DA LI ZBOG POLITIKE UČENICI “OŠ MAHMUT ADROVIĆ” NE UČE NJEMAČKI JEZIK?

Radio Petnjica
-
4
DA LI ZBOG POLITIKE UČENICI “OŠ MAHMUT ADROVIĆ” NE UČE NJEMAČKI JEZIK?

Polemika oko toga da li je politika uticala na odluku da njemački jezik ne bude izučavan u “OŠ Mahmut Adrović” obilježila je posljednju sjednici lokalnog parlamenta.

„Zbog čega u školi “Mahmut Adrović” u Petnjici nije uveden, kao drugi strani jezik, njemački u ovoj školeskoj godine iako su to uradile osnovne škole u Trpezima, Tucanju i Vrbici“, pitao je odbornik DPS Erol Muratovića. Pitanje je bilo upućeno najodgovrnijem u školi, direktoru a ujedno i odborniku BS Ervinu Durakoviću.  Odbornik DPS-a je naveo da je “poznato da su svi zajedno, na čelu sa predsjednikom opštine Samirom Agovićem, zalagali za to da drugi strani jezik bude njemački ili francuski”. On je tvrdio da su našli adekvatnog profesora i imali dogovor da drugi strani jezik u ovoj školskoj godini bude njemački jezik. Muratović logicira da OŠ Mahmut Adrović najelitna škola na području petnjičke opštine i da je mora biti generator svih obrazovnih procesa.

Odbornik BS i direktor OŠ Mahmut Adrović, Evin Duraković je kazao da ga iznenađuje činjenica da Muratović nije ni pročitao naslov izvještaja iz dnevnog reda.

„U školskoj godini 2015/16. nijedna osnovna škola u Bihoru nije mala njemački jezik. Vi ste kolega trebali ovo da stavite za narednu. Očito ste bili zauzeti nekim drugim stvarima, možda podjelom asfalta po selima ili možda nečim trećim, ali ja neću ulazit u to.

Upoznaću vas detaljno sa procedurom izbora izbornih predmeta. Naime, ne radi se o drugom stranom jeziku. Ovo što je uvedeno u tri osnovne škole u Bihoru je fakultativna nastava u šestom razredu i to po dva časa. Nije uveden drugi strani jezik, a vi ste to vjerovatno mislili na drugi strani jezik. Izborni predmeti za ovu, tekuću školsku godinu koji nije obuhvaćen ovim izvještajem, su se birali još na proljeću prethodne školske godine, tako da je tu proceduru započeo moj prethodnik. Radim na tome da se od naredne školske godine ponudi učenicima da izaberu izborni predmet, a ovih dana smo izvršili anketiranje učenika i njihovih roditelja. Ispostavilo se da je većinsko raspoloženje za njemački jezik. Poštovao sam proceduru, napravio anketu i učenici će se opredijeliti u aprilu ili martu. Oni će u ponudi imati ruski, njemački i onaj jezik za koji se opredijele. Do sada to nije moglo, i vi ste to objasnili. Nije postojalo kadrovsko rešenje. Sada to imamo i biće ponuđeno učenicima, a oni treba da donesu konačnu odluku. Fakultativna nastava je nešto drugoi nju određuje uprava škole odnosno direktor. Njesam htio u ovoj školskoj godini namećem učenicima nijedan strani jezik nego sam čekao da poštovao proceduru“, objasnio je Duraković.

Muratović nije bio zadovoljan odgovorom.

„Kolega Durakoviću, ja se u opštini bavim svim odgovornim pitanjima i ne bježim ni od kakvog pitanja. Ali, preče je bilo, umjesto da ubjeđujete radnike da vas politički podrže u osnovnoj školi, da se bavite konkretno ovim pitanjem. Ovim odgovorom apsolutno nijesam zadovoljan, ni ja, a ni građana. Logika je jasna. Kako su mogle Tucanje, Trpezi i Vrbica da uvedu njemački jezik. To je priča radi priče“, kazao je Ervin Muratović.

Polemika na relaciji DPS – BS se nastavila pa je Duraković rekao da se iza svega krije politika.

