ĐUKANOVIĆ: RJEČNIK JE PROVOKACIJA I UVREDA VJERSKIH I NACIONALNIH OSJEĆANJA

Radio Petnjica
-
1
ĐUKANOVIĆ: RJEČNIK JE PROVOKACIJA I UVREDA VJERSKIH I NACIONALNIH OSJEĆANJA

O spornom Rječniku crnogorskog književnog i narodnog jezika izjasnio se i premijer, Milo Đukanović. On poručuje da je rječnik CANU ugrozio temeljne vrijednosti crnogorskog društva. Ipak, ističe da se vlada ne bavi ni pisanjem ni ocjenjivanjem, a kamoli zabranom naučnih djela. Tokom Premijerskog sata u Supštini, istakao je da najveća greška nije napraviti grešku, već je najveća greška ne povući odgovarajuće poteze poslije te greške, što očekuje da CANU uradi u najkraćem roku.
Šta vlada može da uradi u cilju zaustavljanja distribucije spornog Rječnika crnogorskog i narodnog jezika, pitao je poslanik Bošnjačke stranke, Suljo Mustafić.

“Ovaj rječnik je očigledna provokacija i uvreda vjerskih i nacionalnih osjećanja. Ovim nijesu uvrijeđene samo nacionalne manjine, već i većinska Crna Gora koja se ponosi autohtonim manjinama. Smatramo da ovo pitanje zaslužuje cjelovit odgovor sa nivoa vlade”, smatra on.

Vlada se ne bavi pisanjem, ocjenjivanjem, a kamoli zabranom naučnih djela, ogovorio je Đukanović.

“Ali, svakako ima obavezu da nađe način da zaštiti vrijednosti kao što su multietničnost i antifašizam, koji su temelji identiteta Crne Gore”, rekao je on.

Premijer kaže da je nesporno da rječnik sadrži propuste, i da je zabrinut zbog toga što ugrožava temelje suživota.

Dodaje da postoji nekoliko načina da se riješi problem. Sud nije način, kao ni pozivanje struke sa strane.

“Rješenje je u sprovođenju objedinjavanja naučnog potencijala. CANU je nepotrebno u ovaj projekat krenula sama”, rekao je on.

“Ovdje treba kazati politički jasno: za pozdraviti je namjera da se desecniju od nezavisnoti izda rječnik, i ja želim da vjerujem da je tačno objašnjenje autorskog tima da je namjera bila najpozitivnija. Očigledno je da to nije urađeno na valjan način. Autorski tim je prizanjem grešaka to potvrdio. Ko radi taj i griješi, mada bi manje pogriješili da su se aktivirali adekatan autorski timovi, na taj način bi sigurno izbjegli određene greške. Poruka koju treba da pošaljemo odavdje je da nije najveća šteta napraviti grešku. Najveća greška je ne povuku odgovarajuće poteze poslije te greške. Možemo u ovaj posao uključiti i vladu i parlamet, ali ovaj posao pripada CANU koja ima svog predsjednika, predsjedništvo i svoje organe koji treba da sjednu i ozbiljno porazgovaraju o težini grešaka i o posljedicama po temeljne vrijednosti crnogorskog društva. One treba da se sačuvaju, a ne da se ugroze”, naglasio je premijer.

“Očekujem u najkraćem roku da sagledaju kvalitet objavljenog djela i poteze koje treba povući da bi se šteta sanirala. Nakon toga se treba ekipirati, pa da se prione na poseo i novo izdanje rječnika”, istakao je Đukanović.

KOMPANIJA CUNGU POKLONILA STOLICE ZA LJETNJU SCENU U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
KOMPANIJA CUNGU POKLONILA STOLICE ZA LJETNJU SCENU U PETNJICI

Kompanija CUNGU iz Ulcinja poklonila je  50 baštenskih stolica  za ljetnju scenu i one su dopremljenje u Petnjicu.

Na molbu urednika Festivala  priče- Zavičajne staze, Nazif Cungu, bez dvomljenja je odobrio donaciju i svojim saradnicima preporučio da što prije organizuju isporuku, kazao  je kordinator Festivala Enver Rastoder.

“Veoma smo obradovani ovim poklonom jer  će  olakšati tehničku organizaciju književnih večeri  i drugih progarama  na otvorenoj sceni po kojima su “Zavičajne staze ” prepoznate  u Crnoj Gori i regionu.  Naravno, ove stolice će biti  na trajnoj usluzi ne samo nastupajućem “Bihorskogm ljetu”, koje zajednički pripremamo, nego i svim kulturnim programima  u petnjičkoj “Divan bašči” i Domu kulture .

Hvala našim prijateljima iz Ulcinja za donaciju , a posebno što su prepoznali  kulturološki značaj  Festivala priče Zavičajne staze- Bihor 2016” i potvrdili interesovanje za  kulturološki i svaki drugi razvoj u Petnjici”, rekao je Rastoder.

