ZAŠTO JE ZASTAVA VAŽNIJA OD ŽIVOTA

Jako uzbudljiva i interesantna nedjelja je iza nas: najbolji učenici završnih razreda osnovnih škola Bihora dobili su priliku da posjete Luksemburg, kadeti Petnjice su prvaci Kadetske lige sjeverne fudbalske regije, amatersko pozorišno društvo „Divan“ Petnjica sa svojim načinom predstave osvaja simpatije širom Crne Gore i u akciji „Očistimo Petnjicu za jedan dan“ su i pored velike kiše učestvovali veliki broj građana kao i đaci osnovnih škola i istureno odjeljenje srednje stručne škole „Vukadin Vukadinović“ iz Berana. Na žalost sve navedene pozitivne novosti naših petnjičkih „ambasadora“ nisu bili dovoljno interesantne da bi privukle toliko pažnje kao što su to članci vezani za vrhunac svih događaja ove nedjelje, a to je godišnjica nezavisnosti Crne Gore i način obilježavanja tog sudbinskog dana.

Prije tačno deset godina, u večernjim satima jednog prilično toplog dana, većina građana su sa osmjehom i otvorenim rukama dočekali samostalnu Crnu Goru, Montenegro, zemlju crnih gora: WILD BEAUTY… Dobrodošlicu su  uglavnom pričinjavale velike crnogorske zastave kao znak jedne novoformirane, autonomne države. Sa ponosom su se iste te državne zastave dizale u zrak, osjećaj radosti je konkurirao sa srećnim licima i more nade je oblilo cijelu teritoriju naše male domovine. „Sada će sve biti bolje“ bio je tenor koji je uglavnom dominirao post-referendumske priče po kafićima.

Isti je scenario bio kada je riječ o Petnjici i vraćanju statusa opštine iste. Tri godine unazad, izjave poput: „Sve će biti bolje, čim  postanemo opština“  su se dobacivali uz kafu, sok i komad bureka ili porciju ćevapa. Da nije zlato sve što sija, te da ima još dosta toga što se u Petnjici mora promijeniti, već sam komentarisala u prošlim kolumnama, tako da sadržaj istih neću ponavljati (ko ima želju, može ih pročitati na portalu Radija Petnjica). Naravno postoje dvije strane medalje pa su članci, koje sam na početku ovog teksta navela, pokazali, da ima dosta pozitivnih novosti kad su Petnjica i njeni građani u pitanju. Ljuti me kad vidim da angažman ljudi, o kojem se pisalo u tim člancima, pored zamarajućih političkih i religijskih rasprava, nije imao šansu da bude u centru pažnje.

Kao što sam na početku ovog teksta navela, prošle nedjelje se dosta dobrog i lijepog izdešavalo. Naravno je Dan nezavisnosti Crne Gore jedan od markantnijih događaja. Navikla sam, da inače nije rado viđeno, kad god se što šta pozitivno u Petnjici dešava. To pokazuje i broj komentara na drustvenim mrežama i ne postojećih diskusija kad su pozitivni događaji u pitanju. Da smo mi Petnjičani talentovani da ignorišemo pozitivne članke, ili da smo još bolji u tome, da ih okrenemo u negativno, pokazale su diskusije povodom jednog članka čija je tema bila dan nezavisnosti.

Umjesto da se taj dan ne samo na gala večerama već i u komentarima po društvenim mrežama slavi baš onako kako bi to bio red, taj dan (koji isto tako obelježava i trogodišnjicu samostalne Petnjice) se sa raznim i bezmislenim diskusijama ocrnjava. Što je tužno u svemu tome je, da je opšti problem nastao u tome, što pored crnogorske zastave nije postavljenja bošnjačka – a sve to povodom Dana nezavisnosti CRNE GORE. Nisam čula, da postoji „Bošnjak-Country“ pa da istog dana ta bošnjačka „država“ slavi svoju nezavisnost, a ako je tako: Gdje je pasoš, gde je granični prelaz, gde je valuta itd.? Od te početne rasprave oko postavljanja ili ne-postavljanja zastave XY je nastala opšta diskusija oko istih – po meni više dosadnih – tema koje su uvijek povezane sa politikom i religijom i to u jako negativnom kontekstu. Bilo je tu (već standardno) vraćanje u prošlosti, a naravno i vrijeđanje kao i upornost kad je riječ o ukazivanju da ima samo ta „jedna“ istina. I u svemu tome sve se vrti ista ploča za najvažnijim pitanjem: Ko je oborio bilbord? Je li ga vijetar oborio? Ili se možda neki nepoznati, tajanstveni čovjek toliko osjećao ugrožen slovima „Dobrodošli u Petnjicu“, te je „herojski“ polomio „ulazna vrata“ naše opštine? Niko ne zna šta se desilo, svako komentariše i favorizuje „svoju“ istinu, a NIKO ne dolazi na ideju da postavi novu tablu. Taj sistem „riješavanja“ problema – to jeste u stvari nerješavanje već kritiziranje i ostajanje u pasivnom položaju – postao je brend, kad je Petnjica u pitanju. Možda se na taj sistem može prijaviti patent? 🙂

