PETNJICA: ZAVRŠEN SEMINAR ZA POLJOPRIVREDNIKE U ORGANIZACIJI TIKE I OPŠTINE

0

U prethodnoj sedmici u Petnjici je održan seminar, odnosno predavanja za petnjičke poljoprivrednike u organizaciji turske organizacije TIKA kao i opštinskog Odjeljenja za poljoprivredu.

Predavanja su realizovana u vezi sa poboljšanjem kvaliteta zemljišta, poboljšanjem produktivnosti kao i sve ono što ide uz plasteničku proizvodnju.

U Rožajama je organizovana na svečanost upriličine povodom okončanja projekta na kojem je prisustvovao koordinator TIKA-e Aburahman Toprak, predsjednici opština Rožaje, Petnjica, Plav i Gusinje kao i polaznici seminara kojima su uručeni sertifikati.

Iz opštine Petnjica za petnaset polaznika seminara uručeni su sertifikati, uz polaznike iz Rožaja, Plava i Gusinja koji su prošli šestodnevnu edukaciju.

Na svečanosti je prisustvovao predsjednik opštine Petnjica Samir Agović koji je tom prilikom bio jedan od predsjednika opština koji je uručivao sertifikate polaznicima i predstavnici Odjeljenja za poljoprovredu.

ENKO KORAĆ

 

NASTAVLJENA “VIKEND AGONIJA” SA STRUJOM U PETNJICI

0

Petnjica je tokom vikenda bila bez struje nešto oko 22 sata. U subotu, prema najavi Cedisa isključenje je trajalo od 8:00 do 17:00, ali su zato Petnjičani u nedjelju bili bez struje punih 13 sati. Najvljeno isključenje do 17:00 časova produženo je do kasno u noć i struja je puštena tek oko 21:00 sat.

Iz CEDIS-a objašnjavaju da je prilikom radova na dakelovodu, “došlo do problema” i izvođač radova nije mogao u zakazanom terminu da pusti napon. Nakon četiri sata, izvođač radova je uspio da sanira problem i oko 21h opština Petnjica dobila je uredo napajanje struje.

Radio Petnjica je uputila pitanja Cedisu u vezi sa neplaniranim i to vrlo čestim, produženjem rokova.

Skoro cijelo ljeto je trajala vikend agonija sa strujom u Bihoru.

Podsjetimo, u toku su radovi na elektro mreži Jaštak-Paljuh-Petnjica u cilju poboljšanja snadbijevanja električne energije za teritoriju opštine Petnjica.

Radovi se izvode na elekto mreži koja napaja dio opštine Petnjica na dalekovodu za dvostruko napajanje prema dijelovima Opštine..

ENKO KORAĆ

 

U organizaciji Turska organizacije TIKA nastavljena predavanja za petnjičke poljoprivrednike.

0

 U organizaciji Turska organizacije TIKA nastavljena predavanja za petnjičke poljoprivrednike.

“Danas i sjutra predavanja će držati profesor Murat Aldža. Predavanja će biti vezana za izradu samih plastenika, staklenika, o vrstama najlona koji se koriste, o konstrukcijama o zaštiti samih plastenika, kao i o pripremi samog zemljišta u plastenicima. Predavanjima prisustvuju učenici Srednje poljoprivredne škole, a učenici koji budu prisustvovali predavanjima, kao i svi ostali učesnici će sjutra dobiti sertifikate od ambasadorke Turske i jednog od predsjednika opština Petnjica, Rožaje i Plav”, saopštio je Samir Agović iz Službe za poljoprivredu opštine Petnjica.

E.K.

CENTAR ZA KULTURU PETNJICA: SJUTRA KNJIŽEVNI SUSRETI “IME JE ZNAK”

0

U okviru VIII Bihorskog kulturnog ljeta u JU Centar za kulturu biće održani III Književni susreti pod sloganom “Ime je znak”

Prvi besjednik na trećim petnjičkim susretima je Enes Halilović i govoriće na temu “Riječ koja pokreće”.

