Sinoc u kasnim večernjim satima snijeg je počeo da pada. Saobraćaj je otežan na svim putnim pravcima u opštini.
Radnici Komunalnog preduzeća sinoć su oko 10:00h pokrenuli svoje mašine i već bili na terenu.
“Mašine Komunalnog sinoć su bile do mz Dobrodola, Kruščice i mz Dašće Rijeke.
Dok je jedna mašina čistila centar.
Jutros od ranih jutarnjih časova, sve tri mašine su na terenu. Jedna je na terenu planine, druga u centru, dok će treća čistiti na putnim pravcima prema Trpezima i Vrševu”, kazali su za portal iz Komunalnog preduzeća.
U večem dijelu oppštine Petnjica danas nema struje, a snijeg koji je napadao prethodne noći napravio je probleme građanima Petnjice.
Tako je Semiru Kočanu iz Godočelja snijeg po ko zna koji put ove zime prekinutu naponsku žicu donio do skoro ispred vrata.
“Elektrodistribucija nije u stanju da jednu žicu, koja se kidala više puta, poprave.
Radi se o dalekovodu koji ide prema Paljuhu! Jutros je pao snijeg, žica se opet prekinula i pala na moj ulaz. Bio sam izložen velikom riziku, pošto je žica pod naponom.
Tražim hitno od Elektrodistribucije da stavi novu žicu, jer je ova vjerovatno dotrajala”, napisao je Kočan.
I u ostalom dijelu opštine građani imaju slične probleme, a nadležna instutucija za mrežu je CEDIS a ne EPCG.
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Božić pravoslavnim vjernicima.
“Ono sa čime može da se pohvali naša opština, je to da smo kroz vjekove osjećali radost vjerskih praznika. Sreću, radost i zadovoljstvo smo međusobno dijelili, čineći našu malu zajednicu, u kulturološkom i vjerskom smislu, velikom. Naša multikulturalnost i naš pristup prema svojim komšijama, je nešto čime treba da se ponosimo, jer znamo da svijetla budućnost dolazi poštujući tradiciju, a nas sve zajedno tradicija čini ponosnim. Stoga, u ime SO Petnjica i u svoje lično, neka i ovaj Božić, najradosniji hrišćanski praznik, donese vama i vašim porodicama, rođacima, prijateljima i komšijama, blagostanje, da ga u zdravlju i sreći slavite.
Građanima pravoslavne vjeroispovjesti u Petnjici, u Crnoj Gori i šire, predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović, uputio je čestitku povodom Božića.
„U ovim blagdanima, svima vama želim da najveći hrišćanski praznik proslavite u svojim domovima i da vas obasja radost velikog praznika. Mi na ovim prostorima smo uvijek znali da čuvamo jedne od drugih uz poštovanje svih naših osobenosti a to smo najviše znali da učinimo u vrijeme praznika koje slavimo kao narodi koji vjekovima žive jedni sa drugima. Doista je tačno da iskreni vjernici su najviše doprinosili takvim odnosima u ubijeđen sam da i danas, u ovim i ovakvkim okolnosti, upravo to može biti najbolji putokaz i primjer da vjera radi vjere nikada nije niti može biti saveznik dobrosusjedskih odnosa i komšijskog uvažavanja. Takođe sm ubijeđen da, ako smo svjesni svoje vjerske pripadnosti i ako pripadamo Bogu, bez obzira kako se ko moli, onda to itekako čini sve nas i sretnim i ponosnim. Zbog toga još jednom želim da vam uputim najiskrenije čestitke povodom Božića sa nadom, željom i vjerom da ćete radost praznika osjetiti i da ćete podijeliti sa svojim bližnjim, rodbinom i prijatlejima i komšijama“, stoji u čestitci Samira Agovića, predsjednika opštine Petnjica.
Akcija – “Pomognimo Hajru da prezimi”, koju je pokrenuo Radio Petnjica, zahvaljujući humanim ljudima, privedena je kraju.
