Danas su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja Crne Gore, u sali Centra za kulturu u Petnjici održali prezentaciju Agrobudžeta za 2017.godinu.
Agrobudžetom za 2017. godinu predviđeno je 31,54 miliona eura što je za 39.13% više nego li u prošloj, 2016.godini. Ono što je posebno bilo interesantno svim prisutnim jeste činjenica da je za sektor poljoprivrede predviđeno 29.497 miliona eura i to kroz 39 mjera. Posebno je zanimljiva podrška za mlade poljoprivredne tehničare i poljoprivredne inžinjere koji se nalaze na Zavodu za zapošljavanje, koji prvi put imaju pravo na 100% podršku u iznosu od 10.000 eura za projekte, iz oblati poljoprivrede, koje će realizovati u mjestu u kojem žive. Uslov da bi se ostvarila ova podrška jeste da su upisani u registar poljoprivrednih osiguranika. Takođe, danas su svi prisutni su saznali da svi mladi ljudi, koji upišu poljoprivredni fakultet i budu redovni studenti, imaju pravo na stipendiranje pod uslovom da, nakon završenih studija, vrate u mjesto gdje žive i da u njemu započne poljoprivrednu proizvodnju.
Kada je u pitanju oblast stočarstva, još povoljniji su uslovi predviđeni agrobudžetom. Smanjen je broj uslovnih grla za ostavrivanje prava za subvenciju, i on umjesto dosadašnjih 4 grla, sada je minimum 3 grla krupne stoke, kao i sa 40 ovaca, sada je 30 ovaca i koza. „Bitno je da naglasimo da je po prvi put agrobudžetom predviđeno da stočari, koji na svojim gazdinstvima imaju 3 ili više uslovna grla, mogu aplicirati za nabavku sitne poljoprivredne mehanizacije, kao što su kosačice, motokultivatori, freze u iznosu do 2.500 eura“, kazao je Irfan Agović, samostalni savjetnik za poljoprivredu u opštini Petnjica. Ono što je takođe predviđeno prvi put ovim agrobudžetom jeste podrška za bušenje bunara i ta podrška se daje u visini od 50% a maksimalni iznos podrške je 3.000 eura.
U ime ministarstva, agrobudžet za tekuću godinu su prezentovali Vukota Stanišić – rukovodilac savjetodavne službe u biljnoj proizvodnji, Gojko Babović – rukovodilac Službe za selekciju stoke, Enis Đokaj – načelnik Direktorata za ruralni razvoj i Amra Šabanić – samostalni savjetnik u Direktoratu za poljoprivredu i ribarstvo.
Predsjednik SO Adnan Muhović je povodom inicijative 19 odbornika petnjičkog parlamenta za razrješenje sa te funkcije rekao su odbornici DPS bili kod njega i upoznali ga sa inicijativom o razrjesenju predsjednika Skupstine.
“S obzirom na to da je sekretar Skupštine na odmoru, rekao sam im da nema uslova za prijem inicijative i njeno zavođenje. Takođe, skupštinska služba ne postoji i zlonamjerne su tvrdnje podnosioca inicijative da služba skupštine ne funkcioniše, a dobro je poznato da je DPS opstrurirao formiranje službe skupštine. Ovo je jedinstven slučaj da službu skupštine čine samo predsjednik i sekretar. U ponedjeljak će sekretar skupštine doći na posao i sve će biti u skladu sa procedurom. Međutim, ono što zabrinjava je da je DPS krenuo u rušenje Bošnjačke stranke na svim nivoima, počevši od bjelopoljskog odbora, gdje su BS zamijenili SD-om. To isto smjeraju i ovdje. Ovo je dio politike gušenja bošnjačkih interesa od strane DPS-a i početak velike krize na svim nivoima unutar koalicionih odnosa. Iz petnjičkog odbora DPS-a uporno govore o nekakvom širenju mržnje i narušavanju multietničkog sklada, što je u najmanju ruku smiješno i predstavlja klasične izlive poltronstva i izdajništva. Oni su ti koji bi da sprovode njegoševske ideje u Bihoru, koje nedvosmisleno pozivaju na netrpeljivost i narušavaju multietnički sklad u Crnoj Gori. Ovakav jednostran potez OO DPS-a bi trebao biti spriječen od strane njihove centrale u Podgorici, a mi smo upoznali i centralu Bošnjačke stranke. Sada je sve u rukama predsjednika Bošnjačke stranke, a BS odlučuje vlast na državnom nivou. A što se tiče gušenja bošnjaštva i slobodne riječi u Bihoru, da im poručim da su vrlo mali za to i da neki procesi tek kreću”, rekao je Muhović za Radio Petnjica.
