Šef UNICEF-a za Crnu Goru Bendžamin Perks posjetio je Petnjicu u sklopu kampanje “Zaustavimo nasilje”. Većina Bihoraca je događaj mogla pratiti na talasima Radija Petnjica. Ono što je manji broj građana Petnjice mogao da čuje i vidi, su događaji prije i poslije tribine, na kojima je Perks skoro pa ushićeno govorio o Petnjici. Privi čovjek UNICEF-a u Crnoj Gori je i u samom govoru na početku tribine rekao da je predsjednik opštine Samir Agović i tim oko njega ostavio snažan utisak. U neformalnom razgovoru u jednom od petnjičkih lokala nakon događaja, on nije krio oduševljenje prijemom, pitanjima, organizacijom, kulturom i žiteljima Petnjice.
Na svom zvaničnom tviter nalogu kao i na FB Perks je to još jednom potvrdio.
“Nevjerovatna diskusija #ENDviolence u Petnjici. Dva sata trajala sa građanima koji duboko promišljaju i postavljaju osjetljiva pitanja na temu”, piše u statusu Perksa na FB i tviteru
U razgovoru sa urednikom Radija Petnjica Samirom Rastoderom, šef UNICEF-a je rekao da je Petnjica “čudesno mjesno sa čudesnim ljudima”. Slične utiske su imali i svi gosti.
U nastavku možete pročitati djelove govora učesnika u uvodu diskusije .
SAMIR AGOVIĆ
“Ovaj broj vas roditelja, prijatelja i djece je za nas veoma važan, jer ovo je prvi put da u Petnjici na ovaj način razgovaramo otvoreno, da jedni drugima pomognemo i da vidimo šta možemo da uradimo za naše najmilije, najmlađe i za našu djecu koja će biti umjesto nas, pa ćemo se možda stidjeti jednog dana da li smo dovoljno uradili za njih ako ne budemo dobri. Ovo danas je i opomena i poruka da budemo svi bili bolji kako bi i naša djeca bila bolja i kako bi ona jednog dana kazala da smo mi bili dobri, da smo bili razumljivi i da smo napravili dosta toga za njih. Među nama danas je dosta roditelja, dosta prosvetnih radnika i dosta onih koji su se susretali sa sopstvenim iskustvom ili iskustvom drugih kao i oni koji znaju šta je statistika, šta je teorija ali i šta je praksa. Ali, kao danas nikada nismo razgovarali na tu temu i zato mi je zadovoljstvo što danas u našoj opštini, u našoj Petnjici, možemo i na ovaj način da govorimo o nasilju nad djecom. I da priznamo da ga ima. Ali i da obećamo da ga bude sve manje ili da ga iskorijenimo ukoliko je to moguće. Ja sam u ulozi predsjednika opštine ali jednako i roditelja, pa imam iskustvo i kao roditelj, imam isksutvo kao nekadašnji prosvetni radnik, pa možda neka moja subjektivna kazivanja mogu biti korisna, ali, bez ikakve želje i namjere da pretendujem da, ono što ja kažem jeste najbolje. Naprotiv, cilj je da svi govorimo kako bi što više postigli za ovu misiju, za našu djecu jer o njima i pričamo. Čovječanstvo, odnosno ljudska civilizacija može uzeti onaj trenutak, kao svoj početak, kada je čovjek postao svjestan čina rađanja i čina smrti. I jedan i drugi čin se ne mogu izbjeći. Za prvi čin nikada ne možemo biti dovoljno svjesni kada će da se desi, ali kasnije saznamo kada smo se rodili, ko su nam najbliži i kako smo došli na ovaj svijet. Čin smrti možemo prepoznati naravno kasnije na osnovu našeg iskustva životnog, ili od drugog, ili od sebe, ili od ljekara i to možemo predvidjeti. Ali, mi danas pričamo isključivo o činu rođenja, o stvaranju života, odnosno o prvom tom životnom dobu svih nas. Složili smo se da je taj period, kada ga kasnije kroz život svi ponovo preživljavamo i prisjećamo se od najranijih dana