DINO RAČIĆ

MEHMED ADROVIĆ: ZAHVALJUJUĆI ĐUKANOVIĆU NIJEDAN BIHORAC NIJE IZGUBIO ŽIVOT

Radio Petnjica
-
5
MEHMED ADROVIĆ: ZAHVALJUJUĆI ĐUKANOVIĆU NIJEDAN BIHORAC NIJE IZGUBIO ŽIVOT

Predsjednik OO DPS-a Mehmed Meša Adrović je povodom optužbi SDP-a na lokalnom nivou rekao da nema manje partije a „dužeg jezika“ niti će je biti. Kako kaže predsjednik DPS-a u Petnjici, sve bi bilo u redu da ova partija nije uzela za sebe moralno pravo da drži pridike, a oni su ti kojima je moral stran.
„Ova porodična partija, partija porodičnog biznisa predstavlja sebe kao branioce svega što je crnogorsko i sve što je bošnjačko. Gospodo, možda ja često pominjem predsjednika partije Mila Đukanovića, ali ja to radim sa razlogom, jer zahvaljujući tom čovjeku i toj partiji nijedan Bihorac nije izgubio život, nijednom Bihorcu nije falila dlaka sa glave. I ptice na grani znaju da bi trebali više vi da ga pominjete nego ja. Dobro ste profitirali i niko se od vas nije izgubio već ste svi našli uhlebljenje u crnogorskim institucijama. Za mnoge od vas ne bi se ni znalo da postojite da vam nije bilo Mila Đukanovića i DPS-a. Međutim, licemjerstvo vam je jača strana. Priča o tzv. čestitki Šešelju i aferi „Snimak“ se držite kao pijan plota. Da, vi gospodo iz porodične biznis partije koji se krijete iza naziva SDP nikad niste bili u stanju da uradite nešto za Bihorce i Bihor. Mada moram da budem do kraja iskren pa da kažem da nijeste imali vremena za tim jer ste gledali samo kako da finansijski profitirate. Vi, kao zakleti crnogorski suverenisti u potrazi za svojim uhlebljenjem nijeste prezali ni od Savezne Skupštine koja je tada bila paravan za Veliku Srbiju. Nemojte reći da ste tamo branili interese Bošnjaka i Crne Gore. Činjenica je dragi moji biznismeni iz malih i srednjih „preduzeća“ (biznis porodica) da je Milo Đukanović spriječio krvoproliće na teritoriji Bihora, onda kad ste avionom putovali na sjednice Savezne Skupštine, primali dnevnice i uživali u svim njenim privilijegama i blagodetima. Za mene je antologijska izjava vašeg Ranka Krivokapića „Srećna vam država Crnogorci“ jer se u toj izjavi niđe ne pominju Bošnjaci i Bihorci, a dobro je znao da je 4 253 bihorska glasa ili u procentima 98,25 reklo „DA“ za državu Crnu Goru. Naravno da neće da pomene jer je bio zauzet trljanjem ruku i razmišljanjem o radnim mjestima za svoje članove. Kruna vašeg licemjerstva jeste to kada ste obećavali penzije za djecu koja su ostala bez jednog roditelja. Ne prezate ni od čega, bavite se obmanama i lažima i sve bi ste učinili samo da dobijete mandat više jer to zapravo za vas znači par fotelja više. Bili ste poslanici u republičkom parlamentu, bili ste poslanici u Saveznom parlamentu i nijeste ni jednog momenta pokrenuli priču o vraćanju dostojanstva Bihorcima na teritoriji današnje opštine Petnjica. Znam da vas boli, ali se nadam da će ubrzo doći dan kada ćete i javno priznati da država Crna Gora i opština Petnjica ne bi postojali da nije bilo DPS-a. Vi pominjete četnike i svrstavate nas uz njih, a zapravo time želite da sakrijete surovu činjenicu da se pokušali sa, zvanično titulisanim četničkim vojvodom Andrijom Mandićem da srušite vladu i državu Crnu Goru, pa kada ste uvidjeli da će te ostat kratkih rukava, onda se prešli u drugi vagon, vagon koji daje funkciju više. Zaboravljate da su naši građani politički itekako pismeni i da znaju da je spreman državni udar one noći kada ste bili naumili da uđete u savez sa četničkim vojvodom. Taj plamen i tu vatru koju ste bili spremili, očas posla bi ste je prenijeli i u naš, ali ne i vaš Bihor. Ne vaš zato što vi više nijeste u njemu nego li što jeste. Ali eto, ta vaša pusta želja za profitiranjem je nesvjesno spasila sve nas“, kaže se u saopštenju prvog čovjeka DPS u Petnjici.

Adrović je u ime firme Simon Voyage čiji je izvršni direktor, odgovorajući na optužbe u vezi sa prevozom putnika i đaka na teritoriji opštine Petnjica je rekao da je on omogućio da strani kapital uđe u državu Crnu Goru.

