pred vama je novi portal radija Petnjica. Napravljen je sa idejom da objedini rasutu energiju Bihoraca širom planete i sublimira je u jednu tačku – razvoj zavičaja odakle smo svi potekli. Zato vas pozivamo da sugestijama, komentarima, fotografijama i ostalim vidovima komunikacije pomognete da ostvarimo zamišljeno.
U petak su mještani zaseoka ,,Mali Beograd” i zaseok Cikotići u Gornjoj Vrbici dobili asfalt u dužini 450metara.
Investicija od velikog značaja za sve mještane u ovom kraju, sa čim je saglasan i Isah Agović, koji je kazao za naš portal da je ovo investicija koju je on čekao pune 72 godine.
,,Ovo je od velikog značaja za sve ove ljude koji gravititaju na ovom području, ja lično čekam 72 godine da se ovaj put asfaltira. Bitno je raditi na unapređenju putne infrastrukture bez obzira gdje se nalazi, jer je put osnov za investicije i razvoj sredine danas.” Saopštio je Isah Agović mještanin ovog zaseoka.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović je istakao da će u Petnjici biti, u toku ove godine položeno 5km novog asfalta.
,,Nalazimo se u jednom lijepom zaseoku Gornje Vrbice, nekada su ga ljudi prozvali,,Mali Beograd” ne sasvim slučajno, nego je to bilo iz razloga, što su česte kuće i što su se ovi ljudi bili drugačiji od drugih, imali su mladost, energiju i bili su otvoreni za razna prijateljstva. Što se tiče ove investicije mi smo najavili ovu investiciju i na području naše opštine imaćemo oko 5km novog asfaltnog puta. Ovdje smo trenutno na dva pravca uradili po 450metara novog asfaltnog puta, Prisoje i u G.Vrbici putni pravac koji povezuje zaseok Cikotići”
Pored ove investicije plan je da se u Donjoj Vrbici u dužini od 300 metara asfaltira dionica puta koja vodi do mjesta zvanog Jabuka i zaseok Hodžići u dužini od 200metara u G. Vrbici.
Publikacija dokumentarnog filma “Tradicija muslimana Bijelog Polja i bihorskog kraja sa akcentom na kulturnu baštinu” uspješno je realizovana i sada je dostupna široj javnosti. Film se može pogledati kako putem društvenih mreža, tako i na YouTube kanalu autorice projekta, Jasmine Čindrak. Ovaj dokumentarni film predstavlja značajan doprinos očuvanju i promociji kulturne baštine muslimana Bijelog Polja i bihorskog kraja, pružajući gledaocima dublji uvid u bogatu tradiciju i običaje ovog područja. Poseban fokus ovog projekta stavljen je na dvije džamije koje predstavljaju primarni cilj filma: Gradsku džamiju u Bijelom Polju i Džamiju u Petnjici. Kroz detaljan prikaz ovih vjerskih objekata, film ističe njihovu istorijsku, vjersku i kulturnu važnost.
Pored Gradske džamije u Bijelom Polju i džamije u Petnjici, dokumentarni film također prikazuje druge značajne građevine kroz impresivne snimke iz drona, koji dodatno ističu bogatstvo kulturne baštine ovog područja. Ovi zračni kadrovi pružaju gledateljima jedinstven pogled na arhitekturu i istorijski ambijent, čime se dodatno naglašava značaj očuvanja kulturnog nasljeđa.
U planu je da u nekom narednom ili dopunjenom izdanju filma obuhvatimo i druge važne objekte kulturne baštine, kako bismo dodatno obogatili priču i pružili sveobuhvatan uvid u istorijsko i kulturno nasljeđe Bijelog Polja i bihorskog kraja.
Projekat je finansijski podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, čija podrška je bila ključna za realizaciju ovog značajnog dokumentarnog filma.
Serijal intervjua, koje iz broja u broj radim sa našim istaknutim intelektualcima, književnicima, naučnicima, kulturnim i javnim poslenicima, i ovaj put je fokusiran na zavičaj, lokalnu zajednicu i dijasporu kako bi najzad pronašli čarobnu formulu koja vodi promjenama i boljitku. Ovaj put razgovaram sa dr. Fehimom Koraćem redovnim profesorom Univerziteta u Sarajevu a razlog je vrlo jednostavan: profesor Korać je jedan od rijetkih Bihoraca koji se okitio svim naučnim i akademskim titulama i zvanjima a nijednog momenta nije odustao da se bori za napredak i pozitivne iskorake u svom rodnom kraju.
– Profesore Korać, od samog početka ste dio velikog projekta koji okuplja Sandžaklije u BiH a trenutno ste na čelu podružnice Petnjica. Recite nam u najkraćem kako je sve krenulo, koje su ideje vodilje i ciljevi poduhvata?
– Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka osnovano je 29. marta 1991. godine, kada su doneseni Statut i program rada, deklaracija te ustanovljeni organi Udruženja.
Od dana osnivanja do danas Udruženje zajedno sa svojim podružnicama dalo je nemjerljiv doprinos u jačanju svijesti građana porijeklom iz Sandžaka, kako za odbranu Bosne i Hercegovine, tako i za podršku narodima i građanima koji žive na prostoru Sandžaka.
Podružnica Petnjica je osnovana odmah nakon ponovnog formiranja opštine Petnjica. Prvi predsjednik je bio Ismet Ramčilović.