Danas su predstavnici odbornika DPS, SD i SDP poslali poštom zahtjev za sazivanje vanredne sjednice lokalnog paralemnta sa inicijativom za razrješenje predsjednika SO Adnan Muhovića sa te funkcije. Nakon što su u više navrata pokušali da u skupštinu službu dostave dopis, lokalni odbornici su bili primorani da dopis pošalju poštom.
“Vrata skupštinske službe su cijeli dan zaključana što je još jedan u nizu dokaza da skupštinska služba ne radi svoj posao. Zato smo morali poslati ovu inicijativu za smjenu Muhovića poštom”, saopštili su odbornici.
Prijedlog je podržalo i potpisalo 19 odbornika, 15 odbornika DPS-a i po dva odbornika SDP-a i SD-a. Kako su u obrazloženju inicijative kazali predstavnici potpisnika zahtjeva, Muhović je u svojim izjavama, koje je dao sa pozicije predsjednika Skupštine, izazvao lavinu negativnih komentara u Crnoj Gori i šire i time bacio ljagu na čitav Bihor, na njegove građane i na sve Bošnjake.
„Građani naše opštine ne žele podjele, niti stvaranje nesigurnosti, pa je svako dalje djelovanje Muhovića potrebno onemogućiti sa pozicije predsjednika Skupštine opštine Petnjica. Njegovo obraćanje javnosti Crne Gore u sredstvima javnog informisanja je doprinijelo podizanju tenzija, ugrožavanju multietničnosti i pojavu netrpeljivosti, što nikako nije u interesu naših sugrađana i našeg kraja“, kažu za portal Radija Petnjica predstavnici podnosioca zahtjeva, odmah nakon predaje Skupštinskoj službi.
Shodno Poslovniku o radu Skupštine opštine Petnjica, Predlog za razrješenje može da podnese najmanje 1/3 odbornika u Skupštini. Sjednica Skupštine na kojoj se odlučuje o predlogu za razrješenje predsjednika Skupštine saziva se najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja predloga, kako je predviđeno članom 24. Poslovnika o radu Skupštine. U slučaju da predsjednik Skupštine ne sazove sjednicu Skupštine u roku iz člana 24, onda na osnovu člana 25 Skupštinu saziva podnosilac predloga za razrešenje.
Stihozbirka petnjičkog pjesnika Ferida Muratovića „Jorgan od kamena“ biće predstavljena 11. februara ove godine u sali „CLAE“ na Gasperišu – Luksemburg. Očekuje se, kao i prije dvije godine, kada je na ovom istom mjestu organizovana promocija njegove zbirke pjesama „Pjesme noći“ da će sala biti ispunjena do posljednjeg mjesta.
Svi koji budu došli na ovu promociju biće u prilici da se susretnu sa nevjerovatnom skromnošću Ferida Muratovića, čovjeka koji je pregnirana životna iskustva godinama tvorio u stih. On je svojevrsni hroničar svoga zavičaja, pa je svaki događaj propratio pjesmom. Iz svake njegove pjesme, kao plamen, izbija žal za zavičajem.
Svjestan da su okolnosti takve da se, jednostavno, mora živjeti daleko od rodnog kraja i ludo zaljubljen u svaku stopu svoga zavičaja, on iz pjesme u pjesmu govori o svom duhovnom stanju kroz koje prosijava zgusnuta melanholična stvarnost.
