PREDSJEDNICA FORUMA MLADIH BOŠNJAČKE STRANKE U PETNJICI PREŠLA U DPS

8

Predsjednica foruma mladih Bošnjačke stranke u Petnjici i član opštinskog odbora te stranke, Senada Cikotić napustila je Bošnjačku stranku i pristupila Demokratskoj partiji socijalista. Kako je kazala za portal Radija Petnjica, kao mlada ambiciozna intelektualka, težila je ličnom usavršavanju i integrisanju u društvene tokove i dešavanja, ali joj status i aktivnosti u Bošnjačkoj stranci nijesu joj pružili potporu za to. Kako kaže, osim unterpartijskih i vanpartijskih neobaveznih druženja, nije dobijala mogućnosti za lično napredovanje, niti rada na napretku petnjičkog kraja. Ona smatra da DPS, partija koja ne stagnira, već pruža rješenja i promjene, koje mladima, kao i njoj, nudi široku paletu mogućnosti za ostvarenje ideja koje će donijet Petnjici i Bihoru budućnost kakvu treba da ima i kakvu zaslužuje.

„DPS kroz svoje aktivnosti koje je do sada imala jedina nudi budućnost ovom kraju, nudi budućnost mladim u Bihoru i jedino oni mogu da spriječe odliv mladih ljudi. Stoga sam pristupila ovoj partiji jer kroz nju mogu i ja da dam doprinos široj društvenoj zajednici na teritoriji opštine Petnjica“, izjavila je Senada Cikotić.

fotografija 1Zadovoljstvo prilivom kadra u svoju partiju nije krio ni predsjednik opštinskog odbora DPS-a Mehmed Meša Adrović koji je kazao da je ovo pojava koja je uobičajena jer mladi ljudi prepoznaju ko radi u interesu Muslimana/Bošnjaka u Bihoru.

„Mi nijesmo ni u ovom slučaju ništa obećali, jednostavno je to želja kod ljudi koji prepoznaju naš rad. Građanski koncept i mladost Bihora, mogu ovom kraju da donesu prosperitet a to je DPS. Svedoci smo da sve više ljudi prelaze iz drugih partija, ne samo Bošnjačke u naše redove, a to nam daje neku vrstu potvrde za naš dosadašnji rad i daje nam elana i energije da istrajemo u programskim ciljevima partije. Mladost je budućnost Bihora i mi smo partija koja je svoje programe zasnovala na mladim ljudima, stručnim i obrazovanim, koje treba da zadržimo ovdje i da njihovo znanje i strčnost iskoristimo za bolju i ljepšu budućnost u Bihoru“, izjavio je Mehmed Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

