Prije nešto više od dvanaest godina Petnjica je ponovo dobila status opštine i započela jedan od najzahtjevnijih institucionalnih i razvojnih procesa u savremenoj istoriji Bihora. Od improvizovanih kancelarija i gotovo prazne kase do velikih infrastrukturnih projekata i vidljivih promjena na terenu – put je bio dug i složen. U razgovoru za Reviju Bihor, predsjednik Opštine Samir Agović govori o ključnim postignućima, propuštenim šansama, ali i planovima koji bi Petnjicu iz nekadašnje saobraćajne i razvojne periferije trebalo da pretvore u otvoreno i perspektivno područje.

Razgovor vodio: Faiz Softić, urednik revije Bihor

— Gospodine predsjedniče, Revija Bihor Vas je u jednom od ranijih brojeva predstavila naslovom „Čovjek koji je preporodio Bihor“.
Smatrate li da je taj naslov opravdan i šta biste Vi, iz današnje perspektive, izdvojili kao najvažnije rezultate i projekte u periodu od ponovnog dobijanja statusa opštine do danas

– Najprije, hvala na prilici da govorim za Reviju, list koji je poseban i koji ima visoko vrijednu ulogu: oslikava život i rad ljudi i otvara razne teme, kako u dijaspori, tako i u zavičaju.

Što se tiče Vašeg konkretnog pitanja o realnosti poruke „Čovjek koji je preporodio Bihor“, trebalo bi mnogo prostora za širu elaboraciju. Međutim, budući da se to tiče mene lično i mog rada, ostavićemo da vrijeme to potvrdi ili demantuje. Ono što jeste činjenica jeste da sam, obavljajući ovu funkciju svih ovih godina, ulagao sve svoje lične potencijale kako bismo ostvarili ukupni napredak i razvoj ove sredine.

Moje svjesno, savjesno i iskreno opredjeljenje bilo je da služim svojim građanima sa najodgovornije pozicije u opštini. Ta odluka datira još prije prvih lokalnih izbora, kada sam, u tom vremenu, podnio ostavku na izuzetno reprezentativnu funkciju predsjednika Skupštine opštine Berane. To je bila najveća pozicija u istoriji Berana koju je obavljao neko ko je autentični Bihorac. Po ocjeni javnosti i relevantnih ljudi, opšte je mišljenje da sam tu poziciju obavljao na vrlo uspješan način. Drago mi je, ne zato što sam bio prvi na takvoj funkciji, već zato što građane koje sam predstavljao nijesam iznevjerio niti razočarao. O tom periodu mogao bih govoriti mnogo šire nekom drugom prilikom, jer je bio pun burnih i izazovnih momenata.

Ovom prilikom samo podsjećam: podnio sam ostavku i odlučio da u kampanji pred prve lokalne izbore ponudim viziju razvoja sredine – uz ličnu odgovornost, političko opredjeljenje i tadašnju partijsku podršku. Svi razumiju da je to bio lični izazov, jer su u svakom izbornom procesu mogući različiti ishodi, često i izborna iznenađenja. Dakle, niko tada nije mogao predvidjeti konačni rezultat, iako smo mi bili uvjereni da nudimo najbolji program.

Izbornom voljom građana i podrškom koju smo dobili, sjeo sam u „najtežu stolicu“ u Crnoj Gori, a vjerujem i šire. Teret i izazovi koji su se odjednom spustili na politička pleća jednog čovjeka zahtijevali su snagu, istrajnost, mudrost i posvećenost. Taj kontekst je još jasniji kada se zna da u tom trenutku gotovo niko nije imao iskustvo ni ekspertsko znanje za rad u lokalnoj upravi.

Nadam se da ćete mi vjerovati i Vi i Vaši čitaoci kada kažem da je proteklih desetak godina bilo vrijeme napornog i odgovornog rada nas u lokalnoj administraciji. Rezultati su mjerljivi: poboljšani su uslovi za život građana, unaprijeđena je infrastruktura – saobraćajna, komunalna i društvena.