„Dolaskom Simona u našu državu i mene kao izvršnog direktora firme, prije svega uspjeli smo da za 60 ljudi obezbijedimo stabilno primanje, redovne plate i doprinose. Podatak da nas niko nije napustio kao i to da zapošljavamo još radnika govori da se bavite obmanama i manipulacijom. Nikog ne iseljavamo, naprotiv mi zapošljavamo i ljudi ostaju da žive u Bihoru. Uveli smo autobuske linije za prevoz putnika za Azane, Trpezi, Vrbicu i Savin Bor. Vi, kao prepoznati uspješni politički biznismeni izgleda da vam nije jača strana privredni biznis. Treba da znate da potrebu za neke linije zavisi od potražnje za iste. To što smo došli u situaciju da u Bihoru ima više auta nego stanovnika i da naši sugrađani više koriste sopstveni prevoz do susjednih opština nego autobus su nas natjerali da neke linije modifikujemo. Koliko ja radim za Bihor i Bihorce najbolje će vam pokazati par podataka: u predaji dokumentacije za tender za prevoz na teritoriji naše opštine stavimo jednu cijenu, a onda tu istu cijenu na uštrb svoju i svoje firme, a u korist građana umanjim od 50 do 70%. Naravno možete to provjeriti, mada čisto sumnjam, više volite da se ponašate kao tužbalice koje su prisutne na sahranama kod naših komšija, sugrađana pravoslavne vjeroispovjesti. Djeci sa posebnim potrebama sa područja naše opštine dali smo gratis karte na svim putnim pravcima gdje saobraćamo unutar države kao i gratis karte kada ta djeca idu na liječenje u većim centrima u Evropi, a mi ih prevozom pokrivamo. Poznajući vas i znajući vaše licemjerstvo vi biste sada dodali i kazali da papreno plaćaju kartu pratioci te djece. Ne, dragi moji i pratioci imaju gratis kartu. Valjda ćete se barem usaglasit da samo u ovom segmentu smo značajno finansijski olakšali bihorskim porodicama čija djeca imaju pretplatu kod nas. Od vas očekujem činjenice, konkretne dokaze, a ne da se bavite prozom i tužbalicama“ zaključio je Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

IZ BIHORSKE JEZIČKE SEHARE

Radio Petnjica
-
0
IZ BIHORSKE JEZIČKE SEHARE

 Stalni saradnik revije „Bihor“iz Nikšića, porijeklom iz Petnjice, prof. mr. Esko Muratović bavi se leksikom Bihora, te nam iz broja u broj detaljno elaborira rijetke jezičke pojmove koji svojom slikovitošću plijene pažnju onih koji umiju slušati muziku riječi

O POJMOVIMA ʹBERIĆETʹ I ʹSAGLAMʹ U KONTEKSTU NAŠEG DOBA

Svjedoci smo da se kroz vraćanje zavičajnom jeziku nadomješata gubitak neposredne realnosti na taj način što će esencijalnost zavičaja kao ʹčuvana realnostʹ koju ćemo stalno proživljavati, živjeti u riječi, u svom pojmu, stoga će i mnoge lekseme zavičajnog govora ispunjavati i nadilaziti prozaični i banalizovani sleng čovjekove svakodnevice, postajući odraz onih aspekata kulturno-društvene zbilje koji izmiču ovovremenim stilovima življenja, padajući u zaborav. Taj patološki dio našeg bića kao da obezbjeđuje put u samozaborav vrijednosti i moći zavičajnog jezika, potkopavajući i narušavajući svaki obrazac iskazivosti životnih dometa onog što je nekad bilo. Ipak, iako se ta borba  čini neravnopravnom, između onog sada i onog što je bilo, sa važenjem onog sada uz ono što je bilo, ustvari, ona otkriva snagu tajnog jezičkog blaga, kao onog najvrednijeg u nama. Ali, s druge strane, svaki od dva govorna jezika, zavičajni i onaj stvarnosno ustaljeni, dijeli zbilju na nju samu i tajanstveni višak realnog, koji iznova i bezbroj puta hrli iščekivanju i građenju ovovremene punoće življenja. Jer, zavičajni govor je u temelju bića, hajdegerovski rečeno: mi postojimo od kad razgovaramo.

Piše: Esko MURATOVIĆ

Pred nama stoje dvije lekseme iz bihorskog govora koje, svaka na svoj način, grade svijet tog jezičkog podneblja: berićet i saglam. Riječ berićet (beriket) je arapsko-turskog porijekla i označava obilje, izobilje, obilan rod, plod, ali i sreću, napredak i izdašnost. Otuda i pojmovi: berićetan i berićetli što znači rodan, plodan, kao i srećan, napredan i blagoslovljen. Drugi pojam, saglam (saglan) je turskog porijekla i znači: zdrav, čvrst, prav, pouzdan, pošten i ispravan.