LAMENT NAD SUNCOKRETOM

2

Tamo na sjeveru Crne Gore, u Sandžaku tom, počesto boravim zadnjih godina. Rodni je to kraj, a meni se neumitno bliži starost; starost koja hoće da se smiri i savije tamo gdje se započelo i mladovalo. Pa odem tako i do Petnjice, mlade opštine gdje prije skoro četrdeset godina sretoh dva crna oka i zauvijek se zavezah za njih. Do Petnjice u kojoj gajimo festival priče, okupljamo značajna književna i druga značajna imena stasala na poljima umjetnosti i bude ko da si u nekom milionskom gradu u kojem ima svega napretek, pa i kulture…
I skoro svi oni dolaze i odlaze iz Petnjice prema Beranama preko vratolomnih  Stjenica.
Lijep je osjećaj biti u Petnjici u toku festivala „Bihorsko kulturno ljeto“.
Mnogo ih je koji prolaze pokraj Doma kulture, a ne znaju šta se sve u tom trenutku, dok oni u svojim bijesnim automobilima žure svome cilju – dešava. A dešava se, itekako se dešava…
No, krenete li od Berana prema Petnjici za bijela dana, proći ćete ravnu Policu, i onda zaći u šumarke između kojih vijuga oronuo i vremenom izujedan asfaltni put.  Ubrzo, pošto vam pred očima iskoče raštrkana gornjobihorska sela, a njih nije mali broj i skoro od svakoga se ponešto vidi: bar kuća, bar brežuljak, bar jela vita iz njegovog atara, bar dim sa krova zaklonjenog brijegom… E ne znam da li se sa tog mjesta vide i Dobrodole, ali od susjednog sela Bor, zasigurno se vide obronci južnog dijela sela – naići ćete na raskrsnicu na Stjenicama: jedan krak vodi prema Trpezima i još nekim bihorskim selima i Rožajama, a drugi dole prema Petnjici, mladoj opštini gdje se kao na autobuskoj stanici čeka bolja budućnost.
Ne vide se  sa Stjenica samo sela okićena baštama i livadamam već i nešto od čega zastaje dah prepun ozona i svježine – velike deponije smeća iznad kojih, ako sačekate desetak minuta, duže, zasigurno, nećete čekati, zastaju džipovi švajcarskih, luksemburških, njemačkih i drugih tablica i kese i džakove otpadi, onako hladnokrvno, ruče pod put. Pod put kojim idu, u zrak koji dišu, u šumovite obronke koje gledaju, u potoke iz kojih često izlove ribicu i slatko je odgrizu sve do stršljenastog repa…
I tu na Stjenicama sačekat će vas žuto rumene glavnje suncokreta izniklog iz jedne od prve deponije poslije velikog bilborda na kojem piše „Dobrodošli u opštinu Petnjica“.
I dok pokraj njegvih žutih glavica lete prepune kese – on prkosi i kao da iz sveg glasa kliče: ovo je moje, ovo je moja avlija iz koje vas susrećem i želim dobrodošlicu. Ovo nije za vaše usrane pemparse; ovo nije za vaše dotrajale dušeke i jastuke;  ni za vaše stare tanjire i viljuške, ovo nije za polovne džempere i demodirane kapute što vam ih tetke šalju iz Luksemburga – ovo je moja bašta i ja vas od zore do zore pozdravljam svojim žutim cvjetovima i molim: Ne otrujte me svojim malograđanstvom, ne otrujte me svojim bezobrazlukom, ne otrujte me svojom nekulturom, ne otrujte me svojom zaostalošću, jer sam ja samo jedan obični žuti suncokret koji voljom Neba cvjeta ovdje gdje cvjeta. I znajte: sve to što ste bacili, stići će vas kadli-tadli, ako ne vas – stiće će vaše potomke, vaše unuke koji će se negdje sa obale rijeke Popče ili neke druge bihorske rječice diviti bistrini vode i možda se u tom trenutku neće sjetiti da ste baš vi u njenu bistrinu bacali vaše usrane pemparse, vaše dotrajale dušeke, vaše polomljene tanjire i vaše polovne džempere i demodirane kapute što su vam ih tetke slale iz luksemburškog i inih karitasa i iz svojih ormara, želeći da jednim metkom pogode dva zeca: da očiste kuću i obraduju rodbinu u Bihoru.
Suncokret sa smjetlišta na Stjenicama sve brižno bilježi u svoju crnu teku i sve zapisano predaje Nebu: ubilježen je svaki broj tablica i svako ime vozača koji je svoj automobil  primako do ivice puta, a onda njegova žena u bretelama i tijesnom šorcu, nakarminjenih usana kao kod Jelene Karleuše (čast joj) i sjenom oko očiju – sukne prepune kese otpadi pokraj suncokretovih žutih latica, dole – pravo u svoju budućnost…
Faiz Softić

NA NAMA JE DA POČNEMO

Krajem augusta došla sam u Petnjicu da posjetim svoju rodbinu, familiju, prijatelje, poznanike…I lijep je taj osjećaj, kad poslje dužeg perioda opet ugledaš poznata lica. Isto tako mi je bilo drago što sam bila u prilici da upoznam ljude, koje još nisam poznavala, pogotovo one, sa kojim sam se, putem društvenih mreža, dopisivala.

Vrijeme u Petnjici me pozdravilo sa prelijepim sjajem sunca i ljetom koje se polako spremalo da ustupi svoje mjesto jeseni. Upravo po ovakvom vremenu je najlijepše biti aktivan:nije ni pretoplo ni prehladno, vazduh je čist i čovjek se jednostavno osjeća fino. I raspolozenje se polako popravlja.

Pješačiti u ovom periodu je jedno predivno iskustvo, koje svakom preporučujem. Na žalost, u Petnjici nisu razvijene pješačke staze u tom intenzitetu, u kojem bi to ova teritorija zasluživala. Ja se pitam: zasto je to tako? Svaki put kada krećem niz Lješnicu ili preko Police za Berane, fascinirana sam lijepotom oko sebe i imam veliku želju da upoznam tu lijepotu još bolje. Hoću da je pokažem svom društvu i hoću da ih ugostim kako treba, „na nivou“. Ali kako ću ja to, kada je kretanje po asfaltiranim putevima već opasno a kamoli van asfalta? U jednom članku koji je objavljen na ovom portalu sam pročitala da će uskoro biti postavljena jedna pješačka staza. Pitam se, hoće li ostati samo na tome? Hoće li u Petnjici u budućnosti  postojati kvalitetni smještaj za turiste? Da li postoji bilo kakav koncept, koji objašnjava, kako bi Petnjica mogla postati atraktivna za turiste, koji nijesu porijeklom iz naših krajeva? Zar ne vidite lijepotu odmah ispred vašeg nosa? Zar ne vidite, da su investicije (materijalne i nematerijalne) od ekzistencijalnog značenja ka boljoj ekonomskoj budućnosti?