Ovo što sam vam upravo pokušala opisati je samo mali dio raznovrsnih, negativno nastrojenih diskusija vezano za dan nezavisnosti. Da je tu bilo i drugih novosti, pozitivnih događaja vezanih za Petnjicu, te da su naši „ambasadori“ odradili dobar posao kad je riječ o predstavljanju opštine u najboljem svijetlu su samo bili „znakovi pored puta“, koji su gotovo ostali neprimijećeni. Ali je bitno razpravljati, koju zastavu treba  postavljati ili ne, a živimo u državi Crnoj Gori koja ima oficijelne simbole sa kojim se predstavlja i kojima je obilježena.

Dokle više da stojimo na istom mijestu, gledajući unazad, tražeći dlačicu u jajetu? Kad ćemo više da postanemo aktivni, da riješimo probleme, a ne da ih još razvlačimo kao neku žvaku? Znate i sami, da poslje dužeg vremena ista ta žvaka postane neukusna. A čim postane neukusna, mi je bacimo u kantu za smeće ili je pljunemo negde u neko trnje ili na cestu. Zašto to ne uradimo isto sa problemima (koji ustvari i nisu neki problemi, nego ih mi pravimo takvim) koje sam upravo navela? Kako nam se ne gadi da te probleme iz dana u dan opet „žvaćemo“?
Kad bi prestali fokusiranje na takve banalne probleme, koje zagađuju atmosferu i ne pomažu ama baš nikome, imali bi više vremena da se posvetimo događajima i ljudima koji čine našu Petnjicu, koju SVI volimo, ljepu i značajnu.

Zaslužili su to.

 

PUTEVI I RASKRŠĆA – 37. EMISIJA

NAJBOLJI UČENICI IZ BIHORA ZAVRŠILI POSJETU LUKSEMBURGU

0

Najbolji učenici završnih razreda iz osnovnih škola sa područja Bihora bili su gosti Zavičajnog kluba Bihor u Luksemburgu. Oni su od nedjelje 15. maja do srijede 18. maja 2016.godine u obišli znamenitost Lukesmburga, družili se i uživali u gostroprimstvu svojih domaćina. Kako kažu, veoma su zadovoljni posjetom i viđenim.
Ovo je šesta generacija učenika koja kao nagradu za odličan uspjeh u školi boravi u Luksemburgu.

 

 

U posjeti su bili sledeći učenici :

skenderovicDejvis SKENDEROVIĆ,
rođen 22.08.2001.godine u Beranama od oca Alena i majke Zehre. Živi u selu Trpezi, pohađa osnovnu školu “Trpezi” u Trpezima. Najbolji je učenik 9. razreda. Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

 

batilovic

Irfan BATILOVIĆ
Rođen 19.04.200. godine u Beranama od oca Maruha i majke Zemine, živi na Crnišu. Najbolji je učenik osnovne škole “Tucanje”.
Po zvršetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

 

skrijeljEdis ŠKRIJELJ
Rođen 26.03.2001. godine u Beranama od oca Kasima i majke Sabahije, živi u Daščoj rijeci, najbolji je učenik osnovne skole “Savin Bor’”
Po završetku osnovne škola planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
adrovicAdnan ADROVIĆ

rođen 06.01.2001. godine u Beranama od oca Hima i majke Šemse, živi u Donjoj Vrbici. Najbolji je učenik osnovne škole “25 maj” u Vrbici.
Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
muratovicAmina MURATOVIĆ
rođena 25.09.2001. godine u Beranama od oca Semira i majke Hajrije, živi u Petnjici.
Najbolja je učenica osnovne škole “Mahmut Adrovic” iz Petnjice.
Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

vrevaAmer VREVA

Rođen 17.05.2001. godine u Bijelom Polju od oca Muja i majke Esade, živi u Zatonu
Najbolji je učenik osnovne škole “21 maj” Goduša. Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
pajovicIlija PAJOVIĆ
Rođen 02.08.2001. godine u Beranama od oca Miroslava i majke Slađane, živi u selu Ivanje.
Najbolji je učenik osnovne škole “Šukrija Međedović“Godijevo.
Po završetku osnovne škole želi da upiše gimnaziju u Beranama.