U drugom dijelu književnih susreta pod nazivom “Alija Džogović-Ime je znak”, u besjedama učestvuju prof. dr Draško Došljak, prof. dr Sadik Idrizi i Kemal Musić.

U trećem dijelu petnjičkih književnih susreta pod sloganom “Riječ pjesnika Vrhovi Bihora” govoriće: Gordana Sarić iz Nikšića, Božidar Proročić iz Cetinja, Braho Adrović Berane, Izeta Babačić iz Skoplja, Ramit Ademović dolazi iz Subotice kao iJasmin Ademović takođe iz Subotice. Rebeka Čilović-Lalić iz Berana, Gordan Čampar iz Podgorice, Sulejman Beća Kujević iz Rožaja i predstavnik Petnjice Reho Ramčilović.

Moderator trećih književnih susreta je mr Dijana Tiganj.

Treći petnjički književni susreti pod sloganom “Ime je znak” zakazani su 18.09.2021. (subota) sa početkom u 18h u sali Centra za kulturu Petnjica.

ENKO KORAĆ

BIHORSKO KULTURNO LJETO: PROMOVISANA KNJIGA “OD KRČEVA DO KATOVICA” MILOŠA BARJAKTAROVIĆA

0

U okviru VII Bihorskog kulturnog ljeta u Petnjici upriličena je promocija knjige “Od Krčeva do Katovica” autora Miloša Barjaktarovića.

Na promociji knjige govorili su Šato Ajdarpašić, Darko Jovović, Reho Ramčilović i autor knjige Miloš Barjaktarović.

Obraćanje autora knjige i impresije o boravku u Petnjici prenosimo u cjelosti.

“Dragi prijatelji, Dragi građani Petnjice, veliko mi je zadovoljstvo sve vas srdačno pozdraviti. Takođe želim da istaknem da mi je žao što zbog svojih starijih godina nisam bio u mogućnosti da vam se obratim kako bih želio i kako sam nekada mogao. Nakon što sam proveo šest godina najljepše mladosti, od svoje 19. godine, kao učitelj u Javorovoj, Lagatorima i Petnjici, odnosno selima ove opštine, imao sam priliku da posjetitm i boravim u mnogim područjima i velikim gradovima širom Evrope. Nakon studija na Fakultetu političkih nauka, četiri godine u Beogradu, uz rad privatno sam obišao skoro sve veće gradove na starom kontinentu. Bivao sam u Beču, Budimpešti, Pragu, Bukureštu, Sofiji i Tirani i u svim glavnim gradovima naše bivše Jugoslavije, ali i u Briselu, Kopenhagenu, Stockholmu, Berlinu, Ženevi, Oslu, Londonu, Parizu, Rimu, ali naglašavam da su utisci dublji, dugotrajniji i bliži tokom života i rada u Javorovoj, Lagatorima i Petnjici. To puno govori o tome kako sam volio i cijenio ovo područje i ove ljude, a i oni mene.

Meni su duboko u duši i trajno urezani u mislima Medo i Jusuf Škrijelj, Umer Kočan, kasnije Numan Škrijelj iz Javorove, ali i nenadmašni Hasan Ramdedović, predsjednik Školskog odbora u Lagatorima, Bega Rujović, muškarac-žena kod koje sam stanovao  u Lagatorima,  Raifu Rujeviću Rujović, a zatim i otac Ragipa Latića koji me saslušao iako nije imao finansijskih mogućnosti da pošalje svog sina Ragipa u školu koji je kasnije, čuo sam, postao odličan učitelj, a u centru Petnjice, nezaboravni Šeko Adrović, predsjednik opštine, Zito Šabotić, Rahman i Reho Adrović, Hajradin Palamar, Reho Šabotić, mladi Spaho Muratović, Sevda Muratović, školski pomoćnik i mnogi drugi.