kako smo to živjeli, kakvi smo bili kao djeca, ko su nam bili prijatelji, kakvi su nam bili roditelji, drugovi, nastavnici i čitavo naše okruženje. Naravno, kada prolazimo kroz taj period, toga nismo svesni zbog svih naših tada psiholoških, socioloških osobina i fizičke nezrelosti, ali kasnije kada steknemo sve te osobine i kada nam kroz pamćenje i kroz emocionalni život sve to dođe iznova, rađamo se ponovo, ali se rađamo kao ljudi koji su već zreli i koji prolaze kroz djetinjstvo. E tada ostaju oni ožiljci ako smo ih imali, tada ih prepoznajemo i tada se sjećamo toga. Svako od nas je to doživio iz razloga što jesmo sredina i što jesmo način na kakav smo svi vaspitavani, imamo po neki ožiljak iz djetinjstva. Sada, kada imamo to iskustvo, i da je umejsto mene bilo ko govornik, isto bi imao isksutvo iz teorije, iskustvo iz prakse i iskustvo iz statistike. Na nama je da vidimo da, kao nosioci tog odgovornog odnosa prema djeci, budemo bolji, pravedniji i možemo li razumjeti djecu da i ona imaju pravo da budu vaspitana na način kako ona žele i na način kako se to danas primjenjuje u razvijenim demkratijama. Prepozanto je da smo mi tradicionalno društvo u svim segmentima. Prepoznato je da je CG i multietničko društvo i kao takvo ima različito nasleđe. Imamo različito naseđe kod svih konfesija kako i na koji način se vrši odgoj djece u tom najranijem stadijumu. O islamu, o pravoslavlju, o dominatnim religijama na našim prostorima, postoje dobre knjige, dobre pouke od ljudi koji se bave vjerskim pitanjima. Svako ko ih je razumio ili ko je bio u prilici da na pravi način vaspitava svoju djecu, nije pogriješio. Svako ko se konsultovao sa stručnom literaturom i ko je bio u stanju da je isčita i razumije, opet nije pogriješio. Ali, generalno, ne možemo reći da po jednom, drugom, trećem ili kombinovanoj metodi, možemo imati najbolju formulu. To sve zavisi od roditelja, zavisi od ambijenta u kojem roditelji egzistiraju, od društva u kojem su, od statusa njihovog i od njihovih želja, mogućnosti i ambicija. Kada svako od nas pogleda kroz to vrijeme što je prošlo, prisjeti se koliko je bilo lijepi biti dječak, djevojčica. Jednostavno dijete bez briga, bez ambicija, bez emocija ili bez nečega što se danas zove zavist ili sujeta. To tada mi nikada nismo osjetili, ali smo možda kasnije shvatili da smo imali nekog u našem okruženju ko je bi oodrastao, koji je sve to imao, koji je sve to gajio prema nama i sve na neki način pogrešno upućivao nama. Da li smo tada bili svjesni toga, ako smo bili u tom okruženju, da to zaustavimo. Ja odgovorno kažem Ne. Smatrali smo da ne treba da se miješao, da ne treba da činimo to što neko drugi čini pa da mi njemu saopštavamo da nemoj to da radiš. Tada, ta napa svijest nije bila narasla. Sada sa ovom kampanjom i sa svim onim što smo prethodili, da smo svjesni i da moramo to da učinimo. Danas su i prosvetni radnici, školske vlasti, ministarstvo, naravno svojim mjerama, preporuka, eliminisali fizičko kažnjavanje učenika. I danas možemo i dalje da unapređujemo odnos prema djeci. Tu su najvažniji oni segmenti društva koji se fundamentalno bave ovom problematikom. Dakle, proces vaspitanja, obrazovanja, profesori, roditelji, škola i ministarstvo. Svi zajedno možemo više uraditi kako bi se na ovaj način odazvali djeci koja imaju pravo da odrastaju zdravo, imaju pravo da budu veliki iako su mali i da