Hajro Šabotić iz Tucanja, čiji su uslovi za život bili na ivici ljudskog dostojanstva, nakon sprovedene akcije, prostorije u kojima Hajro živi su poprimili drastično drugačiji izgled.
Osim toga, zahvaljujući bihorskim humanistima, Hajru je obezbijeđen topli obrok koji dobija pet puta sedmično. U akciji se uključio veliki broj Bihoraca, kako sa područja opštine tako i iz dijaspore. I pored toga što je u trenutku rekonstrukcije Hajrovog doma područje opštinu zadesili loši vremenski uslovi, to nije spriječilo radnike da dvije prostorije budu detaljno renovirane i čak osam puta prekrečene.
Koordinator radova, Bećo Šabotić, istakao je za portal radija da je sve počelo sa čišćenjem i izbacivanjem nepotrebnih stvari koje je Hajro godinama držao u svoje dvije sobe.
„Do plafona je Hajro sakupljao stvari koje nizašta nijesu bile potrebne. Sve to smo morali da izbacimo. Jedna komplet akcija je samo za to bila potrebna. Nakon toga smo angažovali majstore koji su prvo nadstrešnicu napravili jer je stara prijetila da se uruši a onda se ušlo u sređivanju unutrašnosti. Zahvaljujući slikama koje su objavljene na vašem portalu, pratioci su mogli da se uvjere u kakvom je stanju bila unutrašnjost. Zidovi su bili crni da crnje nije moglo biti. Danas sve to izgleda sasvim drugačije“; ističe Bećo Šabotić za portal radija koji, zajedno sa Rasimom Akom Šabotićem, upućuje zahvalnost Radiju Petnjica.
„Veliku zahvalnost dugujemo menadžemntu Radija Petnjica kao i svim donatorima koji su dali dorpinos kako bi se Hajrov dom uredio. U ime brastvenika i u svoje lično ime, upućujem zahvalnost. Velika se stvar učinila, a ovom akcijom smo Hajru stvorili pristojne uslove za život“; istakli su Bećo i Aka povodom završetka akcije.
Učešće u akciji je uzeo veliki broj Bihoraca. Osim toga što je bilo donacija u vidu bijele tehnike, kreveta, šporeta, posuđa, bilo je i donacija u vidu novca pa je ukupno sakupljeno 980 eura. Od toga novca, materijal za izvođenje neophodnih građevinskih radova je koštao 255 eura, a majstorima za izovđenje tih radova dalo se 400 eura koji su obavili posao čišćenja, postavljanja regipsa u dvije prostorije, krečenje, radovi na dimnjaku, nadstrešnica iznad ulaznih vrata, radove na krovu jer je prokišnjavao.
Takođe, od toga novca je kupljeno posuđe i neophodne sitnice potrebne Hajru u iznosu od 25 eura. Ostatak novca, u iznosu od 300 eura, portal radija je predao koordinatoru koji će biti uplaćen na Hajrov žiro račun.
Put od Lagatora preko Podgorice do Luksemburga nije nimalo lako preći. Nije ga lako preći ni za automobilskim volanom, a kamoli kako ga je prešao Sead Ramdedović.
Put pun patnje koji vodi preko Bosne, Hrvatske, Slovenije, Italije, koji je trajao mjesecima. Put pun prevara, koji se morao platiti novcem, gdje se zbog pohlepnosti čovjeka često moralo vraćati na početak neke nove trase, kako bi se dodatno finansijski profitiralo.
Hladnjače, kamioni, vozovi, kombi auta, daleko od komfora i udobnosti, su bila sredstva prevoza. Ovaj mladi Bihorac, sa svojih 20 godina i tek upisanim pravnim fakultetom, u želji da jednog dana brani pravdu, donosi odluku da napusti rodni kraj, državu i svoju budućnost potraži 2000 kilometara dalje. Sve što je ponio sa sobom su knjige tek upisanog pravnog fakulteta koje čuva i dan danas, kao i neostvareni san da se bavi pravom.
