Polemički tekst “Može li biti Crne Gore bez Njegoša”, o neusvajanju Zakona o Danu crnogorske kulture, napisao sam s namjerom da se pokrene javna rasprava o pitanju koje za naše društvo nema samo simboličko nego i moralno i političko značenje.
Prvi se oglasio Šerbo Rastoder intervjuom na portalu Analitika s kontradiktornim i konfuznim stavovima o Njegoševom književnom i političkom djelu: čas hvali Njegoševo pjesništvo, onda kritikuje njegove stihove kao šovinističke, potom zamjera onima koji su predložili Zakon koji je simbolički vezan za Njegoša, ali ne podržava ni opstrukciju Bošnjačke stranke, da bi na kraju poručio mladima da se iz Njegoševog djela ne mogu učiti humanijem i boljem svijetu!?
Je li u pitanju sitna demagogija i lukavost ili intelektualna inferiornost ovog trostrukog akademika i profesora univerziteta, koji pozivanjem na Brodela želi impresionirati neuku javnost, kad se pita zašto predlagači zakona Dan crnogorske kulture nijesu vezali za ime Petra Prvog, knjaza Danila ili kralja Nikole?
Ergo, ovako postavljena dilema nije dolična nekom seoskom učitelju, kamoli profesoru univerziteta: Petar Prvi pisao je epske pjesme i poslanice, knjaz Danilo koautor je jednog zakonika, a razlika između Njegoša i kralja Nikole u književnom značaju, nije manja od razlike u naučnoj relevantnosti između Brodela i ovog profesora istorije u Nikšiću, koji je sudski pravomoćno osuđen za plagijat.
U svom blistavom intelektualnom ekskursu Rastoder još kontemplira, “ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem koliko je sporan Njegoš kao ‘parola’.” (Kako poezija, za koju Rasoder još kaže da je “velika” može biti “problem”?). Kaže još Njegoš je “parola”!? Ovo je zaista ekskluzivni prilog njegošologiji i ovu sintagmu treba ovjekovječiti u bunkerisanom Rječniku CANU, čiji je Rastoder jedan od koautora. Po Rastoderu, dakle, Njegoš je u interpretaciji današnjih obožavalaca prazna, propagandna riječ, marketinškog karaktera, poput bajadere ili Nikšićkog piva.
Akademik Rastoder implicitno tvrdi da je opasno slaviti pjesnike, i da je to usud inferiorne nacije. U tom kontekstu kaže: “Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom”. Da je moj spornik malo proširio vidike izučavajući kulturnu istoriju Evrope, saznao bi da su se u vremenu romantizma, narodnih preporoda, i na takozvanim malim književnim jezicima pojavili bardovi, poput Petefija, Prešerna, Mickijevića, Emineskua, Boteva, Frašerija… koji su i danas ključni toposi nacionalnog identiteta.
Tako je i s Geteom: u savremenoj Njemačkoj postoje desetine simboličkih i memorijalnih obilježja posvećenih autoru Fausta, dok je Geteov institut glavna nacionalna institucija za promociju njemačkog jezika i kulture u svijetu.
Rastoder raspreda i o istorijskom utemeljenju Gorskog vijenca, u vezi s takozvanom istragom poturica. Istoričar je vjerovatno u pravu da se taj događaj nije desio na način opisan u ovom dramskom spjevu, ali Njegoševa ambicija nije bila da rekonstuiše istoriju, nego da stvori mit koji će imati mobilizatorski karakter za oslobodilačku borbu one šake Crnogoraca koja se još odupirala silnoj turskoj carevini.
Za tumačenje vrijednosti književnog djela irelevantna je istorijska autentičnost: kad bi neko rekonstruisao Tolstojev opis bitke na Borodinu, autor Rata i mira neslavno bi se proveo. Književnost u klasičnom smislu nema svrhu da pozitivistički bilježi određene događaje, nego da literarnim sredstvima, asocijativno, metaforički, metajezički “pokazuje, a ne dokazuje”. U tome je ključna razlika između književnosti, i recimo, istorije ili sociologije.
Istinska literatura ne može zamijeniti političke programe: ne postoji nijedno značajno književno djelo u kojemu je pisac preuzeo ulogu propagandnog agitatora ili ogoljenog ideologa, bez obzira na javni angažman ili ambiciju da njegov tekst utiče na društvene tokove. U takvu zamku nijesu upali ni najostrašćeniji angažovani pisci koji su pripadali ekstremnim rasističkim, fašističkim, komunističkim ideologijama, poput Paunda, Hamsuna, Brehta, Maksima Gorkog ili srpskog klasika Crnjanskog.