ono što je njihova djetinjska želja, i da njihovu ćelju za spoznajom i saznanjem, da im ne uskraćujemo na surov način. Ja bih kazao da danas imamo najviše uslova, da pružimo djeci takvo zadovoljstvo. Sa druge strane imao i najveće izazove. Živimo u dobu kada je internet toliko toga učinio, kada su mediji toliko postali moćni i sa kojih toliko loših sadržaja šalju našoj mladoj djeci i pritam se da li smo jači mi kao roditelji, kao društvo da se izborimo sa tim i takvim ponašanjem i medija i sadržaja koji se pružaju na internetu. Pitam se gdje je tada uloga roditelja, škole, društva, države, gdje smo svi tu. Da li smo dali više djeci u tom dijelu nego što je trebalo da damo. I da li je najveća kazna djetetu isključiti internet. To su pitanja i izazovi kojima moramo biti posvećeni. Naša obaveza je da radimo svakodnevno na afirmaciji društva, afirmaciji pozitivnih zakonskih rešenja, i da stremimo sveukupno boljem društvu. Najviše možemo postiči ukoliko kao društvo budemo svjesni da smo odgovorni za generacije koje dolaze. I ja sam optimista. Vjerujem da ćemo i ove probleme koje danas imamo u porodici, u društvu, svi zajedno korigovati i dati doprinos da se naša djeca na bolji način vaspitavaju i odrastaju, u srećnijem i harmonijem društvu. Često puta nije ekonomska strana uzork nasilja, nerazumijevanja i ošeg odnosa prema djeca. Zato sami možemo mijenjati sebe i uz ovakvu manifestaciju, predavanje, doprinijeti da promijenimo takvo stanje. Zato želim da poručim svim roditeljima a posebno našoj djeci, odrastaj te u srećnom, prosperitetnom i berićetnom društvu, uz našu želju, našu namjeru da to bude tako i da to mijenjamo, ali nas iskritikujte kada budete veliki ako ne budemo ništa promijenili.
BENDŽAMIN PERKS
Ono što istraživanja pokazuju za sjever CG jeste da djeca, koja žive u ovim oblastima, imaju deset puta priliku da pohađaju predškolsko vaspitanje i obrazovanje u poređenju sa vršnjacima iz bogatijih opština u Crnoj Gori. Ovo je problem koji vodi ka začaranom krugu intergeneracijskog siromaštva i problema. 85% razvoja čovjeka dešava se u prvih 6 godina života i onda možete da shvatite koliko je ova vrsta vaspitanja i obrazovanja važna. Napredna društva se razvijaju brže zato što koriste najsavremenija naučna znanja. Činjenica je da u ruralnim područjima ljudi jako teško dolaze do takvih znanja. Ono što nam saznanja danas posebno ukazuju jeste da djeca koja su izložena i nasilju i zanemarivanju i nažalost disfunkcionalnim stilovima roditeljstva kasnije imaju veliku šansu da njihovi životni ishodi budu mnogo loši, prvenstveno mislim na lošije zdravlja, lošija obrazovna postignuća, uključenost u kriminal čak i u kasnija zapošljavanja. Na nacionalnom i globalnom nivou će vam danas svaki ekonomista reći da dugoročni troškovi koji su izazvani lošim životnim okolnostima u ranom djetinjstvu imaju velikog štetnog i negativnog uticaja da praktično odnose 8% od ukupnog brutodruštvenog proizvoda na saniranje posledica loših životnih ishoda u ranom djetinjstvu. Nasilje i zanemarivanje se na neki način prenose putem onog pomenutog intergeneracijskog začaranog kruga jer roditelji prosto oponašaju mentalni model koji su usvojili u svom djetinjstvu koji su naučili od svojih roditelja ne znajući koliko štetne posledice mogu da izazovu po svoju djecu. Mi ne možemo zbog toga osuđivati roditelje jer je u pitanju jedan nesvjesni