Boraveći i radeći u Petnjici, doživio sam mnoge značajne događaje koji se pamte. Ovdje sam primljen u Savez komunista, upoznao sam se i živio s divnim ljudima, radio s djecom koja su živjela u vrlo lošim materijalnim uslovima, ali su prirodnom jasnoćom i radom nadmašili onu djecu koja su živjela u mnogo boljim uslovima. Ovdje sam doživio svoj prvi rad, društvenu i političku emancipaciju, a izborom za predsjednika Mjesnog odbora Narodne omladine prvi put sam stekao društvena priznanja.

Ovdje sam se sretao i živio sa privatnim ljudima i stekao prijateljstva koja traju i do danas iako je prošlo blizu 70 godina. A kroz sportske aktivnosti, preko kulturno -prosvjetnog društva “Partizanska šuma” razvijao živu društvenu aktivnost izvodeći pozorišne komade u razvijenim sredinama, kao što je Rožaje, Ivangrad i obližnja sela Tucanje, Trpezi, Polica, Donja Vrbica i tako redom. Petnjica je za mene tada bila velika, osobito kad bi je odlazeći u Javorovu sa vrha Đuđa posmatrao, divio se i ni na kraj pameti mi nije bilo da ću moći da i ja dođem da živim i radim u njoj.

I Javorova, najpasivnije mjesto u opštini, ali je za mene ostalo najbogatije, najintimnije. Mnogi događaji ostali su mi u sjećanju, mnogi meni dragi ljudi, svaki kamen, svaka smrča, bor i jela ostali su mi u sjećanju. A sjedaljke, kad bi Jusufov otac od preko 70 godina uzeo frulu, gajde ili mijeh i zasvirao, izazvale bi milinu u ušima koja traje do danas. Kad sam se mnogo godina kasnije vratio na Javorovu kao načelnik Centra bezbjednosti na poziv Numana Škrijelja, bio sam oduševljen životnom emancipacijom ovog sela, ali i čitavog kraja. Postignut evropski nivo u svakom domenu. Samo da ne povjerujete.

Drago mi je što mogu istaći da sam u to vrijeme bio oduševljen harmonijom međunacionalnih odnosa. Za šest godina nijesam čuo nijednu riječ ili slučaj da je barem neko izgovorio riječ koja bi povrijedila tu harmoniju. Naprotiv. Postojali su masovni brakovi između muslimana i pravoslavnih, kumova, bratstava.

Zato me današnji slučajevi narušavanja ovih odnosa duboko vrijeđaju i poručujem mladim ljudima da se ponašaju u duhu moderne civilizacije. Također bih želio istaknuti da sam u svom radnom vijeku radio na mnogo više odgovornih pozicija, pa sam to morao učiniti, tako da se taj dio odrazio na štetu onoga što sam doživio radeći u Opštini Petnjica, jer to možda nijesam adekvatno prikazao.

S trenutnim dolaskom i boravkom u Potnjici, s oduševljenjem primjećujem da je ponovno formiranje opštine Petnjica potpuni uspjeh, što se vidi po prvim koracima ulaska na područje ovog područja. Mnogo je postignuto u kratkom vremenu. Mogu se vidjeti obrisi nicanja nove varoši. Ovome treba dodati i ukupni ambijent i društvenu emancipaciju. Moj prvi dojam je da je vaš agilni predsjednik, s kojim sam se upoznao, mnogo tome pridonio i primijetio je od prvog sastanka da je energičan čovjek koji zna šta treba raditi i kako raditi. Razumljivo, ograničavajući faktor su njegove financijske mogućnosti, ali i to će se postupno prevladati. Srećna je opština što ima ovakvog predsednika. Dugo sam bio uvjeren da stanovnici ovog kraja znaju nagraditi one koji postižu rezultate u radu i poštuju okoliš i svoj mentalitet. I sam sam to osjetio u nekoliko slučajeva. Posebno ističem glasove koji su svojevremeno sprovedeni za izbor odbornika za Skupštinu opštine Berane. U dva mandata bio sam kandidat za odbornika i zahvaljujući zaslugama ove populacije dobio sam najviše glasova, a onda su ljudi glasali za pojedinca, a ne za listu. Podaci pokazuju da sam sa područja ove općine dobio skoro 100% glasova. To mi je mnogo odgovaralo. Pokušao sam se na neki način revanširam. Zbog toga sam posebno poštovao i tretirao ljude sa ovih prostora na svim radnim mjestima. Jedan primjer je posebno karakterističan i bilo mi je jako drago kada sam kao direktor Rudnika uglja pomogao svom rudaru Ahmetu Mehoviću, članu CK SKJ , da napravi prezentaciju za jednu sjednicu Centralnog komiteta . Nakon njegovog izlaganja, sva jugoslovenska štampa i televizija su se nekoliko dana brijali i hvalili Ahmeta, navodeći konstatacijom – da li je moguće da rudar šalje takve poruke.