Zato, dođite 11. februara u 18:00h u salu CLAE na Gasperišu (Gasperich) na adresu: 26 rue de Gasperich ┃ L-1617 Luxembourg Uz predstavljanje knjige i njenog autora, planira se i određena zabava i koktel.
Kao urednik knjige, kao čovjek koji je odživio nastajanje ove zbirke, u svoje ime i u ime autora najsrdačnije vas pozivam na ovaj svojevrsni poetsko-zabavni ugođaj.
Kao što svi znate, Petnjica je u proteklih deset dana bila u žiži javnosti. Zapravo bi bilo poželjno, da konačno neko primijeti i naše malo parče ove crnogorske zemlje, osim u ljetnjem periodu kada se dijaspora “folira” po gradskom korzu. Ne znam koje smo negativne talase nesvjesno navukli, ali se ni u najstrašnijim noćnim morama nisam nadala, da će sljedeće udarne vijesti vezane za Petnjicu biti takvog negativnog sadržaja kao što se to u ovom slučaju desilo.
Ariana Kočan
Da budem konkretna: Jedan (nama svima poznati) političar, baš iz „naših“ redova, je prije nekoliko dana svojom izjavom o crnogorskom pjesniku Njegošu obrukao građane Petnjice kao i ostale ljude, koji žive u dijaspori, a imaju neku vrsku konotacije sa zavičajem. Svojim diletantiskim izjavama, ili bolje rečeno, uvredama na račun jedne ličnosti, koja ja za crnogorsku istoriju i literaturu u svakom smislu bila formativna, je naš „ambasador“ Petnjice, prezentirao u najgorem svijetlu.
On je nesvjestan da izabere prave riječi u skladu sa svojom pozicijom i situacijom, protiv je samokritike i refleksiviteta svoga djela i neželjan da nauči nešto novo od nekog drugog…. Ma pravi Donald Trump, ali ona jeftina kopija… Nije on neophodan global plejer, iako za sebe tako misli, nego igračka svoje partije, koja ga je bacila u arenu da bi kroz njega istestirala, dokle mogu da prođu sa takvim izjavama. Možda toga još nije svijestan, ali ga je partija, za koju je sve dao, jeftino prodala.
Iz njegovog ugla gledano, dotični ambasador sigurno misli, da je „svom narodu“ učinio veliku uslugu, jer se sa svim silama bori „protiv okupatora“. Radeći to, on izgleda da nije primijetio, da svojim ponašanjem sebe stavlja u isti koš sa onima, protiv kojih se navodno udarnički bori. I što je najgore, njegove izjave, koji nisu ništa novo, nisu potkrijepljene jasnim činjenicama. Ja se ne sjećam da je sad u ovo aktuelno vrijeme neko s konjem ili autom krenuo ka Bihoru i zakačio neku „okupatorsku“ zastavu, niti se sećam da je neko nekom prijetio da će mu zagorčavati život ako ne postane nešto drugo od onoga što je bio vijekovima. Postoje džamije, mejtepi, škole Kurana, a čak i poneka crkva organizuje iftare (napr. u Mostaru)… Sve u svemu smatram, da „nama“ muslimanima ipak nije tako loše u ovoj Crnoj Gori, u odnosu sa ponekim arapskim državima, gdje ljudi hrisćanske vjeroispovjesti moraju da se boje za svoj život i život svoje djece, zato što ih baš naša vjerska „braća“ ugrožavaju.
Ne zaboravite da dotični političar svoju platu dobija na osnovu poreza koji vi svaki dan plaćate. Toga ste vjerovatno svjesni pa je zato na vama da reagujete. Da se ogradite, kao što je to uradila većina poltičara. Distancirajte se od pokušaja stvaranja mržnje i lova u mutnom.