Opisujući način na koji je stigao do svog odredišta, o kakvim se mukama radi, najbolje se može primijetiti na njegovom licu, dok prepričava. Dolazak u Luksemburg, i pored prisustva mnogih rođaka i prijatelja, rođaka iz Bihora, za Seada je značilo početak nove borbe koja ga je dovela do uspjeha.
„Danas imate situaciju da posmatrate izbjeglice iz Sirije, koja se itekako može uporediti sa mojom situacijom. Ilegalno smo prelazili granice, morali smo da plaćamo za to. Vrlo često su nas ljudi, koji su se bavili time, varali. To je bila patnja. Znalo je da nas bude i po 100 u jednoj sobi, raznih rasa i nacija. Znali smo da budemo u nekim kamionetima, nekakvim hladnjačama. Možete misliti, stotine duša u jednoj hladnjači, tu se borilo za vazduh”, priča svoj put za portal radija Sead Ramdedović, koji se čitav taj put nije odvajao od knjiga sa pravnog fakulteta.
„Stigavši u Luksemburg, moja prednost je bila što sam imao radnu naviku da učim i potrebu da tamo uspijem. Najprije sam naučio njemački jezik, međutim, poslije nekoliko mjeseci sam shvatio da sa njemačkim mogu vrlo malo da uradim, pa sam naučio i francuski. Vrlo brzo sam učio jezike. Ja sam za tri mjeseca dobio visoku diplomu francuskog jezika i odlično sam ga govorio. Nakon njega sam naučio i luksemburški jezik, jer mi je svaki novi jezik otvarao neka nova vrata. Ima mnogo naših iseljenika koji nisu ni dan danas naučili jezik. Vjerujte mi, oni i tamo žive kao što su živjeli u Bihoru. Oni nisu promijenili čak ni svoj način života, jer njihov kontakt sa ostalim ljudima je nemoguć. Jezik je osnova svega”, priča Sead o svojim prvim danima boravka u Luksemburgu.
U tim prvim danima, ruku pomoći je imao od svojih Bihoraca koji su odavno, trbuhom za kruhom, stigli u Luksemburg.
„Lijepo je kada ima neko poznat. Međutim, njihove mogućnosti su bile male i njihova spoznaja luksemburškog društva je bila jako uska. To su one prve generacije koje su radile u građevinskim firmama koje su imale vrlo mali krug poznanika i prijatelja, naročito među Luksemburžanima. Mi smo, ova nova generacija koja stigla, napravili velike pomake. Danas ne postoji instituacija u Luksemburgu, od državnih do banaka, koje su motor razvoja, da ne radi neko naš iz Bihora.
Nema ministarstva i nema institucije, a da nema nekog našeg. Da bi čovjek, koji ne dolazi iz EU, ostvario boravak u Luksemburgu, mora da radi. Ja sam radio cio dan teške poslove i posle svakog radnog dana, pohađao sam večernju školu. Tako da se znalo da nekada istovremeno pohađam večernju školu gdje učim dva jezika i informatiku. Informatika je osnova, jer tamo niko više ne piše olovkom. Moj radni dan je trajao po 15 sati. Ustajao u šest, a dolazio u 22 sata naveče. To su godine napornog rada. Samo uporan i naporan rad i ništa drugo. Čak nema veze ni sa srećom. Velika želja za promjenom. Čovjek ne smije da se zavarava da će, sa bilo kakvim znanjem, da pođe u drugu državu i da će oni tamo njega da dočekaju i odmah mu daju fotelju.
Tamo mora da se počne od nule, da se rade poslovi koje neće drugi da rade, najteže fizičke poslove. A ja sam posle, tako umoran, učio do kasno”, ističe Sead na koji način moraju doseljenici da rade kako bi bili prihvaćeni i lakše se integrisali u luksemburško društvo.
