U okviru programa KazivART, u Petnjici je sinoć (15.avgusta) održana promotivno-edukativna tribina „Pisati/čitati se mora“ na kojoj su učestvovali istoričar mr Sait Šabotić, književnik Vasko Raičević, pjesnikinja Rebeka Čilović, publicista Mirsad Rastoder i Anđela Brajović, operska solistkinja.
Interesantno veče završeno je proglašenjem najboljih priča Festivala Zavičajne staze Bihor 2020, u atmosferi opreza zbog epidemiološke neizvjesnosti kod nas i u regionu. Kao što smo ranije saopštili, aktivnosti Festivala planirane za ovu godinu odgođene su usljed loše epidemiološke situacije u državi. Uprkos tome, Žiri u sastavu Ferida Duraković (Sarajevo), Jasmina Ahmetagić (Beograd) i Vasko Raičević (Podgorica), ocjenjivao je priče pristigle na Konkurs za najbolju priču inspirisanu Bihorom koji u okviru Festivala tradicionalno raspisuje organizator NVO Centar za kulturu Bihor.
Prema ocjeni Žirija, treću nagradu osvojio je Ulvija Mušović (Prijepolje) za priču „Vrijeme pogani“, a drugu Safet Sijarić (Sarajevo) za priču „Slučaj u potkrškoj krčmi“. Najbolje ocjene žirija (prva nagrada) dobila je priča „Jedna usta manje“ Tijane Rakočević (Kolašin).
Specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja, prema ocjeni žirija, dobila je priča „Vrata“ Fajka Kadrića (Zvornik). Svečano uručenje dobitnicima nagrada biće organizovano kada zdravstvena situacija u Crnoj Gori i regionu bude pogodnija za dolazak dobitnika nagrade i drugih pisaca.
U jednoglasnoj odluci, Žiri je istakao: „Do nas je stiglo trideset tekstova – nevelik broj, ali ostao je snažan utisak o autorkama i autorima. Anonimnost konkursa omogućila je nepristrasno čitanje žiriju, koji se susreo samo u prostorima Interneta, i svi troje smo odmah, nakon prvog čitanja, znali koje su priče najbolje – saglasnost o kvalitetu najboljih tekstova bila je visokog stepena. Nakon drugog čitanja i bodovanja izdvojilo se osam priča: Seobe (šifra Pelikan), Zagrljaji (šifra Gimnazija 83), Svoj na svome (šifra Bedem), Ovu priču Ćamil mi nije ispričao (šifra Gavrilo gavran), Strah (šifra KUN), Vrijeme pogani (šifra Riječ), Slučaj u potkrškoj krčmi (šifra Apatrid) i Jedna usta manje (šifra Akutagava)“.
U Obrazloženju Žirija se navodi: „Bihor je svijet – svijet je Bihor“
„Na ovom je svijetu najvažnije da imamo nešto da ispričamo. Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljena – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi…”
Tako kaže jedan Sijarićev junak. A po ovim pričama sudeći, teško je da se jednom, a kamoli dvaput proživi sudbina bihorskih junaka… Bihor je dom, Bihor je jezik, Bihor je rana i melem preko rane – eto, biće da zato i postoji ovaj konkurs.
Jedna usta manje (prva nagrada): Mučna i teška priča o ženskoj sudbini koja svojom pojedinačnošću postaje univerzalna. Sva zloguko stišana između „daj!“ i „ne dam!“, ugurana u gust, jezgrovit i ogoljen jezik, kod čitaoca izaziva koliko egzistencijalnu mučninu toliko i divljenje prema liku žene koja nosi priču, tj. koja ne samo nosi priču nego i teret svega tegobnog svijeta u koji je bačena, gdje umjesto radosti majčinstva postoje tek gladna usta, umjesto sreće rađanja tek krv koja pomračuje ono malo svijeta što ga Mita vidi – ali ne pomračuje i njeno rezonovanje. Poruka ove priče duboka je i moćna: ratovi su takvi, vojske su takve – na ledini, među skakavcima i djecom koja se pretvaraju u te skakavce, ostavljene su majke koje moraju spasiti svijet. Kompleksna naracija, zgusnute strukture na malom prostoru. Ljudska drama oslikana u nekoliko poteza iz kojih se jasno naziru karakteristike određenog istorijskog konteksta. Bogat i zvučan jezik čije je uporište u bihorskoj sredini, a kojim su vješto oslikane ambivalencije u svijesti junakinje priče.
