Država Luksemburg, kada je sport, tačnije fudbal u pitanju, ne mora da brine za svoju sportsku budućnost. Kao multinacionalna država, sasvim je prirodno da dominantnu ulogu u bavljenju sportom imaju “stranci” ili pak njihova djeca. I na ovom polju Bihorci imaju značajnu ulogu. Da je tako, pokazuje i primjer petnaestogodišnjeg Bihorca, Adina Adrovića, na sreću njegove porodice i njega – Luksemburžanina, a na žalost one sportske Crne Gore.
Adin je rođen 2006. godine i od svoje šeste godine počinje da trenira fudbal u klubu “Fola” iz Eša, čije boje brani i danas, igrajući na poziciji srednjeg beka. Bihorski mentalitet, upornost i spremnost da preuzme odgovornost na sebe i predvodi svoje saigrače, donijelo mu je kapitensku traku u matičnom klubu za mlađe kategorije. Pod Adinovom dirigentskom palicom, njegov klub bilježi uspjehe koji se ne pamte od davne 1973. godine. U Luksemburgu su osvojili sve što se moglo osvojiti i nisu se na tome zaustavili. Na turnirima od Njemačke, preko Belgije do Francuske, kapiten, Adin Adrović, svom klubu donosi pobjedničke pehare. Svojom dobrom igrom puni stupce sportskih strana luksemburških novina. Mladom Adinu nije bio problem da da intervju za portal Radija Petnjica, jer je na njih navikao.
U porodičnoj kući njegovog oca, Nevzada Adrovića, svima znanog kao Lule, ponestaje prostora za medalje, pehare i diplome, koje je Aldin osvojio. Pod očevim budnim okom, petnaestogodišnji Adin korača, ne samo fudbalskim terenima nego i kroz život. Vodeći se parolom da je škola na prvom mjestu, on je odličan učenik u jednoj prestižnoj školi. “Moja najveća podrška i u fudbalu i u školi je tata. To me čini posebno srećnim i daje mi krila i dodatnu snagu i motivaciju. Nakon njega, tu je i brat Melvin, kao i majka Mirnela”, ističe za portal radija Adin, koji svoje pobjede i uspjehe na fudbalskim terenima proslavlja na očevim ramenima. Kao i svaki dječak i on ima svog fudbalskog idola. “To je Serhion Ramos. Gajim isti stil igre kao on, sa dosta odgovornosti i agresivnosti. Upravo je otac u meni izgradio takav stil igre i on je dao najveći doprinos mom fudbalskom razvoju”, ističe Adin, koji nam otkriva tajnu kako da bude uspješan fudbaler i dobar učenik.
“Sve je stvar organizacije. Sa dobrom organizacijom postignem da idem i na trening i na utakmice i da idem u školu i budem dobar učenik. Naravno, imam vremena i za igru sa drugarima. Čini me ponosnim što mi je saigrač u klubu moj vršnjak, Bihorac, Dino Šabotić, pa nas dvojica dođemo kao okosnica kluba”, kaže Adin.
Ima Adin osim uže porodice još vjernih navijača, kao što je stric Mirza i dedo, koji je znao da iz daleke Vrbice dođe i uživo pruži podršku svom unuku. Poseban pečat ostavila je na Aldina njegova rahmetli bika, koja je do unazad godinu dana brinula o njemu, prvo postavljajući pitanje da li ima povreda posle utakmice, a tek onda za ishod, što je svojstveno jednoj Bihorki, kojoj je zdravlje njenog unuka iznad svega. Da Bihorska dijaspora pomno prati i navija za Adina, potvrdio nam je i njegov otac, Lule.
“Moram da iskoristim priliku da se zahvalim našim ljudima. Nakon svake njegove odlične partije zovu me na telefon da mi čestitaju ili šalju sms i fb poruke da čestitaju na uspjehu mog sina. Mene kao roditelja normalno da to čini srećnim i da me uspunjava. Ne može da se opiše taj osjećaj kada ministar sporta države Luksemburg uručuje pobjednički pehar mom Adinu. Takođe, zahvalnost dugujem i dvojici trenera, Stefu i Serđu, koji su uvijek bili tu uz Adina da ga upute i usmjere”, istakao je Lule Adrović, ponosni Adinov otac. Za kraj smo pitali Aldina o njegovim snovima kada je fudbal u pitanju.
“Naravno, na prvom mjestu mi je škola. Međutim, ako se pokaže da je fudbal moja budućnost, profesionalno ću mu se posvetiti. Još uvijek na tom planu nemam jasno preciziran cilj. Još uvijek sam mlad i tu očekujem pomoć i savjet od stručnih i, naravno, od svog oca”, istakao je Adin i dodao da bi, u slučaju da mora da bira između reprezentacije Crne Gore i Luksemburga, ipak se odlučio za državni dres Luksemburga.
“Nemoj to da vas iznenađuje. Ovdje sam se rodio, ovdje živim, ovdje učim, ovdje igram fudbal i ova država i njen sistem su mi sve omogućili. Ne kažem da ne bih rado igrao za Crnu Goru, ali ipak je prioritet Luksemburg”, zaključuje petnaestogodišnji Adin Adrović, po porijeklu Vrbičanin, a po rođenju Luksemburžan. Ostavili smo Adina da sanja svoje fudbalske snove i učini svoje roditelje, a i Bihorce, još ponosnijim, sa jednom gorčinom: kada će Crna Gora, barem ona sportska, “staviti prst na čelo”, razmisliti i okrenuti se sportskim talentima koji su rasijani po bijelom svijetu i njih privući i pridobiti da svoje uspjehe ostvaruju pod državnom zastavom Crne Gore?!
Prosto rečeno, kada će primijeniti model države Luksemburg, jer upravo zahvaljujući “strancima”, danas se ne smatra iznenađenjem, ako fudbalska reprezentacija ove države ostvari dobar rezultat protiv fudbalskih sila.