Sticajem okolnosti, a nošem željom da sazna na koji način funkcioniše sistem u Luksembrugu i koja je tajna njihovog uspjeha, Sead se našao na političkom skupu. „Zanimalo me je šta oni to dobro rade, a mi griješimo. Uvijek sam htio da uđem u suštinu stvari, nikada nijesam htio da slušam šta mi ljudi govore.
Shvatio sam da je tadašnji predsjednik opštine Diferdanža, a sadašnji ministar prosvjete, napravio čudo u tom gradu za nekoliko godina dok sam ja tu bio. Smatrao sam da bi trebalo da neko, pošto nas je prilično dosta, organizuje te ljude i da damo podršku tom čovjeku, jer imamo pravo glasa, nakon pet godina boravka, na opštinskim izborima. Dozvoljeno nam je na lokalnom nivou da politički djelujemo, dok na državnom nije. Dao sam podršku tom čovjeku, sa tim što ću biti spona između naših doseljenika i lokalne vlasti. Tako sam postao član partije, a onda je to išlo vrtoglavom brzinom. Mi imamo talenat za politiku, jer smo ovdje još od djetinjstva uključeni, htjeli mi to ili ne, znamo kako funkcioniše jedna politčka partija i kako se vodi izborna kampanja. Dok sam bio u Petnjici, jedina manifestacija koja se dešavala su bili politčki skupovi. Sa druge strane sam stekao veliko povjerenje upravo zbog poštenja, a to je nešto što se nosi iz porodice i to se ne može sakriti. Danas imam puno prijatelja Luksemburžana.
Kada bih mogao, svakog građanina Crne Gore, poveo bih da tamo malo živi, da shvati da je komšija Portugalac ili bilo ko drugi, prijatelj i da to može samo da obogati tvoj život. Nama ovdje smeta, a vjekovima živimo zajedno, a opet bi voljeli da nam je komšija Bošnjak ili Crnogorac. Sa njihove tačke gledišta, to je primitivizam. Mi moramo sami sa sobom to da prevaziđemo. Oni sa prezirom slušaju ovo o čemu mi pričamo. Njihova tajna uspjeha je u vrednovanju čovjeka. Ne vrednuje se njegova nacionalna pripadnost, niti boja kože kao ni religija. Vrednuje se njegov kvalitet“, otkriva Sead Ramdedović tajnu uspjeha države Luksemburg, koji je ulaskom u politiku, postao član GO Demokratske partije Luksemburga, član OO Demokratke partije Diferdanža, kandidat na opštinskim izborima u istom gradu 2017. godine i državni funkcioner u ministarstvu prosvjete Luksemburga.
Kao visoki službenik u ministarstvu prosvjete, nikada ne bi došao u Crnu Goru da obavlja posao koji obavlja u Luksemburgu.
„Tamo se poštuje zakon. Tamo se poštuje pravda. Tamo postoji disciplina. Ovdje ne. Ovdje može da dođe na vlast i čarobnjak, ali ako se svijest čovjeka ne promijeni, ne može biti bolje. Osnova svega je obrazovanje kroz sistem. Lično smatram da su sve promjene korisne. Ne kažem da su dobre, već da su korisne. Svakom treba dati priliku da se pokaže i ne treba suditi ljudima unaprijed. Vidjećemo kuda promjene idu u Crnoj Gori“, istakao je Sead, komentarišući smjenu vlasti u Crnoj Gori i dodajući da se ne bi bavio politikom na Balkanu.
„Ovdje se čovjek napada pa čak i onda kada radi najbolje stvari za svoju državu i svoj narod. Ovdje onaj, ko se bavi politikom, mora da ima veliko srce i fizičku snagu“, ističe Sead. Kao mlad čovjek je počeo da piše i da se bavi književnošću, a na naše pitanje šta bi promijenio u sistemu obrazovanja, uzevši u obzir da dolazi iz ministarstva prosvete Luksemburga, Sead je odgovorio da bi trebalo puno toga promijeniti.
