ekipa Petnjice osvojila je treće mjesto na turniru u malom fudbalu, održanom u Tutinu pod pokroviteljstvom Stranke pravde i pomirenja.

U okviru susreta u Tutinu održan je i šahovski turnir na kojem je Almir Ramdedović zaauzeo drugo mjesto.

E.K.

PROČITAJTE JOŠ:

NADŽIP KOČAN: IZ BIHORSKE DIREKTORSKE FOTELJE U NOVOPAZARSKI MUZEJ “RAS”

 

NADŽIP KOČAN: IZ BIHORSKE DIREKTORSKE FOTELJE U NOVOPAZARSKI MUZEJ “RAS”

Radio Petnjica
-
0
NADŽIP KOČAN: IZ BIHORSKE DIREKTORSKE FOTELJE U NOVOPAZARSKI MUZEJ “RAS”

Nadžip Kočan, bivši direktor Osnovne škole Trpezi, jedan je od rijetkih koji je u Crnoj Gori napustio direktorsku fotelju i otišao. Živi i radi u Novom Pazaru i Viši kustos je u muzeju Ras. Nadžip ima 65. godina i sledećeg ljeta će otići u zasluženu penziju. Nioje zaboravio zavičaj i njemu boravi tokom ljetnjih mjeseci.

Završio je učiteljsku školu u Peći 1975/76. zatim upisao iste godine istoriju u Prištini, na kojoj je diplomirao.

“Pretežno sam radio u razrednoj nastavi kao učitelj, pola radnog vijeka sam proveo kao direktor škole u Trpezima. Iz Petnjice sam otišao u maju 2002. godine. Vezan sam za Petnjicu, a starije generacije znaju da sam se puno ugradio u Petnjici. Naročito u izgradnji vodovoda, eliktrifikacije, izgradji puteva.
Bio sam predsjednik odbora za izgradjnu puta Lješnica-Bioča. Dnevno bi po trideset ljudi izveli na akcije da bi čistili prije i poslije buldožera i u kraktom roku put probili i uspostavili za saobraćaj.

Početak izgradnje tog puta je bio 1999.godine. Posjedujem cjelokupnu dokumentaciju vezano za izgradnju tog puta, počevši od režijskih odbora, ko je dovodio buldužeristu, ko je ručkove donosio, ko je učestvovao bilo kojim putem, donacije koje su bile, naročito iz Švajcarske. Dva mosta koja su rađena, dvije ploče koje smo radili, tako da svaki dan sam bio prisutan u realizaciji”, kaže Nadžip.

“Kad smo počeli realizaciju tog puta, kao jedno udruženje građana, bilo je svima, počevši od države čudno da li to može. Čak su govorili – tri države su radile taj put pa su propale, stara Crna Gora, Austrougarska i Turska. Svi su pokušali da naprave taj put Bioča-Petnjica ali nisu uspeli zbog težine dionice. Kad su skočili građani to je bilo odozdo od Bioče, Lješnice, pa do Kalice komplet čitavo područje Petnjice. Svi su učestvovali u davanju prihoda i radu. Već kad se situacija uozbiljila, uključila se lokalna samouprava, naročito veliki doprinos nam je dao Tiho, tada Direktor fonda za lokalne puteve. Misin Adrović je tad bio potpredsjednik opštine”, sjeća se Kočan.

On takođe podjeća da je bio predsjednik odbora za izgradnju puta od Kutnjeg brda do Plandišta, te da je bio član režisjkog odbora za uvođenje fiksnih telefona.

“Kroz Godočelje da ne pričam, svaka aktivnost u tamo išla je preko mene. Bili smo najaktivnije selo tada u Crnoj Gori. Prvo selo koje je imalo deponiju, to je bilo Godočelje”, zaključuje Nadžip.

Da li vam se Petnjica odužila?

“Najviše mi se narod odužio. Jer ja kad odem u Petnjicu i bilo koje selo svi me znaju, i rado bi me videli da se vratim. Svi građani znaju da kad se most gradio u Ljesnici trebalo je 5000. maraka. Uspjeli smo da vratimo četiri a ostalo sam ja dao iz svog džepa.
Građani su stekli povjerenje u mene. Ja se ne osjećam da sam otišao, jesam fizički ovde ali stalno sam tamo”, govori Nadžip Kočan.