Naša namjera je da povežemo naše ljude sa Petnjicom u smislu da se ne skreće pažnja sa dešavanja u zavičaju. Itekako nam je stalo da Petnjici, a i nama, pomognemo u realizaciji projekata od životne važnosti.
U našoj podružnici imamo članova koji su vrijedni poslovni ljudi, univerzitetski profesori, inženjeri, pravnici, studenti, penzioneri i mnogi drugi sa čitavim nizom zanimanja. Tu leži naša snaga. Spremni smo da učestvujemo u svim aktivnostima. Važimo za jednu od najaktivnijih podružnica u Udruženju.
Organizovali smo promocije knjiga, časopisa, pozorišnih predstava, folklornih manifestacija, prikupljanju pomoći oni koji su u potrebi.
Značajan doprinos dajemo i aktivnostima oko pitanja deponija i upravljanju otpadom. Trenutno nam je akcenat na pokretanju projekta rekonstrukcije puta Petnjica – Miraj Brdo.
Naša najprepoznatljivija aktivnost je stipendiranje studenata i učenica koju provodimo svake godine.
– Koliko studenata ste do sada stipendirali, koliki je procenat onih koji su studije priveli kraju i kakva je regionalna zastupljenost stipendista?
– Udruženje godinama provodi tu aktivnost. Godišnje stipendiramo od 120 do 150 studenata i učenika slabijeg materijalnog stanja. Nemamo podatke koliko ih je završilo, ali mislim da su skoro svi završili ili su na dobrom putu da završe. Većina stipendista su sa područja Sandžaka. Posebno smo ponosni što godinama stipendiramo učenike i studente iz Srebrenice.
Puno je donatora, ljudi dobre volje koji znaju da je ulaganje u obrazovanje najisplativije. I mi iz Petnjice dajemo značajan udio tome. Osim članova podružnice koji daju svoj doprinos ima i onih koji daju sredstva za kompletnu stipendiju. Tu se naročito ističu profesor Izet Šabotić, biznismeni Senad Hajdarpašić i Haso Rastoder i ostali.
– Za skoro dvanaest godina preko naše podružnice odradili ste mnogo akcija koje su bile okrenute našoj opštini. Ima li neka koja je, po Vašem mišljenju, donijela neku konkretnu promjenu ili makar daje nadu da do takvih promjena može uskoro doći?
– Bilo je dosta akcija na raznim poljima. Meni je najvažnija ona koja je trenutno u centru pažnje, a to je pitanje upravljanja otpadom i podizanje svijesti o očuvanju okoline. Ja sam optimista u vezi toga. Svima je ugodno za oko vidjeti čiste ulice, puteve, livade… to ne košta puno a rezultati su vidljivi. Ne moramo čekati da nas prime u Evropsku uniju da bi nešto radili. To omogućava razvoj turizma, proizvodnje ogranske hrane bez pesticida, insekticida i ostalih rizičnih dodataka. Zemljište još nije opterećeno tim polutantima.
Pored toga, meni je bitno otvaranje Zavičajnog muzeja. Mi iz dijaspore smo uradili sve što je do nas. Elaborat je odavno predat opštini i tu se stalo. Niko ne zna zbog čega. Imamo načina i mogućnosti da pokažemo našu tradiciju i običaje. Nismo mi bez demografskih obilježja.
Ne mogu ignorisati i ostale aktivnosti jer samo oni zajedno garantuju da stvorimo prostor ugodan za život.
– Svi koji se iole bave perspektivom naše opštine i kraja slažu se da su naše realne razvojne šanse proizvodnja zdrave hrane i turizam. I jedno i drugo je nezamislivo bez zdrave životne sredine a svedok ste našeg odnosa prema prirodi. Rijeku smo ubili a kako se ponašamo, ubićemo sve što nam daje šansu za razvoj i opstanak. Kako preokrenuti postojeće ekostanje?
– Treba postaviti pretpostavke za održivo stanje. Rijeke su zagađene do nivoa da nema života u njima. Ne može opština planirati razvoj a da ne riješi pitanje kanalizacije. Ne treba rijeka biti recipijent. Izgrađen je kolektor otpadnih voda u Gusarama. Sve dok se ne izgradi kanalizaciona mreža nema smisla pokretati njegov rad.
Sistemski treba riješiti odvoz otpada. Na državi Crnoj Gori je da riješi pitanje regionalne deponije. Treba postaviti pitanje da li postojeće komunalno preduzeće svojim radom i kapacitetom može odgovoriti na te zahtjeve.
I ono što je najvažnije: svi ti problemi nastaju od neodgovornih pojedinaca. Nije opravdanje ako su kontejneri udaljeni. Ko voli da mu je smeće oko kuće? Kad pojedinac vodi računa o čistoći, onda neće biti nerješivih problema. Najzad, dobijanjem statusa opštine dobili smo i neke obaveze: treba se plaćati odvoz otpada, kao i vode. Samo na taj način se mogu stvoriti održivi uslovi za rad komunalnih preduzeća.
– Na prvi pogled izgleda da postoje sve pretpostavke da se i u našoj opštini pokrenu neki pozitivni procesi. Imamo opštinu, solidne prirodne resurse i kao najvažnije – ogromnu dijasporu. Ali nikako da nađemo model kako da se nešto ozbiljnije pokrene pa je potpuno opravdana strepnja da ovaj kraj uskoro ostaje prazan. Imate li formulu kako da se riješi ova zagonetka?
