NAJNOVIJE OBJAVLJENO

SAMO 32 PRVAKA U PETNJICI: ZA PET GODINA BROJ MANJI ZA 23, ŠKOLSKE KLUPE POKAZUJU RAZMJERE DEMOGRAFSKOG PRAŽNJENJA

Radio Petnjica
-
0
SAMO 32 PRVAKA U PETNJICI: ZA PET GODINA BROJ MANJI ZA 23, ŠKOLSKE KLUPE POKAZUJU RAZMJERE DEMOGRAFSKOG PRAŽNJENJA

U pet osnovnih škola na teritoriji opštine Petnjica u prvi razred školske 2026/2027. godine upisana su svega 32 učenika. Sama brojka je zabrinjavajuća, ali postaje još ozbiljnija kada se uporedi sa prethodnim godinama – 2021. godine petnjičke škole imale su 55 prvaka.

Za samo pet godina broj djece koja kreću u prvi razred tako je manji za 23, odnosno gotovo 42 odsto.

Naravno, broj prvaka ne može se pripisati samo iseljavanju – na njega utiču natalitet, starosna struktura stanovništva i drugi demografski procesi. Ali u opštini koja se decenijama suočava sa odlaskom stanovništva, naročito mladih i čitavih porodica, praznije školske klupe postaju možda i najvidljiviji pokazatelj dubine problema.

OD 39, PREKO 35, DO 32 PRVAKA

Podaci koje je Radio Petnjica objavljivao prethodnih godina pokazuju jasan negativan trend.

Školske 2023/2024. godine u petnjičke osnovne škole upisano je 38 prvaka. Godinu kasnije bilo ih je 39, dok je prošle školske godine, 2025/2026, školski pribor Opštine dobilo 35 prvaka. Ove godine ih je 32.

Drugim riječima, za dvije godine broj prvaka smanjen je sa 39 na 32, gotovo 18 odsto, dok je u odnosu na 2021. godinu, kada ih je bilo 55, pad još drastičniji.

Ove školske godine najviše prvaka upisano je u OŠ „Mahmut Adrović“ u Petnjici – 11.

U OŠ „25. maj“ u Vrbici prvi razred pohađaće deset učenika, u OŠ „Tucanje“ i OŠ „Savin Bor“ po četiri, dok su u OŠ „Trpezi“ upisana samo tri prvaka.

Predstavnik Aktiva direktora osnovnih škola Opštine Petnjica Elvedin Mehović kaže da se, kada se uzmu u obzir veličina teritorije opštine, broj naselja i njihova geografska rasprostranjenost, broj od 32 prvaka teško može smatrati zadovoljavajućim.

„Ovaj podatak jasno ukazuje na demografske izazove sa kojima se naša opština suočava“, kazao je Mehović za Radio Petnjica.

NE ODOSE SAMO LJUDI – NESTAJU I BUDUĆE GENERACIJE

Radio Petnjica se posljednjih godina kroz više projekata i desetine razgovora bavio upravo pitanjem iseljavanja, pokušavajući da pronađe odgovor zbog čega ljudi odlaze i, još važnije, šta bi ih moglo zadržati.

Odgovori sagovornika razlikovali su se u detaljima, ali su se gotovo uvijek sastajali u nekoliko tačaka – posao, infrastruktura, kvalitet javnih usluga, osjećaj zapostavljenosti i, možda najvažnije, nedostatak uvjerenja da se u Petnjici može planirati dugoročna budućnost.

Zećir Ramčilović je u razgovoru za Radio Petnjica početkom ove godine upozorio da se iseljavanje ne može svesti samo na ekonomiju, već da su važni i povjerenje i osjećaj perspektive.

Poslanik Albin Ćeman govorio je da najčešće odlaze mladi nakon završetka srednje škole, prvo u potrazi za sezonskim poslom, nakon čega privremeni odlazak nerijetko postaje trajan. Upozorio je i da odlaze čitave porodice i stručni kadar, te da se ne smije dozvoliti da stihijsko iseljavanje dovede do gubitka „biološke supstance“ Petnjice.

Aldin Muratović je problem opisao još jednostavnije – posao u Petnjici je, kako je kazao za naš portal, „prava lutrija“, uz ocjenu da dijaspora može pomoći ljudima da duže izdrže, ali da bez sistemskih rješenja države i lokalne samouprave iseljavanje neće stati.

Bihorski privrednik iz Švajcarske Ernad Korać bio je još pesimističniji. Govoreći o odlasku mladih, nezaposlenosti, infrastrukturi i nedostatku perspektive, upozorio je da bi se, ukoliko se ništa ne promijeni, moglo doći u situaciju da ljudi u zavičaj dolaze samo „da ugase svjetlo“.

Današnji podatak o samo 32 prvaka tim upozorenjima daje novu težinu.

Jer kada ode jedan mladi čovjek, statistika bilježi jednog stanovnika manje. Kada odu mladi bračni parovi i porodice, posljedice se ne vide samo u broju stanovnika – nekoliko godina kasnije vide se i u školskim klupama.

PRIJE TRI GODINE SVEGA 500 UČENIKA U CIJELOJ OPŠTINI

Da problem nije od juče pokazuju i raniji podaci Radio Petnjice.

Portal je 2023. godine objavio da je u svim razredima osnovnih škola na teritoriji opštine bilo svega oko 500 učenika, dok ih je osamdesetih godina prošlog vijeka bilo gotovo 3.000. Samo OŠ „Mahmut Adrović“ tada je imala oko 150 učenika, pet puta manje nego 1986. godine, kada je tu školu pohađalo oko 750 đaka.

To je proces koji se nije dogodio preko noći, niti ga jedna lokalna ili državna administracija može preokrenuti preko noći. Ali upravo zato svaka nova generacija sa manje djece mora biti ozbiljno upozorenje da vrijeme za odgovor nije neograničeno.

Mehović smatra da podatke o upisu prvaka ne treba posmatrati samo kao školsku statistiku.

„Broj prvaka nije samo statistički podatak, već pokazatelj budućnosti naše opštine, naših škola i lokalne zajednice“, istakao je.

Prema njegovim riječima, posebnu pažnju potrebno je posvetiti stvaranju uslova za ostanak mladih ljudi i porodica na području Petnjice.

32 RAZLOGA DA SE NE ODUSTANE

I pored zabrinjavajućih brojki, Mehović kaže da svaki upisani prvak predstavlja radost i nadu za petnjičke škole.

„Na nama je da zajedničkim djelovanjem učinimo sve da djeca imaju kvalitetne uslove za obrazovanje, a njihove porodice razlog više da ostanu i svoju budućnost grade u Petnjici“, poručio je Mehović.

Brojka je mala, ali poruka koju nosi je velika.

Petnjica već dugo govori o iseljavanju kroz statistiku stanovništva, broj nezaposlenih, prazne kuće i sela u kojima se život sve više svodi na ljetnje mjesece i dolazak dijaspore.