Evo dajem nekoliko predloga:

Teritorijano gledano imamo veliki potencijal što se tiče pješačkih staza.
Imamo fantastičnu tradicionalnu kuhinju (ne mislim na ćevape i pljeskavice)
Zdrav način života bi mogao da bude naš „brend“
Imamo super klimu koja odgovara pogotovo starijim osobama.

Izvan Berana ,mislim da možemo da postavimo jednu liniju kod Mojkovca ili Kolašina, opštine su svijesne tih potencijala. Upravo kada se dolazi sa primorja, može se svuda planinariti i upoznati sa tradicionalnim zivotom u planini.

Mi još nijesmo tako daleko otišli. Jedan razlog je naravno, što su veći dio investicija skoncetrisane u Podgoricu i u razvijanje primorja. To je fatalna greška, jer fokusiranje samo na jednu regiju dovodi do nejednakosti u društvenom, ekonomskom i socijalnom smislu. Iako su to značajni razlozi, to ipak ne bi trebalo da nas spriječi da bar nešto ne počnemo. Imamo dosta mladih, koji cijeli dan vise po kafićima i kladionicama. Jednostavno, ne znaju šta da rade sa svojim vremenom. Evo jedan predlog: vi čekate na neke firme i fabrike, ali od toga, sad za sad, nema posla. Vrijeme je, da proaktivno počnete „da kuhate svoj ručak“. Imate sve sastojke, ali izgleda da vam recept još nije jasan. Dakle, udružite se i razmislite zajedno sa predstavnicima opštine kako (na primjer) da dovedete turiste u Bihor, u Petnjicu. Tako se „rađaju“ poslovna mjesta, a ne kroz čekanje na bilo kakvu firmu iz inostranstva. Petnjicu faktički niko i ne poznaje. Potrudite se da ljudi širom svijeta upoznaju naš kraj i sve prednosti koje on ima. Ko zna… možda je to prvi korak koji će nam dovesti firme, biznismene i investitore. Ali do tada je na nama, da nešto počnemo.

LUKSAMBURG KUP: POBJEDA BIHORACA 12:2

0

Fudbalski klub “Union 05 Kayl/Tetange”, na čijem čelu su Mita Ličina i Kero Škrijelj, pobijedili su u gostima fudbalski klub “Bourcheida”u gostima nejverovatnim rezultatom 12:2.
Utakmica je odigrana u okviru prvog kola kupa Luksemburga.

SJEVERNA REGIJA: MOJKOVČANI JAČI OD PETNJIČANA

0

U II kolu Sjeverne regije u Mojkovcu, domaćin Brskovo pobijedio je ekipu FK Petnjica rezultatom 4:1. U prvih 20 minuta igre, petnjičani su propustili dvije stopostotne prilike što je domaćin iskoristio pa je u 20. i 24. minutu poveo sa 2:0 i sa tim rezultatom se pošlo na odmor. U nastavku momci u zelenim dresovima su smanjili iz slobodnog udarca, izvanrednim šutem Danila Golubovića sa 20-tak metara. U nastavku petnjičanima je popustila koncentracija što su domaćini iskoristili i postigli još dva pogotka i tako postavili konačan rezultat. U polivremenu utakmice, izvučeni su parovi za polufinale i finale kupa Sjeverne regije, a petnjičani su voljom žrijeba otišli direktno u finale. FK Petnjica čeka pobjednika polufinalnog duela između Brskova i Pljevalja.

DENIS BOŽOVIĆ

PETNJICA U MOJKOVCU PROTIV BRSKOVA

0

Fudbaleri Petnjice u drugom kolu Sjeverne fudbalske regije gostuju ekipi Brskova iz Mojkovca. Ekipa Brskova je favorit u ovom susretu jer su čelni ljudi iz kluba nakon ispadanja iz druge lige obezbjedili i uložili značajna materijalna sredstva kako bi klub povratili u viši rang takmičenja. Susret je zakazan danas u 16h.

DENIS BOŽOVIĆ

PRIJATELJI RADIJA: EUROŠUNTIĆ PRIMJER POSLOVNOSTI I USPJEHA

1

Nastavljajući tradiciju jednog od najstarijih beranskih preduzeća“Jugoprevoz“ koje je  osnovano daleke 1947g. kao preduzeće za teretni ( robni) i putnički saobraćaj dugogodišnje postojanje imena privrednog subjekta „EURO ŠUNTIĆ“ od 1984. godine na tržištu za prevoz roba i putnika sa svojim kvalitetnim, prvo kamionima, a onda i autobusima i osobljem za koje putnici bilo na relacijama međugradskim u Crnoj Gori ili inostranstvu imaju samo riječi hvale,   stvorili su kod poslovnog svijeta i putnika jednog  prepoznatljivog i uspješnog autoprevoznog preduzeća, koji je od osnivanja do danas pokazao izuzetnu fleksibilnost u poslovanju, uspješno prevazilazeći sve poteškoće na koje je nailazio u svim fazama svog postojanja kako one pozitivne tako i negativne.