Da sam ovu biografiju napisao kada sam bio mlađi, bila bi mnogo bolja i smislenija. Ali htio sam nešto zapisati i poslužiti mlađima da vide kako su ljudi živjeli i radili, da primijete kako se improvizovani razboj ili vratilo mogu adekvatno koristiti. Zadovoljan sam što sam uspio nešto označiti radeći ovdje, pored rada u školi, poput sportskog terena, kulturno -prosvjetnog rada, političkog rada, što sam prvi put uveo odbojku kao sport i još mnogo toga.

Ovom prilikom zahvaljujem se društveno-političkoj zajednici Petnnjica, na  predsjednikom Samirom Agovićem, koja je prepoznala da ovaj rukopis zaslužuje da dobije publicitet. Zahvaljujem se i Centru za kulturu  na pripremi ove promocije.

Posebno se zahvaljujem recenzentu Darku Jovoviću, predavaču Milanu Cimbaljeviću, koji su stručno i na visokom nivou ocijenili ovu knjigu, te današnjim promoterima Šatu Hajdarpašiću i Rehu Ramčiloviću, koji su biranim riječima predstavili ovu knjigu Darku Jovoviću i sa oduševljenjem predstavili ovu knjige te čitaocima poručili da je vrijedi pročitati .. Hvala voditeljici  koja  je ovu ceremoniju vodio vrlo uspješno. Hvala vam još jednom svima”.

ENKO KORAĆ

Ne moram biti musliman

0

Moj đed Vlado Ašanin umro je kad sam imao tri godine. Ali pamtim, dobro pamtim, ovu sliku: đed sjedi ispred kuće, koja je odmah do ceste, a vozač „pljevljaka“ (tako smo zvali autobuse preduzeća „Prevoz Pljevlja“) Ševko Muslić, pridigne se iz sjedišta i naklonom ga pozdravi. I svaki put tako…

Nijesam pristalica iznošenja porodične intime u javnost, čak i kada je za ponos. Neizbježno je patetična, a to ne volim. Ali, okolnosti ponekad znaju nadjačati princip.

Moj đed Vlado i njegov rođak Novak spasili su jednog dječaka iz porodice Muslić, tokom pokolja muslimana u Šahovićima (danas Tomaševo), zločina sa gotovo svim elementima genocida. Đed je, potom, uspostavio tajno kontakt sa dječakovim rođacima iz Pljevalja i predao im ga nekoliko dana kasnije. Ševko je to znao i nikad nije zaboravio.

Na groblju u Pavinom Polju, đe sam rođen, spomenik ima i Ramo Hasanbegović–Sejdović. Groblje je pravoslavno, ali nikome nije palo na pamet da pita je li tu mjesto jednom muslimanu.

Još sam osnovac, Ramo, kojem je već preko 70, stoji i gleda kako neuspješno pokušavam da iscijepam jednu „krlju“ (čvornovati trupac). Uzima mi sjekiru, kaže: „gledaj“, pa je kratkim udarcem prepolovi kao sapun. „Drvo ti je k'o čo'jek, svako ima slabu tačku, udariš ga u nju i pukne“. Ne romansiram sjećanje, živa je istina i Ramova poenta: „Ako ćeš da budeš dobar čo'jek, ne udaraš ljude tamo đe su slabi“.