– Prirodni resursi nisu mnogostruki zato treba iskoristiti one što su tu. Prije svega u poljoprivredi su veliki potencijali. Samo tu treba upravljati na način da se tu otvore perspektive. Tu prije svega mislim na razvoj stočarstva, mljekarstva, voćarstva, povrtlarstva, pčelarstva, sakupljanja ljekovitog bilja itd. Uključiti stručnjake iz te oblasti, a u Petnjici ih ima. Pravo je zadovoljstvo vidjeti mlade ljude koji su našli svoj interes u ostanku u zavičaju i bavljenju poljoprivredom. Koliko god smatrali da nema perspektive u Petnjici oni otvaraju oči ljudima i vraćaju vjeru u naše ljude.
Zatim, jedna od značajnih grana je i turizam. On nije dovoljno ozbiljno shvaćen. Ni mi sami nismo svjesni koliki su tu potencijali. Tu treba stvoriti pretpostavke za to, prije svega uraditi putnu infrastrukturu. Bez povoljnih putnih kominikacija teško možemo dalje. Najbolji pokazatelj je izgrađeni put Petnjica – Berane. Odmah se vidi boljitak.
Prirodna bogatstva se mogu dati pod koncesiju, ali time pažljivo upravljati. Ako će korištenje koncesije dovesti do devastacije okoliša onda to nije dobro rješenje. Jedna od pogodnih prilika je izgradnja vjetroelektrana i solarnih elektrana. Tu imamo sasvih dobre uslove koji su neiscrpni. Izgradnja minihidroelektrana nije najbolje rješenje jer bi ugrozile i ono malo rijeka što nam je ostalo. Dalje, imamo dosta izvorišta vode visokog kvaliteta. Perspektiva je u izgradnji fabrike vode.
Sa šumom treba biti pažljiv. Imamo dosta šume. Ali ako se nemilosrdno eksploatiše onda se brzo iscrpi. Samo politika „odsjeci drvo – zasadi drvo“ ima smisla.
Kako bismo stvorili održivi razvoj i mogućnost za život dostojan čovjeka naravno da treba i raditi na razvoju privrede. Ako se stvore uslovi za dovođenje investitora onda tu može biti izlaz. Opština bi trebala izaći u susret davanjem povoljnih uslova za otvaranje preduzeća. Kada se osjeti podrška onda će imati interes za pokretanje privrede i zapošljavanje radnika. Tu bi naša dijaspora mogla da dâ svoj udio. Ne treba misliti da će otvaranjem privrednih subjekata biti samo jednostrano. Tu se očekuje profit koji se vraća vlasniku. Mogu se uključiti u formi konzorcija, pa udruženi mogu ostvariti velike projekte. Za očekivati je da radnici svojim radom mogu izdržavati svoje porodice da ne razmišljaju o odlasku. Samo zadovoljan radnik je dobar radnik.
Puno toga nedostaje u funkcionisanju zajednice. Razvojem privrede i to će se unaprijediti. Pored toga treba raditi i na razvoju kulture, školstva, sporta, zdravstva, očuvanju tradicije našeg naroda. Tu leži pravo bogatstvo.
Političke partije moraju shvatiti da interesi ne mogu biti uskostranački. Sve se mora raditi na dobrobit svih građana. Svima je u interesu da sve funkcioniše.
Koliko god ovo izgleda kao Utopija – ipak se to može ostvariti. Samo vjerovati u to i raditi stručno i pošteno.
– Svima, a Vama posebno, je jasno da sve ovo što ste pobrojali kao moguće pravce razvoja može biti ostvarivo samo uz adekvatnu komunalnu infrastrukturu. Nažalost, sve ove godine ništa ozbiljno nije preduzeto da se urade ključni putni pravci nego se gro budžetskih sredstava troši na neke razvojno manje važne, da ne kažem ”privatne“ puteve. Dio ste inicijative rekonstrukcije lokalno najvažnijeg puta Petnjica – Miraj Brdo. Je li ova ideja realna ili samo još jedna koja će poslije izbora završiti u ladicama odgovornih?
– Nažalost, to je tako. Svi smo sjedoci da se prave predizborne „crne palačinke“. Ništa nije kvalitetno urađeno. Narod treba da shvati da sve što se izgrađuje, da se radi njihovim novcem. Budžet se puni od poreza, PDV-a i ostalih načina prikupljanja. To je samo dato opštinskoj administraciji da upravlja time. Niti jedna stranka ili pojedinac neće ništa napraviti da se zove njegovim. Svaka čast donatorima, to je izvan toga. Moraju postojati prioriteti. A upravo ovaj putni pravac od Petnjice do Miraj Brda je ključni. Velika je frekvencija vozila. Povezuje puno mjesta. Treba računati na to da će se morati izvršiti eksproprijacija zemljišta. Tu ne bi smjelo da bude problema. Moramo biti svjesni da nam to treba. Tu se mogu pojaviti i problemi vezani za naše „običaje“: zauzmemo „jurtinu“ i obrađujemo. I to ostane „kao iza baba“. Kada dođe katastar i ustanovi da je to državna zemlja onda se bune. Najočitiji primjer je bila peripetija vezana za rekonstrukciju samog centra Petnjice.