Posebno smo ostvarili zapažene rezultate u kulturi. Afirmisali smo naše nasljeđe koje je bogato, ali je, nažalost, u ranijem periodu bilo gotovo nepoznato široj javnosti. Brojni književni, likovni, naučni i zabavni programi okupljali su publiku u sali Centra za kulturu i odgovorno tvrdim – a to nije samo moj utisak, već i mišljenje ljudi prepoznatih u ovim oblastima – da je Petnjica nadmašila samu sebe i postala prepoznatljiva na kulturnoj mapi Crne Gore.

Za uspjeh u bilo kojoj oblasti morate odgovorno raditi i biti predani poslu. Sjećam se samog početka rada u samostalnoj opštini, dobijenoj kroz višedecenijsku proceduru. Nikada neću zaboraviti trenutak kada smo, praktično preko noći, od mjesne zajednice postali opština, a nijesmo imali ni elementarne uslove za rad.

Gotovo pola godine nijesmo imali početna finansijska sredstva. Taj period je bio izuzetno težak i stekli smo utisak da su određeni politički krugovi i neformalni centri moći priželjkivali da, zbog takve situacije, kažemo: „Ne, nama ne treba opština, vratite nas u pređašnje stanje.“

Ovo navodim kao upečatljiv detalj iz tog perioda, uz naglasak da nijesmo imali ni adekvatan administrativni prostor ni tehničku opremu. Ipak, na improvizovan način, uz elan i odlučnost, radili smo i u takvim uslovima.

Danas, kada to sagledamo iz ove perspektive, ostvaren je nevjerovatan uspjeh. To najbolje razumiju oni koji su stvarali institucije u uslovima koji nijesu adekvatni. Zato moramo više poštovati i cijeniti rezultate koji su mjerljivi i lako prepoznatljivi: kako je bilo prije desetak godina, a kako je sada.

Zaključujem: vrijeme je „majstorsko rešeto“, kaže narodna mudrost. Uvjeren sam da će se i ovo vrijeme pokazati kao vrijeme uspjeha i progresa, bez obzira na to što znam kakva su bila očekivanja i kakva je realnost po brojnim pitanjima.

Za ovu priliku posebno ističem tadašnje opredjeljenje koje je bilo ključno za dalji put. Odredili smo hitne prioritete: brzo formiranje organizacionih jedinica u lokalnoj samoupravi, istovremeno iniciranje otvaranja državnih institucija, planiranje i ulaganje u nedostajuću infrastrukturu (saobraćajnu, komunalnu i društvenu), kadrovsko jačanje, borbu za finansijska sredstva i materijalno-tehničke uslove, uspostavljanje saradnje sa državnim i međunarodnim institucijama i organizacijama, te usvajanje odluka i akata neophodnih da se stvore pretpostavke za rad opštine. Na tim temeljnim opredjeljenjima krenuli smo korak po korak. Uvjeravam Vas – nije bilo nimalo lako. Išli smo naprijed, nekad brže, nekad sporije, ali korake unazad nijesmo pravili. Teško je bilo nositi se s laičkim shvatanjima, neutemeljenim kritikama i često bez šire podrške, ali svjesni odgovornosti, jačali smo karakter i nepokolebljivo težili zacrtanim ciljevima.

— Gdje, po Vašem mišljenju, leže najveći promašaji lokalne uprave u proteklom periodu i ko za njih snosi odgovornost?

– Dozvolite da kažem da u radu lokalne uprave ne bi smjelo da bude „promašaja“ u smislu neodgovornosti, ali bih to kvalifikovao ovako: bilo je uspjeha i mnoge aktivnosti su se pozitivno odvijale, međutim, kao objektivan čovjek, znam da smo u pojedinim segmentima ostvarili manji učinak u odnosu na zacrtane ciljeve ili realna očekivanja.

Svjestan sam da nema idealne vlasti i da svaka vlast ima propuste i manjkavosti. Rad lokalne uprave je veoma kompleksan: široka je lepeza obaveza i nadležnosti. Da biste postigli maksimalan uspjeh, morate imati jasnu viziju, strategiju i raspoložive potencijale – ljudske, tehničke, prirodne i druge. Pravo pitanje je koliko Petnjica tih potencijala ima, odnosno koliko ih je imala u početnom periodu.

