U okviru Evropskog filmskog festivala, večeras će u JU Centar za kulturu Petnjica biti prikazan film „Hidden People“, u režiji Mihe Hočevara.

Projekcija počinje u 20 časova, a ulaz je besplatan.

Film je nastao u produkciji Islanda, Slovenije i Srbije, a njegovo prikazivanje u Petnjici dio je programa Evropskog filmskog festivala, koji publici širom Crne Gore donosi ostvarenja evropske kinematografije.

Organizatori pozivaju građane da prisustvuju projekciji i uživaju u još jednom filmskom sadržaju u Centru za kulturu Petnjica.

Povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, objavljujemo pjesmu mlade pjesnikinje Elvise Latić, posvećenu žrtvama, majkama koje decenijama žive sa nenadoknadivim gubitkom i obavezi svih nas da pamtimo. Njeni stihovi su dova, opomena i glas protiv tišine i zaborava.

Elvisa Latić

Dok šuti Srebrenica

Uči mi duša Fatihu u snu,
na kamenu što ne plače,
ali zna,
da pod njim ne leže samo kosti već ugašena detinjstva i ugašeni životi.

Imala je petnaest kad su došli,
brat joj je imao sedamnaest.
Oči su mu bile pune Neba,
ali zemlja je htela da ga zadrži zauvijek.

U Potočarima,
bijeli nišani stoje kao vojska
koja više ne ide u rat.
Samo čuvaju tišinu,
da nas ne preplavi zaborav.

Pitam se:
Da li me čuju kad šutim?
Jer glas mi zapne između suza i stida.

U Srebrenici tišina nije prazna,
ona viče.
Više nego topovi.
Više nego svijet koji je gledao
i okrenuo glavu.

Jedna majka je izgubila četiri sina,
ali svakog Bajrama peče baklavu,
stavlja koji fildžan više na sofru,
jer kaže:
“Nikad ne znaš kad Allah pošalje vetar iz Dženneta.”

Ovde svaki kamen zna ime.
Zna poslednji pogled,
zna dovu,
zna strah.
Ovde ni trava ne raste bez sjećanja,
ni rijeke ne teku bez tragova krvi.

Ja sam pisac.
Ali kako da pišem kad mastilo peče kao rana?
Moja riječ je svedok.
Zakletva.
Dova.
Pisala sam danima: “Srebrenica nije broj.”
Nije statistika.
To je plač bez zvuka,
majka bez sina,
mezar bez tijela.
To je dečiji dlan u zemlji.
To je brat koji nikad neće dočekati sestrinu svadbu.
To je Allahov ispit,
da vidimo da li ćemo ćutati.
Nećemo.
Neka naše riječi budu njihov glas.
Neka svaka suza što padne iz duše
bude dokaz da ih nismo zaboravili.
Jer ne možeš zaboraviti ono što je urezano
u svaki ezan,
u svako “Ja Rabbi!”,
u svaki dan kad sunce grane
nad Potočarima
i obasja tišinu
koja govori više od svijeta.

Oprostite što svijet nije vikao.
Oprostite što su neki još slijepi, još gluhi.
Ali mi, tvoji, pišemo, govorimo, pamtimo.
Jer Srebrenica zauvijek diše u nama.

Druga izložba „Od zaborava do ponosa“ biće otvorena 15. jula u Trpezima
Udruženje „Vrijedne ruke“ Bihor iz Petnjice organizuje drugu po redu izložbu pod nazivom „Od zaborava do ponosa“, koja će biti svečano otvorena 15. jula 2026. godine u Trpezima.
Izložba predstavlja nastavak aktivnosti Udruženja usmjerenih na očuvanje, njegovanje i promociju kulturne baštine Bihora. Posjetioci će imati priliku da pogledaju autentične rukotvorine, tradicionalne bihorske ćilime i druge predmete koji svjedoče o bogatoj tradiciji, umijeću i stvaralaštvu žena ovog kraja.
Naziv izložbe „Od zaborava do ponosa“ simbolizuje nastojanje da se sačuvaju i promovišu vrijednosti koje su decenijama bile dio identiteta Bihora, kako bi ih upoznale i buduće generacije.
Ovom izložbom Udruženje „Vrijedne ruke“ Bihor iz Petnjice nastavlja svoju misiju očuvanja nematerijalne kulturne baštine, podstičući zajednicu da prepozna značaj tradicije kao dijela našeg identiteta i kulturnog nasljeđa.
Pozivamo sve građane, predstavnike institucija, medije, ljubitelje tradicije i kulturne baštine, kao i sve zainteresovane, da 15. jula 2026. godine posjete izložbu u Trpezima. Dođite da zajedno damo doprinos očuvanju naših vrijednosti i upoznamo bogatstvo bihorske tradicije – od zaborava do ponosa.
Dobro došli!