Naime, D.o.o “EURO ŠUNTIĆ “, čija je osnovna djelatnost prevoz putnika nastalo je ustvari na tradiciji čuvenog beranskog autotransportnog preduzeća ’’Transšped’’ Ivangrad koje je kasnije preraslo u A.D.’’Jugoprevoz’’ Berane sada već davne  1984 godine po odlasku u penziju iz  već pomenute državne firme.’’Jugoprevoz’’  Derviša – Deda Šuntića  koji je  tada osnovao firmu pod nazivom D.o.o.’’Euro Šuntić’’ Berane.

FullSizeRender (1) A kako se s pravom diče u ovom preduzeću  tradicija  je počela i mnogo ranije kada su se  1950 godine braća Šuntići: Dedo, Demir, Sefer, Ramiz, Iko, Safo i Šefko u veoma teškim uslovima jedan po jedan počeli zapošljavati kao vozači  kamiona u tadašnjoj  firmi ’’Transšped’’ čiji su kamioni špartali širom bivše Jugoslavije i inostranstvu.

Fako kaže da bi bilo nepravedno ne pomenuti i ostale zaslužne radnike u “Euro Šuntić”  pored već pomenutih  Pačariza i Ukovića koji svojim radom doprinose da iz dana u dan raste rejting firmi  koja je već prepoznatljiva ne samo u Crnoj Gori već i šire za šta dobijaju pohvale za njihov rad i odnos prema putnicima o čemu govore brojne zahvalnice i priznanja od različitih sportskih, kulturnih i drugih institucija i organizacija.

FullSizeRender (2)  Tako su braća Šuntić svoj kompletan radni vijek i sticanje mirovine ostvarili upravo u kasnije veoma prepoznatljivom prevoznom preduzeću „Jugoprevoz“čiji su svi vozači, iz tog preduzeća, bili okarekterisani kao vrijedni, marljivi i uz to veoma sigurni što je tu firmu preporučivalo da ih odabiraju za mnogobrojne transportne i prevozničke ture koje su donosile itekakav profit ne samo preduzeću, već i gradu na Limu i državi u kojem je firma i registrovana.

A poznato je da su godinama  upravo vozači tog čuvenog preduzeće širom bivše nam  zajedničke domovine i Evrope dostojno reprezentovali  svoju firmu i svoj grad Berane. Sticali su  vremenom slavu profesionalaca za volanom u punom smislu riječi, a „Jugoprevoz“ je postao sinonim uspješnosti  jednog od najačih autoprevoznih preduzeća u bivšoj Jugoslaviji. Braća Šuntić imali su veliki udio u stvaranju takvog renomea, ali je početkom osamdesetih godina, tačnije 1984. godine,  nakon što se penzionisao, alfa i omega u porodici Šuntić : Derviš – Dedo osnovao privatnu  firmu pod nazivom D.o.o.’’Euro Šuntić’’ Berane raspolagajući na početku samo sa nekoliko teretnih kamiona.

I krenuo je od početka, uzdajući se u znanje i iskustvo koje se  i sada veoma uspješno prenosi s generacija na sadašnje mlade  generacije koje vode taj posao sa puno umješnosti i entuzijazma koji donose rezultate.

FullSizeRender  To upravo pokazuje da tradicija i  volja za radom onoga što se voli  neće biti prekinuta u porodici Šuntić koja se odnosi na ljubav prema bavljenju  prevozničkim poslom tj. vožnji i održavanju kamiona i autobusa,  ali  i u samoj Dedovoj porodici. Dokaz je njegov nasljednik-sin Fako koji  nakon školovanja u Beogradu, a poslije očevog penzionisanja nasleđuje svog  oca Deda i  1984.godine se zapošljava  u istoj firmi gdje je i njegov otac stekao penziju u firmi A.D.’’Jugoprevoz’’ Berane kao šef teretnog saobraćaja.

Fako je radio punih osam godina u Jugoprevozu, sticao  i unapređivao znanje, „kupovao“ iskustva i nakon što je dobro upoznao taj posao vezan za saobraćaj i prevoz, odlučio je teška srca da napusti Jugoprevoz i da se 1991.godine  oproba u očevoj firmi, tj.da preuzme rukovođenje od svog oca Deda u firmi ’’Euro Šuntić’’ Berane.

Ubrzo su se vidjeli rezultati mladog i poletnog privrednika koji je odmah obnovio vozni park sa nekoliko modernih kamiona koji su sve do 2005 godine krstarili širom Evrope. Malo po malo uvećavao se broj zaposlenih, a preduzeće je počelo da se širi.

