Kad sam bila mala roditelji su me ohrabrili da budem najbolja verzija same sebe, a nikad kopija nečega što već postoji. Htjeli su da budem srećna. Baš zbog toga su mi ostavili prostora da formiram svoj karakter i da budem kritična, prvenstveno prema sebi, pa onda i prema drugima. Ohrabrili su me da učim jezike, da proputujem cijeli svijet i da upoznam druge kulture.
Odgojili su me tako da ljude iz svoje okoline ne klasifikujem na osnovu njihove boje kože, zemlje porijekla, religijske pripadnosti ili socijanog odnosno društvenog statusa. Naučili su me da ljude dijelim na dobre i loše i da čak i onim lošima dajem šansu, da ih ne isključujem iz života. Do današnjeg dana prolazim kroz život sa ovim, za mene, velikim etičkim vrijednostima koje me prate dvadeset i pet godina.
Naravno, nisam uvijek dobro prošla s principima i vrijednostima po kojima živim. I to je uredu, pošto smo različiti i svako ima svoj način života i mišljenja. U momentima sumnje u sebe, pa i u druge, često pitam svoje roditelje: „Zašto neki ljudi uzvraćaju samo mržnjom, i ako im nista loše nisam učinila? Je li moj način komunikacije sa ljudima pogrešan? Da li ja treba da se promjenim?“
Moji roditelji mi onda odgovaraju, da trebam da budem strpljiva i razumna. I da će sve doći na svoje.
Sigurno se pitate: Čemu ovaj uvod? Evo, hoću da vam objasnim.
Već duže vrijeme sa brigom posmatram razvoj novostvorene opštine Petnjice. Naravno tu ima i nekih pozitivnih novosti, kao sto je npr. osnivanje Radio Petnjice, koja pruža mogućnost i platformu za praćenje aktuelnih događaja vezanih za ovaj kraj kao i za razmjenu ideja i mišljenja sa različitim tematskim sadržajima.
Nažalost postoje i negativni efekti. Dozvoljavamo da se sve više rascijepimo, da se izoliramo, i vezu prema opštini Berane, čiji smo dio decenijama bili, raskinemo. Ne koristimo našu tek dobijenu slobodu, da bi se „zdravo“ razvili. Mi se razvijamo u nazad i gazimo našu tek dobijenu šansu, da budemo jedan kosmopolitički primjer drugim opštinama, pa i državi. Da budemo opština koja pravi politiku za sve građane, gde mišljenje žena i dijece ima istu težinu kao mišljenje muškaraca. Gde dialog ne znači samo kritizirati nego nešto činiti.
Došla sam do jednog momenta, gdje nijesam više izdržala da ništa ne kažem. Imam svoj glas. Imam svoj stav. I htjela sam, morala sam da kažem to što mislim – jer ćutanje uvjek znaći saglasnost.
Kao što je poneko od vas već pročitao, postala sam malo aktivnija na društvenoj mreži Fejsbuk, tačnije na stranici Radija Petnjice. Pisala sam komentare na različite teme, kao što je npr. veliko prisutstvo beranske policije u Petnjici, članak da nemamo drugu državu osim naše lijepe Crne Gore, ljutnja jednog petnjickog političara što je od policije opomenut da je sa zatamnjenim prozorem od auta kršio zakon i ideja za promnjenu imena petnjičke škole, pošto je sadašnje ime beransko.
U svojim komentarim sam pisala o jedinstvu, o ideji jednog zajedničkog crnogorskog identiteta. Identitet koji muslimane, pravoslavce i katolike ujedini a ne dijeli. Identitet koji svim manjinama daje osjećaj da su dio jednog društva. Propagirala sam ljubav prema sebi i državi i probala da pojasnim, da je naše SJUTRA rezultat naših današnjih dijela.
Bila sam veoma srećna, što sam putem privatnih poruka kao i preko mnogobrojnih komentara uspjela da izazivam velike reakcije. Imalo je naravno i reakcija koje su bile negativne.
Tada, prije nedjelju dana došao je opet taj momenat, kad je u meni bilo sumnje. Ali ovaj put nisam sumnjala u sebe, već u to sto sam sve pročitala. Bila sam veoma začuđena koliko mržnje je bilo u pojedinim komentarima drugih osoba. Bilo mi je važno da razjasnim, da nas izolacija, pogotovo u ovom današnjem vremenu, dovodi samo u propast. Martin Luter King, koji se borio za prava ljudi sa crnom kožom, bio je taj koji je rekao: „ Ne možemo dugo preživjeti, ako u jednom geografsko ujedinjenom svijetu budemo umno podjeljeni.“ Izolacija za njega NIKAD nije bila opcija. LJUBAV jeste.