Kada objektivno sagledamo naš rad u tom kontekstu, ocjena je da smo, uprkos ograničenjima, pozitivno djelovali. Ipak, potpuno iskreno – a to sam više puta javno saopštio – najmanje uspjeha ostvareno je u segmentu komunalnih djelatnosti, odnosno u rješavanju problema deponovanja komunalnog otpada.

I pored činjenice da smo kroz rad tri komisije u prethodnom periodu pokušali da, od jedanaest markiranih lokacija, izaberemo najbolju za privremenu deponiju, nijesmo uspjeli. Glavni razlog bio je otpor lokalnog stanovništva na svaku od kandidovanih lokacija.

Moram da naglasim i da nijesmo imali gotovo nikakvu podršku centralne vlasti, iako smo uporno tražili pomoć i podnosili brojne zahtjeve i inicijative. Iskreno mi je žao što je izostala reakcija nadležnih.

Ovo pitanje se ne može u nedogled tretirati kao neriješeno. Jedan od prioriteta u ovoj godini biće rješavanje ovog problema. S druge strane, nažalost, imamo i veliki broj sugrađana koji nesavjesno odlažu otpad, zagađujući životnu sredinu. Kada bi svako od nas bio odgovoran makar toliko da otpad iz sopstvenog domaćinstva odloži na mjesta gdje postoje uslovi – odnosno gdje je Komunalno preduzeće postavilo kontejnere – naša sredina bi bila mnogo čistija. Te loše navike moramo mijenjati.

Naš akcenat ove godine biće maksimalan, a očekujem da će i država konačno biti spremna da nam pomogne, posebno kada je riječ o lokaciji za deponiju.

Zahvalan sam eko-aktivistima i Komunalnom preduzeću koji stalno uklanjaju otpad, ali se, nažalost, poslije njihovih aktivnosti nesavjesnim ponašanjem brzo stvara isti problem, često na istim lokacijama. Zato apelujem da to prestane i da nam odgovoran odnos prema prirodi postane životna navika.

— Najavljivali ste reformske iskorake u oblastima poljoprivrede, turizma, drvoprerade, korišćenja hidropotencijala i unapređenja ekologije. Šta je konkretno urađeno, a šta je ostalo nerealizovano i zbog čega?

– Vaše pitanje je široko postavljeno, ali pokušaću da odgovorim jasno.

Kada je u pitanju poljoprivreda, odnosno uloga opštine u ovoj grani, smatram da smo ostvarili zapažen uspjeh. Bavili smo se ruralnom infrastrukturom – putnom i vodovodnom. Rješavali smo brojne pojedinačne zahtjeve domaćinstava kroz subvencije za nabavku sitne mehanizacije i druge potrebe na gazdinstvima: obezbjeđivanje vode, pojilišta i osvjetljenja na katunima. Sama činjenica da se danas do gotovo svakog mjesta gdje domaćini izdižu stoku može stići vozilom govori više od riječi. Do pojedinih katuna dolazi se i asfaltom, što je do nedavno bila „misaona imenica“.

Turizam je značajan potencijal i uvjeren sam da postoji još prostora da se resursi bolje iskoriste. Međutim, za razliku od poljoprivrede, ovdje nema mnogo zainteresovanih subjekata. Ipak, sada postoji oko deset novih turističkih privrednika, što pokazuje blagi rast. Postoji jedno etno-selo, dva su u izgradnji, a najavljeni su i novi projekti. Urađeno je dosta na promociji potencijala preko TO Petnjica, a manifestacije u prirodi bile su odlična prilika da se prepozna ljepota našeg krajolika.

Kada je riječ o drvopreradi, ocijenili smo da se sektor ne koristi onoliko koliko bi mogao. Postoji nekoliko malih porodičnih firmi koje se bave obradom drveta i više njih koje se bave rezanjem građe. Šumski potencijal je nesporan, ali se nedovoljno koristi za finalne proizvode zbog manjka kvalitetnih privatnih inicijativa. Opština kroz koncesione naknade ostvaruje određene prihode, ali smatram da bi oni trebalo da budu veći, jer je riječ o prirodnom bogatstvu naše opštine koje je u državnom vlasništvu.