-Pošto je „Jugoprevoz“ privatizovan, a jedan broj radnika iz različitih razloga nije nastavio da radi u  trenutku početka rada tog novog preduzeća, mi smo iskoristili te okolnosti i angažovali u našoj firmi već iskusne vozače  koji su osim upravljanja autobusima   počeli prenositi svoja iskustva i znanja na  nove i  mladje kadrove koji su  se polako, kako je to i prirodno, počeli  spremati da preuzmu njihova mjesta i nastave da prenose slavu starijih kolega, ističe Fako Šuntić,  prvi čovjek ovog preduzeća.

Prema njegovim riječima, od njegovog dolaska na čelo preduzeća, D.o.o.’’Euro Šuntić’’ je   zapošljavao konstantno 20 radnika a među prvima su bili Senad Pačariz  i Samir Uković koji  su obavljali kako na početku, tako i danas  profesionalno, tačno i sigurno svoje radne zadatke prvo upravljajući  kamionima, a  poslednjih 13 godina i  autobusima

-Na nagovor i uz savjet nekadašnjeg direktora Jugoprevoza u penziji Mira Joksimovića 2003.godine, a  u želji i volji za radom, proširenjem posla i poznanstvom širokog kruga onih koji se bave raznim privrednim djelatnostima, prije svega prevoznim, odlučio sam da proširim i unaprijedim poslovanje preduzeća, ističe Fako, naglašavajući da su tada  kupili  10 visoko turitičkih autobusa sa ciljem da svim korisnicima ponude najbolji kvalitet usluga.

To preduzeće sa nabavkom kvalitetnih, dobrih i udobnih autobusa, koje je do tada, rijetko koja autoprevozna firma u Crnoj Gori posjedovala mnogo je dobilo, ali i sami  putnici.Tako su vozači “Euro Šuntić” sa dugogodišnjim iskustvom u saobraćaju koji su upravljali, može se slobodno reći, “drumskim krstaricama” i uz profesionalnu vožnju na drumovima kako u zemlji tako i u inostranstvu obavljali ovo teško zanimanje, u korist brojnih ljudi koji su trbuhom za kruhom svojevremeno otišli iz svog zavičaja put Zapadne Evrope i drugih krajeva,vraćajući se obično tokom ferija u posjetu onim koje su ostavili na rodnoj grudi.

– Tada kao prva privatna firma za prevoz putnika na sjeveru Crne Gore otvorili smo autobuske linije iz Berana za Podgoricu, Herceg Novi, Ulcinj ,Nikšić, Beograd, Luxemburg i Njemačku koje i dan danas redovno održavamo, priča Fako, naglašavajući da stvaranjem inovacija i upornim radom uspjeli su da steknu povjerenje putnika što dokazuju sve većim brojem njih iz godine u godinu.

Šuntić ni jednog trenutka ne prepušta da istakne da su za razvoj firme itekako zaslužni njihovi profesionalni vozači koji, kako kaže, imaju jedan preduslov :

– prvo – “da svaki putnik koji uđe u naš autobus neće se više voziti sa drugim prevozom,” i   drugo- “da svaki putnik stigne bezbjedno, sigurno i zadovoljno do svog cilja”.

Fako kaže da bi bilo nepravedno ne pomenuti i ostale zaslužne radnike u “Euro Šuntić”  pored već pomenutih  Pačariza i Ukovića koji svojim radom doprinose da iz dana u dan raste rejting firmi  koja je već prepoznatljiva ne samo u Crnoj Gori već i šire za šta dobijaju pohvale za njihov rad i odnos prema putnicima o čemu govore brojne zahvalnice i priznanja od različitih sportskih, kulturnih i drugih institucija i organizacija.

-To su Atko Šuntić,  Dejan Vujović , Samir Selmanović, Suad-Sulja Šabotić, Jasmina Muratović,  Anela Kalač, kao i šef saobraćaja Bajram-Bakica Tatarović i mnogi drugi… , ističe Fako i dodaje s ponosom da su  rukovođenje njihovog porodičnog preduzećea “Euro Šuntić” poslije završenog školovanja već  preuzeli  njegovi sinovi  Jasmin i Armin, nastavljajući na taj način tradiciju koju je započeo njegov otac , a njihov đed Derviš-Dedo.

Na kraju ove kratke priče za reviju BIHOR, neosporno je istaći da je “Euro Šuntić” izrastao u veliko preduzeće i respektabilnu  kompaniju koja se kontinuirano  razvija čime je postala bitan faktor u privredi kako Berana tako i Crne Gore, jer da bi zadržala stečenu poziciju na tržištu kompanija “Euro Šuntić” stalno radi na razvoju i unapređenju poslovanja i kontinuirano osvaja nova tržišta i putnike koji su po pravilu zadovoljnji uslugama i prevozom ove renomirane firme.