On kaže da se zbog porodice preselio u Novi Pazar.
“Negdje 1999. godine sam upoznao sadašnju suprugu u Igalu, tada je bila direktor Doma zdravlja i vezana je za Novi Pazar. Meni je lakše bilo sam da se pomjerim nego njoj. Napustio sam prosvjetu, počeo sam da radim u muzeju, a prije toga sam morao ponovo da polažem stručni ispit za kustosa”, priča Nadžip.

Povratak samostalnosti države Crne Gore i statusa opštine Petnjica ste dočekali u Novom Pazaru.

“Mislim da je Crna Gora pravo uradila što je povratila status države.
Što se Petnjice tiče ja imam dosta radova izdatih na tu temu i rodni kraj sam opisao, naročito sela, gotova sva, u našim zbornicima ovdje, onda u Glasniku Bihora”, kaže bivši direktor škole u Trpezima.

Kako gledate na Sandžak kao prekograničnu regiju u kulturološkom i ekonomskom smislu? Da li ćete dati svoj doprinos putnog povezivanja Petnjice, Tutina i Novog Pazara? Još je Petnjica, sa te tačke gledišta, slijepo crijevo.

“Bio sam član delegacije iz Petnjice kad se probijao put od Tutina do Petnjice. Održali smo sastanak u mjestu Ramoševo sa delegacijom opštine Novi Pazar.

Mi smo bili generacija koja je pokušala te 2001. godine da probije taj putni pravac.
Potrebno je da se tu otvori granični prelaz.
Petnjica ima krak prema Beranama, ima prema Bijelom Polju, preko Goduše i prema Rožajama. Još je potreban prema Tutinu.
Granična linija ne može biti problem zbog kulturološke saradnje, mentalitet je sličan, istorijski istim stazama je taj narod prošao. Milsim da se to neće ispotaviti kao neizvodljiva realizacija.

Često sam u zavičaju. Predsjednik Agović sa delegacijom uvijek dođe kod mene i svi koji me znaju posjete me”, govori nam Nadžip.

Dugo godina radite u muzeju Ras. Recite nam nešto o njemu.

“U muzeju nema eksponata iz Petnjice, on pokriva okolinu Novog Pazara, Tutina i Sjenicu. Svaki eksponat ima istorijsku ili umetničku vrijednost. Mi imamo ovde eksponate koji su prije 6000. godina prije nove ere. Od praistorije do sredine dvadesetog vijeka.
Iz arheologije svi nose zub vremena. U istoriji predmeti materijalne prirode ili da su pisani dokumenti nose pečat tog vremena.
Ne bi smo mogli da izdvojimo neki vrijedan eksponat. Svaki eksponat je sam za sebe vrijedan”, zaključuje Nadžip.

Postoji li mogućnost otvaranja muzeja u Petnjici?

“Radmanska klisura je značajna ne samo za Petnjicu nego za Balkan.
Zašto ne bi mogao jedan muzej da se napravi u Petnjici, zbog etnologije, arheologija, domaće radinosti, jer muzejska delatnost radi na prikupljanju, obradi da je dostupno posetiocu što čini istoriju toga kraja”, ističe Kočan.

On se ponosi što je jedini Bihorac u Novom pazaru koji vozi auto sa petnjičkim registarskim tablicama .

“U Novom Pazaru ima gotovo koliko u Bihoru ljudi. Svi su se uspješno uklopili, ima doktora, političara, biznismena.
Udruženja iz Petnjice ovdje nema. Ima jedan drugi način okupljanja, a to su skupovi brastava – prednjače Ličini. Kad sam došao u Novi Pazar bilo je 40 kuća Ličina. Ovdje su svi vezani za Bihor”, kaže Nadžip.

Da ste sada u Crnoj Gori kojoj političkoj partiji bi pripadali?

“Još sam član SDP, nijesam se odjavljivao iz Petnjice i žao mi je što je u toj partiji došlo do podjele. Inače sam bio 40 godina u politici – Glavnom odboru SDP-a Crne Gore, ranije sam bio član Komiteta, partijski sekretar dugo vremena…..”, završava priču Nadžip Kočan.

ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

FRANCUSKA PENZIJA ZA VRŠEVSKE DANE – ARIF AJDARPAŠIĆ: “DA SE OVDJE RADI KA’ TAMO MI BI ŽEŠĆI BILI”

1...383384385...866Stranica 384 of 866