 

 

 

 

smakicAjla SMAKIĆ
Rođena 29.12.2001. godine u Danskoj od oca Esnafa i majke Sadete, živi u selu Korita.
Najbolji je učenik osnovne škole “Milomir Đalovic” Sušica. Po završetku osnovne škole zeli da upiše ekonomsku školu.

 

 

 

 

petricLjubica PETRIĆ
Rođena 15.03.2001. godine u Beranama od oca Milana i majke Zorice, živi u selu Lozna.
Najbolja učenica osnovne škole “Rifat Burdžović Tršo”, Lozna. Po završetku osnovne škole želi upisati gimnaziju u Bijelom Polju.

 

 

 

 

Nastavnici u pratanji djece:

dobardzicIrma DOBARDŽIĆ,
osnovna škola „Milomir Đalović“ Sušica

 

 

 

 

 

skrijelj uciteljIzet ŠKRIJELJ,

osnovna škola „Savin Bor“

I OVE GODINE ODRŽAN PERFORMANS OTVARANJA GRANIČNOG PRELAZA PETNJICA – TUTIN

0

I ove godine je na inicijativu BDZ u Petnjici, za otvaranjem graničnog prijelaza Đerekare-Krušćica, kolona vozila predstavnika BDZ-a u Crnoj Gori od Petnjice, preko Lagatora i Savinbora, s jedne strane i BDZ-a Sandzaka koji su od Tutina, preko Ljeskove i Đerekara, došli s druge strane, susreli su se u mjestu Haništa gdje se granice države Srbija i Crna Gora.

Oni su u spomenutom mjestu održali performans postavljanjem zastava Srbije, Crne Gore, Evropske unije i Sandžaka, pokazujući time potrebu građana Sandžaka za otvaranjem graničnog prijelaza.

Prisutnima su se obratili  Almir Muratović predsjednik BDZ u Petnjici, Zaim Ličina odbornik u Skupštini opštine Petnjica, Zaim Redžepović ispred BDZ u Tutinu a specijalno za ovu priliku iz Pariza je došao i predstavnik Sandžačke biznis asocijacije Šefadil Ličina.

Zajedno pozvali nadležne da se založe za ovo putanje i na taj način pokazu da ih stanje Bošnjaka na terenu interesuje.

IZVOR – SANDŽAK PRESS

USPJEH ZA RESPEKT: KADETI PETNJICE PRVACI SJEVERNE REGIJE

0

Kadeti FK Petnjica od danas su prvaci kadetske lige Sjeverne fudbalske regije. Oni su u derbiju, na dobrom pripremljenom, ali klizavom terenu u Gusarama odigrali neriješeno 1: 1 sa vršnjacima FK Meteora iz Bijelog Polja, što im je bilo dovoljno da u poslednjem kolu zadrže prvo mjesto na tabeli i ponesu laskavu titulu prvaka Sjeverne fudbalske regije. Puleni trenera Nova Cimbaljevića su u meč ušli sa „šampionskim opterećenjem“  i već su unaprijed slavili osvajanje prvog mjesta regije, što se u pojedinim momentima odrazilo i na njihovu igru. Poveli su u 49-om minutu prelijepim golom Agovića iz slobodnog udarca a gosti su izjednačili golom Garčevića u 57. minutu, postavivši time konačan rezultat.