Možda su, međutim, školske klupe najpreciznije ogledalo svega toga.

Jer pitanje više nije samo koliko je ljudi otišlo iz Bihora. Pitanje je koliko će djece za pet ili deset godina ovdje imati kome da se vrati, ko će sjedjeti u školskim klupama i ko će ovaj prostor zvati mjestom u kojem želi da gradi svoj život.

SAMIR RASTODER

This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).

HE Perućica nastavila proizvodnju

Radio Petnjica
-
0
HE Perućica nastavila proizvodnju

Hidroelektrana Perućica ponovo je na mreži sa 190 MW raspoložive snage. Nakon punjenja dovodnog sistema, prvog i trećeg cjevovoda vodom, uspješno su ispitani i za pogon pripremljeni agregati A1, A2, A6 i A7.

Redovni godišnji remont HE Perućica, koji podrazumijeva totalnu obustavu rada, bio je planiran za avgust. Sistem je ispražnjen 31. jula, dok je početak remontnih radova bio planiran za 3. avgust. Međutim, zbog ispada TE Pljevlja i složene situacije u elektroenergetskom sistemu, donijeta je odluka da HE Perućica ponovo bude stavljena u funkciju proizvodnje.

Sistem i cjevovodi su ponovo napunjeni, obavljena su potrebna ispitivanja agregata, a proizvodnja električne energije nastavljena je u periodu povećanih potreba sistema. Na taj način HE Perućica je ponovo stavila svoje proizvodne kapacitete na raspolaganje i dala važan doprinos stabilnosti elektroenergetskog sistema.

Rukovodilac HE Perućica Radovan Đukanović kazao je da je naknadno dogovoreno skraćenje perioda totalne obustave rada na nešto više od dvije sedmice, odnosno od polovine do kraja avgusta.

„Zahvaljujući maksimalnom angažovanju zaposlenih, dobroj koordinaciji i efikasnoj organizaciji rada, svi planirani i neophodni remontni radovi realizovani su u predviđenom roku“, istakao je Đukanović.

Punjenje drugog cjevovoda i stavljanje u raspoloživost agregata A3, A4 i A5 produženo je do polovine septembra zbog radova na servo motoru igličastog zatvarača agregata A4.

Do početka remonta HE Perućica proizvela je 610.800 MWh električne energije. Zahvaljujući dobroj proizvodnji tokom prvog kvartala, ostvarena proizvodnja i dalje je nekoliko procenata iznad plana.

Trenutno stanje akumulacija HE Perućica iznosi oko 40 odsto. Sa 190 MW raspoložive snage, HE Perućica nastavlja proizvodnju električne energije i daje značajan doprinos sigurnosti i stabilnosti elektroenergetskog sistema.

Preostali remontni radovi završavaju se planiranom dinamikom, sa ciljem da svi proizvodni kapaciteti HE Perućica budu u punoj raspoloživosti u skladu sa utvrđenim rokovima.

ZABORAVLJENE MATIČNE KNJIGE PRETOČENE U NAUČNI DRAGULJ: IZ ŠTAMPE IZAŠLA „DOMOVNICA 2“ PROF. DR ZEĆIRA RAMČILOVIĆA

Radio Petnjica
-
0
ZABORAVLJENE MATIČNE KNJIGE PRETOČENE U NAUČNI DRAGULJ: IZ ŠTAMPE IZAŠLA „DOMOVNICA 2“ PROF. DR ZEĆIRA RAMČILOVIĆA
U izdanju „DIVAN-a“ iz Skoplja objavljena je knjiga prof. dr Zećira Ramčilovića pod naslovom „Domovnica 2“ (Knjiga 1, Tom 2). Ovo djelo predstavlja nastavak prvog toma “Domovnice” čime se zaokružuju višegodišnji podaci i kompletira naučno istraživanje demografske historije i identiteta stanovništva Gornjeg Bihora, Crna Gora.
Cijeli projekat započeo je digitalizacijom starih matičnih knjiga koje je autor pronašao 2015. godine u Petnjičkoj džamiji. Pored uvodnih napomena, historiji ovog kraja i dubokih demografskih analiza, knjiga donosi autentične podatke o porijeklu i kontinuitetu stanovništva Gornjeg Bihora iz druge polovine XIX i prve polovine XX vijeka.
Nakon velikog interesovanja javnosti i promocije prvog toma u Petnjici, Crna Gora, oba toma ovog kapitalnog djela biće zvanično predstavljena u Sarajevu na svečanoj promociji koja je zakazana za 10. septembar 2026. godine.
Recenziju drugog toma publikacije potpisuju prof. dr Draško Došljak i dr Sait Š. Šabotić. Lekturu knjige uradio je mr Avdulah Ramčilović, dizajn korica potpisuje Ivan Vasevski, dok je za tehničku pripremu bio zadužen Edin Ramčilović. Knjigu je štampala „Aurora“ iz Skoplja, a njeno objavljivanje sufinansiralo je Ministarstvo dijaspore Crne Gore.
Autor, prof. dr Zećir Ramčilović, ugledni je naučni savjetnik u Institutu za nacionalnu istoriju pri Univerzitetu “Sv. Kiril i Metodij” u Skoplju. Do 2025. godine obavljao je dužnost ambasadora Sjeverne Makedonije u Crnoj Gori. U svojoj bogatoj akademskoj karijeri objavio je više od sedamdeset naučnih i stručnih radova, i deset stručnih knjiga.
Zajedno sa prvim tomom, „Domovnica 2“ predstavlja ključan doprinos očuvanju kolektivnog pamćenja iseljenika, ali i snažan mehanizam za jačanje kulturnih i porodičnih veza sa zavičajom.

TOKOM LJETA IZ PETNJICE I DO 35 TONA OTPADA SEDMIČNO ZA PODGORICU: SAMO TRANSPORT JEDNE TURE KOŠTA 600 EURA

Radio Petnjica
-
0
TOKOM LJETA IZ PETNJICE I DO 35 TONA OTPADA SEDMIČNO ZA PODGORICU: SAMO TRANSPORT JEDNE TURE KOŠTA 600 EURA

Količina komunalnog otpada koji se iz Petnjice transportuje na deponiju u Podgorici tokom ljetnjih mjeseci višestruko je povećana, prije svega zbog većeg broja ljudi koji u tom periodu borave u opštini. Dok je nakon potpisivanja ugovora sa Deponijom Podgorica iz Petnjice jednom sedmično odvoženo između 11 i 15 tona otpada, u periodu pojačanog priliva stanovništva ta količina dostizala je između 25 i 35 tona sedmično.

Direktor petnjičkog Komunalnog preduzeća Mithad Cikotić kazao je za portal Radio Petnjica da povećanje broja stanovnika tokom ljetnje sezone direktno utiče i na količinu otpada koju službe moraju prikupiti i transportovati.