“Iza svega ovoga se krije politika, odnosno političko obećanje DPS momku koji predaje njemački jezik. Pošto je kolega kazao da ni zadovoljni građani, zašto ne pita kog kolegu Aljka Rastodera zašto nije uveo njemački jezik, nego pita mene. Zato što kod kolege Aljka rade nastavnici koji predaju ruski jezik a oni su vaši aktivisti i odbornici. Ti se ljudi štite da ne ostanu bez časova. Kod mene nije tako. Koliko je meni poznato, iz moje škole koleginica koja prodaje njemački je aktivista vaše partije i vama nije stalo da nju zaštitite. Meni jeste u onom domenu u kojem su moje nadležnosti. Međutim, neću da stavim interes radnika ispred interesa učenika. Objasnio sam vam proceduru i biće onako kako je propisano. Učenici će dobiti priliku da se izjasne i onaj predmet koji izaberu, ja ću uvesti. To će najvjerovatnije da bude od naredne školske godine“, odgovorio je Ervin Duraković.

Odbornik DPS-a Erol Muratović nije ostao “dužan” u polemici oko njemačkog jezika.

„Kolega Durakoviću sami ste rekli koji je razlog. Političke prirode. Znači zbog politike i zbog naših različitih mišljenja ne treba djeca da ispaštaju. Vi će te sada, kada odete u vašu ustanovu, pogledat zapisnike sa školskog odbora. Ova inicijativa postoji posljednje tri-četiri godine. Ono što mi ovdje ne smijemo da dozvolimo jeste da naše dnevno političke relacije utiču na obrazovanje djece“, kazao je dr Erol Muratović.

Duraković je podsjetio Muratovića da je na funkciji tek od marta 2016.

„Kolega Muratoviću, opet me izazivate da pominjem neke ljude koji nijesu tu. Rekli ste da je već tri – četiri godine aktuelna tema. Vi znate da sam ja na ovoj funkciji od 1.marta 2017. godine. Zašto nijeste pravili problem mom prethodniku? Da nije slučajno zbog toga što je i on vaš aktivista. Zašto on nije uveo njemački jezik, pošto, eto ja neću iz političkih razloga? Koje vam je on obrazloženje dao?  Isto koje i ja sada dajem, iz istog razloga, a tada nije postojala ni kadrovska mogućnost. Sada postoji i kažem vam, biće ponuđeno. Možete da se raspitate, tu živite, vi ste član školskog odbora. Imaćete tu dokumentaciju i vidjećete da je jednostavno ispoštovana procedura u potpunosti. Ako ne bude ispoštovana, postoje organi koji treba da brinu o tome i vi to možete da procesiurirate. “, zaključio je direktor OŠ Mahmut Adrović i odbornik BS Ervin Duraković.

S.R.

IZAŠLA NOVA KNJIGA FAIZA SOFTIĆA

Radio Petnjica
-
0
IZAŠLA NOVA KNJIGA FAIZA SOFTIĆA

U izdanju NVO Centar za kulturu Bihor izašla je nova knjiga poznatog pisca Faiza Softića. Riječ je o zbirci poezije pod nazivom “Dok vode teku”. Softić je čitalačkoj publici poznat po proznim djelima koja su prevođena na nekoliko stranih jezika, međutim prema riječima književnih kritičara Softić odlično plovi i u vodama poezije, što je do sad pokazao kroz svoje knjige poezije ‘’Strašan je zid bez sjene’, ‘’Čovjek na rasputici’’ i najnovijom knigom ‘’Dok vode teku’’.
Nova knjigu poezije čini 90 pjesama, koje su podijeljene u tri poglavlja.
Recezenti Sofićeve knjige su Ksenija Rakočević, Enes Halilović i Miljenko Jergović.
,Po logici stvari oko dobrih pisaca uvijek se ,,otimaju’’ nacionalne književnosti. Takav je slučaj i sa Faizom Softićem, čija se poezija može čitati sa nacionalnim predznakom crnogorske, bošnjačke, ali i sa regionalnim predznakom bihorske. Softić zbilja po osobenostima svoje poezija jeste sve od pomenutog, no i mnogo više od toga; te možda u tom višem možda se nalazi najjednostavniji način za svrstavanje njegove pripadnosti, pa možemo zaključiti da je najbolje da ga čitamo kao evropskog pisca’’, stoji u recenziji Ksenije Rakočević.
Zanimljiv osvrt na Softićev kniževi rad imao je pisac iz Novog Pazara Enes Halilović.
,Softić ima jednu osobinu koja se rijetko nalazi među pjesnicima savremenim – ima humor, a humor u poeziji, kruna je poezije. Ova knjiga vrvi od antologijskih pjesama i može se čitati od početka ka kraju, s kraja k početku, upreskok. Može se čitati po jedna pjesma na dan. I to je dovoljno, jer svaka od ovih pjesama krije dugo i bolno posmatranje koje se stropoštalo ko lavina u desetak ili dvadeset stihova’’, zapisao je Halilović.
Faiz Softić, rođen je 1958. Godine u Vrbama u Bihoru. Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Glavni i odgovorni je urednik revije ,,Bihor’’ koja izlazi u Luksemburgu gdje Softić živi i stvara.