„Današnja utakmica je velika nagrada i oni su ovo zaslužili. U toku cijelog prvenstva sve su utakmice dobili osim dvije koji su odigrali neriješeno protiv velikog rivala Meteora iz Bijelog Polja. Njihovim zalaganjem na treningu kao i na utakmicama je za svaku pohvalu što je i na kraju rezultiralo osvajanjem prvog mjesta. Zbog njih sam puno srećan, njihov uspjeh je i moj kao i trenera Nova Cimbaljevića, jer smo nas dvojica radili sa njima tokom cijele godine. Medjutim, moram pomenuti i zahvaliti se trenerima, koji su radili sa njima dokle su oni bili u mlađoj kategoriji, Muratović Adela i Harisa i Nermina Adrovića i kao rezultat dobrog i kvalitetnog rada tokom proteklih godina jeste osvajanje danas prvog mjesta.“, izjavio je za portal Radio Petnjica nakon utakmice sekretar kluba Anel Muratović koji je iskoristio priliku i kratko se osvrnuo na rezultat seniora FK Petnjica dodajući da na tu temu ne može puno pričati jer je za njega težak udarac i velika rana sve ono što se desilo na utakmici sa FK Pljevlja.

„Sve je to sport. Naravno, bio bih presrećan da su i seniori izborili baraž, ali šta je tu je. Sezona je odigrana veoma dobro, sa 2 poraza od kojih je ovaj drugi pod veoma diskutabilnim okolnostima. Sigurno je da mi nijesmo reagovali na pravi način, trebali smo to da izbjegnemo, ali, igračima je u tom momentu vruća glava. Lično za mene i za klub je to jedna velika rana. Sada, što je logično slijedi mala rekonstrukcija tima, podmladjivanje i idemo dalje, fudbalski klub nastavlja da živi. Ovo je trebala da bude godina jubileja jer je 10 godina od reaktiviranja kluba. Koincidencija ili ne ali poklapa se sa godinom nezavisnosti Crne Gore.  Ko će biti u klubu, to se sada ne zna ali FK Petnjica i mi kao njegova uprava idemo ka boljim vremenima i boljim rezultatima“, na  kraju je dodao sekretar Muratović.

Trener bjelopoljskih kadeta Novo Čujović je izrazio zahvalnost na dočeku u Petnjici dodajući da je domaćin na kraju prvenstva zaslužio prvo mjesto i čestitao im uspjeh.

„Moram da iskoristim priliku da pohvalim golmana Koraća koji je sa 2-3 fenomenalne asistencije spasio ekipu kod rezultata 0 : 0. Možda smo mi danas na terenu bili za nijansu bolji ali, sve ukupno gledano Petnjičani su zasluzili prvo mjesto na tabeli kadetske lige Sjeverne regije. Na svakoj dosad odigranoj utakmici pratim golmana Koraća koji me je zadivio jer je pokazao kvalitet. Želim mu svu sreću u daljoj karijeri i da dođe do velikog kluba i dresa reprezentacije“, izjavio je za portal Radio Petnjica trener bjelopoljaca.

Nakon utakmice, kadeti su proslavili svoj uspjeh u Petnjici a priliku da im čestita je iskoristio i predsjednik OO DPS- a Penjica Mehmed Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

 

“DOBRODOŠLI U PETNJICU” NA BIHORSKI NAČIN

2

Tabla na kojoj piše “Dobrodošli u Petnjicu”, već dva mjeseca, polomljena i bačena truli pored puta u Gusarama. Jasno se vidi da je drvene grede, koje su držale konstrukciju bilborda neko namjerno slomio i bacio. Ovo je samo jedan u nizu primjera “brige” za zajedničko dobro pojedinih Bihoraca i više i nije neka vijest.

Smeće, deponije, polomljene sadnice na javnim površinama, polomljeni i ukradeni saobraćajni znaci su samo dio ove priče.

Javna kritika i osuda takvih pojava je zadatak i dio društvene odgovornosti “Radija Petnjica” i portala radiopetnjica.me. Za konačnu pobjednu nad primitivizmom, poštovani građani Petnjice i Bihora potrebni su i vaši glasovi kao i veliki rad opštinskih struktura.

S.R.

FAKO LIČINA: SMIJEMO SE SAMO KOLIKO ZUBE DA POKAŽEMO, NEMA TU RADOSTI

Gost Radija Petnjica i emisije “Putevi i raskršća” bio je Fako Ličina, guslar iz Korita, živi i radi u Luksemburgu.

Moj hobi su gusle. Žao mi je bilo što sam, od kada sam došao ovdje morao da ih zaboravim. Zapostavio gusle zbog žiota kojim se živi ovdje u Luksemburgu ali sam nakon smrti oca oživio moj hobi. Gusle su dio naše porodice od 1920. godine.