„Od potpisivanja ugovora sa Deponijom Podgorica u početku smo jednom nedjeljno slali između 11 i 15 tona smeća. Sa naglim prilivom stanovništva količina je porasla, pa smo u tom periodu transportovali između 25 i 35 tona sedmično“, kazao je Cikotić.

Takav sistem, međutim, predstavlja i značajan trošak za lokalno komunalno preduzeće.

Prema podacima koje je Cikotić saopštio, cijena odlaganja otpada na deponiji u Podgorici iznosi 36 eura po toni, bez PDV-a, dok samo jedan transport Petnjica–Podgorica košta oko 600 eura.

„Jedna tura najčešće ima između 10 i 15 tona, zavisno od sastava otpada“, objasnio je Cikotić.

To znači da, osim troškova sakupljanja otpada na teritoriji opštine, goriva, radne snage i održavanja mehanizacije, Komunalno preduzeće mora računati i na značajne izdatke za transport i samo odlaganje otpada u Podgorici.

BESPLATNE KANTE ZA KORISNIKE

Cikotić ističe da je petnjičko Komunalno preduzeće svim korisnicima koji uredno plaćaju uslugu odvoza otpada podijelilo besplatne kante.

„Jedina smo opština i preduzeće koje je besplatno podijelilo kante svim korisnicima koji plaćaju odvoz smeća“, kazao je on, navodeći kao primjer da su pojedine primorske opštine građanima omogućavale nabavku kanti putem javnih poziva, ali uz plaćanje.

Uz individualne kante, na četiri lokacije postavljeni su i dodatni kontejneri u koje otpad mogu odlagati stanovnici udaljenijih područja.

„Ti kontejneri su postavljeni kako bi građani iz udaljenih mjesta imali gdje da odlože otpad, a njima se ta usluga ne fakturiše“, rekao je Cikotić.

VEĆA KOLIČINA OTPADA – VEĆI TROŠKOVI

Podaci Komunalnog pokazuju koliko pitanje otpada u Petnjici prevazilazi samo problem nelegalnih deponija i nesavjesnog odlaganja. Svaka tona otpada koju treba prikupiti, prevesti više desetina kilometara i legalno zbrinuti ima konkretnu cijenu.

Poseban izazov predstavljaju ljetnji mjeseci, kada se broj ljudi u Petnjici značajno povećava zbog dolaska dijaspore, a sa njim raste i količina otpada.

Zbog toga pitanje upravljanja otpadom nije samo obaveza Komunalnog preduzeća. Za održiv sistem potrebni su dostupni kontejneri i kante, redovan odvoz i finansijska održivost službe, ali i odgovorniji odnos građana prema prostoru u kojem žive.

Posebno u opštini sa velikim brojem razuđenih sela i udaljenih domaćinstava, svaki pokušaj da se otpad uvede u organizovani sistem odlaganja znači manje smeća uz puteve, u šumama i riječnim koritima – odnosno manje prostora za stvaranje divljih deponija.

SAMIR RASTODER

This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).

Postavljaju se temelji za „Gvozd 2“

Radio Petnjica
-
0
Postavljaju se temelji za „Gvozd 2“

Na gradilištu buduće vjetroelektrane Gvozd 2, privodi se kraju izlivanje drugog za od ukupno tri temelja u okviru druge faze projekta izgradnje vjetroparka na Krnovskoj visoravni. Projekat vrijedan gotovo 26 miliona eura donosi dodatnih 21 MW instalisane snage i očekivanu godišnju proizvodnju od oko 63 GWh zelene energije.

Realizacijom druge faze, ukupno instalisana snaga VE „Gvozd“ dostići će 75,6 MW, dok će procijenjena godišnja proizvodnja kompletnog kompleksa premašiti 200 GWh. To je količina energije dovoljna da pokrije potrebe približno 35 hiljada domaćinstava.

Generalni direktor Elektroprivrede Crne Gore Zdravko Dragaš, koji je sa saradnicima obišao radove, poručio je da Gvozd 2 ima značaj koji prevazilazi okvire pojedinačnog investicionog projekta.

„Zadovoljan sam dinamikom radova i onim što sam zatekao na gradilištu. Ovo je važan razvojni projekat za EPCG, ali i za energetsku budućnost Crne Gore. Svaki novi kapacitet koji gradimo, koristeći domaće obnovljive izvore, znači veću energetsku sigurnost i manju zavisnost od tržišnih kretanja“, kazao je Dragaš.

Gvozd 2 dio je šireg investicionog ciklusa EPCG usmjerenog na povećanje domaćih proizvodnih kapaciteta i ubrzanje energetske tranzicije, sa ciljem da Crna Gora raspolaže sa više sopstvene energije i sigurnijim i održivijim elektroenergetskim sistemom.

Elektroprivreda Crne Gore, projekat Gvozd 2 realizuje u saradnji sa kompanijom Nordex.

 

Opština Petnjica tradicionalno uz prvake: Uručeni pokloni prvacima i najavljena podrška za sve đake i studente  

Radio Petnjica
-
0
Opština Petnjica tradicionalno uz prvake: Uručeni pokloni prvacima i najavljena podrška za sve đake i studente  

Prvog dana nove školske godine, Opština Petnjica uspješno je realizovala tradicionalnu akciju podjele školskog pribora za đake prvake na svojoj teritoriji. Poklone i čestitke za srećan polazak u školu najmlađim osnovcima u školama „25. maj” u Vrbici i u Trpezima lično su uručili predsjednik Opštine Samir Agović, potpredsjednica dr Nermina Muratović i menadžer Alen Pljakić.

Lokalna uprava na ovaj način već godinama unazad pokazuje kontinuiranu brigu o najmlađima. Predsjednik Opštine Samir Agović istakao je da ova akcija predstavlja simboličnu, ali značajnu podršku roditeljima, posebno onima koji se nalaze u težoj finansijskoj situaciji, s ciljem da im se olakša opremanje prvaka za početak školovanja.

Ova dobra praksa potvrđuje da će lokalna uprava nastaviti da pomaže svim učenicima tokom čitavog obrazovanja – od osnovne i srednje škole, pa sve do fakulteta. Kroz naše programe podrške nastavljamo da subvencionišemo prevoz za učenike srednjih škola koji putuju do Berana, a na osnovu naše Odluke, kao i prethodnih godina, obezbijedićemo i pomoć za srednjoškolce koji borave u beranskom učeničkom i studentskom domu, poručili su predstavnici Opštine.

Akcija se nastavlja i narednih dana, kada će pokloni biti uručeni prvacima u svim preostalim osnovnim školama na području opštine Petnjica.