Da bogatstvo i snaga neke sredine ne zavise od broja njenog stanovništva već od količine dobara i hrane kojom raspolažu, upućuje nas značenje pojma berićet. Neko je uvijek u berićetu ispred nekog drugog, pa mu sve ide od ruke, a onaj drugi mora da radi i zapne svojski jer je u odnosu na onog prvog siromah. Međutim, život iznova pokazuje i potvrđuje da su duhovna i duševna sirotinja mnogo gore i opasnije od najveće nemaštine. Na primjer, ako nekom nešto darujete vi ga tako možete i poniziti, čemu su skloni oni koji u bogatstvu ne uživaju umjereno, pa ustvari nemaju ništa osim bojazni da će ga izgubiti. Ali, kako reče Lenč, ako prisvajate posuđen novac, imaćete teške misli,  ako prisvajate pozajmljene misli, imaćete lak novac, što će reći da su rijetki oni koji umiju da zarade novac i znaju da žive. Ima i onih koji kroz sopstvenu oholost i neskromnost pokazuju koliko im je duša sitna. Dok pametari obično znaju šta bi trebalo raditi i šta je najbolje za svakog, a sami i nisu baš za rada. Ima i onih koji su skloni da rasipaju novac koji nijesu zaradili na stvari koje im ne trebaju da bi se dodvorili onima koje ne podnose i postali dio njihovog društva. Poseban slučaj su oni, koji kad imaju, mnogo i sve, ne vide nikog i ništa, a progledaju tek kad nemaju ništa. Stoga, berićetli čovjek, sputavajući i ograničavajući svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom. Pa je tako i berićetli čovjek stalno u procesu promjena; istinske promjene se postižu svjesnošću. Samim naporom se ne dolazi do promjene već sa posjedovanjem svijesti, na primjer, kad postanete svjesni sopstvenog ponosa i straha oni prelaze u nešto drugo: ponos se pretvara u samilost, a strahovi iščeznu. Sva zla proizilaze iz bojazni, strepnje, a najviše iz straha, zato je krajnje neophodno da se otrgnemo i oslobodimo od straha koji  zamjenjujemo hrabrošću ako se  želi berićet, sreća.

Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom.

 Da je ispravnost našeg stava naše istinsko mjerilo i pokazatelj za naš rad i ponašanje govori nam bihorska leksema saglam. Ispoštovati druge podrazumijeva, najprije, da poštujemo sebe i da ne budemo prosti prema sebi. Saglam je onaj čovjek koji je izgradio strogost sopstvenog stava u odnosu na svoje mišljenje i ophođenje, za koji zna da mora biti jači od spoljašnjih pravila. Njegova nenametljiva preduzimljivost izrasta iz uviđavnosti, pristojnosti i neobičnog, gotovo urođenog dostojanstva koje nikad neće biti dovedeno u pitanje, pogotovo kad se izazovi ʹpreimućstvaʹ tuđe volje trude i upiru da ga perfidno ili direktno ʹkupeʹ. Saglam ljudi, svjesni svoje čvrstine i ispravnosti, više teže ugodnostima nego slavi. Zbog ove osobine su često uzvišeni ili najuzvišeniji u svom poslu ili struci. Nikad ne idu protiv sopstvenog blagostanja, jer znaju da je opreznost preduslov sreće. Urijetko će dovesti sebe u situaciju da urade nešto protiv svoje volje, znajući da se samo radom i borbom zaslužuju časti. Tu se podrazumijeva disciplinovanost sa težnjom da se kroz svijest o nekom problemu traži i rješenje istog. A onda dolazi do izražaja i njegova sposobnost shvatanja sopstvenih emocija da bi se uspostavila ravnoteža između njih i spoljašnjih provokacija. Saglam insan je dostojanstven ali ne i gord, za razliku od prostaka koji je gord ali ne i dostojanstven. Taj put do istinske ravnoteže i harmonije koju treba da uspostavi u sebi, nerijetko podrazumijeva patnju, bol i krizna stanja. Posjedujući dobar karakter stvoren od onoga za čim se teži u vrtlogu življenja, istovremeno ne posjeduje sklonost da krivicu prebacuje na druge, gdje će presudnu ulogu odigrati svijest o odgovornosti. Naime, oni koji su skloni da krivicu prebacaju na druge, ili na oklonosti, „obično pate od psihičkih poremećaja kakvi su neuroza i poremećaji ličnosti, a ti poremećaji su ustvari poremećaji odgovornosti. Ovi poremećaji prouzrokuju i različito ponašanje ličnosti.“ (Delibašić Rade, Nikšić, 2003 str.55) Ovdje je potrebno istaći i sledeća zapažanja profesora Delibašića posredstvom kojih ćemo dobiti i odgovor na neka bitna pitanja: „Neurotičari se permamentno pitaju šta su skrivili, a šta su uradili da valja i vječno žive u toj dilemi, što je u manjoj ili većoj mjeri problem cijelog čovječanstva, jer je i ono težak neurotičar. Djeca, manje više pate, od poremećaja ličnosti jer svu krivicu za greške i neuspjehe prebacuju na druge, ali posjeduju i dozu neurotičara, pa ako nijesu voljena, sklona su da kažu da ona tu ljubav i ne zaslužuju. Adolescenti neuspjehe u ljubavi i sportu i drugim aktivnostima pripisuju navodno poremećajima koji su sadržani u njima samima, pa zbog toga ih prati velika doza neosjetljivosti i nemarnosti i neodgovornosti. Neurotični roditelji, s obzirom da svu odgovornost preuzimaju na sebe, mogu biti dobri roditelji, dok roditelji sa poremećenom ličnošću ne mogu to biti jer svu krivicu prebacuju na druge, pa naravno i na svoju djecu.“ (Nikšić, 2003, str. 55/56)