Vraneška dolina te sramotne 1924. nije bila Crna Gora jer Crne Gore više nije bilo. U njoj nijesu vladali ni pisani, ni nepisani crnogorski zakoni, nego je zakon jačega zamijenio čojstvo i junaštvo. Kao što je danas, jezikom naziva nekog tamošnjeg sajta, to „SAO Vraneš“, ili, kako je neko opisa prije tri decenije – „dolina zarasla u bradu“.

Pravilno sam razumio seriju jučerašnjih sjajnih tekstova, punih osjećaja poraza zbog osobe koja je, na Cetinju, opsovala majku Dritana Abazovića. Šta god da je, provokator ili lice kratkoga fitilja, osramotio se. Psovanje generalno, a psovanje majke pogotovo, Dritanove ili bilo čije, muslimanske ili bilo koje, ne pristaje čovjeku. Ljudi to ne rade.

Ima ozbiljnih analiza da je do 1918. psovka, u današnjem sadržaju, bila nepoznata u crnogorskom jeziku. „Poganac te fištio“ ili nešto u tom fazonu bilo je napoganije što su naši preci bili kadri da prevale preko usta. A onda se ostvarila Holečekova zloslutna, genijalna metafora o Crnoj Gori kao „djevici pred vratima kupleraja“. Gurnuti smo korak naprijed. Sve potom bila je inercija, duh je tanjao, a jezik i obraz debljali.

Ne moram biti, ni metaforično, musliman, da bih se stidio te psovke Dritanove majke. Jer, biti Crnogorac u smislu tradicionalnog sistema vrijednosti  podrazumijeva i esencijalno poštovanje drugačijega, iskonski, a ne naređeni suživot, sposobnost da se u drugoj vjeri i naciji vidi samo čovjek ili nečovjek kao i u sopstvenoj.

Kad se Nikšić predao, a lokalno muslimansko stanovništvo krenulo u zbjeg, put Gacka, knjaz Nikola je pojahao konja, izašao pred njih i molio ih da ostanu u Crnoj Gori, garantujući im sva prava. Zbog iskazanoga junaštva, svim oficirima i vojnicima dozvoljeno je da ponesu lično oružje. Kad je Ibrahim beg morao da preda Bar, pošto ga je mjesecima junački branio, došao je pod Nikolin šator i otpasao sablju, dajući je u ruke crnogorskom gospodaru, kao simboličan čin predaje. Knjaz mu je vratio sablju, uz riječi da je Ibrahim beg junak kojega je ratna sreća napustila, ali da ima pravo da tu sablju svijetloga obraza i dalje nosi. Kad su, nakon višemjesečnih krvavih borbi, Crnogorci ušli u Skadar, dovoljna je bila poruka starješina:“na čast vam i obraz lokalno stanovništvo“, pa da ne bude zabilježen ni jedan slučaj ubistva, pljačke ili bilo kave odmazde nad poraženima. Poraženoj vojci špalirom i ad hoc sročenom odom iskazano je poštovanje za junaštvo.

Bila su to viteška vremena, bez botova, fejsbuk-psihopata, portala-štenara i ostale stoke neslane koja lajanjem i blejanjem pokušava da da smisao svojim promašenim životima.

Da smo ove primjere imali u čitankama i udžbenicima Istorije, ni ta jedna psovka ne bi prešla preko usta. Da su đeca u Crnoj Gori rasla uz ove veličantvene primjere čojstva i junaštva i na njima se suočavala s prošlošću i poštovanjem različitosti, ne bi danas desetine hiljada moralnih degenerika slavile Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Bez ljutnje, molim, zbog ovoga maloga testa! Koliko vas zna zašto bi, kad dođete u Skadar, bilo lijepo da se poklonite ispred spomenika Hasan paše Rize? Eno vam ga u centru, tik iza hotela „Europa“. I zašto istu stvar ne treba da uradite ispred spomenika Esad paše Toptanija, u Parizu?