U ranoj mladosti dobrovoljno je, punih šest mjeseci, bez ličnog dohotka, radio u fabrici «Mladost» u svom selu. Danas u Luksemburgu, kada je postao imućan privrednik – pomaže zavičaj i ljude iz zavičaja. Po nepisanom pravilu – što više pomaže drugima – sve mu se više vraća. I to na razne načine. On, Ernad Ero Muhović, postao je primjer nesebičnosti i altruizma.
Piše: Faiz Softić
Da je ZK „BIHOR“ iz Luksemburga istinska oaza dobronamjernih i čestitih ljudi, a pored toga i ljudi koji jednim okom neprestano motre prema svom zavičaju – mjestu gdje su pronikli – svjedoči i puni angažman u ovom udruženju Ernada Era Muhovića, rođenog u selu Trpezi, opština Petnjica, na sjeveru Crne Gore.
Jednom kada me čovjek o kojem je riječ, u sali Centra za kulturu u luksemburškom gradu Rumelanžu, pred desetak ljudi upitao:
„Šta ti, Fajo, misliš o selu Trpezi?“, Nisam puno razmišljao – osdgovorio sam kao iz topa:
„ Trpezi su rasadnik kvalitetnih ljudi“ – to mislim i danas, desetak godina kasnije: Muhovići, Skenderovići, Durakovići, Huremovići, Cikotići, Račići, Muratovići, Murići, Kožari… To su familije koje naseljavaju ovaj prostor podno planine Turijak, podijeljen Trpeškom rijekom na dva dijela – prisojni i osojni. U onom prisojnom dijelu – zemlja je dublja, plodnija, ali kroz ovaj drugi dio prlazi asfaltni put Berane – Rožaje, te su tako vrijednosti do u gram izbalansirane.
Vrijedni i uspješni ljudi, uglavnom rasne familije sa velikim brojem zdrave i pametne djece.
Nije mali broj trpeških kuća gdje za sofru sijeda desetoro i više čeljadi. A to je kapital koji se ne može mijenjati ni sa kojim drugim. Ima nešto u tom blagom lahoru podno Turijaka, u toj beskrajnoj otvorenosti prostora koji se do zadnjeg kutka otvara nebu i daljinama.
Imaju oni i pjesmu koja često odlijegne na sijelima i drugim feštama gdje se okupljaju Trpežani, pa i tamo, hiljade kilometara daleko od svoga kraja, često se zapjeva:
«Oj Golešu rodno mjesto
Tebe ću se sjećat često.
Ječe brda i doline
Od trpeške omladine… „
U ovih desetak rečenica pokušao sam portretisati mjesto odakle nam u Luksemburg dolazi – Ernad Ero Muhović i još veliki broj njegovih komšija – selo Trpezi.
Ništa nije slučajno
Upoznao sam ga prije dvadeset i pet godina. U Beranama. Sasvim slučajno. Ali, ništa, na koncu, nije slučajno; kao i sve u životu i ovaj susret su udesile okolnosti na koje ne utičemo samo mi.
Tog januarskog predvečerja autobusom sam iz Sarajeva doputovao u Berane. Tamo me čekao Šefket. Zajedno sa njim, odmah ispred autobusa, stajao je visok i naočit momak. Rukujući se – izgovorili smo svoja imena. Više nikada to ime nisam smetnuo s uma. Družili smo se u mnogim prilikama i uvijek ga osjećao, što bi kazali u Bihoru, svojtom. Ostalo je tako i u ovim predpoznim životnim danima kada je vrijeme da se sabira kroz šta se sve prošlo, s kim se drugovalo, gdje se griješilo, a gdje nije.
Namjestilo se tako da se i ovdje, u ovoj malehnoj, ali čudesno uređenoj zemlji, ponovo sretnemo.
Ni danas kada je premašio pedesetu, ne fali mu vedrine i ambicija.