DINO RAČIĆ

“SUVENIRI BIHORA” NA SAJMU U BIJELOM POLJU

Radio Petnjica
-
0
“SUVENIRI BIHORA” NA SAJMU U BIJELOM POLJU

Na Bazaru koji je održan u Bijelom Polju prije dva dana, Centar za seoski razvoj predstavio je projekat “Suvenir Bihora”, koji je podržan od strane Fonda za manjine.

“Široki asortiman suvenira je i ovaj put pokazao da Bihor, Petnjica ima šta da pokaže i domaćim i stranim turistima. Ovim se još jednom potvrdila dugogodišnja saradnja Centra za seoski razvoj i organizacija iz Crne Gore i okruženja”, rekao je predsjednik NVU Centar za seoski razvoj Enver Rastoder.

 

PRAZNIK

Radio Petnjica
-
1
PRAZNIK

PIŠE: BALŠA BRKOVIĆ

Neće biti Njegoševog dana u crnogorskom kalendaru. Ali, umjesto klišea nacionalne kuknjave, ovaj podatak zaslužuje nešto trezveniji pogled.

Već smo naučili – priča o Njegošu u Crnoj Gori nikad nije priča (samo) o jednom velikom pjesniku iz prve polovine XIX vijeka, već priča o nama, njegovim čitaocima, ovakvim-onakvim, nakon više od stoljeća i po.

Držim da nije nužno podsjećati čitaoce – pisac ovoga teksta konsekventno se zalaže za promjenu odnosa prema Njegošu: čitanje umjesto (ispraznog) citiranja, razumijevanje nasuprot nekritičkom prihvatanju ili sumnjivom personalnom bogotvorenju. Konačan udar u tom smislu bio je pokušaj crkve (SPC) da Njegoša proglasi za sveca. Ipak, i uprkos svemu, nije dobro da priča o Njegoševom danu završava prizemnom političkom trgovinom.

Naime, ovakvom “upotrebom” Njegoša, pjesnik “Luče” se drži u jednoj vrsti latentnog vampirizma. I jedni i drugi vide trag krvi na njegovim zubima – s tim što ta krv jedne plaši, a druge – raduje. Takva kratkovidost današnje političke elite gura Njegoša u vječiti nacionalni kliše. Koji je, po definiciji, uvijek – falsifikat.

Nije dobro ni da se jednom velikom pjesniku lijepi etiketa “genocidnosti”. Jer je doboko netačno, ali prije svega – glupavo. Kao da Šekspira optužite za pedofiliju – jer je pisao o dječjoj ljubavi… Književnost je ako je književnost univerzalna i ne može biti ubilačka. Tekst nikada ne čini zločin. To uvijek rade ljudi, loši čitaoci, uglavnom.

Problem sa kritikama koje smo čuli od nekih funkcionera BS – je u tome što su prije svega obilježene neznanjem, nerazmijevanjem i zluradošću. Sjećete se, onaj što mijenja poklonjena kola, svojevremeno je uskliknuo da Bošnjacima “Lovćen nije otac sveti”. Ništa sporno. Nije nikome “otac sveti”, siguran sam. Ali, u pjesmi na koju aludira ovaj tip, Lovćen je nazvan “oltar sveti”. Dakle – ne “otac”. Što nije nikakva vjerska realnost, već obična pjesnička metafora. Ali zamislite frustraciju koja ovo proizvodi.