Zato što u crnogorskom etičkom kodeksu poštovanje zaslužuje neprijatelj koji se junački bori (Hasan paša Riza svojim vojnicima: „Crnogorci su pred gradom. Skadar će biti mjesto naše pogibije, ali neće biti mjesto naše sramote“), a ne onaj koji je predao grad, po svoj prilici vođen ličnim ambicijama. Zato je pravedno što rođeni Bagdađanin Hasan paša Riza počiva u Skadru, a Esad paša Toptani u Francuskoj, umjesto u rodnoj Tirani. Sa Albanijom nas, dakle, ne spajaju samo aktuelni zemljotresi, nego i istorijske lekcije: kolaboranti obično završe u tuđoj zemlji.

Nema, dakle, nikakve potrebe, dragi moj Ivane, Ivana, Bobane, Svetlana, Andreje, Aco… da ikome dokazujemo kako onaj na Cetinju nije u naše ime psovao Dritanovu majku. Nikoga od nas ne mogu povezati sa vrijeđanjem ni muslimanske, ni srpske, ni hrvatske, ni albanske… bilo koje i bilo čije majke. Uostalom, baš zato sljedbenici ideologije koja muslimane smatra „lažnim ljudima“ nama tri decenije psuju „tursku“ ili, za promjenu, „ustašku“ majku.

Osjećao bih se lično poraženim kad bih znao da postoji ijedan musliman koji čeka da se oglasim, da bi saznao kakav je moj stav o psovanju „muslimanske majke“. Ne mogu da zamislim da me neko, nakon tri decenije očitovanja povodom svega što se dešavalo, stavlja na takav test.

Jednako, ni vas. Zato, ako smijem da sugerišem, ne treba se pecati u klopku licemjera koji su otvoreno i prljavo podsticali progon muslimana ili „samo“ ćutali dok se dešavao, mučke prelazili preko poruka „Cetinje –Srebrenica“… A sad ih je jedna psovka kobajagi pogodila u gangliju za toleranciju i pretvorila u braniče multikulturalizma. Pa bi da njome obrukaju sve nas, a operu sebe.

Inšalah, malo morgen!

DARKO ŠUKOVIĆ/ANTENA M

VIDEO Osnovna škola “Mahmut Adrović” proslavlja Dan škole

0

Kao i prethodne i u ovoj godini na Dan OŠ Mahmut Adrović je organizovan bez svečanost zbog pandemije korona virusa.

Na poligonu Osnovne škole, biće odigrane revijalne utakmice muškaraca u fudbalu i djevojaka u odbojci.

Polaznici Osnovne škole “Mahmut Adrović”, povodom Dana škole, čestitali su recitacijama.

Iz PODRUČNOG ODJELJENJA Godočelje, Dan škole čestitala je Zverotić Maida, učenica IV razreda recitacijom ,, Đe je sreća” Dušan Durišić.

Melina Ramčilović, učenica prvog razreda matične škole recititocala je pjesmu,,Djak prvak” autora Reha Ramčilovića.

Iz PO Ponor, Kožar Almina učenica IV razreda recitovla je psjesmu “Au što je škola zgodna” autora Ljubivoja Ršumovića.

PO Lagatore predstavilo je svoje recitatore, I razred – Rujović Eris, Rujović Melis, Rujović Selma, Novalić Sefer i Novalić Sejdo sa pjesmom  – “Pačija škola” autor J. J. Zmaj.

Takođe iz PO Lagatore, polaznik V razreda Eldin Latić, čestitao je Dan škole, slikom koju je on nacrtao.

Emina Ramčilović, učenica četvrtog razreda, recitovala je pjesmu „Jesen“

Latić Ajša, učenica V razreda predstavila se recitacijom” Običnim riječima rečeno” autorice Biljane Stanojević.