Pouzdan prijatelj, vjeran drug, posvećen porodici i prijateljima – Ernad Ero Muhović, desna ruka ZK “Bihor”, prijatelj svakom dobronamjernom čovjeku na planeti, bez obzira ko je i odakle dolazi. Dijete pune kuće
Rođen je 10. Oktobra 1964. od oca Šemsa i majke Fife, rođene Duraković. I majka je bila iz pune kuće; devet brata i tri sestre, kćerka nadaleko čuvenog Šefta Durakovića, imućnog bihorskog domaćina kome su i rožajske age i begovi skidali kapu.
On, Ernad Ero Muhović, i brat Mustafa sa pet sestara bili su porod svojih roditelja. Porodica na koju se s ponosom pokazuje.
Volonterski rad na izgradnji „Svijetle budućnosti”
A onda je, krajem osamdesetih, pronicljivi vizionar dipl. ecc. Haćim Duraković iz istog sela, došao na ideju da se u selu izgradi fabrički pogon u kojem bi vrijedne Trpežanke i druge Bihorke tkale ćilime za cijelo tržište bivše Jugoslavije. Okupio je potreban ljudski potencijal, postigao dogovore sa Opštinom Berane i republikom Crnom Gorom i krenulo se u realizaciju.
Nadjenuli si i ime fabrici – Mladost.
Nezaboravna je i priča o početku rada ove fabrike, kada je Ernad i veliki broj njegovih Trpežana, dobrovoljno, punih šest mjeseci radili u ovoj fabrici, odričući se ličnih dohodaka, ne bi li fabrika zaživjela i postala ono što se od nje očekivalo – prosperitetan fabrički tekstilni pogon u bihorskom kraju.
Direktor fabrike Haćim Duraković, te Ernad Ero Muhović, Džaja Hodžić, Rifat J. Skenderović i Igbala Muhović su se starali o kompletnoj organizaciji posla.
Ubrzo, iz Rožaja, za tehničkog direktora, dovode inžinjera tekstila – Zena Sijarića koji, zajedno sa Haćimom, izrađuje program proizvodnje, a onda Zeno i Ernad odlaze u Sloveniju, u grad Kamnik, i tamo sa tekstilnom fabrikom „Ideja“ potpisuju partnerski poslovni ugovor, a ova fabrika im ustupa 250 miliona tadašnjih dinara. Proizvodnja kreće. U početku zapošljavaju 60 radnika, za nekoliko mjeseci broj zaposlenih narasta na 250, plus 350 radnica angažuju u kućnoj radenosti, gdje žene širom Bihora, pletu džempere u svojim kućama i isporučuju ih fabrici. Punim kapacitetom kreće proizvodnja. Na pomolu je svijetla budućnost Bihora.
Nezaboravna je i priča o početku rada ove fabrike, kada su on i veliki broj njegovih Trpežana, dobrovoljno, punih šest mjeseci radili u ovoj fabrici, odričući se ličnih dohodaka, ne bi li fabrika zaživjela i postala ono što se od nje očekivalo – prosperitetan fabrički tekstilni pogon u bihorskom kraju.
Ernad Muhović devedesete godine pristupa stranci Reformske snage, koju je predvodio nadaleko poznati jugoslovenski privrednik i vizionar – Ante Marković.
Po slovu zakona, tada se moglo raditi i četiri sata dnevno u privatnom angažmana, te Ernad otvara privatno preduzeću u Makedoniji koje se bavi trgovinom namještaja.
Nažalost, sve se ubrzo sunovratilo, poklekla je naša moćna Juga i moralo se u svijet. Na stotine mladih, zdravih i obrazovanih Trpežana kao i većina sa sjevera republike morali su, s torbom u ruci, u bijeli svijet. Morala se tražiti nasušna kora hljeba kako bi se živjelo i preživjelo.
Ali gdje i kuda?!