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

 (U Srebrenici zapisah u svoj dnevnik najveći poraz čovječanstva nije u tome što je zlo umjelo da ubija, nego što su mnogi znali da ćute. A ćutanje pred nevinom krvlju nije mir, nego PONOR u kojem ČOVJEK gubi pravo da sebe nazove ĆOVJEKOM)

Svake godine, sa istom tugom i istim žalom, u meni se otvori potreba da napišem nekoliko riječi povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. I svake godine mislim da će biti lakše, da će riječ sama naći put, da će bol biti mirniji, a onda shvatim da pred Srebrenicom nema lake riječi. Nema mirnog daha. Nema rečenice koja može obuhvatiti ono što se dogodilo u julu 1995. godine, kada su pripadnici ozloglašene Vojske Republike Srpske sistematski (zvjerski) ubili 8.372 Bošnjaka, ljude čija je jedina krivica bila ime, vjera i pripadnost narodu koji je bio obilježen za nestanak.

 Teško mi je kao Crnogorcu i kao građaninu, da se svake godine vraćam toj rani, a još teže bi bilo ne vratiti se. Jer čovjek koji prođe pored Srebrenice kao pored tuđe nesreće već je izgubio dio sebe. Srebrenica nije samo bol bošnjačkog naroda. Srebrenica je mjesto đe prestaju izgovori. Đe se ne pita ko je odakle, nego ko je ostao čovjek. Đe se ne mjeri udaljenost između Potočara i naših domova, nego udaljenost između našeg jezika i naše savjesti ( a često s epitam imamo li je).

U Potočarima danas stoje bijeli nišani. Stoje kao čista, teška i nesporna istina. Tamo nijesu sahranjeni brojevi, nego radnici, seljaci, đeca, mladići, očevi, braća, sinovi, komšije. Tamo leže oni koji su imali kuće, pragove, njive, škole, knjige, zanate, snove, majke koje su ih dozivale i žene koje su ih čekale. Tamo, kako piše Kemal Musić u romanu ,,Mrtvare”, stoje „Imena. Imena. Imena!“ Imena u Potočarima nijesu uklesana da bi se prebrojala, nego da bi nas pogodila tamo đe se čovjek najteže brani od istine. Broj može stati u govor, u izvještaj, u datum. Ime ne staje. Ime izađe iz mermera, stane pred čovjeka i pita ga šta je uradio sa svojim śećanjem-

Nedavno sam pročitao ,,Mrtvare” Kemala Musića i taj roman mi se urezao u dušu kao opomena koliko zlo umije da bude sibirski surovo, organizovano, bezdušno i ljudski nisko. Musić u jednoj strašnoj slici zapisuje: „Svi su bili tu. Na mermeru. Svi. Od jedan do 8.372!“ Tu prestaje svako opravdanje. Tu prestaje svaka politička sintagma. Tu čovjek ostaje sam pred istinom.

A šta danas reći pred bijelim nišanima, a ne kleknuti. Šta reći, a ne pustiti suzu. Šta reći, a ne zamoliti Uzvišenog Gospodara svih svjetova za oproštaj, milost i smiraj njihovim namučenim i napaćenim dušama. Šta reći, a ne ośetiti stid što je čovjek čovjeku mogao postati vuk, nož, rov, rafal i surova (sadistička) naredba. Pišem ovo sa onim istim žarom i bolom koji bi morao da zaboli svakog časnog građanina Crne Gore. Ne pišem da bih ikoga mrzio. Mržnja je i dovela do Srebrenice. Pišem da se ne zaboravi ne prećuti i  ne relativizuje. Pišem zato što ćutanje pred genocidom nije mudrost, nego saučesništvo u drugom ubijanju žrtava.

