Reagovanje prenosimo integralno:

U “ Vijestima” od 5 februara pojavio se tekst novinarke Jelene Jovanović pod naslovom “ Saslušani zbog veličanja ratnog zločinca”. U tekstu koji smatram nestručnim , malicioznim i nedobronamjernim, pominje se i moje ime sa pozivom na neki komentar koji sam dao nekom lokalnom radiju (Radio Petnjica) prije sedam godina. Ovo nije prvi put, da se moje ime, ne slučajno, dovodi u vezu sa Osmanom Rastoderom, bilo da se radi o montaži službi državne bezbjednosti koje su rezultirale fizičkim nasrtajem nekih mojih rodjaka na mene i članove moje porodice. Tada su nasrnuli na mene zbog toga što sam u nekim svojim djelima za Osmana Rastodera napisao da je “odlukom zemaljske komisije “ proglašen za “ratnog zločinca”.

Ovoga puta novinarka, željeći valjda da bude eksluzivna, u pomenutom tekstu izvan konteksta koristi moje riječi iz nekog intervjua od prije sedam godina. Čudim se tome , jer se radi o listu , u kojem više od pola redakcije ima moj kontakt, te da se radilo o bilo kakvoj dobronamjernosti ,novinarka Jovanović me mogla nazvati i ja bih sigurno iznio svoje mišljenje o svemu . S obzirom da to nije uradila , nego me “ slobodno tumačila “ to sam dužan da po ovom pitanje saopštim svoje mišljenje :

Prvo, radi se o nestručnom i zlonamjernom tumačenju istorije, mislim ne slučajno objelodanjenom na 80 godišnjicu najvećeg četničkog genocida nad Bošnjacima Sandžaka februara 1943 . Ako za novinare nije “ vijest” da se u džamijama u Crnoj Gori i Sandžaku 3.februara klanjala “kolektivna dženaza” za sve žrtve genocida od prije 80 godina, koje nijesu ni sahranjene saglasno običajima i vjerskim propisima, onda smo mi ponovo na “ krivom putu” . Novinarka Jovanović je svoju znatižeju za “istinom “ mogla vrlo jednostavno zadovoljiti, tako što bih joj, ja lično poklonio ediciju od šest knjiga “Bijele knjige žrtava Sandžaka 1941-1945” , u kojoj su pojedinačno popisane žrtve, Petnjica (311 ), Bijelo Polje ( 4634), Pljevlja ( 5.555) , Priboj(3682).Dakle, imenom i prezimenom, pojedinačno preko 20 hiljada žrtava četničkog genocida počinjenog Januara i februara 1943, na području Bihora, Bijelog Polja, Priboja, Pljevalja, Čajniča i Foče. Naravno, kako bi ovaj najmasovniji zločin bio “prećutan” novinarka Jovanović po ustaljenom obrascu manipulacije, upravo na godišnjicu obilježavanja ovoga genocida izmišlja “ratnog zločinca “ tamo gdje ga nema. Zašto ovo navodim? Pa zbog toga, što novinarku nije zanimala vijest, da je neki državni tužilac, koji očigledno nema prečeg posla, nego da preispituje razlog i kontekst emitovanja nekog filma sa istorijskom tematikom o kojoj se veoma malo zna. Umjesto da tog državnog tužioca upozori na sljedeće neupitne ćinjenice :
Osman Rastoder nije nikada suđen za ratni zločin, nego je proglašen od upravnog i političkog, a ne sudskog organa ( Zemaljske komisije za utvrdjivanje ratnih zločina) i da je po tom obrascu u Crnoj Gori bilo preko 4000 “ratnih zločinaca”. Među tih 4000 su i neki kojima je suđeno i presudom proglašeni ”ratnim zločincem” a SPC ih proglasila “svecem” ( čuveni pop Maca) nazvan tako jer je štedio municiju i macolom ubijao ljude. Ne sjećam se da je bilo koji tužilac tim povodom reagovao, a to nije bilo davno, tek unazad nekoliko godina. Dakle, ako imate osobu koja je političkom odlukom proglašena “ratnim zločincem “ a nema “djelo zločina “ ne može biti ratni zločinac, te bi saglasno tome tužilac trebao podići optužnicu protiv novinarke koja potpuno neobavezno i krajnje tendeciozno, poput bogoslova, predsjednika komisije, Jakše Brajovića, proglašava Osmana Rastodera za “ratnog zločinca” dok u njegovom dosijeu nema “ djela zločina” .

Zašto? Pa zbog toga što je tada već bio mrtav. Najlakše je bilo opravdati njegovu likvidaciju , tako što će te ga “proglasiti ratnim zločincem”. Uz to, niko mu nije mogao oprostiti što je četnike spriječio da izvrše pokolj u Gornjem Bihoru, kao što su to uradili u Donjem Bihoru. Kada čovjek nema ”djelo zločina” onda mu treba nešto dodati i izmisliti. Istina, novinarka Jovanović nije autor laži da je Osman Rastoder bio član ‘Skenderbeg divizije” i da je uopšte bio u blizini pokolja u Velici. Jednostavno je principom “lažne simetrije” trebalo nešto izmisliti kako bi se prikrila suština. A suština je u sljedećem:
– da zaista u Crnoj Gori ima tužilaštva, ono bi povodom naznačenog teksta : pokrenulo tužbu protiv autorke zbog širenja nacionalne i vjerske mržnje zbog iznošenja lažnih činjenica i imenovanja “ratnog zločinca” lice koje nikada nije sudjeno za djelo zločina.

Zbog tendecioznih i lažnih podataka iznošenih u potrebi da se pojača negativno mišljenje o osobi koja je davno pogubljena, posebno lažnih optužbi za učešće u zločinu u selu Velika.

Zbog povezivanja imena Osmana Rastodera sa osobama koje su pravosnažno osudjeni za ratne zloćine ( Draža Mihailović).

Na kraju sebi dajem slobodu da podučim novinarku: da bi neko bio “ ratni zločinac” mora postojati pravno i nepobitno dokazano utvrđeno djelo ratnih zločina i pravosnažna i izvršna sudska presuda kojom je lice osušeno za ratne zločine. Ratni zločinci se ne mogu proglašavati odlukom upravnih organa, komisija i administrativnim mjerama već sudskom presudom nadležnih sudova. Da je novinarka to znala postavila bi pitanje tužiocu : odakle vama pravo da uopšte pokrećete proces protiv lica koja su vezana za film o licu ,kojeg je ideologija jednog reźima proglasila za “ zločinca”, a narod za “ heroja” jer je zahvaljujuci takvima opstao?

– Nemam dilemu da svako lice koje ima “ djelo zločina” i pravno je presudjeno za ratni zločin, treba nazivati “ratnim zločincem” . Ako je potrebno novinarki Jovanović ,dostavit ću joj bar 500 presuda takvima iz Crne Gore, kao što sam spreman da dostavim “ dosije” Osmana Rastodera u kojem nema ničega od onoga za šta ga optužuje novinarka Jovanović. Ovako ispada da ona zna više o njegovim ( ne) djelima, nakon skoro 80 godi , nego Jakša Brajović koji je o tome pisao samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti 1946.godine. Sapienti sat.