Visoka svijest da se ima mjera u svemu, sa težnjom da se iscrpi polje mogućeg a ne nemogućeg, jedno je od odličja berićetli pojedinca; radeći ono što mu dolikuje, takođe zaslužuje pohvalu i poštovanje jer sa pravdom želi da pomogne drugima, uz svijest da se ne može biti pravedan ukoliko nema ljudskosti i čovještva. Direktno i nedvosmisleno i sam iskazuje poštovanje vrednijim od sebe, uvijek spreman na druženje sa sebi sličnim. Drži se zadate riječi, ne zato što je zadata, već zato što vjeruje u njenu ispravnost. Nastoji da se drži onog što je dobro i najbolje, ne ističući svoje zvanje ili znanje, već svoja umijeća. Ne započinje bilo što ukoliko je iole prisutna sumnja, ali kad započne nešto onda saglam čovjek i vjeruje u uspjeh svoga rada.

Izvor: revija Bihor

 

 

 

 

 

 

MEMORIJALNI TURNIR U ZINGU „NEDŽIB NELJO CIKOTIĆ“

Radio Petnjica
-
0
MEMORIJALNI TURNIR U ZINGU „NEDŽIB NELJO CIKOTIĆ“

U nedjelju 3. 07. ove godine, u prostorijama ZK „Bihor“ u Rumelanžu (Luksenburg), održat će se memorijalni turnir u zingu posvjećen velikom boemu i neponovljivom kralju zinga – Nedžibu Nelju Cikotiću.
Ovo je četvrti po redu turnir  koji organizuje ZK „Bihor“,  svom aktivnom članu i istinskom prijatelju svih dobronamjernih ljudi.
Nedžib Neljo Cikotić preminuo je 21. juna 2012. godine i pokopan u svom rodnom selu Vrbica.
Njegovi prijatelji ga ne zaboravljaju.
            F. S.

FOTELJE SU BILE BITNIJE OD IZGLEDA PETNJICE

Radio Petnjica
-
3
FOTELJE SU BILE BITNIJE OD IZGLEDA PETNJICE

Osobe, koje još nijesu našle svoju „srodnu“ dušu uglavnom je traže šetajući po gradskim trgovima, klubovima ili preko prijatelja. U situacijama upoznavanja, to što najprije zapadne za oko jeste fizički izgled, a potom i godište izabrane ili izabranog. „Unutrašnji“ kvaliteti – bar u ovoj fazi upoznavanja – nijesu bitni. Činjenica je, da atraktivnije osobe imaju bolje šanse da postanu „vidljive“ na radaru drugih, ma kakav god karakter imali. Ruku na srce: Ko se ne bi okrenuo za ljepom, dugokosom, vitkom ženom ili mišićavim muškarcem? 😉

Pitam se: Ako bi Petnjica bila žena, da li bi se neko okrenuo za njom? Da li bi se neko nepoznat potrudio da je osvoji i kod nje ostane?

Evo jedan kratak rezime: Tri godine su prošle, odkad je Petnjica postala samostalna opština. Tri godine, u kojima se moglo dosta dobrog stvoriti i razviti. Ipak, tri godine nije malo. Sjećate li se vašeg dijeteta kad se tek rodilo? Bilo je ovisno vaše njege i truda, ali je za tri godine naučilo da govori, da hoda, da samostalno jede, da ide u kupatilo. Iz godine u godinu se vaše dijete osamostavljavalo, učilo, stvaralo. Petnjica, na žalost, nije. Mora da je borba za najbolju fotelju u kancelarijama, diskusije o tome ko koga ,,crnogorči,, i diskusije oko izgleda petnjičke zastave bile bitnije  teme, nego one teme koje su STVARNO značajne.

Trenutna situacija nije slučajna nego je rezultat postojećeg političkog „materijala“ Petnjice, koji samo „puca istom municijom“. Za varijacije ne znaju. Posljedica opisanog pasiviteta i fokusiranja na nebitne stvari je opšti haos, koji se izražava u izgledu grada, koji nije zaslužio da nosi naziv opštine.

Da budem konkretna. Koncept opštine, ni sa puno dobre volje, nije prepoznjatljiv. Moramo sebi priznati, da nas niko ne bi pogledao, jer izgledamo rasčupani i raštrkani. Petnjica je obična rupa, sa jednom ulicom, koja više liči na švajcarski sir nego na običan put. Kada je riječ o higijeni opštine moramo konstatovati, da je situacija katastrofalna. Kakva ja logika bacati smeće PORED kontejnera a ne u kontejner? Da li su vam se ruke od dizanja fildžana i čaša po kafićima toliko umorili da nijeste u stanju da bacate smeće tu gdje treba? Je li se u vašoj kući isto tako ponašate? I zašto vlasnicima prodajnih prostora i kafića nije u interesu da se izgled  Petnjice poboljša? Je li možda zato što mislite samo na lični interes, i što vam je i onako samo stalo da vama bude dobro ?  Ne shvatate logiku sistemske teorije, koja tvrdi, da je sve jedno s drugim povezano. To shvatiti je samo talentat osoba koje ne posmatraju samo metar ispred sebe već znaju da gledaju u daleku budućnost, a budućnost opštine je isto tako i vaša. Izgleda da vas treba podsjetiti.

