U dobu svenadirućeg i sveprožimajućeg globalizma, u čijim procesima se temelji nekritički univerzalizam, unificiranost i stereotipiziranost – posebnost, autentičnost i kulturološko antropološki identiteti postaju problemski fenomeni koji zahtijevaju nužne odgovore u cilju postojanosti i opstojnosti identitetskog jastva kao rodno–ontološkog mjesta bivstva i bitka čovjeka, njegovog jezika, kulture i duha.
Mnoga današnja civilizacijska raskršća, konflikti, nerazumijevanja, problemi i dileme, proishode i generišu se na nivou konstrukta vještačke tipologizacije i pratećih idelogema i oblika popularne kulture kojima se dokida i poništava posebnost vrijednosnih istorijsko-antropoloških kategorija utemeljenih i ucijepljenih u autentičnom jeziku i kulturi naroda.
U tom duhu, podsjetimo, narodi i zajednice rađaju se, žive i umiru sa svojim jezikom. Jezik je ta kuća bitka iz koga izranja duhovna samo-svijest pripadajućeg mu etnosa i njegove istorijsko-moralno-etičke i kulturološko-antropološke dogadjajnosti kao simbiotičkog izraza bića zajednice sačuvane u licu jezika svog. Svog i posebnog, naravnog, proisteklog iz kolijevke samodefinišuće stvarnosti čiji parcijalni djelovi koegzistiraju u opštem rodnom mjestu svoje specifičnosti i riječi pro-istekle iz izvora bića jezika. Jezika kao materinstva prepoznajućijih i trajućih vjekova, i naroda i istorije, i jezika tog naroda, kroz istoriju i sa njom, u kojoj se taj jezik čuvao i sačuvao. Uprkos svemu što mu se protivilo. Primjeri očuvanja zorna su potvrda dinamizma i vitalizma jezičko-ethosne i duhovne autohtonosti.
Esko Muratović slobodni mislioc, filozof, pedagog, edukator i idejni motivator snaženja percepcije civilizacijskih prostora zaštite svekolike baštine zavičaja kom istinski pripada, prirodno je da je svoju misao, znanje, koncept i istraživački metod pozicionirao prema tom arhe Bihora, prema tom jeziku naslaga vjekova, čije škrinje se prepoznaju kao nepobitni dokazi trajanja i vječnog traganja za izvorima utemeljenosti identitetske spoznaje. A ko to bolje od jezika pamti? Zato nam Esko zbori, čuva i prenosi da je jezički ethos onaj koji traje, slobodu misli i duh slobodnima daje. Takav kakav već jeste, seriozan i minuciozan u obradi istraživačkog tematskog fundusa, autor u svojstvenoj mu maniri filozofsko-kulturološke opservacije, vrijeme i prostor, jezik, istoričnost, pripadnost i mišljenost disciplinarno sistematizuje u naučno koegzistirajuće dimenzije čiji su zajednički i topos i ethos i logos identitetskog bivstva. Bivstvo kao postojanost i vrijednosni refleks (samo)svijesti o istom. U Muratovićevoj analizi iz tog ugla sve je precizno postavljeno na svoje mjesto – jer je upravo tako prirodno proisteklo iz arhe-mjesta Bihora. Zašao je u dubine tog ontološkog mjesta autor, vadeći na površinu spoznaje ono što jeste, i što je iskustveno znano, da ovom knjigom bude sa filozofsko-etičkim riječima u riječima, na naučnu svjetlost dana izglancano, nalik svjetlosti koja ravnomjerno obasjava svako slovo, tačku i zarez, uz otvorenost da drugi tumači i čitači baštine ovu jezički očuvanu i u nasljeđe predajuću baštinu kolektivne biblioteke života nanovo oživotvoruju. Jer, izraziti se u jeziku danas, znači odraziti se u vremenu prošlog za vrijeme buduće kao nekog novog prošlog, za svako u jeziku buduće trajuće i živuće.
Autor ove, bez dileme, vrijedne i naučno fundirane monografije elaborira duboke slojeve arhaičkog jezičkog bića Bihora kroz etičko-antropološke refleksije odabranih pojmova i egzistencijala tog starog bihorskog jezika, prevodeći ih u svijet života – koliko onovremeno, toliko i ovovremeno. U tim punim filozofskim kazivanjima autor njihovim (prepo)znavanjem, novim otkrivanjem, gradi i logosnost čovjekovog svijeta samo-spoznaje same suštastvenosti etičko-antropološkog toposa kao dijalektičkog kulturno-istorijskog i kruga i traga trajanja. A biti na putu samospoznaje neraskidivo je od autentičnih slojeva kolektiva etnosnosti bića iz kojeg i pomoću kojeg jezik nepogrješivo raspoznaje, tumači i učvršćuje mape civilizacijskog trajanja.