Čitala sam, da sam „izgubljena duša“, da nisam dobro odgojena, da se trebam prisjećati genocida koji su vršeni nad Bošnjacima itd. a ne znaju uopšte ko sam ja, ko mi je familija, ne samo sa očeve strane, nego i sa majčine strane. Više znam o genocidu i protjerivanju nego mnogi koji pišu takve neukusne komentare, ali nećemo sad o tome, pošto nam valja ići naprijed. Vrhunac negativnih komentara su bila dva aspekta, koji su mi više bili smiješni nego što su me pogađali. Pojedini su pisali da sam nacionalista zato sto sam rekla da sam ja i Muslimanka i Crnogorka i da nikad ne mogu da budem samo jedno od toga. A kao drugo sam bila korigovana zato što sam u jednom komentaru napisala „Dobar dan“ a ne „Selam“ ili „Merhaba“.
Napomena koja je uvijek bila konstanta, jeste, da ja kao žensko nemam pojma, niti bi ja trebala da mislim, već da se šminkam i uljepšavam samo za vas muškarce. Jadne su supruge istih tih muškaraca koji mi pišu takve komentare. Ja nisam glupa, moralna sam a mislim čak i da sam lijepa. Budite tako emancipovani i pružite mogućnosti Vašim lijepšim polovinama da ponegdje i nešto prokomentarišu. Poslije toga sigurno nećete više biti iznenađeni da i jedno žensko ima glavu sa kojom može da misli. Ali nećemo sad o tome. Idemo dalje…
Poslije tih komentara postavljala sam sebi slijedeća pitanja:
Zašto nekome smeta što ga ja pozravljam sa riječima: „Dobar dan“? Kao pojašnjene: Pozdrav „Dobar dan“ koji se može prevesti na sve svjetske jezike i koji se sastoji od – sad crnogorskih – riječi dobar i dan sami za sebe nemaju nikakvu religioznu niti nacionalističku komponentu, kao sto ni „Bonjour“ (francuski) ili „Guten Tag“ (njemački) to nemaju. Zašto nekome smeta što ja koristim taj pozdrav? Zašto moram da koristim turski ili arapski jezik kad nam je naš jezik dao divne riječi kojima možemo nekome poželjeti dobar dan? I zašto ne može svako sam da odluči kakvu će formu pozdrava da upotrijebi?
I zašto sam dobila titulu nacionalistkinje? Zato što sam za to, da slavimo različitost? Zato što mi je dosta da sebe i ljude dijelim po nacionalnoj i religioznoj pripadnosti? Da se neprirodno izoliram i ako tu ima toliko toga što nas povezuje? I to sve samo da bi se udvarala nekim tkz. „mainstream“om?
Ja kažem ne.
Neću da me taj neki mainstream tjera uza zid, gde se moram odlučiti, da li hoću da budem Bošnjakinja ili Crnogorka, gde ću biti ocijenjena po tome, da li ću reći dobar dan ili merhaba, gde cu biti osuđena zato što apeliram na to da se približavamo a ne djelimo.
Srećom su pozitivni komentari i poruke, pune ohrabrenja, bile u većini. Pisali su mi ljudi koji su bili prijatno iznenađeni čitajući moje komentare. To su bili ljudi, koji su mi pisali, da im je dosta mržnje i da hoće promjene.
Albert Einstein je jednom rekao, da je veoma depresivno živjeti u vremenu u kojem je lakše razbiti atom, nego jednu predrasudu. Nemam ambicije da izbrišem predrasude svih ljudi, niti ja to mogu. Ali hoću da stvorim jednu platformu, odnosno da budem inicijator za to, da ljudi različitog mišljenja dobiju hrabrost da kažu šta misle bez obzira na to šta će drugi reći. Pošto ih ima. Žena. Muškaraca. Starijih. Mlađih. Svi oni žele prave promjene za njihovu državu ka jednoj multietničkoj i svjetsko otvorenoj zemlji – Dakle: Zašto ne početi u svojoj opštini?
Na početku sam već rekla, da moji roditelji žele, da ja budem srećna i uspješna u svom životu. Ne samo materijalno nego i mentalno. Da saslušam i respektujem sagovornika čak i kad se ne slažem sa sadržajem njegovog izlaganja. Nije uvreda jača strana karaktera.
Šta vi želite vašoj djeci za njihovu budućnost? Mogla bi se opkladiti sa Vama, da i vi za svoje dijete želite da bude samostalno i – sto je najvažnije – srećno.
A šta je sreća? Sreća je ljubav, zdravlje , sloboda i respekt prema sebi i prema drugima – a ne izolacija, mržnja i ozlojeđenost.
Mislim da, ovako za kraj, riječi jedne stare ali divne pjesme legendarne rok grupe Bijelo Dugme sumira sve to što sam upravo napisala i što istinski želim: „Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas.“ Nemojte da dozvolimo da se ta veza raskine. Borimo se za opstanak te veze da bi narednim generacijama ostavili bar malo ljubavi i mira.
ARIANA KOČAN