Moja je sreća što sam odrastao uz biku, koja je bila mudra žena i koja je pričala priče koje sam volio da slušam. U Luksemburgu sam došao 1995. godine iz ekonomskih razloga ali sam želio da ostanem kratko. Malo se odužilo sve ovo ali se nadam da će da mi se želja ispuniti . Naši stari su pjesme koje su se pjevale uz gusle, zvali krajišnice, a to su epske narodne pjesme kojih je najviše bilo iz Krajine. U kući u Koritima imam knjigu na kojoj piše „Muslimanske guslarske pjesme“ a većina pisaca su pravoslavci. Različite sumodnsu na ostale prije svega jer se u njima opisuju neki lijepi događaji – ženidbe, udaje i slična dešavanja. Ima tu i tamo neka ratnička, ali rijetko. Krajišnice bi trajala dva-četri pa i više sati. Te pjesme su čuvari naše istorije, jer druge istorije nijesmo imali.

Nijesam siguran, ali još u doba Muja i Halila, mislim da se radi o XVI i XVII vijeku, pominje se da je gusala imalo i da se uz njih pjevalo. Muslimansko – bošnjački guslari su pjevali na prekide, jer je pjevao tri do četri sata i to je trebalo izdržati, tako da su moralio uzimati vazduh pa opet pjevati. Crnogorci i Srbi su “krajišnice” pjevali maksimalno pola sata.

Kod nas su se gusle uglavnom koristile u ramazanskim noćima ili kada dođe gost. Svi se okupljaju kod tog gosta, donose se gusle da bi se on zabavio i da bi mu se maksimalno udovoljilo.

Danas je sve drugačije. Kada sam došao iz Korita u Luksemburg kritikovao sam djecu, odnosno odrasle što su vaspitali tako ovu djecu ovdje a danas mi se sve to vratilo jer su moja djeca ista. Kažem sebi „Fako, ono si kritikovao, a sada bujrum, imaš i u kući, pa izvoli“. Naši ljudi su ovdje zadovoljni poslom i ekonomskom situacijom ali uopšte nijesu veseli. Ne postoji mašinerija koja bi ga pokrenula da bi bio veseo. U svakom slučaju, gubitnici jesmo veliki, to je sigurno.

Svjestan sam da mogu zaraditi mnogo novca, ali sam zapravo gubitnik ako se ne vratim u Korita. Sada nema onog smijeha iz glasa. Ovdje se smijemo samo koliko zube da pokažemo, nema slasti, nema volje. Ponekad uzmem gusle, krenem da pjevam, ali mi emocije prorade, suze krenu i nemam snage da nastavim.

Krajišnice su izuzetno duge pjesme, a naši ljudi, dovoljno je bilo da samo zapamte glavne likove, i znali bi da je otpjevaju uz male greške, skoro identično. Moram pomenut jednog guslara iz Korita, koji je bio nepismen što se tiče ćirilice i latinice, ali je znao arapsko pismo. Krajišnicu pjevao bez greške. On zamoli čovjeka da mu pročita krajišnicu, i kada je ovaj pročitao, uzme gusle i otpjeva. Kod nas u Sandžaku zastupljene su krajišnice o Muju i Halilu. To su likovi koji su bili podobni za krajišnice, jer se ne mogu opjevavati neki ratni zločinci ili kukavice Krajišnica hoće junaka bez obzira koje je vjere bio. Meni je posebno draga krajišnica „Ženidba Bega Ljubovića“, istinita krajišnica koja zaslužuje i da se pjeva i sluša.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

 

 

FOTO PRIČA: OČISTILI PETNJICU U INAT NEVREMENU

0

PUTEVI I RASKRŠĆA – 36. EMISIJA

0

UKLONJENA SPONTANA DEPONIJA KABASTOG MATERIJALA IZ CENTRA PETNJICE

0

U centru Petnjice, iza radnje “Franca” je za kratko vrijeme stvorena spontana deponija kabastog materijala koja je, osim što je postojala opasnost da zatrpa put i onemogući komunikaciju sa gornjim dijelom centra opštine, prijetila da ugrozi zdravlje stanovnika.

Radnici komunalnog preduzeća sa građanima i predstavnicima lokalne samouprave su za nekoliko sati očistili ovu deponiju.

“Više do sedam kamiona materijala je utovareno i prebačeno na drugu lokaciju”, rekao je Mithad Cikotić, direktor Komunalnog preduzeća Petnjica.

Direktor Cikotić sa sigurne pozicije pravi "strategiju" za čišćenje deponije
Direktor Cikotić sa sigurne pozicije pravi “strategiju” za čišćenje deponije