To što smo mi igrali nije bio fudbal u smislu današnjeg shvatanja ove igre. Na livadi, na ljivatku, na malo širem putu ili nekoj jurtini pored rijeke, dijelili smo se u dvije ekipe i ganjali za loptom sa ciljem da protivniku damo gol.
Odani toj strasti, a da ne iscijepamo opanke, igrali smo i bosi i o kamenje razbijali prste, ali nijesmo odustajali. Nijesmo odustajali ni pošto bi od roditelja dobili ćutek (batine) kada bi se zaigrali, a stoka otišla u zabran ili žito i poharala.
Rado smo pratili radio prenose fudbalskih utakmica i, potom, na terenu glumili Pelea, Garinču, Šekularca, Šoškića, Džajića, Galića, Mutibarića, Hasanagića i druge velikane i velamajstore fudbala – „najvažnije sporedne stvari na svijetu.“
Latif Adrović Starkin