Logosnost tog arhe jezika Bihora utemeljuje povjesnicu humanuma antropologije koja se etički, moralno i slobodarski ostvaruje kroz prepoznate autonomne slojeve bića jezika na kojima stasava konstruktivna sfera nesporne memorije civilizacijske događajnosti. Jezički specifikum kod Muratovića analitički do preciznih nijansi ovog temata razrađen i simetrijski povezan, temeljna je potka koja prevazilazi osnovni konvencionalni nivo jezičkog saobraćaja-naprotiv, fenomenološka generika refleksivni je (s)misaoni sadržinski konstrukt riječi u okviru koje se utemeljuje u sociološko-psihološko-filozofski predmetni sistem i antropološko-kultorološka značenjska mjesta, koja i pojedinačno i u mreži etabliraju čvrste i neoborive dokaze Muratovićeve teze o autonomnosti, autohtonosti i identitetu proisteklom iz temelja bića i biti jezika čiji je amalgam arhea, dubinski sloj i vremena i prostora Bihora.
U svijetu u kojem se sloboda uglavnom poistovjećuje ili sa slobodom medija ili slobodom tržišta, te u dobu globalizma u kojima se stari jezici brišu iz kolektivne čovječanstva škrinje sjećanja, te u vremenu u kome narasta meta-tehno hibridni jezik digitalne otuđenosti, ova knjiga s razlogom se prepoznaje i postaje biljegom duhovno-edukativno-emancipatorskog vodiča zaštite kulturološke baštine bošnjačkog civilizacijskog kruga, te kao takva snaži i utemeljuje ontološku izvornost slobode kao identitetskog jedinstva čovjeka i jezika i čovjeka u jeziku.
U dijalektičkoj povezanosti-kauzalnosti, nužnosti i proishodištu jedinstva, Muratović svoj jezički ethos za čovjekov logos, ontološki i misaono elaborira na način dimenzija (samo)razumijevanja koje u konačnici paradigmatično slovi specifikumima antropoloških i kultoroloških obzorja kulture nadahnutosti samodefinišuće spoznaje i čovjekovog (samo)potvrđivanja i pravila komunikacije s drugim ljudima.
Kada umre, ili iz sjećanja blijedi jedna riječ, umro je i jedan svijet. Nepovrativ i jedinstven. U toj kući riječi stali i stasali su generacijski vjekovni mikro svjetovi u kojima se je duša rađala, sanjala i živjela jedan svoj svijet za-mišljeni, sa tom riječju tragala za biserjem na njoj kazanom i u arhiv duše pothranjenom. (S)rodili su se tako čovjek, riječ i jezik, sve u krugu dijalektike, propitujući se šta iz čega proishodi, pa tako, kako samo filozofija pita, tumači, za-misli i odgovara, Esko Muratović nije u ovoj studiji ostavio ništa površnim i netaknutim. Sve je razložio i naučno posložio, gradeći impozantnu rukopisnu arhitekturu djelatnog čuvara tog jezičkog arhe-ethosa Bihora. Baština, ta blistava riječ kojoj se inače napredno čovječanstvo na bilo kom kraju svijeta posvećuje i ništa tragovima civilizacijskog postanka, opstanka i identiteta ne podređuje, kod Muratovića je ovom knjigom zasluženo dobila neupitni status svjedočanstva najšireg horizonta nacionalnog vjerskog i kulturnog identiteta bihorskog čovjeka i njemu imanentnih fenomena stasalih na životu i iskustvu spoznaje i doživljaja svijeta sa svim njegovim izazovima i protivrječnostima u kojima etički agon osvjetljava djelatne motive u sebi i etiku komunikacije obzirnosti i strpljivosti sa čovjekom i svijetom oko sebe.
Otuda je Muratovićev rukopis višeznačan, multidisciplinaran, naučno pluralan a opet sa izvora jezika monolitan, cjelovit i jasan. Jasan kao jasna riječ, naučno izglancana i predanju kulture, nauke, javnosti i baštine posvećena i prosvijećena. Sve skupa za naslon i naklon, u slavu i čast imena riječi i imena i identiteta čovjeka i njegovog jezika. Konačno i bitno, iz jezika, iz tog Bihorskog arhe, Muratović predočava – analizira pravila i etičke norme koje sumarno konkretizuju najviše vrijednosti dobrog, pravednog i ispravnog, određujući time i kodekse – obrasce tradicionalnog etičkog odnosa, ponašanja i principijelnosti kao najvećih ljudskih duhovnih vrijednosti.
Knjiga-monografija Eska Muratovića, značajna je kako iz ugla jezičke baštine Bihora tako i etnologije-antropologije-sociologije, filozofije, etike – sumarno disciplina koje, kako pojedinačno, tako i u jedinstvu osvjetljavaju i tumače vrijednosno naučne aspekte tretirane teme.Takođe, ovaj rukopis svojom sadržinom otvoreni je debatni forum i to u njegovom izvornom antičkom duhu i smislu otvorene knjige koja zahtijeva permanentni dijalog i javno kulturološko snaženje kapaciteta afirmacije kulture nasljeđa. Konačno, knjiga je vrlo značajna i ima široki javni interes za sve one koji se prirodom svog poziva i interesovanja bave kulturom arhaičnih jezika, njegovih toposa, izvorišta i održive progresivne svijesti o civilizacijskim aspektima i vrijednostima svekolike baštine.
ŽELJKO RUTOVIĆ
