„Tri decenije crnogorske vlasti ignorišu zločin u Štrpcima, a porodice žrtava ni danas nemaju status civilnih žrtava rata. Rezolucija o zločinu u Štrpcima, koji su inicirale porodice žrtava, čeka od maja u Skupštini Crne Gore da dođe na red za raspravu, a zaboravljaju se i oni ljudi koji su sebe žrtvovali da bi pomogli žrtavama“ poručeno je, između ostalog, na konferenciji „Otmica u Štrpcima – zločin u nastavcima“ koju su danas organizovali Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Konferencija je okupila pravnike, svjedoke, građanske aktiviste i analitičare koji su iz različitih uglova govorili o okolnostima i ovom zločinu nad civilima, posljedicama i mogućim ishodima približavanja pravdi, ali i obavezama državnih institucija i pravosuđa u dijelu humanitarno-socijalnih mjera zbrinjavanja žrtava i porodica.

„Bošnjaci ne mogu i nikada neće zaboraviti žrtve otmice iz voza u Štrpcima, kao ni druge civile stradale u bezumnim, genocidnim ratovima 1991-2021. Pamćenjem i sjećanjem moramo poštovati i žrtve i sebe, pa i one komšije koje tek treba da shvate ko je činio teške zločine u njihovo ime“ poručio je Mirsad Rastoder, predstavnik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori na otvaranju današnje konferencije. On je podsjetio na hronologiju ovog ratnog zločina navodeći da je to bila planirana kacija državnih i vojnih centara ondašnje države, za koji su do danas kažnjeni pravosnažno samo dvojica saučesnica u zločinu – Nebojša Ranisavljević i Mića Jovičić, dok 12, nedavno prvostepeno osuđenih u Sarajevu i Beogradu, čeka pravosnažnu presudu, a kolovođa otmičara Milan Lukič, osuđen je u Hagu na doživotnu robiju za druge zločine, a za Štrpce ga tek od 2015. godine tereti Sud BiH. „Otmica u Štrpcima nije slučajnost već dio strategije etničkog čišćenja koju jugoslovenski narodi početkom 90ih godina nijesu prepoznavali. Onda je bilo kasno, pa su to skupo platili i plaćaju. Zbog toga moramo i danas i drugim povodima podsjećati na etničko čišćenje Bukovice, deportaciju izbjeglica, Logor Morinj i likvidaciju civila u Kaluđerskom lazu kako bi mlađe generacije znale da prepoznaju zlo u začetku i da braneći druge mogu odbraniti sebe i svoj trani mir. Zlo je realnost, a suočavanje sa prošlošću prvi korak da jedno društvo nadvlada zlo u sebi“, kazao je on. Rastoder je podsjetio i da su porodice otetih i danas u agoniji čekanja i emotivne torture. „Kontinuiranim prikrivanjem dokaza i svjedoka, planeri, nalagodavci i njihovi pomagači ostali su izvan domašaja pravde, a jezero Perućac je masovna grobnica“, naglasio je on.

Demir Ličina, predstavnik rodbine, koji je u zločinu u Štrpcima izgubio oca Iljaza, decidan je u stavu da je ta otmica državni zločin. „Svi oteti bili su nosioci porodica, ljudi koji su doprinosili i izdržavali porodice, koje su nakon gubitka najmilijih društveno marginalizovane, ostavljene bez sistemske brige koja bi im olakšala status. Veliki dio njih je zbog toga bio prinuđen da napusti državu. Trideset godina je prevelik period, pa mi se čini da se nije htjelo pomoći ni žrtvama ni porodicama ni zadovoljenju pravde“, kazao je on. Nastavak istrage sa akcentom na otkrivanje i proceruiranje nalogodavaca, nastavak potrage za posmrtnim ostacima svih žrtava, socijalno zbrinjavanje porodica kroz priznavanje statusa žrtava rata su zahtjevi porodica žrtava koji ostaju neispunjeni i nakon tri decenije. „Borba za spomen obilježje trajala je sedam godina, a napravljeno je zahvaljujući izuzetnim pojedincima koji su svoj život velikim dijelom predodredili ovom događaju“, naveo je on. Ličina smatra da se nakon tolikog protoka vremena ne može više govoriti o pravdi. „Ćuti se o zločinima, a neki su na njima i politički profitirali. Kako nijesmo dobili adekvatan odgovor vlasti, zahtjeve smo pretočili u Rezoluciju o zločinu u Štrpcima koja je predložena Skupštini Crne Gore, a ona sadrži sve naše zahtjeve. Skupština tu rezoluciju još nije ni stavila na dnevni red iako je predana u maju prošle godine. Nadam se da će se ipak o njoj nekad raspravljati, jer želimo da čujemo glas države prema ovom zločinu. Morali bi kao društvo biti zreli da prema ovom zločinu zauzmemo jasan stav kako bismo spriječili da se ubuduće slično nekome desi“, poručio je Ličina.