OD 3. SEPTEMBRA OBUSTAVA SAOBRAĆAJA PREKO MOSTA NA POPČI U PLANDIŠTU

Radio Petnjica
-
0
OD 3. SEPTEMBRA OBUSTAVA SAOBRAĆAJA PREKO MOSTA NA POPČI U PLANDIŠTU

Opština Petnjica obavijestila je građane da će od 3. septembra biti obustavljen saobraćaj preko postojećeg mosta na rijeci Popči, u mjestu Plandište, zbog radova na izgradnji novog mosta.

Obustava se odnosi prije svega na građane zaseoka Luka, Pramenci, Okrugli laz, Laze, kao i ostale stanovnike tog područja.

Iz Opštine su saopštili da će tokom trajanja radova građani moći da koriste alternativne putne pravce.

Za sada nije precizirano koliko će obustava saobraćaja trajati.

U PETNJICI OBILJEŽEN RIJEDAK JUBILEJ JEDNOG OD NAJSTARIJIH BIHORACA – STOTINU ILJAZOVIH GODINA

Radio Petnjica
-
0
U PETNJICI OBILJEŽEN RIJEDAK JUBILEJ JEDNOG OD NAJSTARIJIH BIHORACA – STOTINU ILJAZOVIH GODINA

Iljaz Kočan iz Godočelja zakoračio je u drugi vijek života, sa zadivljujućom bistrinom pamćenja i vedrinom duha. Njegovih stotinu godina nijesu samo porodična hronika – u njima se ogledaju Bihor, njegova iskušenja, ljudi i jedno vrijeme koje polako odlazi u sjećanje.

Prvog avgusta ove godine u Bihoru, u opštini Petnjica, obilježen je zaista poseban jubilej – 100 godina života navršio je jedan od poznatih i uglednih Bihoraca, Iljaz Kočan iz Godočelja. Čovjek koji je za čitav jedan vijek prošao kroz različita vremena, države, običaje i društvena uređenja, a ostao isti – jednostavan, vedar, čestit i otvoren prema ljudima.

Stotinu godina nije samo broj. To je čitav jedan ljudski vijek – stotinu proljeća i zima, odlazaka i povrataka, radosti i žalosti. Iljaz je mnogo toga vidio i doživio. Pamti davna vremena, ljude kojih više nema, običaje koji su polako iščezavali, ali i dolazak modernog doba.

I, što je posebno zadivljujuće, u svojoj stotoj godini svega se sjeća. Dobro hodi, razgovara s ljudima, prati šta se oko njega događa i, kako bi narod rekao, još mu je jezik brz, a pamćenje oštro. Gledajući ga takvog, čovjek ne može a da ne pomisli da je, zaista, bio miljenik Stvoritelja.

Stotinu godina nije samo broj. To je čitav jedan ljudski vijek – stotinu proljeća i zima, odlazaka i povrataka, radosti i žalosti. A kada čovjek na kraju tog dugog puta ostane uspravan, vedar i bistrog pamćenja, onda se ne slavi samo njegov rođendan – slavi se život.

Jer nije samo dug život ono što čovjeka čini velikim. Čine ga tragovi koje ostavlja iza sebe. A Iljaz Kočan ostavio ih je mnogo – u porodici, među prijateljima, komšijama i svima koji su ga kroz život sretali. O njemu se i danas govori s poštovanjem, a iz tih sjećanja provijava ono najvažnije – dobrota.

Na prigodnom skupu govorili su njegovi prijatelji, poznanici i ljudi koji su imali čast da s njim dijele dio životnog puta – od predsjednika Opštine Petnjica Samira Agovića do onih koji ga poznaju iz najranijih dana.

Posebno emotivno bilo je obraćanje Eska Halilovića, čovjeka kojem je Iljaz obilježio dio djetinjstva i odrastanja. U njegovim riječima nije bilo samo poštovanja prema jednom stogodišnjaku već i iskrene zahvalnosti čovjeku koji je bio dio jednog vremena i jednog djetinjstva koje se danas pamti kao lijepa uspomena.

Takvi ljudi ne pripadaju samo svojim porodicama. Oni pripadaju i svom kraju i vremenu. Zato je priča o Iljazu Kočanu više od priče o čovjeku koji je doživio stotinu godina. To je priča o Bihoru, njegovim ljudima i uspomenama koje nadživljavaju vrijeme.

OČEVA SNAGA I SINOVLJEVA NJEŽNOST

O Iljazu možda ponajljepše svjedoče riječi njegovog sina Esada, profesora filozofije, književnika i urednika Monitora iz Podgorice, koji je očev lik sačuvao i na stranicama svog romana Naša rijeka. Piše o njemu kao o čovjeku „stasitu, uspravnom“, čovjeku koji je, gdje god bi se pojavio, izazivao pažnju, ali iza čijih je tvrdih, muških crta s godinama sve više izranjala blagost.

Bio je to čovjek koji je rano upoznao surovost života, rat i iskušenja, ali je u porodici ostajao ono najvažnije – oslonac i zaštita. Esad posebno snažno bilježi trenutak kada se, suočen sa sinovljevom bolešću, odnos između njih gotovo neprimjetno preokrenuo: sin je prvi put osjetio potrebu da zaštiti oca.

„Ne boj se, odsad ću čuvati ja tebe“, poželio je da mu kaže.

U toj jednoj neizgovorenoj rečenici kao da je stao čitav njihov odnos – očinska snaga koja je decenijama štitila porodicu i sinovljeva nježnost koja je, kada je došlo vrijeme, poželjela da tu snagu uzme pod svoje okrilje.

Ovo je i prilika da obraćanje Eska Halilovića, upravo onako kako je izrečeno, objavimo u cijelosti. Jer neke riječi ne treba prepričavati. Njih treba sačuvati – zbog čovjeka o kojem govore i vremena kojem pripadaju.

OSTAO SI VJERAN SVOM ZAVIČAJU ONDA KADA JE BILO NAJTEŽE

Poštovani predsjedniče Opštine Petnjica, gospodine Samire Agoviću,
poštovana porodico Kočan,
uvaženi predstavnici institucija, cijenjeni gosti, dame i gospodo, dragi prijatelji,

Danas smo se okupili na svečanosti koju je organizovala Opština Petnjica kako bismo obilježili jedan izuzetan jubilej – stoti rođendan našeg sugrađanina Iljaza Kočana.

Esko Halilović za govornicom

Ovo nije samo proslava jednog rođendana. Ovo je proslava čitavog jednog vijeka života – vijeka rada, poštenja, istrajnosti i ljubavi prema rodnom kraju. Malo je ljudi kojima je dato da dožive stotu godinu, a još manje onih koji iza sebe ostave tako dubok trag u svojoj zajednici.

Iljaz Kočan rođen je 1926. godine u Godočelju, u srcu Bihora. Tu je odrastao, tu je sticao prve životne pouke i naučio da se čovjek mjeri svojim radom, riječju i odnosom prema drugima.