Za svako društvo je loše kad neznaveni daju ton javnim raspravama. Za odluku o Njegoševom danu moguće je izreći mnoštvo različitih razloga za i protiv, ali svi oni mogu biti korektni i pristojni. Razlozi o kojima govori ova neznalica – nisu ni jedno ni drugo.

Ne može se o multikulturalnosti pričati u terminima i logikom XIX vijeka. Odnosno, može (kao što vidimo), ali nećete nigdje stići osim u – XIX vijek. A tamo se opasno vraćati na bilo koji način.

Evo Vam lijepog primjera prednosti multikulturalizma. Moja generacija nije uopšte znala za Avda Međedovića. Tek na prvoj godini fakulteta (Zdeslav Dukat, Homersko pitanje) saznao sam za tu fascinantnu ličnost, posljednjeg rapsoda, bjelopoljskog starca koji je zadužio svjetsku homerologiju. Zahvaljujući duhu multikulturalizma, danas je Avdo Međedović u Crnoj Gori opštepoznat. Ima i svoju ulicu u Podgorici, a svi đaci, koje god nacionalne ili religijske tradicije, danas znaju za njega. Bilo bi jezivo da nije tako. Svijest o Avdu Međedoviću istinski je obogatila identitet i svijest današnjih Crnogoraca. Nema Crna Gora vrijednosti za – bacanje. Tako da ne postoji nijedan valjan razlog da se Njegoš drži u nekom zabranu, u nekoj vrsti “kućnog pritvora”.

Naravno, ne treba Njegoš da bude ni Bog, ni polubog, ni ovakav ni onakav nacionalni ili politički autoritet – ali, ako treba da postoji dan u godini posvećen kulturi, ime za taj dan najprirodnije pripada njemu.
Upravo sam završio čitanje jedne sjajne knjige – romana Zuvdije Hodžića “Svi moji”. U nekom od narednih brojeva čitaćete o toj knjizi. Ako bi, recimo, na Njegošev dan bili nagrađivani dobri učenici, sasvim je moguće da na poklon dobiju – Zuvdijinu knjigu.

A kome bi mogao smetati takav Njegošev dan?”

PREUZETO IZ VIJESTI

AGOVIĆ: ILI ĆE KOALICIJA U PETNJICI FUNKCIONISATI ILI ĆEMO JE ŠIRITI SA DRUGIM SUBJEKTIMA

Radio Petnjica
-
0
AGOVIĆ: ILI ĆE KOALICIJA U PETNJICI FUNKCIONISATI ILI ĆEMO JE ŠIRITI SA DRUGIM SUBJEKTIMA

Predsjednik opštine Petnjica Samir Agović, gostujući u jutarnjem programu Radija Petnjica, izjavio je da je 2016.godina, godina uspjeha, ponosa i godina investicija. To je godina u kojoj je lokalna smaouprava pokazala i dokazala odlučnost da se vodi opština ka boljitku, smatra on.

SLJDEDEĆE GODINE ĆE SE ZNATI TAČNO ĐE ŠTA SMIJE DA SE GRADI

„U ovoj godini smo mnogo uradili, ne samo iz oblasti infrastrukture, već mnogo toga smo uradili i na izradi prostorno planske dokumentacije, odnosno, izradi svih planova i projekata koji će u narednoj godini biti u fazi realizacije.  Već smo uradili projektnu dokumentaciju za regulaciju potoka u centru Petnjice i sada smo u fazi odabira najboljeg za izradu projektne dokumentacije za gradske saobraćajnice što je veoma važna stvar, konačno ćemo ovaj uži dio grada da uljepšamo. Prije dva dana smo imali otvaranje ponuda za izradu prostorno planske dokumentacije, čija je vrijednost oko 100 hiljada eura, od kojih je Ministarstvo održivog razvoja obezbijedilo 75 hiljada eura, a opština 25 hiljada. Na oglasu se prijavilo šest renomiranih kuća koja se bavi ovim poslom i očekujem da ćemo vrlo brzo odabrati najboljeg“, kazao je Agović pojašnjavajući da će se u budućnosti tačno znati gdje šta može da se gradi, gdje šta može da se valorizuje.