Ima puno ljudi koji su svjesni da im trebaju dobri putevi, tako da sam optimista da ćemo to uspješno završiti. Ako su opštinski vijećnici predstavnici naroda, onda im je obaveza da podrže te inicijative. To je itekako realno. Imamo moćnu dijasporu koja to podržava. Bez tog puta smo slijepo crijevo. Također treba raditi i na otvaranju graničnog prelaza prema Tutinu, uz odgovarajući put.
– Već ste spomenuli da je jedan od prioriteta Vašeg djelovanja traženje najboljih realnih i održivih modela zaštite lokalne životne sredine. Protagonista ste te ideje od samog početka, koordinirali ste prvi okrugli sto na tu temu i jedan od pokretača neformalne viber grupe EKO Petnjica. Šta slijedi?
– U početku je jedna mala grupa ljudi dobre volje razmatralo ideju da se pozabavimo pitanjem zaštite životne sredine. Ta je grupa narasla na respektabilan broj, preko stotinu. Održali smo okrugli sto na temu: Očuvanje životne sredine – izazov i razvojna šansa opštine Petnjica, u avgustu 2024. godine. To nam je pokazalo da možemo biti optimisti. Zatim sam sa tom temom učestvovao na Međunarodnoj konferenciji o ekološkoj pedagogiji i ekološkoj psihologiji – RAZVOJ ODNOSA ČOVJEK-SREDINA KROZ PRIZMU EKOLOŠKE PEDAGOGIJE I PSIHOLOGIJE na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Uslijedila je aktivnost oko posjete zemljama zapada (Luksemburg, Slovenija) u cilju posjete firmama koje su zadužene za upravljanje otpadom. Naši volonteri su taj zadatak završili. Planirali smo da početkom avgusta 2025. godine prezentiramo rezultate tih posjeta i da razmijenimo iskustva.
Nakon toga je planirana Osnivačka skupština nevladine organizacije, radnog imena „Eko Petnjica“. Pripremljen je prijedlog Statuta NVO-a. Nadamo se da će biti veliki odziv za članstvo u njoj.
Cilj „Eko Petnjice“ je da iskoristimo znanje, volju i potrebu da pokrenemo stvari na bolje. U grupi imamo kompetentne stručnjake iz te oblasti. U jednom trenutku se stekao utisak da smo mi konkurenti opštinskoj administraciji i komunalnom preduzeću. To je pogrešna percepcija. Upravo suprotno. Mi trebamo biti u sinergiji sa njima, da zajednički dođemo do cilja.
Treba naglasiti da ovdje nemamo nekog ko je iznad ostalih. Svi smo ravnopravni. Sve ideje su dobrodošle. I ponosni smo na to što nema nikakve političke konotacije, samo dobra volja dobrih ljudi.
– Opšti je utisak i mišljenje sve većeg broja ljudi, posebno dijaspore, da i kod nas postoje ozbiljni razvojni potencijali ali da su sve društvene (tranzicijske) anomalije, od kojih boluje skoro cijeli ex-YU prostor, u malim sredinama kao što je naša još više izoštrene, i ozbiljna su kočnica svakom progresu i napretku. Birači u mnogim crnogorskim opštinama na lokalnim izborima sve više okreću leđa etabliranim strankama, prepoznajući ih kao interesne zajednice grupe ljudi koji umjesto da su servis zajednici, istu su podčinili vlastitim interesima, te se spas traži u pojedincima, grupama i pokretima koji mogu donijeti prijeko potrebne promjene. Je li i u Petnjici sazrela svijest za takvu alternativu na narednim lokalnim izborima?
– Nikada se nisam miješao u političke prilike u Petnjici. Smatram da ako nemam odgovornost onda nemam ni pravo da se uplićem. Promjene na izborima su svakako poželjne. Svi koji su na vlasti moraju imati utisak da su privremeno tu, nema vječnih. Samo tako će imati motiva da rade za dobro svih. Što su duže na vlasti to se više ponašaju kao da je to njihova babovina. To se razgrana u svim pravcima. Teško se onda boriti sa „dubokom državom“. I kad dođe do promjena treba očekivati opstrukcije što nije dobro. U posjetama Petnjici vidio sam da postoji kapacitet da se nešto dešava u tom smislu. Ima dosta mladih koji obećavaju.
Veliki potencijal je i u saradnji sa dijasporom. Tamo ima puno onih koji žele pomoći. Nije pomoć samo u sakupljanju novca. Treba saslušati i dobre ideje koje će usmjeriti aktivnosti ka razvoju kraja.
– Profesore Korać, hvala Vam što ste govorili za našu reviju. I na samom kraju jedno uobičajeno pitanje – imate li neku poruku, sugestiju ili savjet Bihorcima ma gdje bili?
– Razne životne prilike su nas rastjerale po čitavom svijetu. Koji su to ljudski potencijali. Posebno mi je zadovoljstvo vidjeti kako je osviještena druga generacija naših zemljaka. Srce mi je veliko kao Trebević. Ponekad zamišljam kako bi bilo kada bi se svi vratili nazad. Pa bili bismo bolji od Silikonske doline. I Crna Gora bi nam bila tijesna. Nema kakvih zanimanja tu nema. Čak ima i mornara, za astronaute još nisam čuo. Možda i njih ima.