Pošto je čovjek tako isprogramiran da svoje mišljenje formira po prvim utiscima, koje ima o nekoj osobi ili situaciji, on se neće potruditi da gleda „iza fasade“. Na žalost, tako stvari stoje, kad je naša mlada „djevojka“- Petnjica u pitanju. Možemo da imamo najljepši karakter, najinteligentnije građane i najbolje ideje ali, ako Petnjica, kao opština, taj dobar duh ne izražava ,onda se ne moramo čuditi što se niko ne interesuje za nas, pa čak ni oni koji su najviše pogođeni, a to su njeni stanovnici. Mi smo ta ružna cura koja se šeta po gradu u sjenci djevojaka, koje možda nijesu zaslužile, da im se neko obraća… Ali ih svako gleda, zato što su lijepe.

„Djevojka“ -Petnjica… Trenutno izigravaš nešto što nijesi. Sa tamnom folijom po autima, sa fejk-garderobom i foliranjem sa velikim novčanicama, praviš se velikom i značajnom, a još si malo pile, iako su tolike godine prošle. De, makni ovu groznu šminku s lica. Privuci pažnju i pokaži nam svoju pravu ljepotu, koju si nekad imala – dok možes, jer jednog dana će biti kasno.

 

 

SDP PETNJICA: KAKVI PUTEVI TAKVA VLAST

Radio Petnjica
-
8
SDP PETNJICA: KAKVI PUTEVI TAKVA VLAST

Opštiniski odbor SDP Petnjica je u saopštenju za javnost kritikovao lokalnu vlast zbog stanja lokalnih puteva u opštini.

“Kvalitet puteva u opštini Petnjica kao i njihova krajnja zapuštenost i zaraslost granjem na svim putnim pravcima u opštini a posebno u onim glavnim pristupnim govori o nebrizi i nezainteresovanosti lokalne vlasti za kvalitet funkcionisanja građana. Petnjički putevi danas daju punu sliku o kvalitetu rada lokalne samouprave i javnih preduzeća, koja iako su na papiru formirana očigledno ne rade svoj posao, a sa druge strane za taj posao koji ne obavljaju kvalitetno i u interesu građana su jako dobro plaćeni novcem istih tih građana.

Opštinski odbor SDP Petnjica sada već po ko zna koji put apeluje na lokalnu samoupravu da se uozbilji i da krajnje ozbiljno pristupi rješavanju navedenog problema koji uveliko narušava kvalitet funkcionisanja građana i, što je najznačajnije, ugrožava bezbjednost učesnika  u saobraćaju na svim putevima u našoj opštini”, stoji u saopštenju Opštinskog odbora Socijaldemokratske partije Petnjica.

 

 

 

U Petnjici, 25.06.2016.

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

Radio Petnjica
-
0
ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

U Trpezima su bili krojači, braća Skenderović (Rašita) Halil (1912 – 1967) i Mujo (1914 – 1996). Oni su 1932. godine izučili zanat u Beranama kod Hadrović Idriza.
Njihov otac Rašit (1883 – 1961), Islamov sin, u Trpezima je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i poslije II svjetskog rata imao zavidnu imovinu – vodenicu sa dva vitla, valjalicu za valjanje sukna i krojačku radionicu u kojoj su radili njegovi sinovi.

Mujo Skenderović
Mujo Skenderović

Kada su za vrijeme II svjetskog rata u petnjičkom kraju ušle partizanske jedinice, Halil i Mujo su svoje umijeće u krojačkom zanatu iskazali šivenjem uniformi za partizane, bili oslobođeni vojne obaveze i mobilizacije. Imali su dvije šivaće mašine „singer“.
Do 1950. godine radili u staroj porodičnoj kući, a onda iste godine preselili u novu kulu koju je izgradio njihov otac Rašit sa sinovima: Halilom, Mujom, Arslanom i Halitom.
Mujov sin Mursel Skenderović sjeća se krojačke radionice u njihovoj kuli u Trpezima: „Moj otac Mujo i amidža Halil su se uspješno bavili ovim zanatom. Poslije II svjetskog rata, tačnije 1949. godine, kada je vlast organizovala seljačke zadruge tzv. „Kolektive“ u kojima su se ljudi udruživali moj otac i amidža su takav vid udruživanja odbili, ali su zato drastično oporezovani.“
Istom djelatnošću Halil i Mujo nastavljaju sve do 1960. godine. U tom periodu su u njihovim radionicama zanat naučili mnogi Bihorci: Šabović Remzija, Ganić Zika, Šahman Gale, Šahman Salih je kasnije radio kao modelar u bjelopoljskom Vunarskom kombinatu, Skenderović Aćif, Skenderović Alija-Aljo…
Halil se bavio ovim zanatom do 1967. godine, kada ga nasleđuje njegov sin Alija-Aljo koji je nastavio da radi istu djelatnost do 1996. godine.

