Riječ urednika revije “Bihor”:
Zahvaljujući velikom broju, prije svega prosvijećenih Bihoraca, razasutih širom svijeta, čulo se za Bihor. Nije to samo onaj Bihor iz kolosalnog romana Ćamila Sijarića Bihorci, već i onaj drugi, sa mnoštvom pozitivnih atributa. Na razne načine, svako shodno svojim mogućnostima i poziciji, Bihorci su pričali i pričaju sagu o Bihoru, čudesnom kraju Sandžaka, smještenom na sjeveru Crne Gore. Ovdje svakako prednjači udruženje ZK „Bihor“ iz Luksemburga, koje okuplja veliki broj doseljenika iz Bihora. No, usuđujem se istaći imena dvojice ljudi koji su na različite načine puhnuli pod krila Bihoru i pomogli mu da uzleti: Haćim Duraković i Mirsad Rastoder. Njihov entuzijazam je pomogao da se, ne samo čuje o Bihoru, već i da jedna učmala sredina, opet kažem, svako na svoj način, probudi iz dugogodišnjeg drijemeža. Haćim Duraković se nesebično zalagao da ovaj kraj privredno profunkcioniše, a Mirsad Rastoder, uvodeći niz programa kulture – otvorio je Bihor na sve četiri strane svijeta. Ali nisu sami, veliki je broj onih koji su na istom tragu, pa i brendiranje bihorskog ćilima za što je zaslužna ekipa ljudi iz opštine Petnjica na čelu sa Ismetom Ikom Latićem, ubraja se u važne iskorake, poput festivala Zavičajne staze ili otvoranja fabričkih pogona u Bihoru krajem prošloga vijeka, proboj puta kroz Hučaljku, od Lješnicu do Bioče, za što se istinski i sa puno nade i ambicija zalagao jedan broj intelektualaca i pregalaca. Onih koji su vizionarski otvorili trasu puta preko Savina Bora i Kruščice prema Pešteri. Povratak statusa opštine Petnjici i potom niz kapitalnih projekata od kojih su najvažniji izgradnja opštinske zgrade i dionica modernog magistralnog puta Petnjica – Podvade očit su dokaz da u Bihoru nikada više neće biti kako je bilo. U istorijske pomake ovoga kraja ubraja se svakako i otvaranje radija Petnjica u Petnjici, kojega su pokrenuli poznati crnogorski novinar Samir Rastoder i Raif Adrović koji je na svečanom otvorenju, prije tri godine, pred prepunom salom Doma kulture u Petnjici, kroz suze izgovorio da ovaj projekat posvećuje svim Bihorcima, a posebno svom rahmetli ocu Mujanu.
Veliku pomoć zavičaju pružili su ljudi okupljenih i oko udruženja: “BD Fond”, “Luksemburg – Crne Gora”, “BKZ Luksemburg” te “Kooperacija Luksemburg – Crna Gora” kao i KUD “Evropa”. I to jeste vrijedno svakog poštovanja. Mnogo je još onih koji žive i rade izvan granica zavičaja i zemlje porijekla, a nesebično pomažu zavičaj i nemoguće ih je sve pobrojati.
Zahvaljujući još i društvenim mrežama i raznim medijima, kroz razne kulturne i humanitarne aktivnosti, Bihorci su pronijeli ime ovoga prostora i na posve originalan način predstavili ovaj čudesni kraj podijeljen imaginarnom crtom na gornji i donji dio. Donji se nalazi na prostoru opštine Bijelo Polje i čine ga dvadesetak sela, dok je gornji na području opštine Petnjica i također ga čine dvadesetak sela, sa nadmorskom visinom od 600 do 1750 metara (Musina jama). Pitom kraj s umjerenom kontinentalnom klimom na većem dijelu svog prostora. U nekim selima vrijedna domaćinstva uzgajaju čak i lubenice.
Kraj Bogom dan za poljoprivredu i stočarstvo. Ali počesto su navike ispred objektivnog stanja, pa tako vječita navika Bihoraca da odlaze u potrazi za boljim, nije mimoišla ni najnovije generacije. Ide se na razne strane svijeta, ali se jedan broj onih koji su otišli istinski založio da se ne zaboravi rodno ognjište i da se Bihor i ono što ga čini takvim kakav jeste iznese na bajrak.
Skoro da nema univerziteta u regionu, a posebno u Crnoj Gori i BiH, koji nema profesore Bihorce.
Ne znam da li igdje na svijetu postoji kraj u kojem živi toliko originalnih priča i njenih kazivača. I nije čudo što je sa toga prostora toliko afirmisanih pisaca, slikara… Posebna draž kraja su usmeni pripovjedači kojih je u svakom selu, a kada oni otpočnu priču – sve se ostavlja, zaustave se volovi u njivi, konj na putu, sjekač spusti sjekiru, kopač odloži motiku…
Kada je novinarka beogradske Politike u jednom intervjuu upitala Ćamila Sijarića otkud to da ljudi tamo tako lijepo pričaju, Ćamil je odgovorio:
„Tamo gdje se teško živi – lijepo se priča“.
Evo ilustracije:
Godine su osamdesete prošloga vijeka. Jednoj postarijoj Bihorki na um palo da ode do Sjenice i da tamo nađe jednog profesora iz Donjeg Bihora koji je u Drugom svjetskom ratu bio u partizanima. Hoće da joj posvjedoči da je ona partizanima iznosila hranu. A ženska ćud je naopaka: riješi li nešto – ne odustaje lako. Na putu prema Sjenici zanoći u kući svoje kćerke i zeta u selu Sipanju, nadajući se da će joj zet ujutru posuditi i konja i dijete da je isprati bar do Pešteri, ali zet se pravi nevješt i baca snopove ječma po gumnu, hoće da vrše. Starica vidi da od konja nema ništa. Lijepo se obuče, pritegne opanke i zovnu svoga zeta imenom:
„Ramkoooo! Eto, odoh ja, a vala kada umrem ni na grob te ne tražim“, veli mu.
“Doći ću ja, stara, doći; kad bude hodža pitao: ljudi, kakva je bila ova žena, da mu kažem” – odgovori zet.
Pune su bihorske kuće ovakvih priča, pa nije ni čudo što mnoga sela u Bihoru imaju bar jednog afirmisanog pisca koji kroz svoja djela pronosi ime zavičaja. A zavičaj je vrelo sa kojega se napajaju i oči i duša.
I da zaključimo, posvećenost Bihoraca, kako onih u Bihoru tako i onih rasutih širom planete – svome zavičaju, itekako je uticala na vraćanje Petnjici statusa opštine, a aktivnosti koje se sprovode poslije vraćanja statusa, kako u Bihoru tako i širom svijeta – potvrđuju da je to bila iskonska potreba i duboko promišljen plan od kojega će imati koristi ne samo Bihor, već i cijela Crna Gora.
Faiz Softić
