HAĆIM DURAKOVIĆ – BIHORSKI ALIJA SIROTANOVIĆ

Haćim Duraković

Piše: Jovan STAMATOVIĆ (POBJEDA)

U subotu, 1. aprila, nekadašnji brigadiri iz nekadašnje Jugoslavije obilježiće svoj dan Dan omladinskih radnih akcija. Biće to prilika za sjećanje na dane u kojima su „cvjetali karanfili” i zajednički se obnavljala ratom razorena zemlja…

A imaju čega da se sjećaju. I Dragan Milonjić i Srđa Božović i Vukojica Bošković i Slobodan Kalezić i Miloš Milić i Vujica Lazović i Ljubiša Stanković… I mnogi drugi crnogorski brigadiri veterani. Jer, dobrovoljnim omladinskim radom u bivšoj nam domovini poslije rata je izgrađeno 11 pruga, 14 fabrika, šest magistrala, pet hidroelektrana i na hiljade drugih objekata. Brojke sve govore: 62.268 omladinaca je, recimo, 90 kilometara dugu prugu Brčko Banovići daleke 1946. završilo za samo šest mjeseci, pruga Šamac Sarajevo je počela da se gradi 1. aprila, a završena 15. novembra 1947, pruga Nikšić Titograd je građena od 1. januara 1947. do 13. jula 1948. godine… Tu su dalje auto-put „Bratstvo jedinstvo”, pruga Beograd Bar, željezara u Nikšiću, Novi Beograd… I da ne nabrajamo. Dovoljno je reći da su radne akcije bile najljepši dani u životu čitave jedne generacije. Zato crnogorski brigadiri, svako na svoj način, danas žale za onim vremenima. Ipak, svi oni istovremeno dobro znaju da dolazi neko drugo vrijeme nove telekomunikacije, nova otuđenja…

Ostale su uspomene…

Jedan od njih je i Haćim Duraković (88) iz bihorskog sela Trpezi, kojeg su novinari u znak sjećanja na čuvenog rudara davno prozvali „Bihorski Alija Sirotanović”. Vjerovatno najstariji crnogorski brigadir danas živi na relaciji Trpezi Rožaje i rado se sjeća svojih prvih žuljeva, svojih udarničkih znački, nezaboravnih drugarstava i prijateljstava sklopljenih na trasi.

-Radne akcije su bile velike škole života, ističe udarnik sa pruge Nikšić Titograd, Banjaluka Doboj, autoputa Beograd Zagreb, puteva Berane Rožaje, ulica ^rema Novom Beogradu… Škole u kojima smo izgrađivali i sebe i svoju zemlju. Tada nije nacionalizma, pada morala i drugih negativnosti. Tada se disalo jednim dahom. Za zemlju, za bratstvo i jedinstvo, za Tita… Riječju, bili su to dani za pjesmu stvoreni. Dani kada smo pjevali „zbratimljeni sa svih strana, po stazama partizana, djevojke će i mladići radom sebe prevazići”. Danas su, nažalost, sve naše brigadirske pjesme utihnule. Nema ni fabrika ni kombinata koje je naša mladost izgradila. Ostale su samo uspomene…

Haćim Duraković je na radnim akcijama proveo pune dvije godine.

-Bile su to najljepše godine moga života, kaže iskreno. Najljepša akcija mi je bila ona na izgradnji pruge Nikšić – Titograd, a najteža izgradnja Gimnazije „Panto Mališić” u Beranama. Morali smo da na rukama nosimo dasku i drugu građu od Rožaja do Berana. A to je pedeset kilometara. Međutim, nosili smo ih s pjesmom, svjesni da gradimo domovinu. Znate li šta je bilo najljepše na tim našim akcijama? Ono kad se završi pruga, kad zapišti voz, kad zajeca harmonika…

Vječiti udarnik

Na kraju nam je odao tajnu svojih brigadirskih pobjeda. Dogovor kuću gradi, kaže vječiti udarnik. Jednostavno.

A s mladima se najlakše dogo voriti. To sam ja osjetio i pod stare dane kad smo 1996. godine gradili vodovod Muravsko vrelo Hažansko brdo u dužini od dvadeset kilometara, ali i kad smo gradili objekte lokalnog karaktera u našem selu. U venama ovih mladića sam osjetio onu našu brigadirsku krv. Osim toga, i otac i majka su me učili da bez rada nema života. Tu lekciju sam

kasnije, što se ono veli, kroz život stalno „obnavljao”. Najprije na očevom pragu, pa kasnije u seljačkoj, radnoj zadruzi, odnosno na radnim akcijama širom Jugoslavije i u privredi Rožaja. Tako danas učim kćerke Ismetu (prva Bihorka sa fakultetskom diplomom), Šehriju i Mirsadu, odnosno desetoro unučadi koliko ih imam od petoro moje djece. I srećan sam što me slušaju.