„Meni je kao gimanzijalcu, jedna knjiga nedeljno da je pročitam bila norma. Pročitao sam sve ruske klasike kao i francuske, poznajem našu književnost bivše Jugoslavije. Mogu da recitujem Puškina, Njegoša satima. Ovo vam govorim zbog toga što sam prvi put u svom životu, u 22 godini života, čuo za Avda Međedovića. Za mene je to bilo poraz. Pored toliko pročitanih knjiga, ja čujem da se jedan naš Bihorac, Avdo Međedović, izučava na Harvardu, a Sead Ramdedović iz Lagatora nikada nije čuo za njega. To je bilo za mene katastrofalno. Da li se do te mjere radilo na utiranju kulture jednog naroda, zapostavljanju kulture jednog naroda, to ne mogu da shvatim i moramo da radimo na tome. Mora da se zaštiti svaki građanin ove zemlje, on je naše nacionalno blago. Na Harvardu oni ne kažu – on je Bihorac, već kažu – on je Crnogorac.
Čim pređemo granicu Crne Gore, svi smo mi Crnogorci i tako nas zovu, htjeli mi to ili ne. Kultura je osnov svega, a ako u kulturi ispoštujemo ono najbolje što imamo, nije važno od koje grupe ljudi to dolazi, kog entiteta, onda ćemo ići naprijed. Puno toga bi trebalo da se radi na obrazovanju u Crnoj Gori i tu može da posluži za primjer Luksemburg. Tamo je prilagođen sistem obrazovanja svojoj sredini. Nama to ovdje treba“, ističe Sead koji je osiovač i sekretar literalnog udruženja „Husein Bašić”.
„Književnost je nešto što sam ja u biti. Moja je sreća što je, kada sam otišao u Luksemburg, već tamo bio veliki književnik iz naših krajeva, Faiz Softić. Sa njim sam zajedno prošao sve te godine, od razmjene knjiga do zajedničkog rada što se tiče na kulturnom planu. Osnovali smo taj klub, gdje se okupljaju pisci sa ovih prostora. Iskreno, mi smo tamo prilično hendikepirani kada je pisanje u pitanju.
Ja sam za par dana boravka ovdje čuo više stvari koje će mi koristi za pisanje u budućnosti nego što ću u Luksemburgu. To je naše bogatstvo i to treba da gajimo, jer prostor Bihora nema ni fabrike niti rudna bogastva. Mi imamo odlične pisce i time treba da se ponosimo“, istakao je Sead, koji piše i prozu, a kao produkt toga je objava zbirke priča „Međa”, a u izašla je iz štampe i antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, koju je radio Safet Adrović i koja obuhvata 100 godina rada pisanja na ovim prostorima. Među tim koricama je i jedna moja priča, što mi je zaista veliko zadovoljstvo. Pisanje je nešto što me je održalo u najtežim trenucima“, zaključio je Sead Ramdeović gostujući u studiju Radio Petnjica.
A evo i reakcije našeg prijatelja prof. Šata Ajdarpašića na objavljeni tekst: Kako je govorio Ćamil, a povodom festivala «11. Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu»
Piše: Prof. ŠATO AJDARPAŠIĆ
Šato Ajdarpašić
Moj prijatelj Faiz Softić, majstor lijepe književne riječi i neumorni kulturni stvaralac, je isključivi vinovnik i inspirator za ovih nekoliko rečenica što želim reći ovom prilikom, a povodom njegove nedavne objave o našem velikanu i majstoru bogate riznice književne zaostavštine, koja je zaslužno zauzela značajno mjesto među najznamenitijim književnicima svjetskog glasa.