Rastoder, prilježno, i izvan konteksta, citira stihove iz Gorskog vijenca koji su uvredljive za Turke i islam, poistovjećujući ih s autorom, kasapeći na taj način cjelovitost poetsko-filozofske potke ovog dramskog spjeva, zanemarujući uz to duh i poruke ostalih Njegoševih djela – Luče mikrokozma, Šćepana Malog, kao i vladičinu političku saradnju sa turskim velmožama onoga vremena koji su pokazivali izvjesnu distancu prema sultanu.
S druge strane, Š. Rastoder svako isticanje Njegoševih stihova u kojima pjesnik uzdiže ljepote Stambola smatra neukusnim i “izanđalim”, jer se to ne uklapa u njegove unaprijed postavljene teze o Njegoševoj nesnošljivosti prema Turcima i islamu.
Rastoder u tom kontekstu omalovažava i Miljenka Jergovića, najpoznatijeg savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, a bez elementarnog osjećaja mjere uznosi Rusmira Mahmutćehajića, za kojega kaže da je jedan od najvećih evropskih intelektualaca, čiji su “iskazi iz njegovih knjiga” prevedeni na sve svjetske jezike (u svijetu ima oko sedam hiljada jezika)!
Rastoder hvali Mahmutćehajića prevashodno zbog toga što je ovaj profesor elektrotehnike, bivši političar i kulturni aktivista, u svoj knjizi Andrićevstvo, napisao in medias res ono što Rastoder govori još uvijek indirektno: da je Njegoš duhovni i ideološki inspirator mržnje prema muslimanima, pa samimi tim i etničkog čišćenja i genocida u dijelu Bosne i Hercegovine.
Mahmutćehajić manirom socrealističkih ideologa stvara normativnu doktrinu koja grubim i neukim simplifikacijama Andrićevo i Njegoševo djelo svodi isključivo na ideološko-propagandnu dimenziju. On ne pravi distinkciju između Andrićevih retrogradnih narodnjačkih političkih nazora i njegovih romana, čija je “temeljna osobina stila objektivnost pod kojom ključa privrženost autora prema svojim likovima”. Orhan Pamuk, turski nobelovac, Andrića smatra svojim pretečom, i nastavlja: “Andrićevi romani su djelo veoma pažljivog istančanog oka koje vidi i obraća pažnju na detalje iz tradicionalnog života muslimana i otomanskog svijeta”.
Da je u pitanju šira aktivnost Rusmira Mahmutćehajića kojom želi Njegoša predstaviti kao ostrašćenog šovinistu i islamofoba, pokazuje i to da je prošle godine, uz pomoć Rastoderovih saradnika, pokušao da organizuje u Crnoj Gori seriju promocija ove opskurne knjige. Od mene su tražili da im pomognem njeno promovisanje, a ja sam to htio učiniti – Mahmutćehajić je svojevremeno imao prijateljski odnos prema antiratnom pokretu u Crnoj Gori – da mi ovu knjigu nijesu poklonili i zamolili da je pročitam.
Bizarne i sumanute ideje u vremenima potpune političke i moralne dezorijentacije imaju stanovitu javnu pozornost i relevantan društveni uticaj. Različite političke patologije, pa i one koje se međusobno satiru, po principu spojenih sudova, nalaze saglasnost u najbizarnijim stvarima, poput navedenih tvrdnji da su najblistavija djela stvorena u južnoslovenskoj literature, ustvari, duhovni predtekst najgorih nacionalističkih bestijalnosti.
Zanimljiva je činjenica da su među ovim rigidnim šovinistima najbrojniji bivši komunistički apartčici, koji su nemilosrdno progonili sve što je mirisalo na nacionalizam. Jer, dogmatizam svih vrsta, vjerskih i ideoloških, odraz je sužene svijesti i potpune duhovne tuposti i neosjetljivosti. Dogmatski um, ipak, u našim savremenim okolnostima često nije posljedica samo duhovne prostote i postojanosti karaktera nego i sitnoračundžijskog oportunizma i moralne iskvarenosti: zato se ovaj tip bivših partijaca-novih nacionalista endemski razmnožio u zemljama bivšeg komunizma.
Oni, danas, ne ubjeđuju samo druge nego i sebe da su bili ketmani koji su iznutra potkopavali marksizam, kako bi danas s jednakom strašću branili stavove koje su lani demonizovali. Stoga, istom strašću kojom su propagirali Marksov Kapital i Statut SKJ, prihvatili su druge “svete knjige” religijskog, antikomunističkog, antisekularnog sadržaja.