ZAVIDAN VOZNI PARK

Danas je “Euro Šuntić” primjer uspješne firme  koja trenutno upošljava 50 radnika i jedno je od rijetkih  preduzeća  koje u cjelosti ispunjava sve Zakonom propisane obaveze za razliku od nekadašnjih autoprevoznih  giganata poput cetinjske Tare, bjelopoljskog Transervisa i ostalih nekadašnjih crnogorskih preduzeća-prevoznika koja su se u novim tržišnim uslovima bukvalno ugasila. Isto tako u ovom preduzeću se ponose sa  voznim parkom kojim bi im pozavidjele  mnogo veće firme iz okruženja koje se bave ovim poslom. U voznom parku posjeduju 10 visoko turističkih autobusa od 50 do 70 sjedišta, 3 visoko turistička autobusa sa 30 sjedišta , 2 kombi vozila sa 9 sjedišta i 1 VIP vozilo sa 8 sjedišta, a sve to održava 25 stalno zaposlenih radnika.

OSNOVALI  TAXI  I  RENT A CAR  SLUŽBU

U cilju što boljeg kvaliteta usluga u “Euro Šuntić” su došli na ideju da prošire djelatnost svoje firme čime su htjeli da izađu u susret svojim redovnim putnicima i građanima Berana da tamo gdje ne postoji autobuski saobraćaj  omoguće im  korišćenje taxi vozila.

– Ja i moj brat  Armin shvatili smo da će mo biti još konkurentnija i uspješnija firma ukoliko našim klijentima omogućimo i vožnju modernim taxi vozilima, priča za reviju BIHOR, Jasmin Šuntić, jedan od dvojice Fakovih sinova, ističući da su prošle godine proširili djelatnost preduzeća sa nabavkom 10 modernih taksi vozila i 5 vozila za iznajmljivanje (rent a car) koji su na raspolaganju mušterijama 24 sata. Jasmin nam naglašava da obavezno napišemo i ne izostavimo da u duhu već spomenute porodične tradicije ovaj dio posla vodi njihova sestra Jasna Šuntić Klica, inače diplomirana pravnica koja rukovodi sa dijelom preduzeća u kojem je zaposleno već 23 radnika.

I na kraju svi Šuntići u glas poručuju  da im je najvažnije : zadovoljstvo putnika, udobna , sigurna i profesionalna vožnja uz kontinuirano zanavljanje voznog parka u skladu sa vremenom i savremenim  trendovima.

AUTOR: AMER RAMUSOVIĆ

IZVOR: REVIJA BIHOR

 

 

