Objavljivanjem dijela tekstova posvećenih festivalu  „11-ti Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“ ova tradicionalna manifestacija kulture u organizaciji ZK „Bihor“ je i zvanično započela.

KAKO JE KAZIVAO ĆAMIL

Šestoga decembra ove godine navršilo se tačno trideset i jedna godina od smrti jednog od najvećih svjetskih pripovjedača rođenog u Bihoru – Crna Gora (Sandžak) Ćamila Sijarića. Tim povodom, a i povodom festivala “11-ti Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu” koji organizuje udruženje ZK Bihor iz Luksemburga i koji se ove godine organizuje putem specijalnog dodatka – separata u 35. broju revije Bihor koju izdaje pomenuto udruženje, objavljujemo dio Sijarićevih razmišljanja u izboru pjesnikinje prof. dr Nadije Rebronja i u prevodu na francuski jezik Athanase Popova.

O modernom u poeziji

 Ja ne znam šta o tome da mislim, o ovome pitanju koje je postavljeno. Ovako, recimo. Meni je došao u moju redakciju jedan pjesnik iz Sarajeva sa pjesmom i zamolio me da mu ja tu pjesmu pred njim pročitam i da mu kažem valja li ta njegova pjesma. Ja sam je pročitao glasno i ništa ja iz te pjesme nisam razumio i ja mu odgovaram ovako:

,,Pa, da, ono što se iz ove pjesme jasno vidi jeste da je to put između Priboja i Prijepolja”, on me gleda,

,,Tim putem ide autobus, vozi šofer autobus.“ Njegove oči sve veće bivaju, poizmiče se. ,,Autobus je pun putnika, i ovdje bi to nekako moglo da bude, vidi slučaja, vidi nesreće, to se iz vaše pjesme jasno vidi, autobus se najednom stropoštao u Lim.“ On se još više poizmakao od mene, oči su mu još više bile i kažem:

,,Vidi još jednog slučaja, svi su se putnici utopili, a živ je ostao samo šofer“.

Kaže on: ,

,A ja to nisam mislio, ja nikad nisam bio u Prijepolju niti u Priboju, niti tako to.“ Kažem: ,,Ne, ne. Iz vaše pjesme se jasno vidi, to se jasno vidi, ko vašu pjesmu pročita, samo ovu sliku može da stekne, ovu koju sam ja stekao.“

Šta piscu znače putovanja

Putovati znači vidjeti. Da nisam jednog dana putovao u Hazane, preko sela Goduše, ja ne bih imao priliku da vidim jednu ženu u Goduši. Nikad takvu ženu u životu nisam sreo i neka je ne sretnem. Mjesec žita do pojasa, ne žanju se još, zelena, kao voda zelena, kao nekakva voda zelena, sve pljusnu na sve žito. Ja idem putem i ja znam da taj put ne vodi u Hazane, ja moram da skrenem u lijevo da bih u Hazane stigao. Ispod puta kuća, ispred kuće žena, ženi za pojasom kudelja, u ruci joj vreteno, gleda dolje ka kući i niz tu stranu ka rijeci. Ona stoji ispod puta, ja odozgo putem idem, gleda dolje, okreće vreteno, mene ne vidi. Ja njoj odozgo sa puta:

,,Ženo, dobar dan“, ćuti ona. ,,Ženo, dobar dan“, jer ja ako nju ne pitam kako ću u Hazane ja u Hazane ne umijem otić i nikoga drugoga nemam da pitam na tom putu, na tom pravcu.

Ja i treći puta: ,,Ženo, okreni se zaboga da mi kažeš nešto, pitaću te”. Ne okrenu se sasvim, malo okrenu glavu: ,,Šta, šta imaš da me pitaš?“ Kažem ja: ,,Kaži mi kako ću ja u Hazane, ja sam pošo u Hazane, ja ne znam put u Hazane, kaži mi kako ću tamo da odem“.

Ona me gleda, ja stojim na putu, pobo se, kaže: ,,Da tu stojiš dan i godinu, ja ti neću kazati kako ćes ti u Hazane.“ Kažem:

,,Jadna ženo, pa ništa mi ne daješ to što mi kažeš tu jednu riječ, eto ovuda ćeš i ovuda i ovuda i hajde. „ Kaže: ,,Ništa me se ne tiče, sto godina ti tu stoj, ja ti neću kazat kako ćeš ti u Hazane“. ,,A što, ženska glavo, sad se ja naljutih, što ženska glavo nećeš da mi kažeš kako ću ja u Hazane?“, kaže:

,,Zato što mi nije drago.“

,,A što ti nije drago?“ ,,E, nije mi drago.“ Kaže: ,,Odakle si ti?“ Kažem:

,,Haj, odakle sam. Čak iz Sarajeva i ti meni nećeš da kažeš kako ću ja u Hazane.

Kaže: ,,Neću ti kazati pa da si iz sred Sarajeva, a što ja da ti kažem kako ćeš ti u Hazane, kad svako dijete malo umije u Hazane otići, a ti toliki da ne umiješ otići.