U ovoj priči nije nevažna činjenica da je Šerbo Rastoder bivši partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i egzekutor u isključenju iz Partije i radnog odnosa jednog nastavnika univerziteta. Takođe, Rastoder je u vrijeme opsade Sarajeva bio saradnik listova koji su promovisali etničku mržnju i nesnošljivost prema muslimanskom stanovništvu. Takav intelektualno-moralni profil nije u stanju spoznati kompleksnost jedne tako ingeniozne, svestrano obdarene i, uz to, usamljene i tragične ličnosti, kao što je Petar Petrović Njegoš.
Rastoderovo selektivno poistovjećivanje iskaza književnih junaka Gorskog vijenca sa samim autorom, pritom ne analizirajući, u užem i širem semantičkom kontekstu djela, metafizičku simetriju protivrječnosti u iskazima vladike Danila i igumana Stefana: čudesno vječno smjenjivanje zanosa i ironije , očajanja i bahatosti u dijalozima sukobljenih Crnogoraca i Turaka, svjedoči i u istoričarevom slučaju o tome da “ko vidi jedno ne vidi ništa: ko vidi hiljade pojedinosti vidi jedno”.
Dogmatska svijest je nesposobna da dijalektički sagledava istorijski proces. U tom smislu važno je naglasiti da je Gorski vijenac kao angažovano književno djelo objavljeno 1847. imalo jednu političko-mobilizatorsku konotaciju do 1913. i odlaska Turske imperije sa Balkana, a potpuno drugu ulogu u vrijeme obije Jugoslavije, kad muslimani postaju jedna politički neartikulisana i umnogome ugrožena etnička i kulturna grupacija. (Stavljati u istu ravan očajnički prkos Vuka Mićunovića u zemlji “odsvud stiješnjenoj” i govor Ratka Mladića prije srebreničkog klanja – kao što to rade srpski i bošnjački kleronacionalisti – najgori je cinizam i istorijski falsifikat).
Njegoš piše Osman paši Skopljaku da mu je ”brat Bošnjak”, i još kaže: “ Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda ( istaknuo M. P.) kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.”
Razvidno je da Njegoš Bosance(Bošnjake) smatra u svemu ravnopravnim sa “pročim vitezovima srpskoga naroda”, a ne kao baliluk, kojemu se poslije odlaska Turaka treba svetiti i ugnjetavati ih zbog njihovog “vjeroispovijedanija”. Konačno nije potrebno mnogo imaginacije i intelektualne rafiniranosti i pretpostaviti da bi onaj koji je napisao ”al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/ dovesti ga poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija”, u vrijeme potonjih ratova u bivšoj Jugoslaviji bio uz progonjene a ne one s onima što ih progone: da bi nemilosrdno kritikovao pamfletiste Minovićeve Politike i Konatareve Pobjede, kao i ostale ratne huškače.
Dakle, temeljno nerazumijevanje Gorskog vijenca od strane Rastodera i njegovih istomišljenika izvire iz njihove autoprojekcije: Njegošu pripisuju svoje poistovjećivanje bosanskih i crnogorskih muslimana s osmanskom imperijom. Opore poruke koje Njegoš kroz svoje likove iskazuje u Gorskom vijencu odraz su jedne gotovo beznadežne situacije u kojoj se nalazi Crna Gora okružena velikom neprijateljskom evroazijskom imperijom. Tako on u pismu Nikoli Tomazeu ističe: “Je li kervavije stranice u svemirskoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”
Rastoderovo nekritičko vezivanje Bošnjaka za osmansku civilizaciju istorijski je sporno i politički nerazborito, makar onoliko koliko je štetno i anahrono političko rusofilstvo nekih njegovih političkih partnera. Iz Rastodera vidljivo progovaraju izvjesni kompleksi dok gorljivo obrazlaže: jesu li “poturice” gori od najgorih ili bolji od gorih. (Prije nekoliko godina Š. Rastoder mi je na jednom skupu u Tirani rekao: “Najbolji su se Crnogorci turčili”.)
Ja ne mislim ni da su Turci bili civilizovan okupator ni da su oni koji su mijenjali vjeru, naciju, ideološki svjetonazor, političku stranku, bili ni najbolji ni najgori: jedni su se konvertovali zbog oportunističkih razloga, drugi zbog osvete, treći iz znatiželje… To što osmanska Turska nije svoje podanike masovno prevodila na islam, niti je rušila njihove bogomolje, imalo je ekonomski i politički rezon.