Bilo bi toga još puno, puno. Uz kahvu u Petnjici bi se otvorile ideje kojih nije malo. Takav ambijent otvara dušu i onda počinju razgovori „od Kulina bana pa do naših dana“.
Koliko god da nam je lijepo u regionu i zemljama zapada Evrope i dalje, ipak nas zavičaj vuče. Da vidimo naše kuće, staze, kamenje, brda, rijeke… za nas su oni najljepši.
Na SVEČANOJ AKADEMIJI održanoj 27.06. povodom 75 godina postojanja Planinarskog Saveza Crne Gore, PSK Bihor je nagrađen diplomom za doprinos razvoju planinarstva, a Rejhan Ramčilović je nagrađen srebrnom značkom za postignute rezultate i doprinos razvoju planinarstva.
Iz PSK Bihor su se zahvalili Planinarskom Savezu Crne Gore na prepoznatom radu i trudi kluba iz Petnjice .
“Ovo će biti samo podstrek i vjetar u leđa da nastavimo još jače i aktivnije da promovišemo našu državu, prirodu u njoj kao i zdrave stilove života. Planinarenje nije samo šetnja, to je upoznavanje sa samim sobom i ljudima oko sebe, niđe se ne stiče povjerenje i prijateljstvo kao na planini. Vedro do sljedećeg gledanja u planini”, poručili su iz PSK Bihor.
U produkciji NVO Centar za kulturu Bihor štampana je zbirka nagrađenih i odabranih priča Žubor Bihora, koja sadrži preko dvadeset autorskih pripovijesti, koje su tematski različite, ali povezane motivima zavičajnog pamćenja.
Kako konstatuje profesorica Sajma Feratović:
„Autori su semantički argumentovano predstavili odnose u porodici i u društvu, uključujući svo bogatstvo jezika, čime se osjeća lahkoća razumijevanja radnje i poistovjećivanja sa likovima. Posebna poruka koja je provučena kroz sve priče jeste i pedagoška funkcija svakog slova svih priča, koje bi mogle da se nađu u obaveznoj školskoj udžbeničkoj literaturi jezika i književnosti u Crnoj Gori. Umjetnički okvir u kome se odvija radnja pun je simbolike iskazane u širokom spektru univerzalnih poruka i značenja. Tu je i neizbježnost krivice ‘jednog čovjeka’ pred usudom vremena, običajima, moralnim normama ili, jednostavno, pred prostim prihvatanjem ili neprihvatanjem.” – zapisala je Feratović.
Konkurs Festivala priče Zavičajne staze učinio je da Bihor postane inspiracija mnogima, kazao je pjesnik Faiz Softić:
„O pričama koje čine ovu knjigu dovoljno je reći da svaka od njih ima svoju posebnost i zračak koji nagovještava da se svaki od ovih autora, zavisno od svog rada i posvećenosti, može jednoga dana ispeti na tron – na onu najvišu stepenicu kojom se penju literarni stvaraoci. Tu želju u njima treba raspirivati, puhnuti im pod krila i poželjeti srećan let prema nebu na kojem sijaju zvijezde Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronje, Safeta Sijarića… i mnogih drugih koji su, iz bihorskih nedođija, stali u red najpoznatijih književnika Balkana i Evrope. Za kraj valja posebno napomenuti da je ovaj festival putem Konkursa za najbolju kratku priču inspirisanu Bihorom, podigao i učvrstio one mostove među ljudima koje su neljudi srušili, vjerujući da su ih zauvijek satrli. Nisu! Ne daju to pregaoci okupljeni oko ideje festivala i veliki broj autora sa prostora bivše nam domovine.” Poručio je Softić.
Zbornik Žubor Bihora biće predstavljen u okviru XVIII Festivala u Petnjici, prije saopštavanja odluke stručnog žirija koje su priče zavrijedile nagrade za ovo ljeto.
Spisak priča u zborniku „Žubor Bihora“
Nagrađene priče:
Kemal Musić – Zemlja (prvonagrađena), Sefadin Korać – Tu je, babi, sine (drugonagrađena), Ljerka Petković – Paukova mreža (trećenagrađena), Braho Adrović – Đukina feredža (specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja).
Odabrane priče:
Saladin Dino Burdžović – Sjaj i bijeda jedne sandžačke ljubavi, Senada Užičanin – Slana laguna, Kemal Musić – Snijeg, Mustafa Balje – Lebedina krila, Alen Kalajdžija – Život među dvije krajnje govorne tačke, Abid Jarić – Bihorski zeleni konj, Refadija-Pepa Abdić – Amanet, Mehmet – Gajtan za moj vrat, Ruždija Kočan – Memkino kazivanje, Rafet Mulić – Aršlama, Božidar Prorčić – Tajna derviševog dnevnika, Reho Ramčilović – Bidova pogibija, Senka Rastoder – Povratak u Zadar, Mirsad Rastoder – Babova kuća.
Poklon-priče za pamćenje:
Refik Ličina – Gurabije, Ilja Sijarić – Ja sam ona carica, Safet Hadrović Vrbički – Sevap.