Muratović Asija, učenica V razreda recitacitovala je pjesmu ” Imam pravo”.

Elena Šabotić, učenica osmog razreda; recitacija: ,,Strepnja” – Desanka Maksimović

Almina Kočan, učenica osmog razreda; recitacija: ,, Heroj Mahmut” – Reho Ramčilović i Lina Muratovic, učenica VII razreda, recitacija “Moja škola”-Andrea Stanković.

Direktor Osnovne škole “Mahmut Adrović” Almir Pljakić podsjetio je da je Mahmut Adrović, čovjek po kome škola nosi ime, bio istaknuti borac za pravdu i slobodu Bihorskog kraja i Crne Gore.

“Obrazovanje i vaspitanje u osnovnoj školi  imaju veliku ulogu i kreiranju karaktera svakog čovjeka”, rekao je Pljakić.

Direktor se zahvalio nastavnom i nenastavnom osoblju na doprinosu i humanosti u borbi protiv pandemije COVID 19.

ENKO KORAĆ

 

I ja sam musliman

0

Najgori nije bio suzavac. Ni gumeni meci. Ni kordoni policajaca. Ni vlada koja je učinila sve da na Cetinju padne krv. Najgore nisu bile ni laži vladinih medija.

Ono „jebem li mu majku muslimansku“, upućeno juče Dritanu Abazoviću – to je bilo najgore.

Jer je razorna moć tih pet bezumnih, prostačkih i bezbožnih riječi veća od sve sile koja je koji dan ranije napala Cetinje.

Ne mogu Cetinje i Crnu Goru uništiti sve trupe koje Vučićeva vlada može poslati na nas. Ali psovanje majke muslimanske može.

O zgroženosti Cetinjana, kada su te riječi čuli i vidjeli, neću vam govoriti. Jer se ona podrazumijeva. Jer smo je svi svjesni: pa i oni koji će u narednim danima učiniti sve da taj izgovoreni gadluk okrenu protiv Cetinja.

Koliko je samo muslimana dolazilo na antiratne mitinge na Cetinje devedesetih? Koliko je samo muslimana u to vrijeme gledalo u Cetinje, vidjevši tamo tračak svjetla u fašističkoj tami koja je prekrila ovu zemlju?

Jesu li i musimani bili na barikadama četvrtog i petog septembra? Jesu.

Jesu li bili na trgu sa nama, 12. septembra? Jesu.

Je li sa nama na bini bio Mehmet Zenka, musliman, koji je došao da nam pruži podršku kada nam je najteže? Jeste.

Ja kažem drugačije: hvala Bogu na muslimanima.

Kažem: Crna Gora bi bila još bolja, da je u njoj više muslimana.

Jesam li sa iste te bine, stojeći kraj mog Ulcinjanina i brata Zenke, rekao:

„Jedno vas molim. Neka u vašim srcima nikada ne bude mjesta za mržnju. Jer onoga trena kada počnemo mrziti –

Vučić, Perić, Krivokapić i Abazović su pobijedili“.

Ali: šta jedan bijesni čovjek može učiniti…

Tamo gdje se psuju i napadaju muslimani – i ja sam musliman. Između njih i mene, za mene, nema razlike. Od njih nisam doživio ništa osim dobra i sve što sam pisao – pisao sam da bih ljudima poput onoga koji je Dritanu opsovao muslimansku majku pokušao objasniti dobrotu tih ljudi i ljepotu njihove vjere. Zbog toga me, uostalom, „Vijesti“ zovu „mula Nikolaidis“.

Psovka upućena Dritanu zaboljela me je gore od svake uvrede upućene meni – a nije ih malo i prilično su maštovite.

Crne Gore nema bez Cetinjskog manastira. Ali je, ako nekome nije jasno, nema ni bez muslimana.