Moja malenkost se, zaista, srdačno zahvaljuje za sve to što, naš Faiz Softić, tako znalački i predano radi na obogaćivanju kulturne i književne baštine. I što nesebično i zdušno afirmiše stvaralaštvo brojne populacije naših mladih književnika iz svih krajeva, zemalja i kontinenata gdje, sticajem raznih okolnosti, žive i rade.
Tako rade i pišu ljudi iz naroda, tako je pisao i čovjek, koji je ponikao, odrastao, a onda otkliznuo u svijet, pošao da traži sebe na svom putu, i nađe se, uz sva spoticanja i barijere koje su mu stajajale na putu, koje su bile brojne i neizbrojane. Zadojen duhom svog naroda, svog kraja, svojih Šipovica, cijelog Bihora i našeg Sandžaka.
O, zamislite, poštovani, koji ovo čitate, kako je bilo teško, u Ćamilovo vrijeme. Odvojiti se od rodnog praga, krenuti u svijet. Teško krenuti i otići, a rizično ostati. I ponijeti sa sobom sjećanje i uspomene iz djetinjstva na tegoban život ljudi u kraju, na običaje Bihora i Bihoraca, koji bitisaše i na sve strane motraše šta ga i odakle vreba. Gledahu, razmišljahu i pitahu se, kao i današnje generacije, o tome, Bože mili, pa gdje je izlaz u životu? Odlazili su nekad organizovano, a često svojeglavo, svoj sibijan za vrat pa glavom bez obzira, put pod noge, pa dokle stigne. Najčešće preko Korita i Pešteri u Yenipazar, Skopje, Tuekey. A neki preko Podgorice, Bara ili Skadra, niz albanske gudure, pteko Bugarske i Grčke…
Prosuti životima i ostavljenim grobovima širom Balkana, Trakije do duboke Anadolije. I Bog te pita dokle sve ne. S kim? Sa čijom vojskom? Carskom li, kako reče Ćamil… Ili, bolje rečeno, pred čijom vojskom? Za čiji račun, za čiju volju i za kakvu namjenu. A sve za spas golog života, jer, uzdrmani krvlju natopljeni Balkan, nažalost, ni danas ne obećava sigurnost ni svijetlu budućnost.
Ama baš nikome.
Ni onima što, tobože, vladaju ni onima kojima se, kako-tako vlada. A naš plemeniti Ćamil se kretao, uprkos brojnim barijerama i krajnje neizvjesnim stranputicama. Ali, na svu sreću, za njega, kako-tako, prohidnim, uspješno je izlazio i drugima pomagao i pokazivao, i ko je htio ga poslušati sa njim vodio i izvodio na “pravi put”.
Bio je to soko sivi!
Znao je šta se u kojem grmu krije. Šta se iza kojeg brda valja. Čovek sa intuicijom i jasnom vizijom. Vitez, u pravom smislu riječi. Opojen duhom svog naroda, koji ga je izrodio i na kraju, Boga mi, i proslavio.