Što se tiče hidropotencijala, sjećate se da sam često razgovarao sa ljudima iz dijaspore i pokušavao da ih ohrabrim da investiraju u male hidroelektrane, dok je to zakonski bilo moguće. Postojala je mogućnost da opštine daju saglasnosti za postrojenja do jednog megavata. Nažalost, nije bilo interesovanja – osim jedne kompanije iz Češke, koja je kasnije odustala iz nama nepoznatih razloga.

Uvjeren sam da bi oni koji su tada investirali danas već imali povraćaj uloženog, jer se takve investicije, prema ocjeni stručnjaka, vraćaju za oko pet godina. Čista energija nam je potrebna. Ostaje da se vidi da li će u budućnosti biti nove šanse da se energija naših pet rijeka iskoristi za održivi razvoj. To bi značilo i nova radna mjesta i dodatne prihode opštini.

Dozvolite mi i jednu digresiju: pozivam zainteresovane pojedince ili kompanije da investiraju u solarnu energiju. To je trenutno veliki trend u Crnoj Gori, a na području naše opštine postoji izuzetan potencijal.

— Jedan od najuočljivijih problema u Petnjici i cijelom Bihoru jeste pitanje otpada. Potoci i prirodni ambijent sve češće liče na divlje deponije. Kako ocjenjujete rad komunalnih službi i šta lokalna vlast konkretno preduzima da se ovo stanje promijeni?

– Na dio pitanja već sam djelimično odgovorio. Što se tiče Komunalnog preduzeća i komunalne policije, mogu reći sljedeće: veoma brzo smo formirali Komunalno preduzeće, koje je, kao i sama opština, počelo rad gotovo bez uslova. Vremenom smo ga kadrovski i materijalno-tehnički osnažili, tako da sada ima realne mogućnosti za kvalitetniji rad, uz veću posvećenost zaposlenih. Ipak, rezultati moraju biti još bolji.

Najveći problem ostaje nedostatak deponije, a to je obaveza opštine: da obezbijedi optimalne uslove za prikupljanje i skladištenje otpada. Budžetom za 2026. godinu predvidjeli smo značajna sredstva za unapređenje rada Komunalnog preduzeća.

Kada riješimo pitanja o kojima govorim, Komunalno preduzeće će proširiti aktivnosti i na ruralna područja, a ne samo na zonu užeg jezgra Petnjice. Uočili smo da komunalna policija djeluje preventivno, ali mora pokazati veću spremnost da primjenjuje zakonom dozvoljene mjere. Postoji prostor za unapređenje, i kroz jačanje kadrova i kroz bolje materijalno-tehničke uslove, kako za preduzeće, tako i za komunalnu policiju.

Kada je riječ o održavanju puteva u ljetnjim i zimskim uslovima, smatram da smo odgovorniji od mnogih opština u okruženju. Evo, u trenutku dok odgovaram na pitanja, pao je snijeg na čitavom prostoru, a za 7–8 sati gotovo svi putevi bili su prohodni. U tom segmentu možemo biti ponosni.

— S obzirom na količinu plastičnog otpada, zašto do sada nije pronađeno sistemsko rješenje, poput nabavke prese za plastiku, pogotovo imajući u vidu da u Podgorici postoje centri za otkup, a da je dijaspora spremna pomoći?

– Žao mi je što nijeste upoznati sa činjenicom da smo, u saradnji sa Opštinom Đakovica i nevladinim organizacijama iz Peći i Rožaja, prije nekoliko godina izgradili transfer stanicu   pored regionalnog puta Stjenice–Podvade.

Međutim, ono još nije stavljeno u funkciju zbog neriješenog pitanja napajanja električnom energijom. Napominjem da opština nije vodila projekat, iako je finansiran sredstvima EU. Projektom nije precizirano na koji način i ko treba da obezbijedi struju.

