Opština Petnjica je obavjestila građane da će se 6. avgusta od 20 časova, u okviru sprovođenja preventivne dezinsekcije, zaprašivati centar Petnjice i naseljena mjesta protiv komaraca.
Tretman će vršiti izabrani ponuđač ”Sanitacija“ d.o.o.
U slučaju lošeg vremana ( kiša ili jak vjetar) najavljena aktivnost će se odložiti za prve naredne dane.
“Ovim putem, pozivamo vlasnike pčelinjih društava da preduzmu mjere zaštite i obezbijede pčelinja društva, jer se tretman vrši duž lokalnih puteva kroz naseljena mjesta”, istakli su iz lokalne uprave.
Za dodatne informacije, građani mogu kontaktirati službu opštine Petnjica na telefon 069/483-109
U organizaciji Opštine Petnjica, u petak ( 26.jula ) na platou ispred zgrade opštine, održaće se prvi sajam maline. Kako su istakli za portal radija iz lokalne uprave ovo će biti prilika da se promoviše poljoprivreda kao i da se popravimo imidž malinarstva u regionu.
“Izlagači će biti, primarno proizvođači maline i oni će predstaviti svoje proizvode domaćim i inostranim posjetiocima. Korisnici našeg projekta “Mladi Crne Gore i Albanije u usjevima malina” finansiranog od strane EU, u okviru prekograničnog programa Crne Gore i Albanije, će imati odličnu priliku da upoznaju iskusne aktere u ovoj grani poljoprivrede i da poboljšaju svoje praktično znanje kao i da započnu izgradnju sopstvene poslovne mreže”, istakli su iz lokalne uprave.
Programom je predviđeno otvaranje u 10 časova gdje je predviđen pozdravni govor predsjednika opštine Samira Agovića kao i nastup kulturno-umjetničkog društva iz “Bihor” iz Petnjice
U Petnjici je održana sjednica Opštinskog odbora DPS Petnjica na kojoj je za predsjednika Opštinskog odbora izabran dosadašnji predsjednik Mehmed Adrović.
Sjednici su prisustvovali koordinatori ispred Predsjedništva DPS Crne Gore dr Suad Numanović i ispred Izvršnog odbora DPS Crne Gore Mersudin Dautović.
Predsjednik Adrović je u svom obraćanju iskazao zahvalnost Predsjedništvu partije i članovima Opštinskog odbora na podršci i ukazanom povjerenju i izrazio očekivanja da će kontinuiranom saradnjom sa Vladom Crne Gore, lokalnom samoupravom i partijskim jedinstvom naša partija nastaviti sa odličnim izbornim rezultatima na svim predstojećim izborima u interesu svih građana opštine Petnjica i u cilju razvoja naše opštine.
U ime Predsjedništva prisutne je pozdravio koordinator dr Suad Numanović koji je istakao da su kvalitetna partijska infrastruktura, odlična saradnja sa rukovodstvom DPS Crne Gore i Vladom Crne Gore, uspješna realizacija izbornog programa, garant da će DPS u Petnjici i u narednom periodu bilježiti najbolje rezultate u našoj državi.
U okrilju Festivala priče “Zavičajne staze“ u petnjičkom Centru za kulturu održana je edukativna tribina pod naslovom „Umjetnost građenja“, na kojoj je veoma interesantno izalaganje imao prof. dr Rifat Alihodžić, uz asistenciju i moderiranje, ing. arhitekture Irfana Ramčilovića i publiciste Mirsada Rastodera.
„Kuće treba da mirišu na mjesto gdje nastaju“, kazao je profesor Alihodžić na tribini u Petnjici, objašnjavajući važnost arhitekture kontinuiteta.
Rifat Alihodžić
„Gradovi i naselja bez starih objekata isto što i čovjek bez uspomena“, kazao je profesor Alihodžić, potvrđujući to uporednom prezentacijom fotografija starih naselja i objekata, koje su pod njegovim stručnim nadzorom rekonstrisani ili projektovani, od Bijelog Polja, preko Plava, do Podgorice, Rožaja, Tivta, Petnjice, Mojkovca, Bara i drugih gradova. On je edukativno podsjetio na važnost savremene izgradnje, srazmjerno prostoru, tradiciji i potrebama ljudi u konkretnoj sredini.
„Naše kuće na ovim prostorima građene su onolike kolike trebaju porodici, jer megalomanskom izgradnjom gubimo karakteristike naših naselja, naše originalnosti, autohtonosti i važnog dijela identiteta svakog prostora ponaosob“, kazao je Alihodžić
On je sa posebnim poštovanjem govorio o značaju rekonstrukcije stare džamije u Petnjici i razumijevanju dobrotvora, rahmetli Mujka Šabotića, da se umjesto sasvim nove, sačuva po mnogo čemu jedistven objekat islamske arhitekture u Petnjici.