Kada je došlo vrijeme najvećih iskušenja, kao mladić se pridružio Narodnooslobodilačkoj borbi. Bio je dio generacije koja je imala hrabrosti da stane u odbranu slobode i dostojanstva svoga naroda. Danas, kada se prisjećamo tih godina, odajemo poštovanje svim borcima, a posebno Iljazu – jednom od rijetkih živih svjedoka toga vremena.

Po završetku rata nije smatrao da je njegova dužnost završena. Naprotiv, tada je počela jedna druga borba – borba za razvoj, bolji život i napredak rodnog kraja.

Kao odbornik i predstavnik građana, neumorno je radio na unapređenju uslova života u Godočelju, Bihoru i Petnjici. Zalagao se za izgradnju puteva, elektrifikaciju, vodosnabdijevanje i sve ono što je ljudima omogućavalo dostojanstveniji život. Bio je čovjek koji nije gledao samo svoje dvorište, već dobrobit cijele zajednice.

Ali postoji nešto što Iljazov život čini još posebnijim.

U vremenu kada su mnogi, pritisnuti teškim životnim okolnostima, napuštali Bihor i odlazili u velike gradove ili daleke zemlje, ti si ostao.

Ostao si u svom Godočelju.

Ostao si uz svoju porodicu, uz svoje komšije i uz svoju zemlju.

Nisi tražio lakši put. Vjerovao si da je jedna od najvećih vrijednosti ostati tamo gdje su ti korijeni i svojim radom doprinositi da taj kraj bude bolje mjesto za život.

To je, možda, tvoje najveće životno djelo.

Ostao si vjeran svom zavičaju onda kada je bilo najteže. Zato danas tvoje ime ne predstavlja samo jednog čovjeka, već je i simbol jedne generacije Bihoraca koja je svojim radom gradila budućnost svoga kraja.

Uz sav društveni angažman, bio si uzoran domaćin i vrijedan poljoprivrednik. Pokazao si da nema časnijeg poziva od poštenog rada. Tvoje imanje, tvoja porodica i tvoj život svjedoče da se najveće vrijednosti stvaraju trudom, skromnošću i upornošću.

Poštovani prijatelji,

Ljudi poput Iljaza Kočana ne mogu se mjeriti samo godinama. Njihova vrijednost mjeri se tragom koji ostavljaju iza sebe.

Taj trag nije ispisan samo u dokumentima i zapisima. On je ostao na putevima koji su izgrađeni, u selima koja su dobila vodu i struju, u ljudima kojima je pomagao i u poštovanju koje danas uživa.

Zato je današnja svečanost mnogo više od obilježavanja jednog rođendana. Ona je izraz zahvalnosti čovjeku koji je čitav svoj život posvetio svom kraju i ljudima u njemu. Ona je i poruka da Petnjica zna cijeniti svoje najbolje sinove i da ne zaboravlja one koji su je gradili.

Dragi Iljaze,

Tvoj život je primjer da se veličina čovjeka ne mjeri bogatstvom ni položajem, već djelima koja ostaju iza njega.

Hvala ti što si bio borac kada je trebalo braniti slobodu.

Hvala ti što si bio graditelj kada je trebalo obnavljati zemlju.

Hvala ti što si ostao vjeran Godočelju, Bihoru i Petnjici i pokazao da ljubav prema rodnom kraju nije samo osjećaj nego životni izbor.

Neka te i dalje služe zdravlje, vedar duh i snaga. Želimo ti da još dugo budeš sa svojom porodicom, svojim prijateljima i svojim komšijama, okružen ljubavlju i poštovanjem koje si svojim životom zaslužio.

Srećan ti stoti rođendan!

 Redakcija Revije Bihor

radiopetnjica.me/2018/11/02/iljaz-kocan-nekada-je-pjevalo-svako-brdo-a-sad-se-cuje-samo-radio/

 

PUT OD 11,7 MILIONA ČEKA DRŽAVU: MAŠINE STOJE, EKSPROPRIJACIJA I PAPIROLOGIJA KOČE PETNJICA–BIOČA (FOTO I VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
PUT OD 11,7 MILIONA ČEKA DRŽAVU: MAŠINE STOJE, EKSPROPRIJACIJA I PAPIROLOGIJA KOČE PETNJICA–BIOČA (FOTO I VIDEO)

Jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata za Petnjicu ušao je u fazu u kojoj više nije glavni problem gradnja, već administracija. Predstavnik kompanije Bemax tvrdi, a reporter portala se uvjerio na terenu, da su veliki djelovi trase spremni za nastavak radova i asfaltiranje, ali da izvođač mjesecima čeka rješavanje eksproprijacije, izmještanje stubova i trafostanice, odluke o pojedinim djelovima trase i potrebne naloge investitora – Uprave za saobraćaj. Zvanična dokumentacija pokazuje da je ugovor sa izvođačem bio potpisan još u decembru 2024, dok je javni interes za eksproprijaciju utvrđen tek u julu naredne godine.

Na putu od Petnjice prema Bioči danas se možda najbolje vidi kako višemilionska državna investicija može da se nađe između urađenog građevinskog posla i neriješenih administrativnih problema.

Na pojedinim dionicama trasa je proširena, izgrađeni su potporni zidovi, urađen tampon i praktično pripremljena podloga za asfalt. Na drugim mjestima radovi naglo prestaju, da bi se nekoliko stotina metara dalje ponovo nastavili.

A razlog, prema riječima predstavnika kompanije Bemax sa kojim smo obišli gotovo čitavu trasu, više nije pitanje kapaciteta izvođača.

Problem je – država.

Odnosno, neriješena eksproprijacija, papirologija, stubovi i trafostanica koji nijesu izmješteni sa buduće trase puta, pojedina tehnička rješenja i djelovi trase za koje još nema konačne odluke investitora.

Prema njegovim riječima, na različitim djelovima trase oko 7,5 kilometara puta dovedeno je do faze u kojoj se može nastaviti ka asfaltiranju, ali se radovi ne mogu povezati u jednu funkcionalnu cjelinu zato što na više mjesta ostaju neriješene parcele i drugi problemi.

„Čekamo. Čekamo već pola godine“, kaže predstavnik izvođača tokom obilaska gradilišta, objašnjavajući da kompanija bez odluka investitora ne može samostalno ulaziti na privatne parcele niti pomjerati energetsku infrastrukturu. Prema njegovim riječima, ukupno je oko 450 metara trase, raspoređenih na više lokacija, i dalje opterećeno neriješenim imovinsko-pravnim odnosima.

MAŠINE MOGU DA RADE – ALI NEMAJU GDJE

Slika na terenu prilično je apsurdna. Dok se na jednom dijelu puta vide završeni zemljani radovi i pripremljena trasa, na drugom se nailazi na nekoliko desetina ili stotina metara koji prekidaju kontinuitet gradilišta.