Kada smo uočili problem, obraćali smo se na više adresa, ali pitanje još nije riješeno. Opština je spremna da finansira izgradnju stubne trafostanice, ali komunikacija sa nadležnima iz elektroprivrede ide veoma sporo. Iako smo problem predstavili njihovom rukovodstvu, još nijesmo dobili saglasnost. Bićemo istrajni da se ovo pitanje konačno riješi.

— Na području Opštine Petnjica realizovani su značajni infrastrukturni projekti – neki su završeni, neki su u toku. Iako su finansirani iz državnih i egalizacionih fondova, Vi ste bili ključni u njihovom usmjeravanju. Koje infrastrukturne projekte smatrate najvažnijim za dugoročni razvoj Bihora?

– Hvala na pitanju i datoj konstataciji. Svi realizovani projekti, kao i oni koji su u toku ili tek treba da počnu, rezultat su inicijativa lokalne uprave: mi smo ih pokretali, pripremali tehničku dokumentaciju i kandidovali prema kapitalnom budžetu Vlade Crne Gore.

Za ovu priliku izdvajam: put Berane–Podvade–Petnjica, čija vrijednost prelazi 12 miliona eura; izgradnju administrativne zgrade za lokalnu upravu i zgrade za državne organe, ukupne vrijednosti blizu 2 miliona eura. Inicirali smo i rekonstrukciju zgrade MUP-a; nažalost, nije prihvaćena ideja nadogradnje, već samo rekonstrukcija postojećeg objekta. Završena je i zgrada socijalnog stanovanja, vrijedna oko 400.000 eura.

U modernizaciji lokalnih puteva napravili smo ogroman iskorak: asfaltirano je oko 120 kilometara lokalnih puteva, vrijednosti preko milion eura. Posebno ističem doprinos dijaspore, koja je finansijski pomagala izgradnju puteva u svojim selima i zaseocima – to je veliki zajednički uspjeh.

Koristili smo i sredstva IFAD programa i bili jedina opština na sjeveroistoku Crne Gore koja je iskoristila taj fond za izgradnju više putnih pravaca. Zahvaljujući tome, asfalt je stigao do Kruščice, Miraj-brda, Kaličkog brda, Trpeškog brda, najudaljenijih zaseoka u Gornjoj Vrbici, do Orahova i drugih mjesta.

Riješili smo vodosnabdijevanje u Savinom Boru, a privodimo kraju projekat Murovsko vrelo za oko 650 domaćinstava. Voda je stigla do Bara, Tucanja, Godočelja, Johovice, Jasikovice, Pecka, a ostalo je još nekoliko zaseoka u Radmancima. Iako se dugo gradi, to će biti jedan od najvećih projekata vodosnabdijevanja, ne samo za korisnike već i za opštinu i državu, jer obuhvata široko ruralno područje.

Posebno značajan projekat je rekonstrukcija puta Bioča–Petnjica, vrijedna oko 11,7 miliona eura, koja se realizuje u saradnji sa Upravom za saobraćaj. Očekujemo i povećanje vrijednosti zbog izmjena tehničke dokumentacije i imovinsko-pravnih pitanja. Opština je ovaj projekat inicirala još 2017. godine i obezbijedila izradu projektne dokumentacije.

Snažno insistiramo da se nastavi rekonstrukcija regionalnog puta Trpezi–Kalače.

Sa ponosom najavljujem novi projekat: put Petnjica–Savin Bor–granica sa Srbijom. Opština je izdvojila 100.000 eura za projektovanje dionice duge 28 kilometara, a dokumentacija je u završnoj fazi. Realizacijom tih projekata Petnjica će od „slijepog crijeva“ postati tranzitno područje, čime se prevazilazi saobraćajna izolovanost i ostvaruju ciljevi planirani još 2014. godine.

Takođe, u fazi smo zaključivanja ugovora za izradu projektne dokumentacije za lokalne putne pravce Petnjica–Tucanje, u Vrbici put Kraka–Agovića rijeka i u Trpezima put Kutnje brdo–ambulanta.

Smatram da je naš veliki uspjeh i naše opredjeljenje to što baštinimo antifašizam, multietičnost, kao i sve što smo činili na emancipaciji naše sredine.