„Čovjek se identifikuje kroz kuću i nedostatak samopoštovanja i rušenja starih objekata, istovremeno urušava i dio identiteta, a mi nemamo razloga da se stidimo onoga što je bilo, nego mnogo češće onoga što sada gradimo bez mjere i osjećanja za prostor i potrebe, bilo porodice, naselja ili grada. Petnjica ima veliku šansu da kao novi, urbani centar, novi grad da bude primjer gradnje na osnovu tradicije. Da se ozbiljnim urbanističkim projektima uradi plan, koji će, uvažavajući tradicionalne vrijednosti, protežirati gradnju na savremeni način i savremenim sredstvima uz upotrebu materijala, koji su sa ovog područja, kao što su kamen, drvo…“, istakao je prof. dr Alihodžić.
Komentarišući najavu izgradnje muzeja ćilima i moguće kombinacije etno muzeja, u kome bi se našla i gradska biblioteka, Alihodžić ističe da muzej u Petnjici mora biti živ, da ima niz sadržaja koji će ostvarivati kulturološku, ali i ekonomsku održivost, kroz radionicu tkanja i turističko-edukativne prezentacije svega što je karakteristično i značajno za petnjički kraj. „Prvenstveno treba raditi na promjeni svijesti, da ono što je naše treba što prije odbaciti, već naprotiv, mi imamo puno toga originalnog da pokažemo drugima i sebi. U tom kontekstu, ja vidim i buduću zgradu muzeja u Petnjici“, kazao je Alihodžić i dodao da mnogo toga imamo za pokazati u Petnjici i u Crnoj Gori, ali je ključno vratiti svijest da to vrijedi i da je svakom našem gostu zanimljivo upravo to, a ne objekti koje može da vidi u svakoj metropoli ili gradu u Evropi i svijetu.
„Crna Gora ima šansu da izgradi autohton stil gradnje, koji podrazumijeva izrazito uvažavanje ambijenta, materijala i prostora u kome nastaje“, kaže arhitektaprof. dr Rifat Alihodžić, dobitnikmeđunarodne Građevinske nagrade CEMEX 2018.
Vanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Podgorici ističe da je “Arhitektura kontinuiteta apsolutno imanentna ljudskoj svijesti, a da je odsustvo starih građevina u gradskom jezgru isto kao odsustvo uspomena kod čovjeka”.
Rifat Alihodžić je rođen 1956. godine u Beranama. Diplomirao na arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1978. godine. Zvanje magistra tehničkih nauka stekao je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu a njegovmagistarski rad “Definisanje primarnih aspekata psihološkog doživljaja arhitektonskog prostora i forme” dobio je prestižnu nagradu “Milorad Macura” koju dodjeljuje Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije. Zvanje doktora tehničkih nauka, iz oblasti arhitekture i urbanizma stekao je 2009. godine, na Fakultettu tehničkih nauka – Departman za arhitekturu i urbanizam u Novom Sadu. U zvanje docenta na Univerzitetu Crne Gore izabran je 2010. godine, u zvanje vanrednog profesora 2015. godine.
Realizovao je preko stotinu objekata u Crnoj Gori i regionu. Objekat kapele-gasalhane u Bijelom Polju, prestižni arhitektonski časopis WA br.08/2015. uvrstio je među 13 najpoznatijih objekata funeralne arhitekture u svijetu.
Dobitnik je prestižne nagrade „Borba“ za najbolje realizovano arhitektonsko djelo u Crnoj Gori 1990. godine, III nagrade na međunarodnom salonu urbanizma u Nišu 2011. godine, kao i nagrade „CEMEX“ 2014. godine. Predstavljao je Crnu Goru na svjetskoj smotri u Meksiku. na XII internacionalnom Bienalu arhitekture u Veneciji 2010. godine. Učesnik je trijenala arhitekture istočne i srednje Evrope, i brojnih naučnih skupova. Autor dvanest naučnih radova, jedne knjiige i jedne monografije izdate od strane CANU.
Bošnjačka kultruna zajednica Petnjica pohvalila je lokalnu administraciju zato što je na administrativnoj zgradi i mjestima predviđenim za to okačila pored državne i opštinske zastave i bošnjačku zastavu.
“Pozdravljamo potez lokalne uprave Petnjica na poštovanju standarda i Ustava države Crne Gore, u dijelu isticanja i korištenja nacionalnih simbola”, saopštili su iz BKZ Petnjica.