Skenderović Halil
Skenderović Halil

Slike na kojima su Halil i Mujo je Mujovo djelo. Imao je afiniteta prema fotografiji, sam je negative razvijao. Fotografijom se počeo baviti 1939. godine u Beogradu služeći vojsku u Kraljevoj gardi. Kasnije je izvjesno vrijeme radio sa fotografom Stanić Bošnjom vlasnikom samostalne fotografske radnje u Beranama.
Danas u Trpezima, u neposrednoj blizini lokacije gdje je bila Rašitova vodenica i valjalica, u netaknutoj prirodi Bihora, na čistom zraku, u dubokoj tišini hrastovih i bukovih šuma, njegov unuk Skenderović Remzija je napravio prelijep turistički kompleks.

ZUMBER MURATOVIĆ

 

HAMDIJA RASTODER: BIHOR SKORO BEZ POLJOPRIVREDE, NEMA VIŠE NI PEČENJAK GDJE DA SE “UKRADE”

Radio Petnjica
-
7
HAMDIJA RASTODER: BIHOR SKORO BEZ POLJOPRIVREDE, NEMA VIŠE NI PEČENJAK GDJE DA SE “UKRADE”

Gost emisije “Putevi i raskršća” bio je Hamdija Dica Rastoder koji je, davne devedesete prošlog vijeka odselio iz Bihora. Kao i mnogi, planirao je da ostane kratko. To kratko se odužilo pa i danas živi i radi u najvećem bihorskog gradu Ešu u Luksemburgu i u zavičaj dolazi u “mjesecu žutih tablica”. Ovo je dio njegove priče.

********

Napustio sam Crnu Goru 1992. godine i iz Petnjice nosim uspomene koje se pamte čitav život. Tada se drugačije živjelo. Sjećam se očevih pisama iz Njemačke koja su putovala mjesec dana do Petnjice. Nekada je u dvije sobe živjela porodica od 12 članova, ali su svi bili srećni i to je jedino bilo važno.

Devedesete sam diplomirao fiziku i hemiju, ali nažalost taj posao nijesam radio. Bilo je vrijeme velike krize, profesori nijesu primali platu i po godinu. Posljednje tri godine, prije odlaska iz Crne Gore, živio sam u Beranama sa suprugom i dvoje malo djece. Sjećam se šenlučenja pijanih hordi ispod prozora moje djece. Zato smo u aprilu te godine napustili Crnu Goru, otišli u Njemačku. Nijeşmo otišli sa ciljem da ostanemo ovako dugo ali je zavladala kriza i ostali smo. U Njemačkoj smo bili četiri i po godine i nijesmo mogli da opstanemo. Zbog male djece odlučili smo da odemo u Luksemburg kod supriginih i tu smo ostali.

U LUKSEMBURGU ŽIVI 5.374 BIHORACA

Prije par dana naš ambasador mi je rekao da u Luksemburgu zvanično živi  5.374 Bihorca. Mislim da taj podatak sve govori a ponajviše govori o tome da država mora nešto da uradi da se zaustavi iseljavanje.

Život se u Luksemburgu za ovih 20 godina nije puno promijenio. Možda su ljudi bliskiji, više se druže, više sarađuju. Vjerujem da se tako ni za narednih 20 godina neće puno promijeniti. Naša djeca sve manje žude za zavičajem i sve ih je teže nagovoriti da dođu. Evo na primjer Italijani, koji su se prvi naselili ovdje početkom XX vijeka, kažu da ih poslije 50 godina ništa ne vuče nazad u zavičaj. Kada su moja djeca bila manja, jedva su čekala odmor da bi išli u Crnu Goru a danas nije tako. Društvo ima jači uticaj od porodice.

MJECES ŽUTIH TABLICA

Kada smo došli bilo je predrasuda od Luksemburžana koji su smatrali da smo mi iz manje provincije i da smo drugačiji. Danas je puno njih koji su nam prijatelji i sa kojim se družimo. Avgust nam je slobodan pa tada obiđemo Crnu Goru, zato i kažu u Petnjici za avgust da jhe to mjesec „žutih tablica“. Tada jedino imamo vremena da se vratimo i posjetimo Petnjicu.

ZK BIHOR ZA PRIMJER 

Udruženje zavičajni klub Bihor okuplja veliki broj naših ljudi i to udruženje znači puno. Naše manifestacije imaju mnogo posjeta. Zvijezda vodilja za naše udruženje jeste to druženje i okupljanje, da nas ovdje ne asimiliju već da ovo što mi sada radimo preuzmu naša djeca. Kroz udruženje želimo da na našu djecu prenesemo ljubav prema zavičaju. Da nemamo podršku vjerovatno ne bi ni postojali ovako dugo.  Same potrebe zavičaja daje nam svhu okupljanja, jer pomoći nikad dosta. Kada zatreba mi se udružimo i radimo zajedno. Naša četiri udruženja su zajedno organizovala proslavu Dana nezavisnosti Crne Gore. To je pokazalo koliko smo jedinstveni i kako nam je prvi cilj da brinemo o domovini i zavičaju. Jedan sam od onih koji prati redovno situaciju u Petnjici. Mi smo iz Zavičajnog kluba Bihor tražili da nema opozijicije, i da svi radimo za Petnjicu,  ali to nijesu uradili zato imamo situaciju kakva je sada.