Petnjica je mnogo inkluzivnija, s visokim stepenom društveno – političke kohezije; to je svojevrstan uspjeh naše zajednice.

— Iseljavanje stanovništva ostaje jedan od najvećih problema. Ipak, bilježe se i povratci. Kako gledate na te procese i šta lokalna uprava može realno učiniti?

– Saglasan sam da je iseljavanje, posebno mladih, nenadoknadiv gubitak. Nema napretka ni razvoja bez mladih, radno sposobnih ljudi. To pritiska čitavu zemlju i region, ali se čini da je nama posebno teško, jer se to dešava više od jednog vijeka.

Siguran sam da, da nijesmo izgubili status opštine 1957. godine, danas bi nas bilo više u Petnjici. Zato je objedinjena ideja vraćanja statusa opštine bila ispravna, nužna i životno važna. Vrijeme je pokazalo da to nije bio etnoromantičarski projekat, kako su neki pokušavali da ga prikažu, već projekat suštinske važnosti za opstanak.

Iseljavanje nije zaustavljeno, ali je ublaženo i, kao što ste i sami primijetili, ima povrataka. Biću iskren: lokalna uprava sama ne može riješiti ovaj problem. Mi, u okviru mogućnosti, olakšavamo život građana: stvaramo uslove za male i srednje biznise, podržavamo mlade poljoprivrednike, pomažemo školovanje i studiranje djece iz porodica koje nijesu u zavidnoj finansijskoj situaciji.

Projekti infrastrukture, kao i pomoć u rješavanju stambenih uslova za više od 50 domaćinstava, uz podršku dijaspore, a posebno gospodina Izeta Rastodera iz Slovenije, konkretni su primjeri.

Moramo uvažiti i to da nemamo izdašna prirodna bogatstva kao neke druge sredine, pa smo manje zanimljivi investitorima. Ipak, pratimo situaciju i činimo sve da proces odlaska ublažimo. Ohrabruje činjenica da gospodin Adis Ramdedović izgradnjom nove fabrike otvara novu stranicu u našoj opštini. Imamo i desetak mladih, ambicioznih ljudi koji svojim porodičnim biznisima ruše stereotipe da Petnjica nije mjesto za život.

Dakle, postoji nukleus i novo sjeme koje će dati plodove. Treba vjerovati i snažiti takve inicijative. Istovremeno, ne propuštamo priliku da ministarstvima i Vladi ukažemo da je potreban mnogo snažniji pristup ovom problemu na nivou cijelog sjevera, a samim tim i Petnjice.

— Već duže postoji ideja o izgradnji Bihorske kuće pisaca. Kako gledate na inicijativu i ima li institucionalnu podršku?

– Lokalna uprava ima senzibilitet za književne stvaraoce, kulturne programe i ono što je prava umjetnost, tradicija i nasljeđe. Da bi se kultura dodatno afirmisala, potrebni su uslovi. Što se tiče Bihorske kuće pisaca, više sam nego saglasan: lično to podržavam i vjerujem da će sazreti vrijeme da se udari kamen temeljac.

Naravno, trebaju i muzej, sportska hala, samostalni vrtić, Dom zdravlja… Za sve to treba novac, kadar i prostor. Nadam se da ćemo, kada završimo kapitalne projekte u saobraćajnoj infrastrukturi, moći snažnije da se posvetimo i ovome.

— U javnosti se povremeno pojavljuju tvrdnje da opština favorizuje određene firme. Kako odgovarate?

– Kada vlast obavljate odgovorno i objektivno, takve tvrdnje uglavnom nemaju utemeljenje. Svjestan sam da vlast može „pokvariti ljude“ i da ponekad tvrdnje mogu biti i objektivne, ali u našem slučaju procedure su jasne.

Javne nabavke su zakonski transparentne: objavljuju se elektronski i dostupne su svim zainteresovanim subjektima. Mene više opterećuje nizak nivo zainteresovanih firmi da budu konkurentne i ispune uslove. Na primjer, za sanaciju gradskog vodovoda tender je raspisivan dva puta i niko se nije javio.