Čuo sam da se devedesetih vlasnik kuće nije shvatao ka domaćin, već ka gost. Ustvari, ne ni ka gost, nego ka višak. Sve mi djeluje ka da se devedesete ponavljaju. Samo sam u dilemi vraćaju li se ili niđe nijesu ni mrdale. Ali, jedno je sigurno: svako ima svoje devedesete, samo sto moje daju više mogućnosti. Mogu da biram hoću li da budem Srbin, poturica, Bošnjak ili možda jedinka sa cijenom. Doduše, sve to zavisi koga pitaš. Jedni kažu jedno, i ovi drugi imaju svoje tumačenje. Svi znaju bolje od mene ko sam. Kasirka u marketu zna ko sam, konobar takođe, gospodin što kosi livade zna ko sam. Svi znaju, sem mene.
Ustvari, davno je bilo kad sam morao da ih pitam, došlo je vrijeme da mi sami nametnu. Nije mi jasno kako svi oni znaju za sve ostale, samo ne znaju ko su oni. Kada sam pokušao da saznam, lakse mi je bilo da znam svoje, nego tudje. Njih je više, ja sam jedan. Pokušao sam jednom, ali mi je bilo naporno. Ustanem, ovaj je ovo, onaj je ono. Poslije trećeg dana sam batalio.
Nijesam ja prestao da se interesujem ko je ko, nego mi je postalo nebitno. Ne znam zašto bi Srbin morao samo u Herceg Novom da se osjeća ka domacin, a ne i u Petnjici. Doduše, u Petnjici, niko nije domaćin. Šalim se, jeste neko.
A dok sam mislio da je ova mala opština u Crnoj Gori, ubijedjen sam bio da smo svi naši. Ništa se ja nijesam osjećao veći Petnjicanin, nego onaj uvaženi komšija pravoslavac iz Lješnice.
Nego, rekoše da ako hoću da imam i lokalnu pripadnost, moram neke druge pripadnosti da promijenim. Vele da Petnjica nije crnogrski grad, kako onda i ja mogu da budem Crnogorac. Ako sam Crnogorac, zašto ne odem na Cetinje? Nijesi ti Crnogorac, moj Lione. Znaju oni šta si ti. što ne pitaš, nego pričaš napamet? Vazda nesto pogrešno shvatim. Tako je bilo i kad sam saznao da Petnjica nije crnogorska opština, pa sam majki tražio pasoš da bih otišao u Berane. Da dođem do Crne Gore, moram da odem na Cetinje ili do Lovćenca. Znate li đe je Lovćenac? Izgleda da samo tamo mogu da budem Crnogorac. U Petnjici se čak i ne razumijem sa ljudima. Ja govorim crnogorskim jezikom, a oni taj strani jezik ne razumiju. Logika tako kaže. Spomenuta država je jedina na svijetu čijem je stanovništvu jedini jezik kojim govore zapravo strani. Ali ni to nije problem, koliko je problem što ja ne smijem da ga govorim. Tako oni kažu. Nije to moj jezik. Šta imam ja tu da tražim? Onda se zamislim: pa, čovječe, sve ono što sam mislio da je moje, zapravo nije, nego je moje ono što sam mislio da nije i sa čim nikad nijesam imao dodirne tačke.
I tako sam shvatio da devedesete niđe nijesu ni mrdale. Žive one i dalje. Shvatio sam i da nije Milosević Slobodan jedini sinonim za njih. Mnogo je asocijacija. Ali ko pita mene? Bošnjaka? Ili Poturicu? Ili Srbina? Ko sam zapravo ja? Ne znam, ali odoh da vidim majku i taja.
To što smo mi igrali nije bio fudbal u smislu današnjeg shvatanja ove igre. Na livadi, na ljivatku, na malo širem putu ili nekoj jurtini pored rijeke, dijelili smo se u dvije ekipe i ganjali za loptom sa ciljem da protivniku damo gol.
Odani toj strasti, a da ne iscijepamo opanke, igrali smo i bosi i o kamenje razbijali prste, ali nijesmo odustajali. Nijesmo odustajali ni pošto bi od roditelja dobili ćutek (batine) kada bi se zaigrali, a stoka otišla u zabran ili žito i poharala.
Rado smo pratili radio prenose fudbalskih utakmica i, potom, na terenu glumili Pelea, Garinču, Šekularca, Šoškića, Džajića, Galića, Mutibarića, Hasanagića i druge velikane i velamajstore fudbala – „najvažnije sporedne stvari na svijetu.“