NIJESMO MOGLI IMATI PROSTORNO – PLANSKA DOKUMENTA PRIJE 

Prostorno planskom dokumentacijom će se definisati poslovna zona, zona gdje će moći da se grade etno-sela, eventualno ski tereni, saobraćajnice i objekti od društvene važnosti.

„Osim ovog dokumenta, radimo na izradi strategije razvoja u našoj opštini, tako da će ova dokumenta na neki način biti povezana i u uskoj su saradnji i povezanosti zbog svega onog što znači prostorno strategijski razvoj naše opštine. Uz izradu studije o opravdanosti puta Bioča – Petnjica prema granici sa Srbijom, u izradi studije energetskog potencijala u našoj opštini, uz ova dva dokumenta, opština je uspjela da zaokruži sve one bitne elemente kada je u pitanju planiranje i prepoznavanje naših potencijala, jer su ti dokumenti od presudnog značaja za razvoj naše opštine. To je nešto što nam treba i to je nešto što se sasvim sigurno i zakasnilo sa takvim dokumentima, ali to je realnost i ta dokumenta ranije, kada smo bili pod opštinom Berane, nismo mogli da imamo. Uvijek se davao prioritet gdje ima veći broj stanovništva. Sva ta akta ćemo imat za narednu godinu. To je za mene velika stvar i želim da naglasim da smo mnogo energije i truda da bi smo došli do realizacije ovih inicijativa. Još jedna važan događaj jeste taj što je bihorski ćilim postao nematerijalno kulturno blago Crne Gore, jer je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala sertifikat za Bihorski ćilim tako da se danas u riznici Crne Gore nalazi i Bihorski ćilim.

DOGODINE OTVARAMO VRTIĆ U PETNJICI

To je naše kulturno nasleđe koje je, evo sada važno i za Crnu Goru. Ova godina je bila važna i sa aspekta obrazovanja, jer smo u ovoj godini osnovali Srednju mješovitu školu i to je novi iskorak kada je u pitanju politika obrazovanja. Ako tome dodamo obećanje ministarstva da se otvori vrtić, mislim da bi smo zaokružili i dobili sve ono što ima jedna lokalna samouprava kada je u pitanju obrazovanje. Ono što je takođe važno i moram istaći to je kandidovanje projekata za prekograničnu saradnju sa Srbijom, BiH, Kosovom i Albanijom i na taj način smo iskoristili mogućnosti koje je EU komisija dala da možemo da apliciramo prema ovim fondovima. Na taj način smo se nametnilu da, iako sa malom administracijom, smo kadri da apliciramo i prema tim fondovima. Kada već govorim o projektima, želim da posebno apostrofiram da smo nalazište Torine stavili u fokusu naše pažnje i što razvijamo jedan projekat koji finansira Nacionalna turistička organizacija, opština Petnjica i lokalna turistička organizacija gdje ćemo prilazni put i sve ono što je potrebno uraditi na tom lokalitetu i time ćemo omogućiti da svi zainteresovani mogu doći do ovog izuzetno atraktivnog lokaliteta.

 

Radili smo na pripremanju ostalih projekata koji su najavljeni kao mogućnost u naredoj godini. Važno je istaći da smo u ovoj godini imali veoma važne posjete iz društevno – političkog života kao i diplomatskog kora. Petnjicu su posjetili ambasadori, ministri i sve je to rezultiralo dobrom saradnjom u uspostavljanjem institucija sa držanog nivoa. U ovoj godini smo imali priliku da otvorimo kancelariju Fonda zdravstva, a očekujemo u narednoj godini da će se otvoriti kancelarija i Uprave za nekretnine, Ministarstva unutrašnjih poslova, Fond PIO, i mislim da ćemo na taj način zaokružiti servis za građane, kako sa lokalnog tako i sa državnog nivoa.