Kao Crnogorac, znam da moja riječ mora biti jasna. Genocid u Srebrenici nije tema kojoj se prilazi polovičnim riječima. Nije prostor za vaganje, relativizovanje i skrivanje iza opreznih formulacija. To je rana pred kojom se ili kaže istina, ili se čovjek povuče među one koji bi da je zatrpaju. Genocid se dogodio. Žrtve imaju imena. Zločinci imaju odgovornost. A poricanje nije mišljenje, nego nova uvreda nad kostima ubijenih.

U Mrtvarama postoji rečenica koja me posebno pogodila: „Otadžbina je ćutala.“ Ta rečenica je strašna jer pokazuje šta se desi kada država, društvo, komšiluk i savjest zaćute pred zlom. Zato Crna Gora danas ne smije ćutati. Ne smije ćutati nijedan njen građanin koji vjeruje u čast, obraz i ljudskost. Ne smije ćutati niko ko zna da se genocid ne pojavljuje kao grom iz vedra neba. On dugo korača kroz govor mržnje, kroz lažna opravdanja, kroz (brojna) poniženja, kroz ćutanje pristojnih, dok se jednoga dana ne pretvori u kolonu, rov, metak i mezar. Srebrenica nas ne poziva na osvetu. Ona nas poziva na śećanje. Ne traži od nas da mrzimo. Traži da budemo ljudi. Traži da svako dijete uči da tuđe ime nije razlog za prezir, da tuđa vjera nije meta, da tuđa majka ne smije plakati zato što je neko zločin proglasio pobjedom.

Na dan śećanja na Srebrenicu biću u dovama i molitvama sa stradalima, ali i sa živima śetiću se Muja Hodžića sa suzom u oku. Sa majkama koje su dočekale samo kost, sa porodicama koje još traže svoje najmilije, sa onima koji su preživjeli, a cijeli život nose jul u grudima. Biću i sa onima koji svake godine iznova moraju dokazivati bol, kao da bol nije dovoljno očigledan pred tolikim bijelim nišanima.

Musić u ,,Mrtvarama” piše: „Riječi su amanet.“ Zato neka i ova moja riječ bude amanet.Srebrenice, bolna rano čovječanstva, pred tobom danas stojim sa tugom, poštovanjem i stidom. Neka Uzvišeni podari smiraj dušama ubijenih, sabur njihovim porodicama, a nama živima dovoljno obraza da istinu nikada ne izdamo (a izdali smo je mnogo puta). Da bijeli nišani Potočara ostanu vječna opomena svakom vremenu i svakom čovjeku.

Juče je u prostorijama udruženja „Bošnjački donatorski fond“  u Differdangeu, u Luksemburgu, na inicijativu člana Savjeta Edina Latića, održan zajednički sastanak članova Savjeta za saradnju sa dijasporom-iseljenicima Vlade Crne Gore i predstavnika udruženja i organizacija čiji članovi vode porijeklo iz Crne Gore.

Sastanku su prisustvovali predsjednik Savjeta Vildan Ramusović, potpredsjednik Refik Akova, potpredsjednica dr Anđela Mićanović, v.d. generalne direktorice Direktorata za saradnju sa dijasporom u Ministarstvu dijaspore Ajla Dervišević, kao i članovi Savjeta iz Velikog Vojvodstva Luksemburg Enver Korać i Edin Latić.

U radu sastanka učestvovali su i predstavnici udruženja i organizacija dijaspore Crne Gore koje djeluju u Luksemburgu: Zavičajni klub Bihor, Bošnjačka donatorska fondacija (BD Fond), udruženje Luxembourg & Montenegro, Kulturno-umjetničko društvo Budućnost i Kulturno-umjetničko društvo Evropa.

Na sastanku su razmatrana aktuelna pitanja od značaja za dijasporu, sa posebnim osvrtom na Nacrt izmjena i dopuna Zakona o registrima prebivališta i boravišta i njegove moguće posljedice po ostvarivanje prava državljana Crne Gore koji žive u inostranstvu.