Igor Lakić, putnik voza i svjedok otmice, decenijama nosi u sebi sjećanje na voz u koji je ušao u Užicu. „U voz za Štrpce našao sam se zbog odlaska za vizu do Sofije. U povratku, tog dana, u moj kupe ušao čovjek koji je izgledao kao četnik iz partizanskih filmova. Sve je izgledalo kao da sanjam. Oni su nas sve identifikovali, a predstavili su se kao Srpska četnička vojska. Izveli su zatim neke ljude, a iz kupea sam samo čuo pitanje ”Šta ćete sa nama sada”, na šta je odgovor bio da će ih samo popisati i ukrcati u drugi voz. Njihovo obraćanje nije bilo grubo, a zapravo je to bio njihov način da bez otpora sprovedu akciju. Svi putnici voza su stojali, neki su bili i u hodniku voza, pa smo tako čuli šta se dešava, i da su ih ukrcali u kamion,“ prisjeća se Lakić. Izjavu o ovom zločinu dao je inspektorima koje je poslalo tužilaštvo Srbije pred crnogorskim nadležnim organima, a kasnije je i svjedočio i pred sudom u Sarajevu u procesu koji se vodio tamo. „U sud u Sarajevu uveden sam kroz posebna vrata, upoznat sa pravima i mogućnostima u slučaju nelagodnosti zbog prisustva osumnjičenih u tom postupku. Nakon kratkog razgovora sa sudijom, imao sam pitanja od strane tužioca, a zatim i advokata osumnjiičenih i samih osumnjičenih. To suočavanje je bilo vrlo teško, ali mislim da je važno govoriti što smo vidjeli i doživjeli. Drago mi je što je tim osumnjičenim licima iz sudnice izrečena prvostepena presuda“, kazao je on. „Moja ljudska dužnost je da pomognem u ovome bez obzira što je sve to bilo teško i ponovo bih isto uradio“, kazao je on.

Rifat Rastoder, autor knjige “Usud imena“, ističe da bi cjelovita istina o ratnom zločinu u Štrpcima i makar istinsko kajanje onih koji su na bilo koji način – činjenjem ili nečinjenjem – participirali u kreiranju svijesti i klime u kojoj se tako nešto moglo dogoditi svima bila najblagotovornija. „Nažalost, za tako nešto je premalo nade, jer suviše je onih koji i dan danas učestvuju u kreiranju javnog mnjenja po mnogo čemu sličnog onima iz devedesetih godina, poput odlazećeg premijera. Njihovoj iracionalnoj misiji nacionalnog, ili tačnije,  međunacionalnog pomirenja smeta „prečesto“ aktuelizovanje raznih godišnjica“, kazao je on. On dodaje da je iščezavaju realne šanse da se mnoge stvari riješe na adekvatan način. „Izgledi da se pronađu kosti žrtava su male. Premalo je još živih roditelja, a i potomci su već bliži drugoj polovini životne dobi i mnogo su toga sami prebrodili. Nikada im nije priznat status civilnih žrtava rata, ni prava po tom osnovu, tako da im ni samo bilo kakva naša nova saosjećajnost, objektivno, ne mogu značiti premnogo“, kazao je Rastoder. Iako je višetruko značajno to što je konačno na počinjen zločin stavljen kakav-takav  sudski pečat, te uprkos činjenici da i nema kazne koja bi bila primjerena učinjenom zločinu, Rastoder poručuje da izrečene kazne, kao i svi dosadašnji sudski procesi su bliži nastavku zločina ili bar ponižavanju u nastavcima, nego stvarnom iskazu pravde.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO, podsjetila je da treća decenija prolazi u znaku nevoljnosti institucija da adekvatno procesuiraju jedan od najbrutalnijih zločina počinjen tokom ratnih 90ih uz izostanak pravde za žrtve i njihove porodice. „Tri decenije crnogorske vlasti ignorišu ovaj zločin. Promijenile su se i vlasti, ali ne i odnos prema ovom zločinu. Nemamo ni Zakon o nestalima, ni Zakon o civilnim žrtvama rata, ni Zakon o obeštećenju porodica nestalih kojima bi se regulisao status žrtava i njihovih porodica u Crnoj Gori i započeo proces okončanja dodatne viktimizacije koju žive“, navela je ona. Kao pozitivan iskorak je istakla podizanje spomen-obilježja posvećenog žrtvama ove otmice 2016. godine od strane opštine Bijelo Polje, ali i kao negativno što nema memorijalizacije na državnom nivou. „Ipak, naši napori nisu bez odjeka. Podsjetila bih da naše istraživanje iz 2021. godine ukazuje su četiri od pet građana u Crnoj Gori čuli za slučaj Štrpci, dok manje od petine navodi da ne zna za ovaj slučaj. Među građanima koji nisu čuli, značajno je manji udio onih koji su visokog nivoa obrazovanja (11%). Zato mi u CGO-u stalno ukazujemo i na značaj obrazovanja o ovim temama. Na žalost, zločin u Štrpcima ne postoji u našem formalnom obrazovnom sistemu, a kad nema ni činjeničnog zapisa tog tipa stvara se osnova podložna manipulacijama. Ratni zločini, nezavisno od toga ko su u njima žrtve a ko počinioci, nikada ne smiju biti zaboravljeni. Upravo se nama danas vraća naslijeđe nerazjašnjene prošlosti bude kao opterećenje savremene Crne Gore. Istovjetno pravo na istinu koju imaju žrtve i njihove porodice imaju i porodice nestalih. Njihove nerazjašnjene sudbine stoje kao opomena našoj nefukcionalnosti i neodgovornosti“,  zaključila je Uljarević.