Izvođač tvrdi da zbog tih „preskakanja“ nema smisla ulaziti u masovnije asfaltiranje dok se ne obezbijedi nesmetan rad na cijeloj trasi i ne dobije odgovarajući nalog investitora.

„Ovdje ti je sve spremno za asfaltiranje. Više posla nema, sve je na asfalt“, objašnjava predstavnik Bemaxa na jednom od djelova puta.

Na pitanje zašto se onda ne asfaltira ono što je završeno, odgovor je da izvođač za takav posao mora dobiti nalog investitora i da prethodno moraju biti riješeni pravni i administrativni problemi. U kampu je, prema njegovim riječima, veliki dio mehanizacije praktično neangažovan.

„Pedeset mašina dolje leže, čeka da neko kaže – dajte ljudi, završavajte“, opisuje situaciju.

Takvo čekanje posebno je problematično jer ulazimo u septembar. Na sjeveru Crne Gore građevinska sezona je znatno kraća nego na jugu, pa svaki izgubljeni mjesec u periodu povoljnih vremenskih uslova dodatno komplikuje rokove.

A javnosti je početkom ove godine saopštavano da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak rekonstrukcije očekuje do proljeća 2027. godine.

UGOVOR POTPISAN U DECEMBRU, EKSPROPRIJACIJA RJEŠAVANA NAREDNOG LJETA

Upravo tu ova priča prestaje da bude samo pitanje jednog gradilišta i postaje pitanje načina na koji država priprema i vodi kapitalne projekte.

Ugovor sa kompanijom Bemax potpisan je 16. decembra 2024. godine, a njegova vrijednost, prema dokumentu Vlade, iznosi 11.341.126,29 eura sa PDV-om. Bemax je na javnom pozivu bio jedini ponuđač, dok je ugovoreni rok za završetak radova 18 mjeseci od uvođenja izvođača u posao.

Međutim, odluka kojom je utvrđen javni interes za eksproprijaciju nepokretnosti na dionici Gusare–Bioča objavljena je u Službenom listu tek 25. jula 2025. godine.

Samo nekoliko dana kasnije, 29. jula, Uprava za saobraćaj zatražila je od nadležnog ministarstva da Vlada da saglasnost za izvođenje pripremnih radova.

Još zanimljiviji detalj nalazi se u samom dokumentu Vlade od 31. jula 2025. U njemu se, nakon podatka da je ugovor sa Bemaxom potpisan više od sedam mjeseci ranije, navodi da će Uprava za saobraćaj tek podnijeti zahtjev za dobijanje građevinske dozvole za predmetni objekat. Radovi su potom praktično krenuli tokom avgusta.

Dakle, država je imala izvođača i potpisan višemilionski ugovor, a jedan od ključnih preduslova – eksproprijaciju – rješavala je neposredno pred izlazak građevinskih mašina na teren.

Da problem nije bio nepoznat potvrđuju i tadašnje javne izjave. Još 31. jula 2025. saopšteno je da su radovi prvobitno bili planirani za mart, ali da je do kašnjenja došlo upravo zbog eksproprijacije. Tada je rečeno da je taj problem „u velikoj mjeri riješen“.

Više od godinu kasnije, predstavnik izvođača upravo eksproprijaciju navodi kao glavni razlog zbog kojeg radovi sada ne mogu da se nastave punom dinamikom.

To otvara logično pitanje. Šta je zapravo bilo riješeno u ljeto prošle godine, a šta je ostavljeno da se rješava tokom same gradnje?

PROJEKAT SE MIJENJAO I NAKON IZLASKA NA TEREN

Problemi nijesu bili samo imovinsko-pravni. Predstavnik Bemaxa tvrdi da glavni projekat na početku nije u potpunosti odgovarao stvarnom stanju na terenu, posebno kada je riječ o rijeci i njenom ponašanju tokom velikih voda.

„Gradilište je krenulo sa problemom zato što projekat nije bio usaglašen sa stanjem na terenu“, navodi on, objašnjavajući da su pojedina prvobitno predviđena tehnička rješenja morala biti mijenjana i dopunjavana.

Prema njegovim riječima, upravo su iskustva sa nabujalom rijekom pokazala da neka projektovana rješenja nijesu bila dovoljna, nakon čega su urađene dopune projekta. Te tehničke probleme izvođač danas smatra uglavnom riješenim, dok je fokus ostao na eksproprijaciji i administrativnim preprekama. I taj dio ima zanimljivu predistoriju.

Glavni projekat puta nije nov. Još 2019. godine bio je raspisan javni poziv za njegovu izradu.

Pet godina kasnije, u martu 2024, raspisan je novi tender – ovoga puta za usaglašavanje glavnog projekta rekonstrukcije Bioča–Petnjica sa eurokodovima, kao preduslov za raspisivanje tendera za izvođenje radova.

To dodatno nameće pitanje kako je, poslije višegodišnje pripreme i dodatnog usaglašavanja dokumentacije, dio tehničkih problema ipak morao da se rješava tek kada je izvođač stigao na teren.

STUB I TRAFOSTANICA KOJI ČEKAJU OD POČETKA RADOVA

Posebno ilustrativan primjer institucionalne sporosti je energetska infrastruktura. Na jednom od djelova puta stub i trafostanica nalaze se na prostoru koji je potreban za završetak trase.

 

Predstavnik Bemaxa tvrdi da je problem poznat praktično od početka gradilišta i da je kompanija čak ponudila da o svom trošku uradi potreban građevinski dio posla kako bi trafostanica bila pomjerena svega nekoliko metara. Ali, kako kaže, izvođač to ne može uraditi samoinicijativno.

„Mi kao izvođači nudimo da ovo pomjerimo… sve bismo uradili, i stopu i sve. Samo da nam daju zeleno svjetlo“, kaže sagovornik, tvrdeći da se na saglasnost čeka od početka radova.

Nekoliko metara pomjeranja jednog energetskog objekta tako postaje prepreka da se spoje znatno duži, već pripremljeni djelovi saobraćajnice.

Upravo takvi primjeri najbolje pokazuju problem nedovoljne koordinacije državnih institucija i javnih preduzeća. Izvođač puta zavisi od institucije koja upravlja putem, ona od rješavanja imovinskih odnosa, a pojedini djelovi gradilišta dodatno od energetskih subjekata. Za građanina koji čeka novi put, međutim, rezultat je isti – radovi stoje.

NAJTEŽI PROBLEM ČEKA NA SAMOJ BIOČI

Jedan od najozbiljnijih otvorenih problema nalazi se na prilazu Bioči. Tu, prema riječima predstavnika izvođača, postoje neriješeni imovinski odnosi i protivljenje dijela mještana prolasku projektovane trase pored kuća. Razmatrane su i alternativne varijante.

Jedna podrazumijeva izmještanje trase na drugu stranu, ali bi zahtijevala izgradnju mosta, ozbiljno uređenje riječnog korita i velike potporne konstrukcije. Druga bi put vodila iznad kuća. Obje varijante, kako navodi sagovornik, dostavljene su nadležnima i čekaju odluku.

