Ko je sagradio podgoričku Sahat kulu, i odakle krst na njoj?
Sat kula u Podgorici je zadužbina Hadži Mehmed paše Osmanagića, pretka crnogorskoga vojvode Bećir bega Osmanagića, podignuta 1667. godine, i uvakufljena. Do konca Veljega rata, 1878. godine, na njoj nije bilo nikakvoga simbola, sem sata. Nekolike godine nakon oslobođenja, jedan podgorički paroh je organizovao postavljanje krsta na njen vrh, koji je uklonjen tokom nedavne restauracije. Ne treba biti posebno pametan, sem elementarno pošten, i priznati da nije mjesto krstu na vakufu jednoga znamenitoga podgoričkoga muslimana. U protivnome, držim da su u pitanju nečije zadnje namjere u vezi ove zemlje, naroda i mira i ljubavi u njoj, i treba im stati na kraj, prije nego bude kasno.
Ko i s kakvim argumentima traži da se vrati krst na Sat kulu?
Nedavno se postavilo pitanje povrataka uklonjenoga krsta na isto mjesto, njen vrh, koje je aktuelizovao čelnik cetinjske filijale Beogradske patrijaršije, Amfilohije, nazivajući odluku o uklanjanju skandaloznom. Dajući mu za pravo, odgovorili su mu stručnjaci, koji su nemušto nagovijestili da svi elementi Sat kule koji su postojali prije restauracije moraju biti vraćeni na svoje mjesto jer, vele, tako propisuju i struka i zakon, zato što je prije nekih 50 godina uvedena u listu kulturnih dobara. Dakle, potvrdili su mu da treba, i nagovijestili da će se vratiti krst na vakufu, što je nonsens. A te iste stručnjake treba pitati, zašto su dozvolili istome Amfilohiju, ne da uklanja ili stavlja krst na more crkava i manastira koji su pod zaštitom, nego da vrši radikalne i sveobuhvatne interevencije koje su u potpunosti izmijenile izgled zaštićenoga kulturnoga dobra, a Islamskoj zajednici, koja po prirodi stvari brine i o islamskoj kulturnoj baštii, osporavaju kompetencije, i to u korist istoga Amfilohije. Pitam se jesu li podgorički muslimani, klirici i laici, kmetovi Beogradske patrijaršije, i jeli ovo teokratska država, kojom upravljaju beogradski popovi. Ako jeste, neka objave žiro-račun pa da njima plaćamo porez.
Amfilohije je nastavio da izmišlja, a štampa da mu objavljuje, kako je krst nadgrobni spomenik onima koji su oslobodili Podgoricu u vrijeme knjaza Nikole. Niti krst na Sat kuli može biti nadgrobni spomenik, niti je Podgorica oružjem oslobobađana od Turaka, kao Nikšić i Bar. Već je po odluci berlinskoga kongresa, uz uslov da vrati oslobođeni Ulcinj Turskoj, predata i prisajedinjena Crnoj Gori, bez opaljenoga metka i bez kapi krvi, 8 februara 1879. godine, u 3 sata poslije podne. Istom prilikom uvrijedio je i nama prijateljsku državu, jer je izjavio da su oni koji su ga skinuli (krst) došli iz Turske, veli da su došli ovdje da obnove neke stvari, da Crnogorci zarade malo para.
U vezi pomenutoga krsta, beogradski vladika nastavlja javno da priča gluposti i neistine, o tome kako su preci stare, veoma ugledne i poznate podgoričke porodice Đečevića, čija je kuća sagrađena najvjerovatnije nad benediktinskim samostanom Svetoga Marka, kojega je Nemanja porušio, bili vojvode cara Dušana. Izjavio je da mu je pokojni Halit Đečević rekao: „Ko je bio gladan taj se poturčio.“ Drugom prilikom, nastavio je da iznosi nove neistine o ovoj porodici. Tvrdio je da se u njihovom podrumu nalaze neke freske, i da su pred Drugi svjetski rat predali lobanju nekakve svete mučenice Feronije, izvjesni krst i mošti svetoga Teodora Stratilata cetinjskome manastiru. Pa je dodao, ako se krst ne vrati na Sat kulu to bi bilo obnavljanje mržnje. Skandal. Oće pod silom i prijetnjom da stavi krst na islamski vakuf, odnosno zadužbinu. Ovo nije izjava jednoga pastira nego vuka u lisičjoj čapri; teško stadu kojega on čuva.
Velikosrpski političari, taj krst su nazvali krstom cara Dušana, koji je, kako pišu, simbol oslobođenja rodnoga grada njegovoga pretka i osnivača dinastije Nemanje, što nije tačno. Kakav krst cara Dušana? To je glupost. A Nemanja nije rođen u Podgorici nego kršten u nekoj podgoričkoj katoličkoj crkvi, dakle, rođen u duhovnome smislu. Naravno, krstili su ga latinski jereji, jer dugih, sem latinskih crkava tada nije bilo u kraljevini Duklji. Pa su zato krštenje ponovili u Raškoj, ali pravoslavni popovi, kako i piše u njegovome žitiju. Iz Islamske zajednice su ponovili, više puta već rečeno, da nijedna od sahat-kula, kao ni džamije i ostali objekti islamskih zadužbina nijesu imali, niti su mogli imati krst kao obilježje. Ta pojava je po njima novijeg datuma, isto kao i otimačine i uzurpacije nad imovinom Islamske zajednice u Podgorici i širom Crne Gore, što je tačno. Samo su trebali da kažu da im imovinu uzurpira beogradska patrijaršija, i ko sve drugi.
Zašto se pokrenulo pitanje povraćaja krsta na vrh Sat kule?
Nesporna je namjera Beogradske patrijaršije, i Amfilohija lično, da nas dezintegriše kao narod, dakle, podijeli na plemena, sukobi unutar vjerskoga i nacionalnoga bića, umreži i poveže sa srpskom crkvom i opozicijom i stavi u funkciju velikosrpskih geostrateških interesa. Njegov politički program je zasnovan na vulgarnome tumačenju hrišćansta, koje za okosnicu ima feudalinu doktrinu zloupotrebe vjerskih osjećanja mase prostih ljudi, koji se vjerski zatucaju i fanatizuju da brane tobožnje pravoslavne interse, iza koji se krije najobičnija srbijanska palanačka politika aneksije Crne Gore. Rasprava o krstu ukazuje na tu dimenziju, koja dobija na značaju, upravo, pred sljedujuće izbore u Podgorici. Pokušava da se nametne kao zaštitinik i arbitar unutar pozamašnoga velikosrpskoga korpusa, i koji ima svoje političke favorite, i na drugu stranu da napravi političku pukotinu pomeđu Crnogoraca, Albanaca i Bošnjaka, i spriječi združenu političku protivakciju. Zato on ponovo javno prezentira ratnohuškačku ideologiju mržnje, i to na vulgaran način, kao da živimo u vrijeme ranoga srednjega vijeka. Tako nas je svojevremeno, početkom devedesetih godina prošloga vijeka, uvodio u mračni i sramni period crnogorske istorije, od koga se moraju stiđeti svi civilizovani građani ove zemlje. To pokušava ponovo, i na isti način. Kao rezlutat pobjede njegovih političkih favorita, dobili bismo velikosrpski despotski režim, oličen u kakvome beogradskome gaulajteru. Takve, koji bi promicali beogradske interese, zemlju uvodili u sukobe s okolnim narodima, hapsili, prebijali i ubijali sopstvene građane katoličke i islamske vjere, već smo imali prilike nedavno da gledamo, i nebi bilo dobro da to gradivo ponavljamo.
