IZ BIHORSKE JEZIČKE SEHARE


 Stalni saradnik revije „Bihor“iz Nikšića, porijeklom iz Petnjice, prof. mr. Esko Muratović bavi se leksikom Bihora, te nam iz broja u broj detaljno elaborira rijetke jezičke pojmove koji svojom slikovitošću plijene pažnju onih koji umiju slušati muziku riječi

O POJMOVIMA ʹBERIĆETʹ I ʹSAGLAMʹ U KONTEKSTU NAŠEG DOBA

Svjedoci smo da se kroz vraćanje zavičajnom jeziku nadomješata gubitak neposredne realnosti na taj način što će esencijalnost zavičaja kao ʹčuvana realnostʹ koju ćemo stalno proživljavati, živjeti u riječi, u svom pojmu, stoga će i mnoge lekseme zavičajnog govora ispunjavati i nadilaziti prozaični i banalizovani sleng čovjekove svakodnevice, postajući odraz onih aspekata kulturno-društvene zbilje koji izmiču ovovremenim stilovima življenja, padajući u zaborav. Taj patološki dio našeg bića kao da obezbjeđuje put u samozaborav vrijednosti i moći zavičajnog jezika, potkopavajući i narušavajući svaki obrazac iskazivosti životnih dometa onog što je nekad bilo. Ipak, iako se ta borba  čini neravnopravnom, između onog sada i onog što je bilo, sa važenjem onog sada uz ono što je bilo, ustvari, ona otkriva snagu tajnog jezičkog blaga, kao onog najvrednijeg u nama. Ali, s druge strane, svaki od dva govorna jezika, zavičajni i onaj stvarnosno ustaljeni, dijeli zbilju na nju samu i tajanstveni višak realnog, koji iznova i bezbroj puta hrli iščekivanju i građenju ovovremene punoće življenja. Jer, zavičajni govor je u temelju bića, hajdegerovski rečeno: mi postojimo od kad razgovaramo.

Piše: Esko MURATOVIĆ

Pred nama stoje dvije lekseme iz bihorskog govora koje, svaka na svoj način, grade svijet tog jezičkog podneblja: berićet i saglam. Riječ berićet (beriket) je arapsko-turskog porijekla i označava obilje, izobilje, obilan rod, plod, ali i sreću, napredak i izdašnost. Otuda i pojmovi: berićetan i berićetli što znači rodan, plodan, kao i srećan, napredan i blagoslovljen. Drugi pojam, saglam (saglan) je turskog porijekla i znači: zdrav, čvrst, prav, pouzdan, pošten i ispravan.

Da bogatstvo i snaga neke sredine ne zavise od broja njenog stanovništva već od količine dobara i hrane kojom raspolažu, upućuje nas značenje pojma berićet. Neko je uvijek u berićetu ispred nekog drugog, pa mu sve ide od ruke, a onaj drugi mora da radi i zapne svojski jer je u odnosu na onog prvog siromah. Međutim, život iznova pokazuje i potvrđuje da su duhovna i duševna sirotinja mnogo gore i opasnije od najveće nemaštine. Na primjer, ako nekom nešto darujete vi ga tako možete i poniziti, čemu su skloni oni koji u bogatstvu ne uživaju umjereno, pa ustvari nemaju ništa osim bojazni da će ga izgubiti. Ali, kako reče Lenč, ako prisvajate posuđen novac, imaćete teške misli,  ako prisvajate pozajmljene misli, imaćete lak novac, što će reći da su rijetki oni koji umiju da zarade novac i znaju da žive. Ima i onih koji kroz sopstvenu oholost i neskromnost pokazuju koliko im je duša sitna. Dok pametari obično znaju šta bi trebalo raditi i šta je najbolje za svakog, a sami i nisu baš za rada. Ima i onih koji su skloni da rasipaju novac koji nijesu zaradili na stvari koje im ne trebaju da bi se dodvorili onima koje ne podnose i postali dio njihovog društva. Poseban slučaj su oni, koji kad imaju, mnogo i sve, ne vide nikog i ništa, a progledaju tek kad nemaju ništa. Stoga, berićetli čovjek, sputavajući i ograničavajući svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom. Pa je tako i berićetli čovjek stalno u procesu promjena; istinske promjene se postižu svjesnošću. Samim naporom se ne dolazi do promjene već sa posjedovanjem svijesti, na primjer, kad postanete svjesni sopstvenog ponosa i straha oni prelaze u nešto drugo: ponos se pretvara u samilost, a strahovi iščeznu. Sva zla proizilaze iz bojazni, strepnje, a najviše iz straha, zato je krajnje neophodno da se otrgnemo i oslobodimo od straha koji  zamjenjujemo hrabrošću ako se  želi berićet, sreća.

Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom.

 Da je ispravnost našeg stava naše istinsko mjerilo i pokazatelj za naš rad i ponašanje govori nam bihorska leksema saglam. Ispoštovati druge podrazumijeva, najprije, da poštujemo sebe i da ne budemo prosti prema sebi. Saglam je onaj čovjek koji je izgradio strogost sopstvenog stava u odnosu na svoje mišljenje i ophođenje, za koji zna da mora biti jači od spoljašnjih pravila. Njegova nenametljiva preduzimljivost izrasta iz uviđavnosti, pristojnosti i neobičnog, gotovo urođenog dostojanstva koje nikad neće biti dovedeno u pitanje, pogotovo kad se izazovi ʹpreimućstvaʹ tuđe volje trude i upiru da ga perfidno ili direktno ʹkupeʹ. Saglam ljudi, svjesni svoje čvrstine i ispravnosti, više teže ugodnostima nego slavi. Zbog ove osobine su često uzvišeni ili najuzvišeniji u svom poslu ili struci. Nikad ne idu protiv sopstvenog blagostanja, jer znaju da je opreznost preduslov sreće. Urijetko će dovesti sebe u situaciju da urade nešto protiv svoje volje, znajući da se samo radom i borbom zaslužuju časti. Tu se podrazumijeva disciplinovanost sa težnjom da se kroz svijest o nekom problemu traži i rješenje istog. A onda dolazi do izražaja i njegova sposobnost shvatanja sopstvenih emocija da bi se uspostavila ravnoteža između njih i spoljašnjih provokacija. Saglam insan je dostojanstven ali ne i gord, za razliku od prostaka koji je gord ali ne i dostojanstven. Taj put do istinske ravnoteže i harmonije koju treba da uspostavi u sebi, nerijetko podrazumijeva patnju, bol i krizna stanja. Posjedujući dobar karakter stvoren od onoga za čim se teži u vrtlogu življenja, istovremeno ne posjeduje sklonost da krivicu prebacuje na druge, gdje će presudnu ulogu odigrati svijest o odgovornosti. Naime, oni koji su skloni da krivicu prebacaju na druge, ili na oklonosti, „obično pate od psihičkih poremećaja kakvi su neuroza i poremećaji ličnosti, a ti poremećaji su ustvari poremećaji odgovornosti. Ovi poremećaji prouzrokuju i različito ponašanje ličnosti.“ (Delibašić Rade, Nikšić, 2003 str.55) Ovdje je potrebno istaći i sledeća zapažanja profesora Delibašića posredstvom kojih ćemo dobiti i odgovor na neka bitna pitanja: „Neurotičari se permamentno pitaju šta su skrivili, a šta su uradili da valja i vječno žive u toj dilemi, što je u manjoj ili većoj mjeri problem cijelog čovječanstva, jer je i ono težak neurotičar. Djeca, manje više pate, od poremećaja ličnosti jer svu krivicu za greške i neuspjehe prebacuju na druge, ali posjeduju i dozu neurotičara, pa ako nijesu voljena, sklona su da kažu da ona tu ljubav i ne zaslužuju. Adolescenti neuspjehe u ljubavi i sportu i drugim aktivnostima pripisuju navodno poremećajima koji su sadržani u njima samima, pa zbog toga ih prati velika doza neosjetljivosti i nemarnosti i neodgovornosti. Neurotični roditelji, s obzirom da svu odgovornost preuzimaju na sebe, mogu biti dobri roditelji, dok roditelji sa poremećenom ličnošću ne mogu to biti jer svu krivicu prebacuju na druge, pa naravno i na svoju djecu.“ (Nikšić, 2003, str. 55/56)

Visoka svijest da se ima mjera u svemu, sa težnjom da se iscrpi polje mogućeg a ne nemogućeg, jedno je od odličja berićetli pojedinca; radeći ono što mu dolikuje, takođe zaslužuje pohvalu i poštovanje jer sa pravdom želi da pomogne drugima, uz svijest da se ne može biti pravedan ukoliko nema ljudskosti i čovještva. Direktno i nedvosmisleno i sam iskazuje poštovanje vrednijim od sebe, uvijek spreman na druženje sa sebi sličnim. Drži se zadate riječi, ne zato što je zadata, već zato što vjeruje u njenu ispravnost. Nastoji da se drži onog što je dobro i najbolje, ne ističući svoje zvanje ili znanje, već svoja umijeća. Ne započinje bilo što ukoliko je iole prisutna sumnja, ali kad započne nešto onda saglam čovjek i vjeruje u uspjeh svoga rada.

Izvor: revija Bihor