„Obje su varijante predložene Direkciji za saobraćaj. I to tako čeka“, kaže on.

Na drugom mjestu prepreka je objekat koji bi, prema projektu, morao biti uklonjen kako bi se dobila potrebna širina puta. I tu se ponovo dolazi do istog problema – izvođač ne može rješavati vlasničke odnose, niti može rušiti objekte dok postupak eksproprijacije ne bude završen.

PUT KOJI PETNJICI ZNAČI MNOGO VIŠE OD DEVET KILOMETARA ASFALTA

Ovo pritom nije bilo koja lokalna saobraćajnica. Uprava za saobraćaj je u junu ove godine vrijednost projekta navela kao 11,7 miliona eura, uz podatak da se rekonstruiše oko devet kilometara puta. Državna institucija sama naglašava da je riječ o najkraćoj vezi centra Petnjice sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje i alternativnom pravcu prema putu Berane–Rožaje. To je za Petnjicu ključna činjenica.

Opština danas nema kvalitetan direktan priključak na glavne magistralne koridore, a upravo bi ovaj pravac trebalo da bude jedna od njenih najvažnijih saobraćajnih veza.

Njegov značaj bi dodatno rastao izgradnjom nastavka autoputa Bar–Boljare. Planska dokumentacija predviđa petlju Crnča kao vezu autoputa sa magistralnim putem Berane–Bijelo Polje.

Na značaj puta ukazuje i činjenica da se uz samu trasu već pojavljuju privredne aktivnosti – kamenolomi i novi proizvodni pogoni – kojima je kvalitetna putna infrastruktura osnovni preduslov za poslovanje.

Zbog toga svaki mjesec zastoja ovdje nije samo pitanje pomjeranja roka za postavljanje asfalta. To je pitanje dostupnosti Petnjice, razvoja lokalne privrede, ulaganja i veze opštine sa budućim velikim saobraćajnim koridorima.

OD „RADOVI TEKU PLANIRANOM DINAMIKOM“ DO MAŠINA KOJE ČEKAJU

Prije samo nekoliko mjeseci javna slika projekta bila je potpuno drugačija. Krajem januara Radio Petnjica je, na osnovu tada dostupnih informacija, objavio da radovi teku planiranom dinamikom i da se završetak očekuje do proljeća 2027. U junu je Uprava za saobraćaj objavila fotografije gradilišta i ponovila značaj projekta. Krajem avgusta, međutim, slika sa terena je drugačija.

Veliki dio građevinskog posla jeste urađen. Upravo zbog toga je zastoj još vidljiviji.

Nema ovdje problema da izvođač tek treba da dopremi mašine ili organizuje gradilište. Mašine su tu. Ljudi su tu. Na značajnom dijelu puta izvedeni su ozbiljni radovi.

Ali između već završenih segmenata ostale su tačke na kojima država još nije završila svoj dio posla. I tu se nalazi suština problema.

Kod projekta vrijednog više od 11 miliona eura eksproprijacija, trase energetskih vodova, postojeći objekti i odnosi sa vlasnicima zemljišta ne bi smjeli da budu iznenađenje koje se rješava tek kada bager dođe do parcele.

To su pitanja koja ozbiljno pripremljen projekat mora da prepozna i, koliko god je moguće, zatvori prije nego što počne da teče rok izvođaču.

U suprotnom, građani dobijaju upravo ono što se sada može vidjeti između Petnjice i Bioče – kilometre novog puta koji su skoro spremni i mašine koje imaju šta da rade, ali čekaju da administracija sustigne gradilište.

A na sjeveru, gdje građevinska sezona ne traje dugo, država za takvo čekanje nema mnogo vremena.

SAMIR RASTODER

This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).

NE, GOSPODINE KNEŽEVIĆU – SVAKA SRPSKA KUĆA NEMA JEDNOG RATKA

Radio Petnjica
-
0
NE, GOSPODINE KNEŽEVIĆU – SVAKA SRPSKA KUĆA NEMA JEDNOG RATKA

Postoje dani kada čovjek, uprkos svemu što je vidio u ovih tridesetak godina, ipak ostane zatečen. Ne zato što nije znao ko šta politički misli. Ne zato što nije znao kakav odnos dio političke scene u Crnoj Gori ima prema ratovima devedesetih, Srebrenici, Bosni i Hercegovini i Ratku Mladiću. Nego zato što uvijek, izgleda naivno, vjeruješ da postoji neka granica.

Da postoji trenutak kada pred grobovima hiljada ljudi prestaje politika i da postoji makar minimum ljudskog stida.

Ovih dana smo saznali da za neke ta granica ne postoji.

Ratko Mladić nije čovjek o čijoj istorijskoj ulozi tek treba da se dogovore istoričari. Nije predmet političke interpretacije. Nije „za jedne heroj, za druge zločinac“, kako se to kukavički relativizuje po regionu.

On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

Međunarodni sud ga je osudio na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Presuda obuhvata, između ostalog, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN za taoce. Žalbeno vijeće je 2021. potvrdilo presudu i doživotnu kaznu.

Dakle, ovdje nema „naše“ i „vaše“ istine.  Postoji presuda, žrtve, grobnice,  i postoji izbor šta ćete sa tim činjenicama uraditi.

Milan Knežević je izabrao da napiše:

*„Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“

Ne, gospodine Kneževiću, svaka srpska kuća nema jednog Ratka.

I dobro je da nema.

U srpskim kućama žive milioni ljudi koji nikoga nijesu ubili, nikoga protjerali, nikome zapalili kuću i koji svoj nacionalni identitet ne mjere brojem tuđih grobova.

Zato je možda čak strašnije od veličanja Mladića pokušati njega pretvoriti u simbol cijelog naroda.

Ne činite to Srbima.

Ako već tražite čovjeka kojeg bi svaka kuća trebalo da poželi, onda se sjetite Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja koji je 1993. stao između četvorice naoružanih pripadnika Vojske Republike Srpske i svog komšije Bošnjaka Alena Glavovića. Srđana su zbog toga pretukli na smrt. Njegov otac Rade napisao je da je umro „vršeći svoju ljudsku dužnost“.

E, takvog bih Ratka, Milana, Srđana, Adnana ili Alena poželio svakoj kući.

Jer ljudskost nema naciju, kao što je nema ni zločin.

MANDIĆ I EVROPA KOJA SE NE UČI IZ TABELE

Andrija Mandić je nešto oprezniji.

On nije napisao Kneževićevu oda-herojstvu. Saopštio je da je Darku Mladiću, u svoje i ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće zbog smrti njegovog oca, kojeg je nazvao „generalom Ratkom Mladićem“.