Slučaj u potkrškoj krčmi(druga nagrada): Još jedna mučna priča o dobu koliko ekonomsko-političke toliko i intimne tranzicije, o nemogućnosti da se susretnu svijet modernosti i svijet nekadašnji. Svijete moj izgubljeni, kao da izvikuje pričalac, otuđen i udaljen od njega, a željan da ga ponovo vidi i doživi, istovremeno začuđen da taj svijet još postoji a svjestan da je sam još dio toga svijeta. Svijet mahnitosti i besmisla, čak trenutaka humora, opet nekako blizak – jer od njega se neće pobjeći. Krčma kao metafora nije nepoznata književnosti, posebno u ovom dijelu svijeta, zato su i čitaocu poznati likovi koji u njoj susreću. Vještim odabirom scena stvorena je autentična atmosfera. Statičnost lokalnog življenja u kojem su stvari dovedene do pucanja, iako naizgled teče dokoni život provincije. Zahvaljujući zadržavanju na konkretnom, bez suviše eksplicitnih opservacija naratora, opisane scene postižu dublju metaforičku dimenziju.
Vrijeme pogani (treća nagrada): Ova priča donosi nam savremeniju, tj. temu posljednjeg balkanskog rata koji tutnji negdje u pozadini bihorskog kraja, u jednoj kući gdje se odvija drama ljubavi roditelja za djecu i nemoći da se išta uradi i da se nekako pomogne osim da se nabavi antena pomoću koje će se gledati ratni užas opsjednutog Sarajeva, drama o ljudima i neljudima – koja nam ipak na kraju ostavi zrak svjetla na kraju balkanskog tunela – da ipak na svijetu postoje dobri ljudi koji će, ako spase jednog čovjeka, spasiti svijet. Priča sa težištem na moralnim dilemama kroz koje je oslikan traumatični period nedavne prošlosti. Jedno emblematsko putovanje vozom kroz koje je uhvaćen duh prostora i vremena s početka 90-ih.
Vrata (specijalna nagrada za autentično pripovijedanje): Junakovo suočavanje sa smrću, podstaknuto dobijanjem fatalne dijagnoze, okvir je priče u kojoj se melanholični tonovi smjenjuju sa anegdotskim, kako bi se predstavilo bogatstvo i šarolikost života, te neumitnost suočavanja sa vlastitom sudbinom. Ubjedljivi dijalozi, konciznost, refleksivnost i dobar stil, neke su od vrijednosti ove priče.
Nakon završenog konkursa može se konstatovati dominacija nekoliko pripovjednih linija. Jedna se tiče teme odlaska i povratka u rodni kraj. Sama sobom ova pripovjedna pozicija razvija odnos između prošlosti i sadašnjosti zavičaja, prostora naizgled uhvaćenog u procjepu vremena. Druga linija oslanja se na traumatični period ranih 90-ih i propast svijeta koji je počivao na starim moralnim vrijednostima, te izvjesne duhovne pustoši koja je za njim ostala. Značajan prilog ovom literarnom angažmanu daju i priče kojima se pokušava uhvatiti specifični duh bihorskog kraja, sa karakterističnim dnevnim ritualima, govorom i opštom atmosferom seoskog života. Kolaž ovih priča ostavlja generalni utisak o Bihoru kao izuzetnom prostoru literature, sa poetski upečatljivim sudbinama i živopisnim jezikom, sa atraktivnom prošlošću i dragocjenom tradicijom.“
U izjavi za medije Prof Dr Jasmina Ahmetagić govorila je o konkursu i pričama:
„Ne znam nijedan književni konkurs koji je formulisan na sličan način kao ovaj: priče inspirisane Bihorom. Pritom je Bihor mnogo više od geografkog područja, to je literarni toponim, te konkurs uvijek znači i podsjećanje na Ćamila Sijarića, a to znači na najviše književne domete naše književnosti. Smatram da je to dobar način da se odražava trajno sećanje na velikog pisca, koji još nema ono mesto u srpskoj književnosti koje mu s pravom pripada. To je, dakle, i dobar način da se pažnja skrene na sistem vrednosti.
I priče koje su ove godine pristigle na konkurs tematizuju u velikoj meri problem seoba, ljubav prema zavičaju, teškoće egzistencijalnog održanja kroz istoriju i druge specifičnosti koje čine tradiciju bihorskog kraja, što aktualizuju i specifičan jezik podneblja.“
Festival Zavičajne staze okuplja već 13 godina brojne stvaraoce iz države, regiona i inostranstva u Petnjici. Svake godine Festival obilježe brojni događaji iz oblasti književnosti, likovne umjetnosti, muzike, ali i oni na društvene i kulturološke teme. Žalimo zbog toga što smo ove godine, usljed postojanja opasnosti za javno zdravlje, bili spriječeni da realizujemo ostale planirane aktivnosti i nadamo se da će biti prilike za realizaciju planiranih programa.