GRADILO SE DOSTA I GRADIĆE SE JOŠ VIŠE

Kada su u pitanju investicije, ovo je godina u kojoj smo imali investicije koje bih nazvao investicije vijeka. Tu prije svega mislim na prilazni put od Podvada ka Petnjici gdje je Direkcija za saobraćaj uložila oko 4.1 miliona eura za 3 650 metara i tu smo svedoci da su radovi poodmakli. Drugi koji nas sve raduje jeste administrativni objekat za potrebe naše administracije i očekujem da ćemo vrlo brzo imati priliku da svečano otvorimo prostorije za administraciju. U vodovod smo u ovoj godini uložili oko 100 hiljada eura sa donatorima, ministarstvom, opštinom i građanima i na taj način uspjeli da uradimo dva kilometra na ovom vodovodu koji je od strateškog značaja za naše stanovništvo. Godina koja je na izmaku obilježena je i zbog poplava koje su zadesile našu opštinu. Tu smo imali štetu koja je procinjena na oko 1.7 miliona eura. Moram naglasiti da su naši građani, subjekti sa nivoa opštine kao i prijatelji opštine Petnjice, kao što su Vojska Crne Gore, firma Bemax i svi oni koji su bili u prilici, pokazali dobru volju da pomognu uz naglašenu  potrebu da istaknem ulogu dijaspore koja je i u ovom slučaju reagovala i pomogla. Obaveza svih nas je da budemo zahvalni i da ističemo na jednu dominantnu ulogu dijaspore u svim sferama života naših građana pa i kada je nesreća u pitanju.

Aktivnosti vezane za pomoć, sprovodi se i u Americi, i očekujem vrlo brzo ljude iz Amerike koji će svoju donaciju opredijeliti našim sugrađanima. Važno je istaći da smo uputili prema Vladi zahtjeve za nadoknadu štete i očekujemo u narednoj godini, u zakonskoj proceduri i shodno mogućnosti Vlade Crne Gore da i ona pomogne našim sugrađanima, uz napomenu da smo 25 hiljada eura iskoristili za sanaciju puteva, mostova i svega onoga što je bilo potrebno da se uradi na infrastrukturi“, izjavio je Samir Agović.

MOGLI SMO VIŠE URADITI NA KOMUNALNOM PLANU

Prvi čovjek Petnjice je rekao da u komunalnoj sferi, nijesu postignuti vidljivi rezultati.

„Prije svega mislim na sređivanje situacije oko neformalnih objekata i oko nogo što je uzurpacija prostora što je u strogom centru našeg grada. Sa jedne strane to je zbog nedostatka našeg kapaciteta, a sa druge strane, nedostatak zakonske regulative. Sada smo svjedoci da je usvojen zakon oko legalizacije neformalnih objekata i kroz taj zakon, bićemo u obavezi da u narednoj godini oko toga više uradimo. Biću krajnje iskren i otvoren, možda ima propusta kada je u pitanju efikasnost administracije. Mislim da i tu treba da se poradi mnogo više i da budemo efikasniji. Koliko god da se uradi na ovim prostorima, uvijek građani misle da može više i bolje, i ja sam pristalica toga. Posmatram rad lokalne administracije kao neko ko je građanin, bez obzira što sam predsjednik često razmišljam o tome kako ja, kao građanim posmatram kako sve to funkcioniše.

Kroz to posmatranje, potpuno objektivno sagledavam situaciju i zbog toga govorim da nije sve idealno, da može više i bolje, ali da su učinci i naši napori evidentni. Znam šta govori jedan dio građana, ali ja i to donekle razumijem. Međutim, odgovorno tvrdim da sam posvećen svim svojim obavezama, sa puno strasti radim ovaj posao i želim da bude što vidljivijih rezultata. To nije lako, jer kao mlada opština nemamo kapacitet kako administrativni i finansijski, tako ni profesionalni da sve ono što je obaveza lokalne samouprave na najbolji način regulišemo i ostvarujemo.

IMA PROPUSTA KOD SVIH ALI TREBA DA SE POPRAVIMO

Samo želim da se shvati da se čine napori i da je sada sve mnogo bolje kada imamo lokalnu samoupravu nego li kada je nijesmo imali. Samo segment kulture i kulturna dešavanja tokom ljeta, svedoci smo da je tu postignut veliki napredak i da smo naše kulturno nasleđe, afirmisali na najbolji mogući način. Uspjeli smo da sve naše potencijale uvežemo i da svakome damo prostor i šansu. To je jedinstvo i sloga koja je dala rezultat. Da imamo više jedinstva i sloge, još bolji bi bili rezultati. Ako hoćemo da govorimo o našim slabostima, otvoreno kažem da treba svi da se popravimo  da budemo bolji. Dakle, ima propusta i u vlasti i u koaliciji i u opoziciji, ali je na nama da to mijenjamo.