BEZ JEDINSTVA NEMA NAPRETKA

Vidi se to nejedinstvo u Petnjici, a posebno odavde. Pa sjećate se požara prije par mjesece, kada je samo desetak ljudi došlo da pritekne u pomoć kući Durakovića, a isti dan je bila utakmica u Gusarama na kojoj je bilo 100-ak ljudi. Isti dan je bio i skup penzionera.  Ne kažem da su penzioneri trebali da pomognu već je bilo dosta mladih ljudi u organizaciji koji su mogli pomoći. Ponoviću izjavu Krivokapića na vašem portalu, da je istina da dijaspora donosi veliki novac u Crnu Goru, a država nije spremna ni tih 10% da uloži. Pominjala se cifra od 50 miliona i zašto ne bi bi dala za put 10 miliona, nego se gradi zgrada koja će se na kraju i otvoriti pred izbore. Ja krivim naše ljude za situaciju tamo. Ne lokalnu upravu i predsjednika. Ne može ni on sve sam, ali je jedinstvo preduslov da bi sve bilo bolje.

HTJELI SMO DA NAPRAVIMO TRG ALI KAŽU DA NEMA PROSTORA

Pomažemo koliko možemo, skupljamo,radimo. Osnovali bi fond za razvoj Petnjice i da se ovdje što više i bolje organizujemo, kako bi pomogli, ali ono nejedinstvo u Petnjici prenosi se i na dijasporu.  Mi težimo ka tome da se ljudi ne dijele prema partijskoj pripadnosti. Slušali smo prenos Skupštine iz Petnjice i smeta nam zbog čega poslije imena i prezimena moraju da dodaju i to iz koje je partije. Veliki broj Bihoraca je okupljen oko Zavičajnog kluba Bihor. Tražili smo plan i prostor da naš klub finansira trg Petnjice i dobili smo odgovor da tog prostora nema. Nadamo se ipak da će Petnjica dobiti taj trg da konačno liči na grad. Nadam se da je prošlo vrijeme kada je Bihorcima san bio samo papiri za Luksemburg.

Što se tiče planova za projekte nadam se da će se ti projekti već završiti. Nije mi jasno zašto je zgrada Opštine bila prioritet kada i dalje nema puta i to je možda jedan od razloga zbog čega se iseljavaju i malo djece rađa. Zavičajni klub Bihor svake godine kupuje pribor za djecu prvake i kada smo počeli akciju bilo 127 djece prvaka, a sljedeće godine 153.  Kada smo pomislili da se zaustavilo iseljavanje, sljedeće godine smo kupili 112 školskih pribora, a prošle godine na cijelom području Bihora samo 73. Žao mi je što je prošle godine samo 12 djece rođeno. Gdje ćemo onda biti za 20 godina.

DIJASPORA ĆE UVIJEK POMAGATI

Dok sam ja bio mali sjećam se nije bilo kuće koja se nije bavila poljoprivredom. Prošle godine idem u Randmace i kroz šalu kažem „pa šta je ovo nema nigdje pečenjak da se ukrade“. To vam je dovoljan podatak. Primijetio sam kako su zahladnili odnosi između ljudi, povukli su se u sebe, možda je to i zbog socijale.

Apelujem na veće jedinstvo Bihoraca, bez obzira da li su oni van ili u Bihoru. Da se nekako nađe način da se ti ljudi skupe i organizuje.

Na pitanje da li ćemo se vratiti, odgovor je veoma jasan – kako da se vratim ili vratimo tamo odakle se ljudi iseljavaju.

Ljubav probija sve granice i prelazi sva mora. Što više ljubavi među ljudima i jedinstva, biće bolje. Dijaspora je tu i ona će pomagati uvijek.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI: KROJAČKA RADIONICA MURATOVIĆA

Radio Petnjica
-
0
ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI: KROJAČKA RADIONICA MURATOVIĆA

Krojački zanat na području Opštine Petnjica javlja se u vrijeme turskog vakta i vodi porjeklo od terzija. Terzije su izrađivali odjeću, vršili krojačke usluge, šili po mjeri i popravljali postojeću.

U Petnjici je Muratović Ajkuna-Ajka (1845 – 1937) u svojoj kući imala krojačku radionicu, krojila i šila: dimije, katove, fistane, mintane, čakšire, palte, košulje svilenice (svilene košulje), šamije s ojicama… Ajkuna je kćerka Agović Nurka iz Vrbice, supruga Muratović (Umera) Bahta (1845 – 1930).

Ajkunin unuk Muratović Ljutvija je često govorio: „Moja bijača Ajkuna je bila prava „rukatnica“, krojila je i šila žensku i mušku odjeću, prekrajala i popravljala staru. Kod nje su dolazile žene iz najudaljenijih mjesta Bihora, čak sa Sipanja.“

ZUKO MURATOVIĆ

 

1...778779780...869Stranica 779 of 869