Kanadski grad Kelouna, udaljen oko devet hiljada kilometara od Crne Gore, pružio je utočište i sigurnost Bihorcu, Šemu J. Adrović i njegovoj porodici. Njegova priča počinje u Donjoj Vrbici u zaseoku Prisoje, davne 1943.godine, kada se rodio Šemo.

Po završetku osnovnu škole u Petnjici, otac ga je poveo u Peć da upiše u gimanziju.

“Babo na konju, a ja pored i tako čitav dan do Peći. Kada smo tamo stigli, kazali su da je upisni rok prošao i da moramo do Prištine u nekakvi centar za obrazovanje. Kasnije sam od oca saznao da je bio namjerio da, ako ne upišem gimnaziju upišem medresu”, priča ovaj Bihorac sa privremenim radom u Kanadi.

Šemo J. Adrović

PUT DO BANJA LUKE 

Medresa se ipak nije desila pa je Šemo, u dopunskom upisnom roku, ipak ostao u Peć i upisao gimnaziju. Nakon dvije godine prebacio se u Novi Pazar i tamo nastavio školovanje.  Njegov otac, čovjek starog kova i tradicionalnih vrijednosti, želio je da njegov sin bude učitelj te je Šemo krenuo tim putem.

“Položio sam srpski jezik i matematiku, ali sam pao iz muzičkog. Pjevao sam pjesmu “Pod Lovćenom zeleni se trava”, kada sam završio, članovi komisije su se samo nasmijali i kazali da sam pao. Mislim da su jedva dočekali da završim sa pjevanjem”, kroz osmijeh dodaje Šemo.

Put ga je dalje vodio do Banja Luke, gdje je namjerio da upiše medicinu, odsjek za stomatologiju. Ljepota tog grada ga je očarala i ostao je tu. Ipak, od medicine nije bilo ništa već se predao predagoškom obrazovanju na tamošnjem fakultetu. Tu ga je sačekao poziv za vojsku.

“Nikako mi se nije išlo u armiju, pa sam pošao u Vojni odsjek. Rekoše mi da donesem potvrdu o upisu fakulteta. Uvažili su mi to, pa sam se tada spasio od vojske, makar na neko vrijeme”, kaže Šemo Adrović.

TITOV GARDISTA

JNA ipak nije nešto što se lako odlagalo pa je Šemo nakon završene više škole i rada u obližnjem selu kao nastavnki, 1967. godine, ipak služio vojni rok.

“Bio sam Titova garda u Beogradu. Na Voždovcu sam bio tri mjeseca, a onda su me prebacili na Dedinje. Tri puta sam u tom periodu bio u počasnom vodu ispred Tita. Sjećam se jednom kada se vraćao iz Rusije, ljeto, upeklo sunce, a mi stojimo. Ne smiješ mrdnut. Plava uniforma, bijele rukavice, poluatomatske puške, stav mirno. Komandat voda predaje Titu raport, on obilazi počasni bataljom, a mi se kočimo od vrućine”, priča Šemo.

Završila se i ta priča, pa je Šermo, po odsluženju vojnog roka, otišao u Zavidoviće i tamo radio cijelu godinu. Pauze u radu je koristio da studira fiziku u Zagrebu i da diplomira. Tamo je upoznao kolegu sa fakulteta koji je radio u Vjesniku.

“Predložio mi je da u Banja Luci budem šef poslovnice. Dugo sam razmišljao i na kraju prihvatio. Taj sam posao radio više od 20 godina, sve do 92.godine”, kaže Šemo.

NEPODOBAN U RATNIM USLOVIMA

Oženio se, formirao porodicu, dobio dvije ćerke i sina. To vrijeme pamti kao vrijeme blagostanja i sreće. Dobio je stan, pa potom i veči jer se porodica uvećala. Kada je prostor bivše SFRJ zahvatio rat dobio je otkaz jer je proglašen kao nepodoban.

“Titov gardista i dva mandata sekretar partijske organizacije u Banja Luci i budem proglašen na kraju kao nepodoban. Uspio sam sina da prebacim u Nikšić kod braće i sestre, a jedna ćerka mi se već bila udala. Sa suprugom i drugom maloljetnom ćerkom ostao sam u Banja Luci. U to vrijeme, ko god je bio musliman, morao je da obavlja društveno korisni rad i kao nepogodan sam morao da idem na državni kuluk. Komšije su mi bili prvoborci i niko nam nije rekao ni riječ. Dugo sam vremena živio u Banja Luci, tako da su nas svi znali. Prvi komšija mi je bio otac Nebojše Radmanovića, člana predsjedništva u BiH. Doslovno mi je kazao – Šemo, tebi se i tvojoj falimiliji ovdje ne smije ništa loše desit. I zaista je tako bilo. Nikakvih problema nijesam imao, ali sam išao na radnu obavezu, a ona se ogledala u tome da radiš, a niko te ne plaća. Bilo je tu krečenja u školi, brali smo jabuke, a sve u ratnim uslovima. Bilo je tu dosta Hrvata i Muslimana. Nijesmo išli na ratište i zato smo morali da radimo. Pratio nas je vojnik sa punom ratnom opremom kaže nam da ima ovlašćenja da upotrijebi oružje. Zato smo morali sve da radimo. Vozili su nas autobusom i na kraju, ako dignemo dva prsta, mogli smo kući ponijeti dvije jabuke, a ako dignemo tri onda dobijemo i tri.  Imali smo i hranu. Banja Luka nije imala nikakvih problema što se tiče snabdijevanja, izuzev kada je prekinut koridor sa Beogradom. Tada je bilo malo panike”, kaže Šemo.