Hajd, majčin sine, procijeni ko je koga više zadužio: Bihorci Ćamila ili Ćamil Bihorce. Ja mislim da su ostali u odnosu pata-pata. Bez obzira na to što je uzgred, u Ćamilovom teškom ali časnom proputovanju, svestranom stasavanju i zrijevanju pravog intelektualca i traženju izlaza, kroz mutna vremena i bespuća, nije teklo baš sve glatko. Sjećam se kao dječak, kad sam bio gimnazijalac, kakva je bila uzbuna protiv Ćamila zbog romana “Bihorci”. Koliko je bilo oštrih žaoka, i ne baš ukusnih kritika i poruka, pa čak i lakrdija “da pas s maslom ne pojede”. Koje samo svoj svome može da uputi, ne razmišljajući o posljedicama. I koliko je ko bio u pravu, a ko u krivu. Strijela za odstrijel. I to baš njega. Našeg i njihovog, slavnog Ćamila Sijarića. Legendu sa Šipovica, na razmeđu Bihora i Korita, gdje se sudaraju hladni vjetrovi sa Pešteri i nešto topliji sa juga, iz bihorske župe. Tu je Ćamil Sijarić iskivao svoj daroviti um i književni talenat. I na posljetku, zapitajmo se – koliko mu je naš Bihor zahvalan za svu neskrivenu ljubav, koju mu je iskazao kroz grandiozno književno ostvarenje i zaostavštinu? Ništa manju zahvalnost dugujemo našem Ćamilu za, sva vremena va vijeki vjekova – za to što je svijim briljantnim umom posijao intelektualno sjeme, koje iz godine u godinu, sve više i više klija i buja među bihorskim književnim podmlatkom diljem istoka i zapada, te sjevera i juga. Rađaju se i na svu sreću uspijevaju, za dobro, ne samo bošnjačke i balkanske, već i cijele svjetske – savremene i moderne literature.
Zato budimo ponosni na Ćamila, što smo ga imali. Kao i na njegovo veličanstveno životno djelo. I jesmo, ponosni smo. I bićemo dok je Bihora i Bihoraca, Sandžaka i Sandžaklija, Bosne i Sarajeva, koje je tako silno volio i na kraju, nažalost, sudbinski, civilizaciji danak platio.
I dok je vijeka i svijeta i ljubitelja lijepe i mudre književne riječi i misli, ponosićemo se imenom, likom i djelom slavnog i ponositog, rahm. Ćamila Sijarića.
Zato, dragi i poštovani čitaoci, poštovaoci i sljedbenici djela Ćamila Sijarića, poštujmo i slijedimo književne tekovine i njegove domete, kao i domete niza časnih književnih i veoma darovitih i uspješnih savremenih pjesničkih imena iz reda, ne samo našeg – bošnjačkog naroda, već i književnika drugih naroda, kojima je Ćamil bio istinski uzor. Poštujmo ih i čitajmo njihova djela, jer svi oni, koji su se pera latili, danonoćnim bdjenjem i radom, te novim svojim književnim izdanjima, doprinose da se Ćamilove literarne vrijednosti i vatre još više rasplamsavaju i nikad, ako bog da, ne ugasnu.
Na sedmom kilometru od Petnjice, na oko 1200 metara nadmorske viine, nalazi se malo a zimi ćudljivo selo Ponor. Ekipa portala Radija Petnjica obišla je zaseok Gornji Ponor ili, kako ga većina zove, Sokak Kožara.
Iako samo sedam kilometara od centra, zaseok je bez iole pristojne infrastrukture. Ponorci su poznati po tome da sopstvenim sredstvima i rukama, izgrađuju svoj kraj.
Ono po čemu ih je javnost zapamtila je nedavna akcija kada su, u roku od mjesec, sakupili 107 hiljada eura za asfaltiranje oko devet kilometara asfalta.
Mještanima Gornjeg Ponora fali još “samo”kilometar i po kako bi mogli neometano do svojih kuća. Sve više ljudi iz dijaspore ovdje pravi kuće i dolazi ili planira da se vrate da žive u svom zavičaju.
“Davne, `92 godine, ovdje je bilo pet kuća, a danas oko 15-tak. Moram da dodam da se u ovoj godini planira uraditi još nekih pet do sedam kuća. To su kuće u koje se uloži od 100 do 300 hiljada eura. Sve to nema vrijednost ako nemamo puta. Svojim sredstvima smo doveli vodu u dužini od osam kilometara a po domaćinstvu nas je koštala oko 1800 eura. U poslednjoj akciji za asfalt, sakupili smo 107 hiljada eura i veliki posao smo uradili. Prošao je asfalt kroz centar sela sa dodatna dva kraka. Ka našem sokaku smo sami plaćali proboj i nasip od mjesta Sutjeska prema našim kućama. Sada nam je ostalo da asfaltiramo još ovih kilemtar i po do groblja, a dolaskom do te pozicije, spojili bi se sa suprotnim dijelom sela, napravili bi prsten”, ističe Rafet Kožar, penzioner iz Ljubljane, koji nakon 24 godine, prvi put u zimskim uslovima u svoj rodni kraj.