BIHORSKA DUKLJA: USKORO PJEŠAČKOM STAZOM DO TORINA I PEĆINE GRAD

0
Ne postoji nijedna lokacija u opštini Petnjica pa i šire na sjeveru Crne Gore koja je atraktivnija i bogatija sa kulturno-istorijsko-prirodnim potencijalima i sa pristupačnošću terena i mogućnosti da se valorizuje, od “Pećine Grad” i “Torina”. Pored istorijskog bogatstva i prirodne raznolikosti terena, koji je zanimljiv i bez arheoloških otkrića ovo nalazište je stavljeno u centar interesovanja jer su pronađeni materijalni dokazi postojanja kulture življenja starije od 5.000 godina.
U periodu prije vraćanja statusa opštine Petnjica, osim arheoloških istražvanja, i aktivnosti koje je provela NVU Centar za seoski razvoj u postavljanju turističke signalizacije, nije bilo značajnijih napora i interesovanja institucija, da se ovaj lokalitet uredi i da se valorizuju njegove turističke vrijednosti. Vraćanjem statusa opštine, pored brojnih izazova koji su se našli pred malom i neiskusnom administracijom, stajao i je ovaj spomenik kulture življenja, resurs sa kojim opština i cio region, mogu da brendiraju ovo područje kao izvorište hiljadugodišnje posebne kulture življenja, koja je dio mnogih svjetskih civilizacija, ali koja je odlično sačuvana i nije do kraja istražena. Nedostatak novca i neizgrađenost kapaciteta nijesu bili prepreka da se u saradnji sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma CG i Nacionalnom turističkom organizacijom, nakon pripreme projekta i apliciranja na Poziv NTO dobiju sredstva da se uredi pristup arheološkom loklitetu Torine i staza do pećina Grada.
 “Pokazala se potreba da se ovi lokaliteti koji su jako blizu jedan drugom, spoje pješačkom stazom i učine se dostupnim turistima koji bi tu atrakciju sigurno rado posjećivali. Imajući u vidu da se pećina Grad nalazi u klisuri i da je teren strm i nepristupačan, neophodno je na stazi uraditi dosta intervencija, da li sa zidanjem kamenom ili sa postavljanjem visećih čeličnih ankerisanih mostova, sve kako bi se omogućio nesmetan prolaz do pećine. Pored izazovnog terena treba voditi računa i o tome da se sačuva arheološka vrijednost lokacije, pa smo projektom predvidjeli da cijelu realizaciju projektnih aktivnosti, pored arhitekte prate i arheolozi, sve u cilju da se zadovolje najviši standardni kada je u pitanju uređenje ovakvih lokacija, ali i da se projekat implementira na najbolji mogući način koji će obezbijediti održivost projekta. Realizacijom ovog projekta, čak i djeca i ne toliko fizički spremni ljudi  bez problema mogu obići ove znamenitosti! Implementacijom ovog projekta i uređenjem lokacije stvoriće se uslovi da lokalna turistička organizacija preuzme gazdovanje ove lokacije. To je prilika da se ovo blago opštine Petnjica i cijele CG sačuva, valorizuje i da se naplaćuju ulaznice, prodaju suveniri, knjige, marketinški materijal koji bi bio osmišljen i urađen na osnovu materijala i građe koji su autentični i potiču sa ovih lokaliteta”, rekao je Ismet Iko Latić, savjetnik predsjednika opštine za međunarodnu saradnju.
Nacionalna turistička organizacija je za ovaj projekat opredijelila 4.920 eura. Opština Petnjica će preko lokalne turističke organizacije obezbijediti sredstva za implementaciju dijela projektnih aktivnosti koje se tiču postavljanja turističke signalizacije, izrade promotivnog materijala kao i organizovanja izložbe i otvaranja lokaliteta.
“Cilj je da se obezbijedi prva uređena turistička destinacija na prostoru opštine Petnjica. Posebno mi imponuje to što imam priliku da završim nešto što su mnogi počinjali i da ugradim sebe u nešto što su započeli neki plemeniti ljudi prije više od 5000 godina stvarajući oružja i oruđa ali i umjetnička djela. Čast je skloniti dio prašine sa tog kulturnog blaga i otkrenuti vrata da se šira javnost upozna sa bogatsvom ovog kraja”, kaže na kraju Latić.
boks
N: PEĆINA GRAD – KRALJIČIN GRAD
Pećinski otvor se nalazi na zapadnoj, okomitoj strani uskog kanjona, na oko 300 m od kaptaže seoskog vodovoda. Radi se o impozantnom objektu dubine 50, širine 25 i visine oko 30 m. Ulaz u pećinu, podzidan je moćnim kamenim zidom koji je u osnovi širok 1,60 m, a očuvan je u visini od oko 8 m. Na najvišem i najdubljem dijelu pećine, 1987. godine, Polimski muzej je sproveo sondažna arheološka istraživanja i sa dvije ispitne sonde istražio površinu od 20 m2. Na osnovu nađenog materijala bilo je jasno da je pećina bila nastanjena u neolitu i bronzanom dobu. I pored relativno plitkog kulturnog sloja, prosječne debljine od 0,45 m, nađeno je mnoštvo keramičkih fragmenata, koštanih i kremenih alatki, fragmenata rimske keramike, jedna krstasta fibula i jedan bronzani novčić Konstantina II. Polimski muzej u Beranama, u periodu od 3.9. do 12.9.2007. godine, sproveo je sondažna arheološka istraživanja Radmanske klisure – lokaliteta Torine.

 

PISMO USIJANIM GLAVAMA: PORUKA ZA SVE ONE KOJI BI DA RATUJU

2

Rast nacionalnističke retorike u regionu je zabrinula brojne, a jedan facebook status Eldina Kurbašića iz Sarajeva je postao jako popularan na društvenim mrežama zbog toga što predstavlja osvrt na rat iz ugla vojnika.

Poruku Kurbašića prenosimo u cjelosti:

Pošto se digla kuka i motika patriota i rodoljuba svih vrsta, sa svih meridijana i paralela, svih boja partijskih knjižica i imovinskih kartica, prizivaju se ratovi, frontovi… Red je da se podijeli znanje, čista empirija, ništa prepisano.

Rat za početnike (iz ugla vojnika):

– roditelji gledaju brdo sa prozora kako ga devastira hiljade granata, a znaju da si ti gore u akciji. Dok to gledaju mole Boga da se živ vratiš, pa po cijenu i da ostaneš invalid. Samo da si živ.

– ne mora te pogoditi metak ili geler da bi te ubilo u borbi. Ubija i detonacija tako što ti od blast udara popucaju organi. Prvi simptomi su gubljenje svijesti i povraćanje krvi.

– vratiš se iz akcije sa terena pa dobiješ dužnost da odeš supruzi i majci tvog druga, te njegovoj dvogodišnjoj kćeri da im kažeš da im je muž, sin i otac poginuo. Preporučeno imati tablu sedativa sa sobom da im odmah daš, ali one vrisnu u plač odmah kada te vide sa dvojicom drugova, jer sasvim sigurno nemaš osmijeh na licu. Onda se obavezno na par trenutaka zamisliš i pretpostaviš kako bi tvoji reagovali na tu situaciju.

