Iznad sela Tucanje, ispod “Gradca”, prostire se mala zaravan, opkoljena sa tri strane šumom. Pored samog makadamskog puta, kao neki policajac koji provjerava jesu li putnici namjernici neko ko misli i donosi dobro mještanima ovog kraja, godinama prkosi vremenu “Hadžijin kamen”.

Davno je Ćamil Sijarić rekao da u Bihoru ako prevrneš kamen imaš priču. Tako i Hažijin kamen ima svoju priču.

“Dedo moga deda, koji je živio sredinom XIX vijeka pa sve do dvadesetih godina XX vijeka, bio je ugledan i poštovan čovjek, ne samo od bratstva već i šire. Što bi se narodski kazalo, bio je čovjek džumretan, čovjek koji voli da pomaže”, počinje priču o Hadži Šabanu, prvom hadžiji sa prostora Bihora, prof. dr Izet Šabotić, vanredni profesor Tuzlanskog univerziteta

Hadži Šaban Šabotić je poznat po svom dobročinstvu. Učestvovao je u rješavanju međuplemenskim sporova. U to vrijeme se uglavnom živjelo od stočarstva pa je bilo važno gdje će ko stoku da napasa.

“Bilo je pohara i slično, a između brastva Agovića i Šabotića je nastao spor. Tada je i poklonio svoju plodnu zemlju koja je bila na izuzetnoj lokaciji kako bi je koristilo bratstvo Agovića i kako bi doprinio da se spor okonča. Danas puno mjesta u Bihoru nosi naziv po njemu, od “Hadžijnog potoka”, “Hadžijine livade”, pa čak po njegovoj supruzi danas imamo “Saćin izvor”. Ostalo mi je u sjećanu da su stariji ljudi uvijek govorili – dobri Hadži Šaban”, kaže Šabotić.

Kao neko ko je bio posvećen vjeri, Hadži Šaban je obavio i hadž.

“U to vrijeme, priprema za hadž je trajala najmanje godinu. On je, kao glava porodice, morao da pripremi sve što je neophodno za porodicu, kako ne bi oskudijevala za vrijeme njegovog odsustva. Da ne pričamo o putovanjima i koliko su ona trajala, a trajalo je od šest do devet mjeseci. Nakon što je prvi put obavio hadž za sebe, drugi put je obavio bedel hadž”, kaže Izet.

Hadži Šaban je živio u vrijeme burnih istorijskih događaja bihorskog kraja, a jedan od takvih jeste i Hadžijin kamen, čija se priča prenosi sa koljena na koljeno.

“Naravno, i ja sam slušao te priče. Bila je to legenda sa određenim istorijskim činjenicama. Događaj se odvijao u ratu na poprilično nepristupačnom mjestu. Ratovi kao svi ratovi. Vojska dođe, a narod bježi i uglavnom bježi tamo gdje je manje pristupačno. hadži Šaban je tada bio u poznim godinama i nije mogao da bježi dalje od vrha sela, od zaravnine ispod stijene koje je bila okružena šumom sa tri strane. Kada je vojska došla do tog mjesta gdje se sklonio Hadži Šaban začuo se pucanj iz stare kremenjače. Skriven iza kamena pucao iz puške. Zvuk se prolomio, a Gradac je napravio eho, pa su vojnici pomislili da pušaka ima na stotinu. Zastali su na trenutak, pa su se dali u bijeg. To je ostalo kao priča koju su pripričavale generacije poslije toga”, kaže Izet Šabotić.

Prema podacima kojima raspolaže profesor Šabotić, a i prema predanju, riječ je bilo o vojsci serdara Janka Vukotića.

Potomci Hadži Šabana Šabotića se trude da se sjećanje na pretka održi i danas, jer je svojom veličinom to i zaslužio.

Osim priče koja je potkovana istorijskim činjenicama, a koja se prenosi sa koljena na koljeno, prenosi se i ime Šaban, tako da u svakoj generaciji ovog plemena i njegovih  potomaka, to ime mora da postoji.

DENIS BOŽOVIĆ