Nakon otvorene i konstruktivne rasprave, predstavnici prisutnih udruženja izrazili su zabrinutost zbog predloženih zakonskih rješenja, smatrajući da je neophodno dodatno zaštititi prava državljana Crne Gore koji privremeno ili trajno ćive i rade van granica svoje države.

Predstavnici prisutnih udruženja saglasili su se da prema nadležnim institucijama Crne Gore upute zajedničku inicijativu kojom će zatražiti da se prije usvajanja Nacrta izmjena i dopuna Zakona o registrima prebivališta i boravišta sagledaju sve pravne posljedice koje njegova primjena može proizvesti po prava dijaspore.

Posebno je ukazano na zabrinutost da bi prestanak prebivališta mogao, po automatizmu i u skladu sa drugim važećim propisima, proizvesti posljedice po ostvarivanje drugih zakonom garantovanih prava, uključujući brisanje iz biračkog spiska i ostvarivanje biračkog prava, kao i posljedice po ostvarivanje prava koja proizlaze iz Zakona o crnogorskom državljanstvu i drugih propisa koji uređuju status i prava državljana Crne Gore.

Predstavnici udruženja naglasili su da dijaspora Crne Gore u potpunosti podržava uspostavljanje tačnih i ažurnih registara prebivališta i boravišta, kao i jačanje pravne sigurnosti i efikasnosti institucija. Međutim, smatraju da se nijedno zakonsko rješenje ne bi smjelo usvojiti ukoliko bi njegova primjena mogla dovesti do umanjenja ili gubitka stečenih prava crnogorskih državljana koji žive u inostranstvu.

Zatraženo je da se kroz otvoren i institucionalni dijalog pronađu rješenja koja će omogućiti uređene registre, a istovremeno u potpunosti zaštititi pravo glasa, prava koja proizlaze iz Zakona o crnogorskom državljanstvu, pravo na posjedovanje i nasljeđivanje imovine, kao i sva druga Ustavom i zakonima Crne Gore garantovana prava dijaspore.

Istovremeno je naglašeno da je potrebno otvoriti širi dijalog o unapređenju zakonodavnog okvira, uključujući izborno zakonodavstvo i druga zakonska i ustavna rješenja, kako bi svim državljanima Crne Gore bilo omogućeno puno i ravnopravno ostvarivanje biračkog prava na državnom nivou, bez obzira na mjesto prebivališta, po uzoru na pozitivnu praksu pojedinih država Evropske unije.

Sa sastanka je upućen poziv Vladi Crne Gore, Skupštini Crne Gore i svim nadležnim institucijama da saslušaju glas dijaspore i da kroz partnerski dijalog, uz učešće predstavnika dijaspore, pronađu rješenja koja će obezbijediti uređene registre prebivališta i boravišta uz puno poštovanje evropskih standarda i međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava.

Predstavnici udruženja dijaspore Crne Gore u Luksemburgu izrazili su uvjerenje da će institucije Crne Gore prepoznati značaj ovog pitanja i pokazati spremnost da kroz dijalog i međusobno uvažavanje dođu do rješenja prihvatljivog za sve. Istovremeno su naglasili da očekuju da prava dijaspore budu u potpunosti zaštićena i da vjeruju kako se najbolja i najodrživija rješenja mogu pronaći isključivo kroz institucionalni dijalog.

Ukoliko kroz dijalog ne bude pronađeno rješenje koje će u potpunosti zaštititi prava državljana Crne Gore koji žive u inostranstvu, predstavnici udruženja zadržavaju pravo da o ovom pitanju upoznaju relevantne evropske institucije i međunarodne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, demokratskih standarda i procesom evropskih integracija, uvjereni da je zaštita prava državljana koji žive u inostranstvu zajednička evropska vrijednost i obaveza svake demokratske države.

Na kraju sastanka poručeno je da dijaspora Crne Gore ostaje iskreno privržena Crnoj Gori, njenom razvoju i evropskoj budućnosti, ali da istovremeno očekuje da bude ravnopravan partner u svim procesima koji neposredno utiču na njen pravni status, prava i položaj.

Edin Medo Latić