koji su oni praktično usvojili koji smatraju adekvatnim, u pitanju je problem koji je u ograničenoj mjeri ali onaj veći je taj da 40% djece živi u određenim uslovima gdje ne dobijaju adekvatnu podršku i ne ostvaruju emocionalnu povezanost. Danas možemo iskreno i kao roditelji, kao djedovi i bake priznati i na temelju postojećeg životnog iskustva i naučnih i saznanja da roditeljska ljubav ima smisla isključivo kada je zasnovana na poštovanju i na podržavanju, a da nasilje i zanemarivanje vode ka raskidanje jake veze između djeteta i roditelja. Ono što danas znamo kroz nauku i iskustvo jeste da upravo kroz adekvatne obrazovne i socijalne servise možemo podržati roditelje i kreirati uslove u kojima će njihova djeca se prosperitno razvijati i rasti u adekvatnim društvima i porodicama. Znajući sve ovo i imajući informacije možemo znati da upravo kroz ovakve servise dugoročno možemo intervenisati i dovesti do razvoja našeg društva paralelno sa intervencijama koje naravno moraju biti ekonomske prirode u borbi protiv siromaštva. Danas jedinstvom u zaustavljanju nasilja nad djecom podržavamo našu djecu koja će odrasti u odrasle osobe i voditi sadržajne živote ispunjene odnosima ljubavi i poštovanja u zajednicama koje su prosperitetne i koje napreduju. Hvala vam i zaustavimo nasilje.
SAMIR RASTODER
Uvjeren sam da sam sasvim slučajno rođen u Beranama i da slučajno živim u Podgorici, ali sam siguran da sam sasvim namjerno Petnjičanin, jer je ovdje napravljeno sve što je dobro u meni. Ovdje su mi dedo Sadrija i bika Fatima uglavili vrijednosti koje su se kasnije razvijale. Ti ljudi bi sigurno bili pravi promoteri i zaštitna lica ove ili neke slične akcije. Najstrožiji prekor, ako ga tako mogu nazvati, koji sam od njih čuo za nestašluke koje sam pravio, bio je – e sinko dobro mi te našlo. Ako sam slomio ogradu, mladu šljivu ili počupao rasad čuo sam samo – dobro mi te našlo!
Tako sam odrastao razmišljajući o tome koliko su svojom blagošću i razumijevanjem i razgovorima, poštenjem i usađivanjem pravih vrijednosti, bili autoritet, veći od bilo koga ili bilo čega, što dolazi od vike, kazni, zastrašivanja, batina. A bilo je i toga oko mene. Nažalost, ima i dalje.
Roditelj sam već pune 22. godine. Čarna i Relja su sada odrasli ljudi i rezultat onoga kako smo ih, supruga i ja vaspitavali se vide – bolji su, pametniji i kudikamo ljepši ljudi od mene.
Kao što znate, roditelj prolazi kroz veliki broj faza odrastanja i vaspitavanja svoje djece, gdje su dileme svakodnevne i svakosatne. Nemoguće je nepogriješiti ili biti superotac ili supermajka, ali što se manje grešaka napravi to bolje se bolji ljudi odgaje. To je aksiom analogije.
Vjerovali ili u Crnoj Gori je fizičko kažnjavanje djece zakonom zabranjeno tek u julu prošle godine. Dakle tek smo prošle godine sazreli kao društvo da kažemo da batina nije iz raja izašla i da kažemo da djeca zaslužuju mnogo više. U nekim zemljama te zabrane postoje već tri decenije.
Svako nasilje nad djetetom vrijeđa i ponižava, svako boli i svako ugrožava razvoj i odrastanje djeteta. Posljedice mogu biti i teške i dugotrajne za fizički i emocionalni razvoj!
Ja ne vjerujem da vi mislite kao što ne mislim ni ja da postoji ijedan razlog zbog kojeg bi dijete moralo da trpi nasilno ponašanje od bilo koga. Još manje razloga postoji da se opravda izostanak reakcije nadležnih službi u zaštiti djeteta.