DOBRI LJUDI I PRVA BORBENA LINIJA

Zahvaljujući svom poznanstvu i prijateljima, koji su tada radili u beogradskom preduzeću Duga, izvjesna žena, koju do tada nije vido, slala je Šemu i njegovoj porodici brašno i plin. “Nijesmo se nikad vidjeli, samo smo se znali preko štampe, jer sam prodavao Dugina izdanja. Slala mi je brašno i plin, jer smo imali šporet na plin. Nazove me i kaže – Šemo mi se ne znamo, šaljem ti 50 kilograma brašna da ti hanuma napravi pitu. Pitam kako da pošaljem novac, a ona veli, ne, to ti je poklon”, priča Šemo o svom životu u ratnim danima u Banja Luci.

Mjesto Stanari i prva borbena linija je bila sljedeća Šemova destinacija, kao i svih koji su imali drugačije ime i prezime od većine.

Susret sa čovjekom koji nije bio na ratnim poprištima, već je obavljao posao donatora, a kojeg je znao iz Banja Luke, umnogome će promijenit Šemove aktivnosti.

“Pitam ga, da li postoji neka mogućnost, pošto ja nijesam za fizički rad, da nekako to izbjegnem. Rekao je da ne zna i otišao. Pred mrak, dolazi vojnik potpuno naoružan i pita ko je ovdje Adrović. Pomislio sam da je gotovo. Javim se i ovaj mi kaže da pođem sa njim. Nema tu oćeš-nećeš. Sumrak i prelazimo preko jednog malog brda. Usput me srijeće jedan poznanik i pita me – otkud ti Crnogorac. Rekoh da nijesam svojom voljom došao. Stižemo kod jednog čovjeka koji sjedi za stolom. Vojnik mu raportira da me je doveo. Nude mi rakiju. Odbio sam i rekao da mi nije ni do čega. U razgovoru sa tim, ja mislim kapetanom napravio sam pogodbu za sebe i prijatelja i kupio sam slobodu za 1000 maraka za nas dvojicu i to na mjesečnom nivou. Dakle, platimo po 500 maraka i sjedimo kući, ne idemo na teren. Dali su nam potvrdu da smo na dopustu i rekli da za to niko ne smije da zna. Ista situacija i sljedeći mjesec. U jednoj prodavnici smo uplaćivali to kao donaciju za Srbe, za vojsku”, kaže Šemo.

LAŽNA LIČNA KARTA I PUT DO BEOGRADA

Nije ni to stanje bilo dugog vijeka. Najavljena je opšta mobilizacija pred odlazak na Bihać, a to je podrazumijevalo da se priključiš ili da ti leti glava. Šemo je vidio da je vrag odnio šalu pa je nekako stupio u kontakt sa ljudima koji su, za novac, prebacivali ljude iz BiH za Beograd.

“Iz Nikšića su mi poslali ličnu kartu na kojoj je pisalo ime nekog pravoslavca sa mojom slikom. Tako sam, pod tuđim imenom, krenuo za Beograd, ostavivši suprugu i kćerku u Banja Luci”, prisjeća se Šemo.

Put do Beograda za 1000 maraka, sa lažnom ličnom kartom i svom imovinom u jednoj torbi, je put koji ledi krv u žilama. Ipak, bez većih problema, uz pozdrav na graničnom prelazu 1994. godine, Šemo stiže u Beograd.

Dolazak u Beograd značio je da mu više ne treba lažna lična karta. Brzo se prebacio do Crne Gore i preko rođaka kupio ličnu kartu od žene iz okoline Berana. U nju je stavio sliku svoje supruge, vratio se u Beograd i poslao je supruzi koja je bila u Banja Luci.

“Preko prijatelja iz Beograda, koji je bio zamjenik guvernera Avramovića, poslao sam supruzi lažnu ličnu kartu, pa je i ona kao i ja, došla u Beograd. Kćerka je ostala tamo. Pridružio nam se i sin iz Nikšića. Našli smo stan. Sin je za to vrijeme besomučno slao aplikacije za odlazak u SAD i Kanadu”, priča Šemo.

OKUPLJANJE PORODICE U BEOGRADU

Ni u Beogradu život nije bio siguran, a ni bajan.