Zbornik Žubor Bihora predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o kulturnoj i književnoj snazi Bihora. On je istovremeno i zbir riječi i zbir sjećanja, zbir duhovnosti i zbir mostova koji se obnavljaju kroz književnost. Ovaj projekat potvrđuje da Bihor ne prestaje da inspiriše i da glasovi njegovih pisaca, i mladih i afirmisanih, mogu dosegnuti književne visine dostojne najvažnijih autora našeg vremena. U kontekstu savremene književnosti, Crne Gore, Festival Zavičajne staze potvrđuje neprocjenjiv značaj kulturnih inicijativa koje čuvaju identitet i pamćenje naroda. Bihor je kroz ovu zbirku postao metafora trajanja, pripadanja i umjetničke snage prožete najljepšim arabeskama.
Zbornik je štampan uz podršku Fonda za ostvarivanje manjinskih prava, kroz projekat Kazivart i Žubor Bihora, čime je još jednom potvrđena važnost institucionalne podrške kulturnim inicijativama koje njeguju identitet, jezik i pamćenje manjinskih zajednica u Crnoj Gori.
U fer i korektnoj igri, dana 29. juna je u prostorijama ZK Bihor završen još jedan memorijalni turnir u zingu posvećen neprikosnovenom zaljubljniku u ovu kartašku igru – Nedžibu Nelju Cikotiću.
Turnir je otvorio Remzija Hajdarpašić, pojasnio pravila igre, a onda je počelo.
Nadmetalo se četrnaest ekipa, uglavnom članova udruženja ZK Bihor i na kraju se odvojili najbolji:
III mjesto – Emir Alomerović i Nermin Isović;
II mjesto – Remzija Hajdarpašić i Sadat Ramdedović
I mjesto i prelazni pehar zablistao je u rukama Šaba Kršića i Hajra Halilovića.
Pobjednicima je pehar uručio Sabit Šabotić.
Bilo je ovo još jedno druženje uz puni respekt protivnika, onako kako i dolikuje jednom od najrespektabilniji udruženja u dijaspori čiji članovi dolaze mahom iz Crne Gore i Sandžaka.
Pobjednicima i osvajačima sva tri mjesta u utorak će, 1. jula, uz skromnu svečanos, biti uručene diplome.
Ovo je najbolji način da ne zaboravimo one koji su bili sa nama, a danas ih nema.
Rahmetli Nedžib Neljo Cikotić je to zaslužio svojim čestitim životom i posvjećenošću ovoj igri.
Opravdana pauza, koja je poslužila da se poredaju neki ovozemaljski prioriteti i da se ispune primarne dunjalučke obaveze, koje svaki smrtnik ima prema Stvoritelju, su mi nevjerovatno jako dobro došle. Ovorile su neke nove spiritualne osjećaje i proširile poglede na ovozemaljsko bitisanje, na prostor i vrijeme u kojem živimo.
Ideja o otkrovenju i samom objavljivanju kolumne ”Propast“, koja je imala za cilj da se jasnije predoče dobro poznati problemi i da se približe građanima Bihora, što oni jako dobro znaju, vide, čuju i osjećaju, naravno ukoliko nijesu uskraćeni za ta tjelesna čula.
Činjenica je i to da među nama, na veliku žalost ima pojedinaca koji su lišeni jednog od tih blagodati, što neosporno mora da bude prihvatljivo, ali samo za taj hendikep, i nikako se ne smije uzeti kao opravdanje za otupljivanje preostalih čula i osjećanja.
Šta hoću ovim da kažem?
Da pojednostavim.
Kako je uopšte moguće da je izostala reakcija građana Petnjice na ovo ponižavanje u kontinuitetu, na tlačenje, na gaženje i sve prisutniju represiju kojima su izloženi posljednjih bezmalo dvadesetak godina.
Kako je sistematski srozano i skoro iskorijenjeno elementarno prijekopotrebno dostojanstvo čovjeka u Bihoru, koji skoro do savršenstva mazohistički trpi, i bespotrebno preživljava raznorazne vidove uništavanja i omalovažavanja, a da nema ama baš nikakvu potrebu da reaguje.
Ako izuzmemo neko skorije sitno prepucavanje preko društvenih mreža, kao reakciju na kolumnu ”Propast“, nije bilo neke značajnije halabuke. Ponizno su Bihorci odćutali i redovne i učestale prekide struje, i prečestu obustavu snadbijevanja vodom, ćute i na sve češće izlive kanalizacije u samom centru. Da sve ne nabrajam.
Kao da se sve to narod Bihora ne tiče.
Kao da se živi u blagostanju i izobilju, a ne u očitoj bijedi, rastrgani i amputirani od svojih najmilijih, po dunjaluku razagnatih, brutalno ućutkani, jeftino kupljeni i prežvakani i ispljunuti na ledinu.
Kako je neshvatljivo i bez ijednog objašnjenja Bihorac pristao da bude obmanut i opet i iznova prevaren od istih ljudi i istih sistema. Da uporno vegetira na rubu siromaštva dok pojedinim muljatorima ”deveta psima melje“.
Ovdje je jasno zakazala i teorija čuvenog Italijanskog filosofa Vilfreda Pareta, oca i tvorca teorija elite, koji nam je odavno jasno dokazao da, narod može da istrpi ogromnu nemaštinu i siromaštvo, ali da se obavezno pobuni na selektivnu pravdu ili nepravdu, što je kod nas neobjašnjivo izostalo.
Kako je Bihorac dozvolio da ga iz iste rupe nekoliko puta ujede ista zmija.