Najveći problem u ovome je ipak, kako prepoznati na vrijeme da se to nasilje dešava. U Bihoru smo, sredini koja nije mnogo različita od ostatka Crne Gore i po tome. I ovdje su otac, majka, susjedi…starije osobe svakako bili neprikosnoveni autoriteti. Na taj način su i vaspitavali djecu. Ono koliko ja znam, ranije nijesu imali puno potrebe za fizičkim nasiljem već se poslušnost djeteta dobijala apsolutnim strahom od kazne, izopštavanja, etiketiranja sredine kao lošeg, slabog i kojekakvog pojedinca. Naravno, niko nije znao šta se dešava među četri zida u kući.
Važno je da akciju UNICEFa prepoznamo kao traženje najboljeg načina da se pomogne djeci, roditeljima i društvu u cjelini kako da djetetu damo pravo na dostojanstven život.
Ne smijemo zabijati glavu u pijesak, okretati glavu i misliti kako će to neko drugi da riješi. Na taj način bivamo saučesnici u nasilju svake vrste nad djetetom. Dakle, svih nas se tiče i niko nema pravo na apstinenciju od reakcije.
Vjerujem da se u materijalima koje ima UNICEF i partneri mogu naći savjeti psihologa i socijalnih radnika o tome kako prepoznati rekcije djece koja su trpjela neki vid nasilja. To mogu biti vrlo različite reakcije, nekada i više njih istovremeno, kao što su česte promjene raspoloženja, noćne more, strahovi, izolovanost, poremećaji u ishrani, problemi u učenju, izostanak iz škole, problemi u komunikaciji i sa vršnjacima i odraslima. Nijedan pokazatelj nije siguran znak da je dijete žrtva nasilja, ali je siguran pokazatelj da dijete ima problem i da treba podršku. O ovome vam naravno bolje i preciznije mogu pričati stručnjaci iz ove oblasti a ja sam ih samo dotakao na brzinu kako bih ilustrovao moju malu priču.
Kada sam govorio o odgovornosti pojedinca odnosno društva, mislio sam i na odgovornost javnih ustanova – prije svih škola i vrtića, a onda i ostalih organizacija kojima je posao vaspitanje i obrazovanje djece.
S obzirom na to da sam skoro tri decenije poslenik javne riječi, moram reći odnosno priznati u ime novinarske profesije da u posljednje vrijeme djeca trpe i takozvano medijsko nasilje. Sa naslovnih strana štampanih medija, televizijskih i radio uradaka šire se besprizorni sadržaji puni agresije koju posebno osjećaju i vide baš djeca. Zato je i moja odgovornost velika, posbeno u Petnjici. Radio Petnjica će u tom smislu djelovati proaktivno i snažno se uključiti u UNICEFovu kampanju zaustavimo nasilje, a u nastavku ćemo svakako promovistai vrijednosti koje isključuju svaki oblik nasilja, a najprije onaj gdje su žrtve najmlađi.
Već od sjutra ćete na našem portalu moći vidjeti sav materijal u vezi sa ovom temom. Postavićemo banere koje promovišu servise potrebne da se problem prepozna i prijavi. Naravno i veliki broj edukativnih materijala.
Takođe, Radio Petnjica je već osnovao klub mladih i djece pod nazivom Haber mladih Bihora i već imamo nekoliko članova. Cilj je da se kroz druženje, djeca i mladi edukuju i o ovakvim stvarima o kojima smo danas pričali. Iz toga će uskoro izaći i emisija na radiju koju će uređivati najmlađi, a koja će se baviti njihovim problemima. Nadam se saradnji i škola, a i opštinskih struktura kako bismo zajedno riješili i rješavali, između ostalih i probleme zlostavljanja odnosno nasilja nad djecom.
Poštovani na kraju uz zahvalnost što ste me saslušali da ponovim da „batina nije iz raja izašla“, ali ako jeste ona nije namijenjena djeci već onima koji njome mašu i prijete.
D.B.