Lakše je hrišćane kontrolisala preko njihovih svještenika koji su bili turski podanici, i uz to inovjerci su plaćali veće dažbine nego muslimani. Koliko je, pak, bila napredna osmanska Turska može se i danas vidjeti upoređujući zemlje koje su vjekovima bile podložne Stambolu sa prostorom koji je bio okupiran od strane Austro-Ugarske, Francuske, Venecije. Istina, poslije odlaska turske carevine kod oslobođenih hrišćana stvorio se mentalitet revanšizma.
Nacionalisti iz hrišćanske većine poslije 1913. često su javno ili indirektno vrijeđali muslimane zbog njihove lojalnosti nekadašnjoj Turskoj carevini i posmatrali ih sumnjičavo, bez obzira što su oni i u obije Jugoslavije bili njeni najlojalniji građani, sa većim stepenom sekularizma nego većina ostalih konfesionalnih i nacionalnih zajednica. Posljednja ratna stradanja i progoni Bošnjaka stvorili su kod dijela njihove populacije razumljivu frustraciju, što je u poratnom vremenu uzorkovalo da se u nekim političkim i religijskim krugovima stvori ozračje izolacionizma i vjerskog radikalizma, i na taj način upadne u zamku onih koji su bili planirali uništenje BiH. Stoga Bosna i Hercegovina danas funkcioniše kao konfederacija vjerskih i političkih lidera, sa prećutnim dogovorom da svaka kasta nekontrolisano vlada u svom ataru, podgrijavajući pritom međusobne sukobe niskog ili nešto višeg inteziteta.
Bojim se da političari iz Bošnjačke stranke, SDP-a i Pozitivne Crne Gore, koji su se još u decembru 2013. opirali usvajanju zakona da se za Dan crnogorske kulture izabere rođendan najvećeg crnogorskog pjesnika, nijesu svjesni da bi svoj narod mogli dovesti u izvjesnu kulturnu getoizaciju koja prethodi političkom izolacionizmu. Crnogorska nacionalno-politička struktura je toliko krhka da je svaki poremećaj može gurnuti u bosanski scenario. Tim prije što na poslu destrukcije Crne Gore, kroz oživljavanje etničkog i klerikalnog nacionalizma, već dugo rade neki centri, unutar i izvan zemlje.
Ove koncepcije svakako nijesu nepoznate Šerbu Rastoderu, koji je u političkoj koaliciji sa Goranom Danilovićem i Srđanom Milićem, tvrdokornim srpskim nacionalistima, koji još s jednakim entuzijazmom trče u Beograd i Moskvu, na svaki mig srpskih i ruskih nacionalista, “ kao ovce na solilo”. Rastoder vjerovatno smatra da Bošnjaci treba da gledaju svoja posla, i da trguju sa politički suprostavljenim predstavnicima pravoslavne većine. Ova taktika kratkoročno može biti primamljiva i merkantilno isplativa, ali u moralnom i političkom smislu bila bi katastrofalna za Bošnjake, građansku profilaciju i političku stabilnost Crne Gore.
Za razliku od velikih naroda koji su kroz istoriju uvijek govorili o pravu, male nacije su grozničavo tražile pravdu: minorne zajednice ukoliko se povedu za kratkoročnim interesima i odreknu principijelnih načela, u svim velikim igrama postaju moneta za potkusurivanje. Tako Crnogorci koji su početkom devedesetih godina ustali protiv progona Bošnjaka, i zaštitili ih 1999. od namjere Legijinih crvenih beretki da naprave pokolj u Rožajama, Petnjici, Plavu i Gusinju, prevashodno su branili sebe gradeći međusobno povjerenje koje im se vratilo ogromnom podrškom bošnjačkog naroda na referendumu 2006. godine.
Svaki elementarno razborit čovjek mora uvažiti sve kulturno-nacionalne varijete Crne Gore, pa i ono što se ne uklapa u njegov uskonacionalni interes. S obzirom na krhkost unutrašnjih odnosa, koji su još pod snažnim recidivima nedavne prošlosti, i opasnih vanjskih hegemona koji imaju podršku u Crnoj Gori, potrebno je pažljivo odmjeravati svaki potez koji se tiče međunacionalnih odnosa. S druge strane, ukoliko nacionalni Crnogorci, koji su uprkos brutalnoj stoljetnoj asimilaciji, relativno većinska nacija u Crnoj Gori, samim tim i glavni stožer mutikulturalnosti, nijesu u stanju simbolički inaugurisati svoje najviše duhovne i kulturne vrijednosti među kojima djelo Petra Petrovića Njegoša ima počasno mjesto, dovodi se u pitanje i sami opstanak crnogorske nacije i Crne Gore kao samostalne države.