Još stotinu puta, kako i zašto ostaje bez pravog i adekvatnog odgovora.
Ako bi se preterano opterećivao prošlim vremenom, više nego koliko bi mi poslužilo radi ozbiljnijeg sagledavanja i kvalitetnijeg planiranja budućnosti, potrošio bih dragocjeno vrijeme na bespotrebnu analizu, koju sumnjam da bi neko iz mase čitalaca ozbiljnije shvatio i nešto konkretno preduzeo.
Jedan od najvećih razloga, po meni je odsustvo elite. Kada si uskraćen za elitu, onda si i obezglavljen i nesvesno si dopustio da miševi kolo vode.
Nedavna i nekako stidljiva najava da će se ubrzo formirati pokret koji će preuzeti odgovornost i ozbiljnije napraviti konkretne korake u pravcu smjene vlasti na lokalu, slutilo je na neke prave poteze i bio je u nekom kao šapatom tihom pominjanju da se brzo oformi i da stane na crtu Đoši i njegovoj ”jagnjećoj brigadi“.
Šta se dešava sa tim Pokretom za Petnjicu? Dokle se stiglo? Zašto se nije krenulo u žestoku ofanzivu, u opštu i opsežniju mobilizaciju potencijalnih nosilaca željno iščekivanih promjena, čak šta više u otvoren poziv glasačkom tijelu da se masovno odazovu i svrgnu sa vlasti ove dokazane nesposobnjakoviće i dželate.
Kako je moguće da su idejni tvorci tog pokreta previdjeli i zapostavili najači adut i neosporni džoker, dijesporu i ljude koji su dokazani, neosporni i istrajni borci za Bihor i za Petnjicu.
Nekako mi upada u oči da su totalno pogrešno navođeni nekim ljudima familijarno uvrzenim sa čelnicima u Bošnjačkoj stranci, koja je zamislila da taj Pokret bude neko njihovo istureno odjeljenje, kojima će pružiti nekakvu logističku podršku u svrgavanju njihovog glavnog suparnika oličenog u liku i djelu (čitaj nedjelu) predsjednika Opštine.
Gdje su potrošena dragocjena dva-tri mjeseca od samog pominjanja formiranja i osnivanja tog pokreta? Zašto se jalovo izgubilo toliko dragocjeno vrijeme? Izgleda da mit o predsjedniku Opštine ide daleko ispred njih, i da ih vratolomno sputava da išta urade. Dok je taj isti predsjednik uveliko započeo tihu kampanju, i ne prestaje da je vodi.
Jesu li slučajni njegovi česti odlasci u Luxembourg? Njegova najjača baza.
Je li ovo slučajno ili je bio idealan momenat za puštanje one rasvjete prema Gusarama?
Je li slučajna najava sanacije i nanovo tanko premazivanje asfaltnim zakrpama seoskih putnih pravaca, prvo prema Kožarima, pa nakon toga za MZ Savin Bor, Bor i Kruščicu? Iznova se pominju neki poljoprivredni projekti, neke raspodjele, neke donacije, nova radna mjesta itd.
Hajde.
Kao da se ne znamo.
Iz svega se kristalno jasno nadzire samo grčevita borba za njihove patrikularne, političke, partijske i lične interese. Ne bore se oni za nešto što je stvar neke veće univerzalnije pravde već, samo da koriste i da grickaju postojeće privilegije i da sačuvaju položaje.
Stipu gatiBo, što je svojevremeno Tifa najbolje opjevao onu što mu se klela.
Dok ste se vi iz Pokreta fokusirali na jednog jedinog čovjeka, čvrsto ubijeđeni u njegovu superiornost i sposobnost, a pritom pokazali neodlučnost i sebičnost da mnogo šire otvorite bazu, fundament iz kojeg bi se garantovano nametnule valjane ideje i dobitna strategija, a samim tim i najbolja riješenja, predsjednik svojom utabanom stazom, provjerenom mašinerijom grabi i nanovo zamazuje oči biračkom tijelu, jeftinim ali neosporno prljavim političkim poenima.
Jeste li vi iz Pokreta primijetili otvoreni haos i redovima DPS-a, kako na državnom, tako i na lokalnom nivou, gdje su, i ćoravom vidljiva unutrašnja žestoka pucanja i neskriveno nezadovoljstvo drugog ešalona koji ima jasne aspiracije da napravi rokadu, jer osjećaju da im je ovo posljednja šansa da se dokopaju željenog pijedestala i barem neke, koliko tolike političke besmrtnosti, pred neizbježni poraz te famozne lopovske politike?
Jeste li pokušali iskoristiti taj haos i takvu situaciju i njihovim redovima kako bi se minimum ozbiljno politički etablirali ili barem, za početak došli do ušiju tih istih jeftinih glasova? Baš tih glasača koji još jedino gaje nadu u dijasporu, i koji, ako ćemo pravo direktno i odlučuju.
Ostalo vam je jako malo vremena da se konsolidujete, da pokrenete prave ljude, samo sa najiskrenijim idejama, i da se u jednom zaletu brzo ispravite i munjevito prestrojite, alarmirate jednu kritičnu masu ljudi koja će imati potreban kvalitet da se izbori za neophodne promjene.