“Planirao sam da penziju provedem u rodno selo. Sve uslove sam stvaram. Kao i svi Ponorci, tako i ja. Nijesam jedini, ima nas još koji pravimo kuće i želimo da se ovdje vratimo. Treba nam ovaj asfalt”, ističe Rafet.
“Upućujem apel nadležnim institucijama, opštini, Vladi, nadležnom ministarstvu za pomoć u asfaltu dužine od 1.5 kilematara jer više nijesmo u mogućnosti da finansijki iznesemo. I za ovu dužinu, mi smo već sakupili 40 hiljada eura koje nam nijesu dovoljne da realizujemo ovu dionicu puta. U nekoliko akcija smo se istrošili, od finansiranja vodovoda do glavnog seoskog puta tako da je naš sokak ostao bez asfalta a mi, mještani dosta potrošeni”, apeluje Rafet Kožar koji dodaje su Ponorci iz dijaspore spremni da se odreknu godišnjih odmora kako bi ta sredstva uložili u asfaltiranje njihovog sokaka.
Penzioner iz Sarajeva, tačnije sa Ilidže, Jusuf Juka Kožar, jos jedan je od Ponoraca sa sinovima koji bi se vratio na Ponor.
“Ovdje bi došli ljudi da žive, barem mi penzioneri, samo da imamo sve uslove. Od 88 godine žvim na Ilidži u Sarajevu. Prije dvije godine sam i zvanično doselio i napravio kuću. Prije tri godine sin je napravio kuću, a i druga dva sina planiraju isto da urade. Svi iz ovog zaseoka planiraju da se vrate ovdje. Na današnji dan, samo nas dvojica u ovu ulicu živimo. Ali, sve će se to primijenit za godinu dvije jer ima dosta naših koji planiraju povratak, prije svega penzionera, a za njima i njihova djeca. Bili smo primorani da ovaj novi put probijemo 2010. godine svojim sredstvima, od Sutjeske do nas. Prije dvije godine, kada je ovdje planiran asfalt, od opštine nijesmo mogli da dobijemo nikakva sredstva, platili smo buldožer da nam proširi i ublaži krivine. Sve svojim novce. Onda smo ga nasuli i tu nijesmo dobili od opštine ništa. Svaku akciju na putu radimo sopstvenim sredstvima. Poveli smo akciju da ovu dionicu asfaltiramo i sakupili smo 40 hiljada eura. Od predsjednika opštine, obećano nam je 500 metara asfalta i to spade za ovu, 2021.godinu. Ako bude tačno što nam je predsjednik opštine obećao pred dvadesetak ljudi, na obećanih 500 metara i sa naših sakupljenih 40 hiljada, mi možemo da dosta toga uradimo. Ako budu aktivni Kožari, sa Palamarskog dijela sela, a bićemo aktivni i mi iz ove ulice i ovog naselja, onda bi spojili sve i ovo bi bio najkraći put da do Bora i Dobrodola. Od Ravništa do groblja je kilomatar i po i ostalo bi još toliko otprilike da se spoji sa Borom. Nadamo se da će obećanje od strane predsjednika opštine biti ispunjeno. Čak smo, zbog uštede na cijeni asfalta, sopstvenim sredstvima, probili dio nove trase puta kako bi ga skratili za nekih 100-njak metara. Naglašavam da ovdje ima preko million uloženih sredstva i stoga zaslužujemo da nam se pruži pomoć jer ovaj kraj ima svoju budućnost”, ističe Jusuf Juka Kožar za portal radija.