Jer, u postcrnojevićkom vremenu crnogorski identitet se oblikovao u etosu, specifičnoj moralnoj tradiciji, koja se konačno definisala i imenovala kao crnogorsko čojstvo. Njegoš i Gorski vijenac su na neponovljiv način ovaplotili duh herojskog bratstva, pa je pojava ovog dramskog spjeva bila inicijalni događaj koji je od anarhičnih plemena okupljenih oko slabog državnog centra stvorio konture odjelitog nacionalno-kulturnog subjektiviteta. U tom kontekstu Slobodan Tomović ističe: “ Slično pojavi cvjetanja u biljnom svijetu, veliki spjevovi izražavaju suštinsku duhovnost i ljepotu svakog ponaosob civilizacijskog korpusa, ali I visoku spoznaju koju karakteriše zrelost formirane narodne samosvijesti. Na taj način oni služe, kao živo svjedočanstvo proteklih vjekova i svega najvrednijeg što oni u sebi sadrže. U tom kontekstu, valja shvatiti istorijski smisao i značaj Gorskog vijenca”.
Crna Gora danas, deceniju poslije obnove državne nezavisnosti nije identična onoj Crnoj Gori od prije pedeset ili sto pedeset godina. Brojni ratovi, migracije, nasilne političke promjene, mijenjanje deset državnih oblika i imena u
potonjih stotinu godina, ogromne tehnološke promjene, i sukobljeni kulturno-ideološki koncepti, umnogome su Crnu Goru promijenili u društenom i političkom pogledu. Crnogorci su obnavljanjem nezavisne države na referendumu 2006. koji su priznale sve nacionalne zajednice izgubili svoju vjekovnu istorijsku državotvornu ekskluzivnost, i odsad će je morati dijeliti sa ostalim nacionalnim zajednicama koje su priznale rezultate plebiscita. U tom smislu sve ostale nacionalnosti, dakle i Bošnjaci, imaju nešto veću odgovornost za budućnost ove države.
Dakako, Njegoševa je grandiozna figura u tako maloj kulturi uzrokovala mnoštvo epigona i nekritičkog odnosa prema tradiciji. Ali, duhovna tromost, sklonost imitaciji i manjak sposobnosti za prepoznavanje novih estetičkih i poetičkih tendencija opšta su mjesta svih naših duhovnih provincija. Njegoš, naš savremenik, svakako ne bi pisao o istrazi poturica, i ne bi ga inspirisali samo epski junaci, antička mitologija i Milton, nego i, recimo, Volt Vitmen, T. S. Eliot, Časlav Miloš, Josif Brodski Lars Gustafson…
Za kraj analize ovog galimatijasa umišljenosti, mimikrije, arogancije i provincijalnog udvorišta, ostavili smo pedagošku poduku profesora istorije budućim generacijama: “Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetom”. Sugeriše li to Rastoder da se iz tradicije ne može ništa naučiti ili da se treba kloniti loše tradicije? Po svemu sudeći u pitanju je ovo drugo, jer on se ne bi usudio ni pomisliti da se mladi nemaju što naučiti, na primjer, od Dželaludina Rumija ili Avda Međedovića. Ovakvu drsku glupost, koja nije manja od njegovog inkriminisanog plagijata, možete izreći samo u Crnoj Gori, a da intelektualna javnost ostane gluva i nijema.
Rastoder, dakle, ne razumije to da je istinska književnost dugovječnija od političkih ideja te da se odnos prema književnoj i kulturnoj baštini ne mjeri s političkom aktuelnošću književnih klasika. Njegoševe političke ideje u svom vremenu bile su napredne, oslobodilačke i državotvorne, ali on je bio pjesnik s vizijama a ne prorok, i neke njegove ideje još su žive, druge je pregazilo vrijeme. Međutim, Njegoševo djelo ostaće vječito životvorno – uprkos neslućenim promjenama digitalne civilizacije koja će usloviti i drugačije poglede na kulturnu baštinu – jer je u njegovim dramskim i filozofskim spjevovima s neuporedivom misaonom i izražajnom ljepotom i snagom, ovaploćeno “svečovještvo… izgrađeno na dubokom osjećanju svjetskog protivrječja i nedokučivosti pokretačkih snaga”.
Uprkos Šerbu i šerbedžijama.