“Našli smo prvo stan kod jedne žene, čiji je muž bio iz Ujedinjenih arapskih emirata i neka je tu zavrzlama bila između njih, uglavnom je došlo do toga da nas gazdarica prijavi policiji. Dođe milicioner i obavijesti me da se sjutra javim u stanicu policije na Karaburmi. Pođem i tamo ispričam sve kako je bilo, a on mi kaže, idi dolje, a misli na Crnu Goru, uzmi ličnu kartu, dođi ovdje i niko ti neće ništa, nikakvih problema nećeš imat. Uradim tako”, kaže Šemo.

Porodici Adrović je nedostajala kćerka iz Banja Luke.

“Preko prijatelja sa Police, Janka Kuča, sa kojim sam učio osnovnu školu u Petnjici, a koji je bio vojno lice, uspio sam da dovedem i kćerku u Beograd. To je bila posebna trauma. Krenuli oni i na granici, kćerka je sjedjela malo dalje od njega, policajac je pitao s kim putuje, a ona je rekla da je sama. Naravno, skinuli su je sa autobusa i tek nekih 500 metara dalje Janko je primijetio da je nema. Zaustavio je autobus i izašao. Čekam autobus na autobuskoj i kada je stigao vidio sam da ih nema. Vozač mi je kazao da je jedna curica skinuta iz autobusa i da je jedan čovjek izašao i ostao sa njom. Trauma, muke, ludilo… Trajalo je to neko vrijeme, meni se čini godina. Ipak sljedećim autobusom došli su”, kaže Šemo.

KANADA, OBEĆANA ZEMLJA

Nakon dužeg vremena, porodica Adrović je bila na okupu. Dočekali su Novu godinu zajedno u Beogradu, ali je Šemo čvrsto odlučio da mir traži dalje. Sudbina im se ipak malo nasmiješila, dobili su papire za Kanadu, grad Regina i ostali tu dvije godine.

Način na koji su tamo bili prihvaćeni bilo iznenađenje za Šema i njegovu porodicu.

“Stan, tri sobe, za kćerku, sina i ženu i mene, frižider pun hrane, novac na mjesečnom nivou, garderoba, a sve što su morali da rade je da uče engleski jezik. Regina je grad u kojem temperatura dostiže i do minus 50. Bilo mi je neobično kada su nam kazali da će doći da tražimo kuću. Našli smo je i uz to su nam dali još 1000 kanadskih dolara da imamo za najosnovnije”, kaže Šemo.

Nakon dvije godine, Šemo se seli u topliji grad koji je poznat po vinogradima i vinu, Kelowna, Republika Britanska Kolumbija. Našao je posao u fabrici PVC stolarije, a uporedo je završio obuku i licencu za Security i sa pozicije šefa, otišao u penziju.

PENZIONERSKI DANI, ALI U KANADI

Danas provodi mirne penzionerske dane, povremeno dođe u Bihor, obiđe svoje rođake, svoje imanje. O tome da se konačno vrati u Donju Vrbicu nema govora, jer ide tamo gdje su mu djeca.

Na samom kraju svoje životne priče, Šemo ističe da odluku da ostane u Banja Luci u vrijeme rata, donio ponajviše zahvaljujući prijateljima koje je stekao tamo.

“Ostao sam u Banja Luci do kraja 1994.godine iako je ratno stanje, zahvaljujući prijateljima koje sam stekao tamo. Bili su to prijatelji bez interesa. Jedan od njih mi je rekao dok su se spremale operacije “Oluja” i “Bljesak”, Šemo, pomagao sam te koliko sam mogao, da li si zadovoljan ili nijesi to sam odluči, ali nijesam više u mogućnosti da ti pomognem u onoj mjeri koliko sam to do sada radio, nijesam siguran. Rekao je da su došli neki novi ljudi i da  tražim nekog ko bi još mogao da pomogne ili napusti Banja Luku. Kada sam dobio kanadski pasoš, 2000.godine sam, sa velikim strahom, pošao u Banja Luku. Bilo je propagande koja je uznemiravala, ali sam ipak otišao i prespavao u hotelu Palas. Sjutra dan sam pravo otišao kod ovog prijatelja u kancelariju. Kada me je vidio, izljubili smo se kao da smo braća”,  zaključuje svoju životnu priču za portal radija Šemo J. Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

 

PODIJELI

1 komentar

  1. To apsolutno nije bitno. Davati takve subvencije jednoj stranoj kompaniji, u ovom slucaju, koja je bogatija od drzave Srbije, je potpuni kretenizam. Problem je sto nasa drzavaa ulaze u tudje umesto u svoje. A ovim konkretnim potezom ubija IT industriju u zemlji koja se razvila i dosla na zavidan nivo bez ikakve pomoci drzave. I sada kad” se sve to razvilo oni bi da nam pomognu”. Daleko im lepa kuca. Samo da ne pomazu” IT sektoru, neka nas puste da radimo. 1 0

OSTAVITI ODGOVOR