Velija Murić, advokat i pravni zastupnik porodica, istakao je da ove smrti, koje nas zbog potrebe sjećanja dugo okupljaju nijesu svakakve, nijesu tipične, a još manje razumne. „Podsjetiću, na pretresu ratnom zločincu Nebojši Ranisavljeviću, kao zastupnik porodica žrtava postavio sam jednostavno pitanje: „Objasnite nam, te ljude nijeste poznavali, nijesu vam ništa skrivili, zbog čega ih pobiste?“. On je to na to, bez oklijevanja, odgovorio: „Pa oni su Turci, rekli su nam da Turke treba ubijati“. Na takav odgovor, šta mi je drugo ostalo osim da mu kažem: „Nebojša, i ti si nečija žrtva“, kazao je on. Murić naglašava da je najbolnija tačka gnusnog ubijanje putnika otetih iz voza sa stanice Štrpci činjenica da su ubijeni samo zbog imena, vjere i nacije. „Narod Nebojše Ranisavljevića, umjesto da klekne i pokloni se humkama nevinih žrtava, u kontinuitetu slavi zločince. Zbog tako nerazumnog pristupa neće iznenaditi ako se u nekom budućem vremenu iz redova današnjih ekstremnih zidnih crtača murala i grafita rode novi Ranisavljevići, Lukići, Karadžići, Mladići, Miloševići i ini neslavnici „junaci“ ovog doba“, ocijenio je on. „Porodice tih žrtava, vremenom višestruko osiromašene, još uvijek nemaju status žrtava zločina, što se ne može drugačije razumjeti osim kao nebriga država čije su oni pripadnici. Kao i uvijek, verbalna obećanjana kojima se politikantski stane i ostane, posebna su priča koja se u konačnom svodi na kupovinu vremena ili na svojevrsnu logistiku onima kojima su žrtve zločina nacionalni i politički proizvod, a zločinci „razumije se“ istorijske ikone“, smatra on. Murić je komentarisao i spomen obilježje žrtvama, navodeći nije prikladno pozicioniran i da se stiče utisak da je namjera bila da bude skriven.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA), istakla je odgovornost vlasti koje su bile dužne da sve putnike i svoje građane u tom vozu čuvaju, a to nisu učinili. „Oni su izdali svoje građane manjinske nacionalnosti. To je opasnost koja i danas lebdi nad nama, u našoj multikulturalnoj, multietničkoj i multivjerskoj Crnoj Gori. Zato moramo raditi na suočavanju s tim državnim zločinom, koji je bio motivisan diskriminacijom i da sve one koji su ga dozvolili i sproveli privedemo pravdi”, kazala je ona. Ukazala je i da poslije 30 godina nisu procesuirani oni iz vrha vlasti koji su ga dozvolili, a ni svi izvršioci. “U otmici je učestvovalo između 25 i 28 počinilaca, od kojih je do sad 15 procesuirano. Insistiramo da svi koji su taj zločin omogućili budu kažnjeni“, navela je pročitavši i imena osoba koje se nalaze u sudskim spisima i svjedočanstvima, a koji još nisu procesuirani. Istakla je i značaj pronalaženja posmtrnih ostataka svih žrtava. „Tijela 16 otetih putnika još nisu pronađena i vlasti u regionu moraju da naprave zajednički napor da se ona pronađu. Možda je rješenje isušivanje jezera Perućac, ali agoniju porodica treba okončati”, smatra Gorjanc Prelević. Podsjetila je da HRA godinama apeluje i da se porodicama žrtava obezbijedi status civilnih žrtava rata i da su slali prijedlog izmjena Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti Vladi Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, koje su na to ostale nijeme. “Na kraju, želim da ne zaboravimo i one ljude koji su se istakli u pokušaju zaštite žrtava. Tu mislim, prije svih, na Toma Buzova, koji je zbog toga i stradao, i na Šefka Alomerovića, predsjednika Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku”, zaključila je ona.

U Štrpcima je 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika iz voza „Lovćen“ 671, koji je saobraćao na liniji Beograd-Bar: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, Senad Đečević, Ismet Babačić, Halil Zubčević, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Favzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić, Jusuf Rastoder, zatim Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda, i jedno nepoznato lice.