Ernad Muhović sa porodicom: Slijeva: kćerka Amra, sin Omar, supruga Ermina, Ernad, sin Merlin, kćerka Irma i njen suprug – Emko Kalabić
Ernad Muhović1992. dolazi u posjetu bratu Mustafi u Luksemburg. Bio je mjesec januar. Ernad je čvrsto riješen da se vrati u Crnu Goru i sve do maja ne prijavljuje se u Luksemburg. U trenutku kada rješava da ide nazad, ne vjerujući u raspad svoje domovine – javljaju mu de se ne vraća i da se stanje u Jugoslaviji iz dana u dan pogoršava. U nekim dijelovima već bukti rat. Nerado ostaje. Prijavljuje se u Luksemburg i započinje novi život.
Nažalost, sve se ubrzo sunovratilo, poklekla je naša moćna Juga i moralo se u svijet. Na stotine mladih, zdravih i obrazovanih Trpežana kao i većina sa sjevera republike morali su, s torbom u ruci, u bijeli svijet. Morala se tražiti nasušna kora hljeba kako bi se živjelo i preživjelo.
Ali gdje i kuda?!
Desetog maja 1992. Ernad se upošljava u preduzeću «Valvasori». Kretalo se iznova. Tada je, sa suprugom Erminom, imao kćerku Irmu, kasnije dobivaju još troje djece: sina Merlina (21), a onda i blizance Amru i Omara koji danas imaju 19. godina.
Poslije Valvasorija, Erned mijenja nekoliko preduzeća, da bi danas zajedno sa svojim bliskim rođakom Elvisom Ekom Durakovićem posjedovao firmu
“M. E. T.” koja se bavi svim građeviskim poslovima, vrlo uspješno posluje i zapošljava sedamnaest radnika različitih profila.
S ponosom ističe da je 2006. vrlo predano, punih mjesec dana, radio na organizovanju doseljenika iz Crne Gore u Luksemburg, kako bi otputovali u Crnu Goru i glasali za njenu nezavisnost.
Svojim najvećim uspjehom Ernad smatra svoju porodicu. Njihovo četvoro djece, pored toga što su dobri đaci, bave se sportom i lišeni su poroka. No, drugačije se nije ni očekivalo u porodici u kojoj nijesu vladale dogme, ali jeste red, gdje je svako znao svoju obavezu i valjano je izvršavao.
Priča o Ernadu Eru Muhoviću je, zapravo, i priča o hiljadama drugih iseljenika iz Crne Gore koji su rodnu grudu zamijenili tuđinom, a onda je prihvatili kao svoju domovinu, nikad ne zaboravljajući kraj iz kojega su otišli.
Nakon skoro četiri mjeseca voda sa vodovoda ‘’Popča’’ u ispravnom je stanju i građani koji se snabdijevaju vodom sa pomenutog izvorišta mogu je koristiti za piće.
‘’Obavještavamo Vas da je DOO ‘’Komunalna djelatnost’’ Petnjica nakon ulaganja velikih napora, uspjela da vodu sa vodovoda ‘’Popča’’ dovede u ispravno stanje.
Analize Instituta za javno zdravlje, koje su izvršene 26.01.2017. godine, na osnovu laboratorijskih ispitivanja, pokazuju da analizirani uzorak vode za piće odgovara sa zdravstvenog aspekta.
Voda sa vodovoda ‘’Popča’’ može se slobodno koristiti za piće’’, kazao je za portal Radija Petnjica V.D. tehničkog direktora Rifat Agović.
Nakon što su analize u oktobru pokazale da voda nije ispravna za piće komunalno je uz pomoć mehanizacije vršilo preusmeravanje rijeke Popče koja se najvjerovatnije ulivala u vodovod što je prouzrokovalo neispravnost vode za piće.
Do samo prije nešto više od dvadeset godina, računalo se da Bihorci koji rade u Istri, Sloveniji, pa i oni koji su, u potrazi za korom hljeba, stizali i u druge najudaljenije krajeve Jugoslavije – da ne rade u inostranstvu, da u tim mjestima nijesu stranci i da su svoji na svome.
Već odavno nije tako.