Građevinske firme se suočavaju s nedostatkom radne snage, poskupljenjem materijala i radova. Sličan problem imaju gotovo sve opštine na sjeveru: nedostatak kvalitetnih izvođača. Ako postoji percepcija favorizovanja, smatram da je neobjektivna. Ne možete nekoga favorizovati na javnom nadmetanju, jer konkurencija i pravni mehanizmi postoje: svako ko osjeti diskriminaciju ima pravo žalbe.

Naš stav je da, kad god je moguće i kad procedure dozvoljavaju, treba angažovati izvođače iz naše opštine – ne na štetu drugih, već radi jačanja domaće radne snage. U kriznim situacijama, naše firme i vlasnici mehanizacije reaguju prvi, na prvi poziv.

— Nakon završetka puta Bioča–Gusare, koje nove projekte građani mogu očekivati?

– Dinamika radova na putu Bioča–Gusare odvija se planirano. Već sada se na terenu prepoznaju elementi buduće saobraćajnice sa dvije kolovozne trake širinom preko šest metara. Projekat je urađen po eurokodu, dakle po najsavremenijim standardima. Ovaj put je davnašnja ideja mještana, stara gotovo pola vijeka.

Zajedno smo stvarali uslove da dođe do realizacije: kroz rad Režijskog odbora, koji je vodio gospodin Nadžip Kočan, podršku lokalnog stanovništva, dijaspore, uz skromnu pomoć nekadašnje opštine Berane i opštine Bijelo Polje, urađen je drugi proboj i saobraćaj je funkcionisao koliko-toliko. Bilo je i povremenih ulaganja Ministarstva saobraćaja, odnosno Direkcije za saobraćaj.

Posebno sam ponosan što je lokalna uprava inicirala i obezbijedila sredstva za izradu tehničke dokumentacije, i što smo projekat kandidovali za kapitalni budžet Vlade Crne Gore. Dugo nije bilo razumijevanja, ali došlo je vrijeme i za to. Boravak premijera Spajića u Petnjici, prilikom polaganja kamena temeljca za fabriku u Lješnici, iskoristili smo da mu predočimo da imamo spreman projekat i da je ovaj put naša nova razvojna šansa.

Radovao sam se kada sam dobio vijest da dolaze građevinske mašine i da radovi počinju. Bez obzira na pokušaje da se zasluge pripišu pojedincima, istina je jasna: put je rezultat zajedničkog napora građana, dijaspore i lokalne uprave. To je naša nova žila kucavica.

Jedan od najznačajnijih projekata u oblasti „zelenih“ investicija je „Regulacija korita rijeke Popče sa kanalizacionom mrežom za otpadne vode“, vrijedan 8,7 miliona eura. Dobio je zeleno svjetlo za finansiranje iz kapitalnog budžeta Vlade, što najbolje demantuje narativ da opština nema projekte. Očekujemo da Ministarstvo javnih radova raspiše tender, a opština je već obezbijedila preko 170.000 eura za eksproprijaciju. Realizacijom projekta biće priveden namjeni biljni prečišćivač otpadnih voda izgrađen ranije u Gusarama.

U ovoj godini očekujem izbor izvođača za rekonstrukciju vodovoda koji napaja centar Petnjice (500.000 eura). Nastavljamo poboljšanje ulične rasvjete, izgradnju šetališta iznad zgrade opštine, rekonstrukciju ulice od džamije do vunovlačare (ukoliko se riješe imovinski odnosi). Nastavićemo modernizaciju lokalnih puteva i izgradnju novih vodovoda.

Bićemo posvećeni i izradi projekata za sportsku infrastrukturu, gradski trg i muzej. Do sada nijesmo dobili podršku Ministarstva kulture za rekonstrukciju Kule Kršića, ali ne odustajemo: obratićemo se i međunarodnim institucijama koje djeluju u Crnoj Gori. Riješili smo prilazni put ka tom objektu.

Radićemo i na unapređenju servisa za građane, posebno u ruralnim područjima – kada je riječ o javnom prevozu, stambenim uslovima i drugim životnim pitanjima.

Na kraju, svim Vašim čitaocima i Vama lično želim uspješnu i berićetnu godinu u koju smo zakoračili.