Svako ima pravo da privatno izjavi saučešće porodici preminulog, ali Andrija Mandić nije privatno lice koje nakon 16 sati skida funkciju predsjednika Skupštine i ostavlja je na vješalici do sjutrašnjeg jutra.

On je predsjednik parlamenta države koja tvrdi da joj je članstvo u Evropskoj uniji glavni spoljnopolitički cilj.

I tu dolazimo do problema koji je mnogo veći od jednog telegrama.

Čini mi se da dio naših političara evropske integracije doživljava kao administrativni posao.

Zatvori poglavlje, usvoji zakon, popuni tabelu, pošalji izvještaj Briselu i dobij štrik.

Pa onda kući možeš da slaviš koga hoćeš.

Ne može.

Najveće pregovaračko poglavlje sa Evropskom unijom nema broj.

Zove se sistem vrijednosti.

I danas je Evropska komisija Crnoj Gori to morala nacrtati gotovo školskom kredom: veličanje ratnih zločinaca suprotno je najosnovnijim evropskim vrijednostima i za njega nema mjesta ni u Evropskoj uniji ni u državama kandidatima. Za Mladića su eksplicitno rekli: „Bio je ratni zločinac.“

To je cijela priča o našim evropskim integracijama u dvije rečenice.

Možemo zatvoriti sva poglavlja, prepisati kompletno evropsko zakonodavstvo, ispuniti svaki zahtjev.

Ali ako predsjedniku parlamenta i ljudima oko vlasti treba objašnjavati zašto se u Evropu ne ide sa pijetetom prema ljudima osuđenim za genocid, onda naš najveći problem nije nijedno otvoreno pregovaračko poglavlje.

Problem je ono koje još nijesmo otvorili u sebi.

A ONDA VUK KADIĆ

Ipak, priznajem da me je od svega najviše pogodila objava Vuka Kadića. Možda zato što sam sa njim radio više intervjua i imao pobočnih prijeteljkih, pa čak i rodbinskih veza.

Možda zato što je ljekar, obrazovan čovjek.

Čovjek čiji poziv počiva na jednoj od najplemenitijih ideja ljudske civilizacije – da je svaki ljudski život jednako vrijedan.

A onda pročitate: „Đenerale, đenerale, nek’ je tvojoj majci hvala, što junaka rodila je, da se srpstvu vrati slava! Putuj u vječnost!“

I ostanete bez dobrog odgovora.

Šta se dogodi u čovjeku koji može razumjeti najkomplikovaniji medicinski nalaz, a ne može ili neće da razumije nešto toliko jednostavno – da čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid ne nazivate junakom?

Kakva je to pregrada u ljudskom umu koja omogućava da znanje, obrazovanje i profesionalna reputacija stoje na jednoj strani, a na drugoj glorifikacija čovjeka pod čijom su komandom počinjeni neki od najstrašnijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata?

I tu dolazimo do stvari koja je mnogo ozbiljnija od Fejsbuka.

Ne tvrdim niti imam pravo da tvrdim da bi doktor Vuk Kadić ikada drugačije liječio nekoga zato što se zove Adnan, Mustafa ili Samir.

Ali imam pravo da pitam nešto drugo: Kako će se Adnan, Mustafa ili Samir osjećati kada sjutra sjednu preko puta njega i predaju mu svoj nalaz?

Hoće li imati isto povjerenje?

Jer medicina nije samo znanje, već i povjerenje.

Pacijent vam predaje svoje tijelo, svoj strah, svoju bolest, ponekad i život.

I kada ljekar javno nazove junakom čovjeka osuđenog za genocid nad pripadnicima naroda kojem taj pacijent pripada, onda je to povjerenje makar dovedeno u pitanje.

Ne zbog prezimena doktora,  nego zbog njegovih riječi.

To nije patetika, već užasavajuće ozbiljna stvar.

OVO VIŠE NIJE MARGINA

I problem više nije jedan Knežević, jedan Mandić ili jedan Kadić.

CGO je danas pobrojao čitav niz ljudi na državnim i javnim funkcijama koji su se od Mladića opraštali, iskazivali mu poštovanje ili ga veličali: od Marka Milačića i Darija Vraneša, preko Gorana Danilovića i Vladislava Dajkovića, do Vesne Bratić i drugih.

To znači da više ne govorimo o grafitu nekog klinca na zidu o anonimnom profilu sa društvenih mreža niti o grupi navijača.

Govorimo o ljudima koji sjede u institucijama, upravljaju javnim sistemima, predaju mladima, donose odluke i predstavljaju ovu državu.

A institucionalni apsurd ide toliko daleko da je Kabinet predsjednika države danas poručio da Crna Gora mora odbaciti veličanje i relativizaciju ratnih zločina, dok je savjetnik istog predsjednika Nebojša Vuksanović lajkovao upravo Kadićevu objavu u kojoj se Mladić naziva junakom.

To je današnja Crna Gora u jednoj slici.

Jedna institucija napiše evropsko saopštenje, njen funkcioner pritisne „like“ na suprotan sistem vrijednosti.

NIJE OVO PRIČA O MRTVOM MLADIĆU

I zato ovo zapravo više nije priča o Ratku Mladiću. Njegovu biografiju je istorija već zapisala, a sud pravosnažno presudio.

Ovo je priča o nama živima, o tome šta smo naučili ili, očigledno, nijesmo.

O tome kakvu Crnu Goru gradimo i šta ćemo jednog dana reći djeci kada nas pitaju kako je bilo moguće da se tri decenije poslije Srebrenice, iz institucija jedne evropske države, ratnom zločincu ponovo pjeva o slavi i junaštvu.

I nemojte mi tada pričati o nacionalnim osjećanjima.

Nacija koju morate braniti genocidom nema problem sa drugima.

Ima problem sa sobom.

Nemojte ni o tome da se „ne smiju vrijeđati osjećanja srpskog naroda“.

Najveća uvreda srpskom narodu upravo je Kneževićeva tvrdnja da „svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.

Nema i ne treba da ima.

Srpski narod ima svoje pisce, naučnike, ljekare, radnike, poštene ljude i svoje Srđane Aleksiće.

Ratko Mladić pripada jedino tamo gdje ga je smjestila pravosnažna presuda – među osuđene ratne zločince.

I što prije to postane banalna, nesporna činjenica, to ćemo prije moći da razgovaramo o pomirenju. Do tada, nemojmo se zavaravati.

Evropa nije broj zatvorenih poglavlja.

Evropa počinje onog trenutka kada smo sposobni da zločin nazovemo zločinom i kada je počinilac „naš“.

Sve prije toga je administracija.

A ovo što gledamo ovih dana nije put u Evropu.

Ovo je povratak u devedesete, samo sa evropskom zastavom na reveru.

SAMIR RASTODER (STANDARD)

https://standard.co.me/kolumne/ne-gospodine-knezevicu-svaka-srpska-kuca-nema-jednog-ratka

123...1.011Stranica 1 of 1.011