Rasuli se Bihorci širom Dunjaluka; od nemila do nedraga. Skoro da nema mjesta na planeti Zemlja u kojoj ne živi bar jedna bihorska porodica. Ništa se manje nisam začudio kada se jedan Bihorac javio iz Čilea, nego kada se prije nekoliko nedjelja javio i jedan koji živi i radi u Vijetnamu. Da li ih ima na Aljasci – ne znam. Ali znam da ih u afričkim zemljama ima.
Nusret Adrović iz sela Laze, kod Petnjice, sa svojom porodicom, već dvadeset i pet godina živi u Zambiji, njegov sin Adnan se oženio, dobio djecu i takođe u Zambiji osnovao svoje samostalno domaćinstvo, a Reko Škrijelj, porijeklom iz bihorskog sela Murovac živi u Angoli. Ovi koji su u Americi, nekako nam dođu kao u komšiluku. Iako se sve rjeđe javljaju i još rjeđe dolaze.
Nadija Rebronja, vrsna pjesnikinja iz Novog Pazara, porijeklom iz bihorskog sela Goduša, gostovala je na velikom festivalu poezije u Panami, i tamo se susrela sa čovjekom sa naših prostora koji je, ne znam gdje, susreo djevojku Panamljanku i tragom ljubavi stigao u tu daleku zemlju. Tamo došao, tamo ostao.
Nije da svako od njih ne sanja o povratku u zavičaj, ali se sve završava samo na snovima; godina po godina i život ode – rasu se kao pšenica iz koša koju smrvi vodenički točak.
To ju ljudska sudbima. To je sudbina ljudi rođenih u siromašnim i nerazvijenim krajevima.
A Bihor jeste takav – i siromašan i nerazvijen.
Nedavno se iz Pule javio Ibro Muratović, čovjek koji od poodavno živi u Istri i radi kao kontrolor u jednoj zaštitarskoj firmi; putem portala Radio Petnjica, želio je javiti da Bihorci žive i u Istri i da sanjaju svoj Bihor.
Razgovarao sam sa njim i evo šta on, pun sjete i želje za zavičejem, kaže:
„ Nas Bihoraca iz petnjičkog i bjelopoljskog kraja ima oko pedeset obitelji (familija, pim. aut) u Istri, posjećujemo se redovno. Najviše nas je u opštinama Pula, Labin i Raša, ali nas ima i u drugim krajevima Istre.
Prvi Bihorac koji je još prije 45 godina došao u Istru bio je Ismet Osmanović iz bihorskog sela Kalica. Za njim su dolazili i njegovi rođaci, prijatelji, komšije:
Elmaz Adrović, Ismet Adrović,Safet Adrović, Hazbo Adrović, Alija Adrović, Hakija Adrović, Esad Adrović, Sadik Adrović, Hatka Adrović, Hasnija Dubinović Adrović, Zehra Adrović, Ramo Ajdarpašić, Meho Ajdarpašić, Fehmo Cikotić, Suad rah. Hodžić, Fuad Hodžić, Esko rah. Huremović, Sejdija Latić, Ramo rah. Ličina, Hakija Muratović, Ibro Muratović, Mehmed Muratović, Meho rah. Osmanović, Avdo rah. Osmanović, Nuradin Adrović, Feho Osmanović, Esad Osmanović, Idriz Rebronja, Feriz Rebronja, Abid Skoko, Miftar Škrijelj, Juso Škrijelj, Ismet Škrijelj, Halil Škrijelj, Ema Kurpejović – Škrijelj, Sadika Škrijelj, Esma Škrijelj, Nedžad Osmanović, Enko Novalič, Zehbija rah. Latić…
Većina Bihorca u Puli danas radi u brodogradilištu Uljanik, gdje su vrlo vrijedni radnici i cijenjeni majstori. Neki od njih otvorili su privatne zanatske radnje.
A dolazili su i u rudnik. Poznato je, do 1999 godine, punih 400 godina, u tom kraju vršena je eksploatacija smolastog ugljena koji je imao široku upotrebu u industriji, izvozio se i bio od posebne vrijednosti za tržište.