– razmjena mrtvih. E to je posebna disciplina psihološkog sjebavanja. Prevrneš 120 leševa da bi našao tijelo rođaka. Neću dalje u detalje ulaziti.

– otkriješ da je krvoskok iz femoralne arterije oko pola metra visine kada je metak/geler pokidaju, a ti stavljaš dlan drugom čovjeku na nju, dok mu drugom rukom vadiš njegov jezik iz grkljana da se ne uguši u šoku koji nastupa odmah.

– imaš oko 10 sekundi da drugu zaustaviš šištanje iz pluća probušenih gelerom (pneumotorax). Ako nemaš prvog zavoja i one njegove gumene ovojnice, može i celofan od kutije cigara pomoći.

– brzina gelera je oko 1 km u sekundi, leti nepravilnom putanjom oko vlastite ose, nepravilnog oblika od višeslojnog odliva metala, vreline oko 200°C i kida tkivo, kosti, vene i arterije u djeliću sekunde.

– mišja groznica: Ako si se u zemunici i navikao na pacove veličine mačke, dok ležiš gledaš ih kako hodaju po najlonu iznad tebe, na bolest koja se zove mišja groznica, a vrlo je česta kod vojnika u rovovima, tvoji bubrezi se na nju neće sasvim sigurno naviknuti.

– crnogorično drvo puca samo od sebe na temperaturi od oko -17°C dok si ti na straži.

– ono kad vam iz Hitne savjetuju da se višeslojno oblačite, dobija sasvim novu dimenziju kada moraš mjesec dana, a nekad i više, biti tako obučen u blatu do koljena.

– kada moraš zanemariti nutritivne vrijednosti margarina kojeg dobiješ na kriški hljeba za doručak i sa njim namažeš svoje vojničke čizme, jer ti je preče u snijegu imati suhe noge u čizmama nego pun želudac.

– bajonet se ne nosi da bi klao nekoga već da se ukopaš u ledenu i tvrdu zemlju na nekoj čistini (u suludom jurišu u koji te je poslala komanda u kojoj sjede hohštapleri i diletanti) u roku odmah kada te poklopi neprijateljska artiljerija.

– neprijateljski snajperista je dosadniji od bilo kojeg komarca.

– oružje ti uvijek suho MORA biti! Nema ono vodootporni certifikat kao pojedini mobiteli danas.

– navala adrenalina kada te drže u karantinu pred akciju je konstantna i jača je oko 845 puta nego ona u trenucima tvog prvog seksualnog iskustva.

Ima toga još, ali mislim da je i ovo dovoljno da svim usijanim glavama koji bi da ratuju poručio: Ne prizivajte ratove ako niste sve ovo i još deset puta ovoliko spremni da podnesete, vi i vaši sinovi.

FILM SEADA ŠABOTIĆA OSVOJIO NAGRADU ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM

0

Na upravo završenom “Omladinskom film festivalu”, koji je održan od 25. do 28. avgusta u Sarajevu, film mladog reditelja Seada Šabotića, studenta treće godine FDU sa Cetinja, sa Studijskog programa Filmska i TV režija, osvojio je nagradu za najbolji dokumentarni film. Nagrađeni dokumentarac “Revolucionarni Dom”, Šabotićev završni rad na predmetu Dokumentarni film (prof. Vladimir Perović), bio je uvršten selekciju “Takmičarski dokumentarni”, uz još sedam filmova.

Početkom juna ove godine, na DokuMA festivalu u Makarskoj/Hrvatska, film je nagrađen specijalnom nagradom žirija za dizajn, a za spoj audio-vizuelnog dobio je pohvalu.

Stučni žiri u čijem sastavu su bili Marina D. Richter, Neil Young, Sead Kreševljaković i Elmir Jukić, je nakon sagledavanja svih projekcija, donio odluku da se nagrada dodijeli “Revolucionarnom Domu” i Šabotiću.

Film se može svrstati u eksperimentalne dokumentarce, a govori o zapuštenom čeličnom i betonskom spomeniku ex Jugoslavije, smještenom u centru Nikšića. U tom monumentalnom zdanju oslikava se sudbina revolucionarne borbe, a umnogome i naša realnost. Reditelj se u neobičnim audio-vizuelnim detaljima poigrava sa sudbinom i odnosom društva prema Domu revolucije, paralelno pokušavajući da ukaže da je Dom mnogo više od razorenog objekta…

Nagrade, osim Šabotića, dobili su i: film “Samo Guraj” reditelja Arnesa Hamzića u kategoriji “Najbolji kratki film”, i u kategorijama za najboljeg glumca odnosno glumicu, Dževad Crnčalo (“Samo Guraj”), i Hiftu Quasem (“Tehzeeb”).