ANDREJ NIKOLAIDIS/ CDM

Izbori u Petnjici, Mojkovcu i Cetinju 5. decembra

0

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović raspisao je lokalne izbore u Mojkovcu, Petnjici i Cetinju za 5. decembar ove godine.

Iz Službe za informisanje predsjednika Crne Gore je saopšteno da odluka stupa na snagu danom donošenja, te da će biti objavljena u “Službenom listu Crne Gore” i u “Službenom listu Crne Gore – opštinski propisi’”

ENA SLOMILA NOGU U ŠKOLSKOM DVORIŠTU, DRUGOVI REAGOVALI, ALI NE I NASTAVNICI; IZ ŠKOLE TVRDE DA TO NIJE ISTINA

0

Prije sedam dana, tačnije 6. septembra, u dvorištu OŠ Savin Bor, dvanaestogodišnja Ena Ličina, je, igrajući se sa svojim drugarima, polomila nogu. Odnos uprave škole u konkretnom slučaju, natjerao je Eninog amidžu, Smaila Ličinu iz Danske, da kontaktira portal radija kako bi ukazao, prema njegovim riječima, na nepravdu i nemar od strane odgovornih ljudi škole na Savinom Boru.

„Za dobrobit ostale djece, zamolio bih vas da se objavi moje i mog brata reagovanje kako se ovakve i slične nemile scene ne bi ponovile“, istakao je u telefonskom razgovoru Smail. U razgovoru sa Eninim ocem, Mersudinom Ličinom, došli smo do detalja i pojedinosti na šta je Mersudin istakao da njega politika ne zanima, već ga zanima dijete kojem nije pružena adekvatna medicinska pomoć.

„Moja Ena je učenica osmog razreda ove škole i toga dana je u dvorištu škole polomila nogu, a prema riječima njenih drugara koji su bili svjedoci, pola sata je plakala a da niko od prosvjetnih radnika nije reagovao. Prvu pomoć su joj ukazala djeca iz njenog odjeljenja. Učenik iste škole, koji pohađa nastavu devetog razreda, uvidjevši da se moja Ena uvija od bolova, sa svoja tri drugara, ubacili su je u auto i dovezli do naših katuna, gdje se još uvijek nalazimo. Odatle sam je ja transportovao za Berane, gdje su doktori ustanovili o kakvoj se povredi radi i hitno je operisali.

Naravno, iz predostrožnosti i zbog brige za zdravlje svog djeteta, obavili smo i niz pregleda i snimanja kod privatnih doktora. Za sada se Ena dobro oporavlja i još uvijek se nalazi na boličkom liječenju u Beranama“, izjavio je za portal radija otac dvanaestogodišnje Ene, Mersudin Ličina, dodajući da su Eni konstatovali prelom nadkoljenice, odnosno butne kosti i izvršena je operacija sa ugradnjom šine.

„Mnogo je bitno da se objavi da bi naš narod vidio kakva je uprava škole i gdje mi živimo. I ovo malo nas što je ostalo, zbog nemarnog odnosa prema našoj djeci, biće prinuđeno da se iseli. Niko me nije kontaktirao, nit razredni niti direktor. Jedini kontakt u toku sedam dana, od kada se desila povreda moje ćerke, bio je od strane pedagoškinje škole. I tu se desio presedan. Lično sam je ja obavijestio, a niko od uprave škole nije našao za shodno da uradi svoj posao onako kako treba. Jedinu zahvalnost dugujem pedagoškinji Miri koja me svakodnevno zove da pita za moje dijete, dok sa druge strane, direktor se cinično i neljubazno ponašao prema meni, da ne mogu objasniti. On misli da ako ja živim na selu, da ne znam ništa dalje od krave. Lično mislim da je želio da prikrije čitav slučaj i da niko ne sazna“, istakao je Mersudin Ličina za portal radija.

Iz OŠ Savin Bor nijesu htjeli da komentarišu događaj, samo su kratko odgovorili da navodi nijesu tačni.

DENIS BOŽOVIĆ