Posljednja dva vagona ugljena iz jame Tupljak izašla su 28. maja 1999. u 11,30 sati. Poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima toga je dana zaključena službena evidencija kopanja uglja. Rudnicu su potopljeni, ali Bihorci koji su radili u ovim preduzećima – uglavnom su ostali. Neki su otišli u penziju, a neki našli druga radna mjesta – mnogi od njih i u turizmu, koji je po zatvaranju rudnika doživio svoju punu ekspanziju“.
Neki od njih, kao Ibro Muratović, služio je vojni rok u Puli. Kada je završio – tamo je i ostao. Privukla ga je morska pučina i dobri uslovi života. Oženio se Safetom Kalač i s njom dobio dva sina: Edvin (28), i Enis (22). Sinovi su završili škole i već uposleni. Njihovi životi, kao i uostalom životi svih iseljenika iz Bihora, ostaće do kraja vezani za mjesto dolaska. MELISA OSMANOVIĆ NAJBOLJA BOĆAČICA U HRVATSKOJ
Najbolja hrvatska boćačica je Melisa Osmanović. Rođena je1992. u Puli od majke Nafije i oca Esada Osmanovića porijeklom iz sela Kalica, općina Petnjica. Ovim sportom počela se baviti prije tačno pet godina. Još kao dijete oboljela je od rijetke bolesti – distrofija mišića. To joj nije oduzelo snagu i želju da ostvari što želi. Nakon samo godinu dana bavljenja ovim sportom – postala je najbolja boćačica u Hrvatskoj, tako je i danas – svake godine je prvakinja; svake godine u njenim rukama zasija zlato. Tokom jedne godine ima sedam takmičenja u Hrvatskoj. Osim toga tu su i evropska i međunarodna prvenstva. Članica je reprezentacije Hrvatske. Planira da se sa svojom ekipom plasira za Svjetsko prvenstvo u Japanu 2020.
Predsjednik udruženja iseljenika Indiana – Cetinje Mirsad Jahović najavio je formiranje stranke u Crnoj Gori pod imenom “Euroatlanska partija”. On je rekao da je za fiormiranje stranke i učestvovanje na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori dobio veliku podršku a da je posljednju dobio od kongresmena.
“Euroatlanska partija će biti narodna stranka i boriće se za bolju budućnost Crne Gore. Zalagaćemo se za renoviranje medicinskih ustanova i uvođenje novih tehnologija u liječenje pacijenta kao i za povratak imovine CPC. Takođe, naša stranka će se boriti za povećanje penzija, poštovanje državnih simbola. Siromašnima i svakom djetetu ćemo omogućiti liječenje inostranstvu isto kao što se liječe političari kojima ćemo smanjiti plate. Ja ću se odreć od plate i penzije jer će naša partija biti stvorena od radničke klase. Borićemo se za slobodu medija i njihove plate, koje su na najnižem nivou u svijetu. Svako će morat placati porez. Poboljćemo saradnju sa dijasporom koja treba da funkcijonise samostalno bez miješanja Vlade”, rekao je Jahović. On je najavio da će program stranke biti objavljen u roku of dva mjeseca i da će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika udruženja Indiana Cetinje.
Emisija “Bihorska veza” polako ali sigurno osvaja bihorske domove širom svijeta. Tek je četvrta emisija, a već je spojila veliki broj ljudi, razbacanih na sve četiri strane svijeta. Na naslovnoj fotografiji je Melvin Muratović jedan od najmlađih slušalaca Radija Petnjica koji je zaspao uz zvuke iz zavičaja. Melvin je sin Ferida Mratovića koji živi u Luksemburgu.
Emisija Bihorska veza počela je sa emitovanjem u petak 13 januara od 20:15 do ponoći. Voditelj emisije je Dino Račić, tehnički urednik Denis Božović. U studiju radija svakog petka bude veselo uz hranu i piće koju donose posetkari.