Ponavljam i posljednji put upozoravam, ukoliko se ne raširi front, i objedini veliki broj provjerenih ljudi iz okruženja i iz dijaspore, progutaće vas Đoša, da ne osjeti. Gutao je i jače protivnike.
Ukoliko vi iz tog Pokreta shvatite da je nužno da se otvorite u širinu, i pozovete provjerene i odane ljude, zepriječit ćete Đoši u grlu te ga sigurno politički nokautirati i arhivirati za sva vremena.
Dokazat će vam se, na žalost, jako brzo, da nije dovoljna samo pusta želja i eventualno finansijska potpora, već je presudno sirovo znanje, iskustvo i istrajnost u toj političkoj borbi. Potrebno je hitno oko sebe okupiti Bihorce koji imaju jedini i iskreni interes da se ovdje bolje živi. Da ovo bude naš Bihorski centar svijeta, a ne da nas više bude na nekom tradicionalnom vašaru u Luxembourgu nego u cijelom gornjem Bihoru.
Ključno i bezuslovno u širokom luku moraju da se zaobiđu i prevaziđeni ljudi i prevaziđene ideje, koji nikako i ni po čemu ne pripadaju Bihoru. Treba im se velikodušno zahvaliti na sve moguće dosadašnje doprinose, na humanitarne angažmane i raznorazne korisne aktivnosti, i obavezno ih propisno distancirati, jer ovo je naš dio posla.
Ovo moraju Bihorci da iznesu.
Za kraj bih imao samo jednu želju, a to je da krajnje ozbiljno shvatite ove iskrene preporuke i sugestije, i da jedino zajedno i jedino udruženi možemo smijeniti ove lezileboviće sa vlasti.
Jedino ozbiljnom selekcijom bez unaprijed određenih favorita, garantovano će alarmirati i pokrenuti ključne ljudske potencijale u toj borbi.
To što se desilo jednom od građana Petnjice, dešava se često mnogima iz Bihora i primjer je i odnosa ostatka Crne Gore prema Petnjici, ali i onome što Petnjica šalje kao svoju sliku van opštinskog atara.
Naime, nakon što je “junak” naše priče, građanin Petnjice, kontaktirao kompaniju “Ekutuniverzal” da mu dostave šator za dijete, jer u ponudi jasno piše da proizvode dostavljaju do svih gradova Crne Gore, “ljubazni” predstavnik te firme mu je odgovorio da dostave za Petnjicu nema jer, smatra on, “PETNJICA NIJE GRAD”?!
“Petnjica nije grad već selo koje ima administrativni značaj kao sjedište opštine. Ima neke karakteristike urbanog naselja, ali po veličini i strukturi ne ispunjava uslove da bude kalsifikovano kao grad” napisao je u poruci samoproglašeni sociolog iz kompanije “Ekutuniverzal”.
Nakon još par poruka i ubjeđivanja, stvari su ostale na istom. Kurir ne dolazi u Petnjicu jer Petnjica nije grad, i tačka.
Petnjičanin je ostao bez šatora, kompanija bez zarade, kurir bez posla, a Petnjica jasno oslikana iz usta samoproglašenog sociologa i demografa kompanije “Ekutuniverzal”.
Osim što je ovako neprofesionalan odnos za kritiku, možda je vrijeme i Petnjičani da se zapitaju – ZAŠTO NAS VIDE KAO KASABU, pokušaj sela da postane grad, iako smo zvanično već deset godina samostalna opština.
U okviru 27. tradicionalne manifestacije Opštine Novi Grad Sarajevo, 20. i 21. juna 2025. godine, održan je 9. Međunarodni festival folklora i tradicionalne muzike – IFF “Novogradski dani 2025”, u organizaciji Opštine Novi Grad Sarajevo i Asocijacije BH Folk Fest Sarajevo.
Festival je održan u predivnom ambijentu Centra za kulturu, sport i rekreaciju “Safet Zajko”, a okupio je više od 350 učesnika – folkloraša i muzičara iz Bosne i Hercegovine, Turske, Sjeverne Makedonije, Srbije, Crne Gore i Slovenije. Članovi KUD-a“ Bihor“ su s ponosom predstavljali Crnu Goru i svoj kraj, izvodeći dvije koreografije: “Vrsuta” i “Zulino kolo”.
Naši članovi su i ovog puta pokazali izuzetnu energiju, vještinu i ljubav prema tradiciji, ostavivši snažan utisak na publiku i učesnike festivala. Program festivala bio je bogat i raznolik, a atmosferu su krasili duh zajedništva i međukulturne razmjene.
IZ KUD-a se zahvaljuju organizatorima a posebno Sahudinu Kačaru na toplom gostoprimstvu i pozivu da naši članovi i ove godinu budu učesnici ovog renomiranog festivala od njegovog samog početka, što predstavlja čast i tradiciju koju s ponosom njeguju. Tokom boravka, učesnici su osim festivalskog programa imali priliku da se prošetaju Sarajevom i da obiđu mnoge znamenitosti. U povratku Petnjički folkloraši su obišli most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, čime su dodatno obogatili svoje iskustvo ovog nezaboravnog putovanja.
Sa članovima KUD-a „Bihor“ putovao je i Fazlija Ličina koji je i ovog puta kao i ranije sponzorisao dio troškova putovanja.
Radujemo se narednim susretima i nastavku prijateljstava koja folklor gradi među narodima i kulturama.
