LEGENDA KOJA JE TRAGIČNO ZAVRŠILA SVOJ ŽIVOT – MEHMED BABO AGOVIĆ

Mehmed Agović

Gornji Bihor je poznat odavno po ljudima koji su stavili vječni pečat na svoj život, uzorali duboke brazde u svom kraju iz kojih niče plodonosno sjeme. To sjeme će uvijek rađati plodove od kojih će koristi imati žitelji ovog kraja. Dovoljno je pomenuti dobrotvorca, humanistu rahmetli Mujka Šabotića iz Tucanja koji je renovirao petnjičku džamiju iz 17. vijeka od temelja do krova i učinio je vječnom. Ostavio je amanet džematu da je čuvaju dok je dunjaluka i izvršavaju vjerske obrede.

Sličan je bio i legenda petnjičkog kraja Mujo Rastoder, prosvjetni radnik, koji nije znao reći neću i ne mogu posebno kada su u pitanju bili đaci i studenti koji su od njega tražili znanje odnosno pomoć. Sa pravom su ga nazvali – Mujo legenda, čovjek živa enciklopedija“. Nažalost tragično je završio svoj život na svom ljubimcu, dvotočkašu „Nindži“ u 63-oj godini života.

Još jedna legenda iz gornjobihorskog kraja tragično je završila svoj život, 18.jula 2019.godine u sedamdesetosmoj godini života, poznati Agović Mehmed – Babo iz Kruščice. Čovjek koji je imao veliko srce, veliko poznanstvo i prijateljstvo od svih drugih u kraju i time je sebe smatrao da je najbogatiji čovjek u okruženju. Da je to tako potvrđeno je i na njegovoj dženazi koja je neuporedivo bila najmasovnija, a došli su bili prijatelji, rođaci i poznanici iz cijele Crne Gore i  drugih republika, da se od njega oproste.

Mehmed – Babo je uvijek bio spreman da pomogne u svemu što se od njega tražilo, a posebno one koji su bili slabijeg imetka. Pomagao je u izgradji džamije u Savinom Boru, u probijanju i trasiranju puteva, elektirifikaciji sela… Nema gdje nije stigao i kome nije pomogao i to sve sa osmjehom na licu, punim elanom i dragom voljom, zato je bio veoma omiljen u narodu.

No, posebno će se pamtiti Babo po izuzetnoj sposobnosti vođenja konjskih košija, gdje je u njegovo vrijeme bio nepobjedljv. Čuveni njegov  at Vranac dugo je stizao prvi na cilj na Lađevcu, Vlahovima, Leskovi i drugim mjestima gdje su se održavali veliki narodni sabori. Na ovim i drugim sličnim veseljima, svadbama, Babo je posebno prednjačio u vještini igranja narodnih kola. Niko nije znao tako umjetnički dotjerano, sa lakoćom uz muziku poigrati kao on, njegova braća i sinovi. Pratila ga je muzika koju su svirali na narodnim insturmentima brat Rahman i Bešir. Kada bi oni igrali i svirali, cijeli skup bi zanijemio i sa velikom pažnjom su ih  pratili. Teško bi se ko usudio da se uhvati u kolo jer bi im samo zasmetao i kvarili bi tu izuzetnu igru koja je jako složena, brza, uigrana, a kad posmatraš sa strane, čini ti se ništa lakše.

Ostaće Mehmed – Babo, pored svih ljudskih vrlina, upamćen po njegovoj harizmatičnosti, dobronamjernosti i svuda rado prihvaćen i poželjan.

Ostavio je vječnu uspomenu i amanet KUD “Bihor” iz Petnjice gdje im je obradio koreografiju, praktično je prikazao i adekvatnu muziku da je mladi folkloristi izvode u budućnosti koja se zove “Agovsko – Babovo kolo”. Smrću Baba u Gornjem Bihoru ostaje praznina za jednu ljudsku legendu koja je zračila i puno značila. No, nadajmo se u dubokoj brazdi, koju je Meša – Babo uzorao, da će iz nje sjeme uvijek klijati, donositi plodode od koje će koristi imati buduće generacije,7 a posebno njegovi najbliži koji su na njega veoma ponosni. Dovoljno je samo reći Babovi putevi, Babovo kolo, to je trajna uspomena na njega koja neće blijediti. Neka mu je rahmet duši.

Reho Ramčilović, Lagatori