“ Kažem ja: ,,Je l’ tako, ženo? E, imam ja drugi način da tebe prisilim. Ispod ove tvoje kuće ova žita, sigurno su tvoja.“ Kaže: ,,No čija će bit?“ ,,E, evo sad ću ja niza žito, ja znam da ću u rijeku, pa onda putem onim, put se već vidi i tamo su Hazane.“ Kaže: ,,No đe bi bile, no tamo?“ ,,E ja ću na sred tvoga žita pravo dolje, ja ću ti žito povaljati, žito ću povrgati i ja ću otić pravo u Hazane.“

Kaže: ,,Boga mi ti bi to i učinio. Hajde jadan ovuda kud idu mudri ljudi, šta si, e ovamo kaže, pa ima zavojica, pa okreni, pa ima još jedna zavojica, pa haj Boga ti beži, ne stoj mi tu.“ Ja vidim da se ona boji da joj muž ne naiđe i da muž ne vidi da neko stoji kraj nje i ona meni lijepo pokaza put i ode.

O književim pokušajima

Danas sam uzeo pa pisao pjesme. Pisao pjesme. Nisam ja kad sam počeo ljubav nekaku tu da vodim, kad sam postao da gledam te djevojke po Skoplju, ode srce ka jednoj, ka licu njenome, zbog riječi nekakve koju mi je rekla ona meni pa ja njoj, posle ja sna nemam. Ja ne spavam, ja sutradan mjesto da se spremam za nastavu a ja pišem stihove, pišem pjesmu, pišem, pišem i što više pišem to ocjene bogme sve niže. Tako to sam ja tu ljubav plaćao. I onda taj osjećaj toga Sandžaka, toga čovjeka u Sandžaku, kakav je on, koji je on, otkud je on, šta hoće, šta mu je u glavi, koji mu je svijet u glavi, koja mu je svijest u glavi, kako se kreće, kud se kreče, kud gleda, kud me gleda? Mene je taj čovjek zanimao i ja sam pokušao da ga obradim književno. Mislim da mi je prva stopa stala na jako dobar put.

Ko je pisac

Dijete, pisac dijete, pisac je uvijek dijete. Pisac je cijelog vijeka jedno dijete jer piše, piše uglavnom ono što je u djetinjstvu u sebe unio iz života, iz prirode, iz priče. Iskustvo u djetinjstvu, to on nosi kroz cio život, i kad uzme da piše, kad se ne pisanje odluči, onda ja mislim da najveći broj njih se pretvori jednostavno u dijete, starmalo dijete, mudro dijete.

O literaturi i plemenitosti

Književnost, književnost je lijepa rečenica. Lijepa rečenica, proosjećana rečenica, treba i smisao da ima, treba i sadržinu da ima, i iz takvih rečenica, iz takvih mostova, onda vi nanižete, napravite, cijelu jednu arhitekturu pripovijetke, priče i eto vam djela. Stoga, literatura je jedna lijepa, ljudska besjeda

A toga lijepoga u ljudima grdno je mnogo, mnogo više nego što mi to možemo da pretpostavimo, jer živimo i saobraćamo jedan sa drugim površno, uzgredno dobar dan, malo i preko toga i…A šta je u njemu? Sjedimo, sjedimo ovdje pred kafanom ko da ja pred tim kafanama i u kafanama sjedim, baš ne sjedim, baš mene tamo nema. Sjedimo red jednom kafanom, četvorica smo za stolom. Dolazi, siromašak je taj kafedžija i ta mu je kafanica i baštica, sve je to sirotinjsko. Eto ga, pita jednoga, kaže: ,,Šta ćeš ti?“ Kaže: ,,Ja kafu.“ Drugoga: ,,Šta ćeš ti?“ ,,I ja kafu.“ Trećega: ,,A ti?“ ,,I ja ću kafu.“ Došao je do mene: ,,A ti?“ Kažem: ,,Ja ništa.“ Ode on. Vraća se, nosi poslužavnik, na njemu su četiri kafe. Daj onome kafu, drugome kafu, trećeme kafu, dođe do mene, spušta mi šoljicu sa kafom. Kažem: ,,Ja sam rekao ništa“, a on se posagne, pa meni na uho kaže: ,,To ti i jest ništa, no sam ja zacrnio da te ne iskobim u družini, da te ne izlišim, da te ne, ne… nek si sa njima, egal!“ Vidite koliko je to plemenito. Nit sam ja njemu rod, nit je on meni pomozi Bog, tako da može se upotrebiti.

Ima kod ovog, u Hamletu Šekspirova jedna rečenica, kaže: ,,Šta je on toj da ona plače za njim, a šta on, da on plače za njom.“ Dakle, eto vidite taj osjećaj čovjeka prema čovjeku. To je to, toliko je toga plemenitog u ljudima, a literatura i jest jedna stalna potraga za plemenitim. Ne čuva se čovjek na zlu i zlo radeći, nego na svojim plemenitim djelima i akcijama i finim ljudskim željama. Time se on brani od, od prolaženja, zato mislim da i ovaj svijet iz moga kraja, toga patrijarhalnoga, tako lijepo priča i rado priča, kao Šeherezada još jednu noć, još jednu, da ne bi Šeherzada izgubila glavu, pa hiljadu noći ona priču priča. To je instinkt u čovjeku za očuvanje vrste svoje, vrste ljudske. Instinkt je jedna samoodbrana, priča je jedna samoodbrana, jedan oklop, jedan šljem da se čovjek odbrani od propadanja, od nestajanja, sjećajući se sebe, sjećajuči se prošlosti, gradeći budućnost. Pjesnik stvara, književnik, umjetnik, muzičar, slikar, vajar, ne znam šta, oni stvaraju, oni su taj alat uzeli u svoje ruke i nastavili da stvaraju ovaj svijet. I bez književnosti ovoga svijeta ne bi bilo, bez umjetnosti ljudi bi se vraćali natrag, sve bi to išlo nazad.

 

 

 

PODIJELI