Ako vas ovih dana put nanese u živopisne Trpezi, shvatićete i zašto ovo selo zovu „najljepša trpeza na svijetu”. U to se možete uvjeriti u svakoj ovdašnjoj kući… Posebno u kući našeg sagovornika, 88-godišnjeg Haćima Durakovića, najstarijeg crnogorskog brigadira. I duše ovog sela, kako reče Hamzo Muratović.

„Brigadir sam, tim se dičim”

Mom zetu Haćimu, čitav život je bio udarništvo, kaže poznati podgorički dobrotvor i humanista Hamzo Muratović. Od skojevskih i omladinskih, preko školskih, privrednih i ekoloških, do ovih najnovijih penzionerskih dana…

To potvrđuje podatak da je bio jedan od najboljih studenata Ekonomskog fakulteta, da je diplomirao 1964. godine, a da prije toga nije završio srednju školu, da je ostavio širok trag dobrog privrednika u „Gornjem Ibru“, Distribuciji, zadrugama „Muravac“, „Trpezi“, „Bratstvo jedinstvo”, u fabrici tepiha „Mladost“ koju je osnovao i dugo bio njen prvi čovjek. Osim toga, Haćim Duraković, udarnik sa mnogih akcija, bio je na čelu svake akcije u našem kraju. Na izgradnji vodovoda, puteva, rasadnika, spomen česme, biblioteke. Riječju primjer za primjer. Zato nije ni čudo što su se mladi u našem kraju uvijek odazivali na njegov poziv da zajednički preporodimo naše selo.

Pruga moje mladosti

Haćim Duraković je učestvovao u mnogim akcijama na izgradnji nekadašnje zajedničke nam domovine. Ipak, udarničku značku sa pruge Podgorica Nikšić „pruge moje mladosti“, kako kaže, posebno pamti.

Bila je to neviđena pobjeda crnogorske mladosti, kaže on. Od 1. aprila 1947. do 13. jula 1948. godine, 101 frontovskih i 115 omladinskih brigada, a uz pomoć 23 brigade iz drugih republika, izgradilo je 56 kilometara pruge. Bilo nas je tačno 46.420 omladinaca i omladinki. Kruna ove akcije koja će ostati vječiti spomenik herojstva omladine i naroda Crne Gore bio je 13. jul 1948. godine Dan ustanka crnogorskog naroda u čiju čast je toga dana novom omladinskom prugom prošao prvi voz. Malo je reći da smo bili srećni i ponosni, kaže Haćim. I uopšte ti se dani ne zaboravljaju. Kako zaboraviti udarničke značke, rekorde i žuljeve, dizanje trobojke na jarbol, svečane smotre, kola i pjesme sjetne momačke i djevojačke. A danas?

Prvi crnogorski udarnik

Prvi april Dan omladinskih radnih akcija je prilika za podsjećanje na mnoge crnogorske udarnike. Ipak, jedno ime se posebno pamti i uvijek pominje u ovakvim trenucima. To je Milija Miljanov Zečević iz Vinicke (zaseok Ljuta) prvi crnogorski udarnik. I Milija Zečević je prve žuljeve zaradio daleke 1947. godine na izgradnji pruge Nikšić Podgorica. Iako invalid, piše Slavko Korać u knjizi „Akcijaške decenije“ (Berane 2011) javlja se dobrovoljno da ide na izgradnju pruge. Tu je 25. maja 1947. godine u pružnom nasipu isplanirao i nabio drvenim maljem od 50 kg 850 kolica šodera zbog čega je proglašen za prvog crnogorskog udarnika. Nedugo potom dobio je i drugu udarničku značku. Kasnije je na pruzi Brčko Banovići dobio još dvije udarničke značke, pa još dvije na pruzi Šamac Sarajevo, pa zlatnu udarničku značku i orden rada Čehoslovačke Republike.

Milija Zečević je uz to bio i jedan od najomiljenijih crnogorskih akcijaša. O tome, kako kaže Slavko Korać, najbolje svjedoče oni poznati akcijaški stihovi koji se i danas pamte „Oj, Milija udarniče / Brigade se tobom diče / Omladino veselije / Uzmi primjer od Milije/“…