Ne treba biti mnogo pameta i ponosit, niti treba biti neko ko ne priznaje sopstvene greške, jednostavno treba biti realan, objektivan i shvatiti da, ukoliko se mi promijenimo, tako ćemo najbolje da promijenimo stanje i u sredini, opštini i na svakom mjestu. Moj apel i molba je da u narednoj godini svi zajedno poradimo na našem preobražaju i našoj spremnosti i da budemo partneri u svemu. Naravno da lokalna uprava treba da ima kritike, ali kritike koje su opravdane, realne i one su za mene velike i jednake kao pohvale“, kaže Agović dodajući da, kada dobije neku kritiku koja je objektivna, bude mu drago, imponuje i razmišlja intezivno o tome i da pokušava kroz rad da implementira.

KAO NAJVEĆA PARTIJA MORAMO BITI NAJTOLERANTNIJI

Govoreći o odnosima i saradnji sa koalicionim partnem na lokalnom nivou, istakao je kao i više puta, da nemaju dobru saradnju i da to je postala praksa u bitisanju u prvom skupštinskom sazivu.

„Vjerovatno je potrebno vrijeme da se svi preispitamo i da svi shvatimo da se na ovaj način ne može funkcionisati. Naši napori su bili da to bude sve drugačije. Ne želim da nikog opterećujem, ali samo želim da svako od nas bude objektivan i da sagleda rad svih nas, i da ocjenu daju na osnovu toga, na osnovu toga što vide, što se dešava i što se na neki način reflektuje kroz političke subjekte. Odgovorno tvrdim da je sve to moglo da bude drugačije, da nijesmo trebali da dođemo do tog nivoa, takve nesaradnje i takvog odnosa, ali, pošto je kraj godine i što ne želim da budem shvaćen na pogrešan način, mislim da će to u narednoj godini sve biti drugačije, da ćemo se preispitat i da ćemo ili napraviti bolje i kvalitetnije odnose unutar koalicije, ili da širimo koalicione kapacitete. To je nešto što je u praksi takođe poznato. Ne želim da sada o tome govorim, biće prilike.

Jedno je važno a to je da mi, kao najveća politička partija u Petnjici, moramo da imamo najveću toleranciju, moramo da imamo najviše strpljenja i moramo imati najviše kapaciteta da ipak ove probleme i ove nedoumice, drugačije sagledavamo i nosimo na svojim plećima. Trošimo mnogo energije međusobno, sve bi bilo bolje da smo mi drugačiji, ali na kraju krajeva, to smo mi, to je odraz  naše kulture, svijesti i nivoa do kojeg smo došli. To je realnost i ne treba zatvarati oči pred takvom činjenicom, ali sasvim sigurno treba nastojati da to mijenjamo i da je svako od nas dužan da to promijeni ukoliko želi da ova sredina, ovaj parlament i da svi građani budu građani koji imaju kvalitetne odnose i parlamentu, u političkim subjektima i među samim građanstvom jer se sve to preliva na građane. Moj apel i moja nada i želja da ćemo biti bolji u narednoj godini“, istakao je Samir Agović.

BIĆE U PETNJICI NEKA DRUGA BANKA

Atlas banka u Petnjici

Osvrnuo se predsjednik opštine i na zatvaranje filijale Atlas banke, ističući da je, na njihovu inicijativu otvorena filijala u Petnjici, ali da je iz nepoznatih razloga bez obrazloženja, ta filijala zatvorena.

„To je izazvalo kod nas revolt i nezadovoljstvo. Mi smo nastavili da tražimo neku drugu banku koja će doći imaćemo je u narednoj godini. Svako gleda da li ima interesa i da li dobro da ima svoju filijalu ovdje. Mi smo, kao lokalna samouprava, dali maksimalni doprinos za otvaranje filijale i sve ono što je bila naša obaveza mi smo uradili. Sve smo učinili da olakšamo poslovanje toj banci. Nastavićemo da tragamo, imao sam kontakte sa nekoliko banaka i imam najavu da će, odmah nakon nove godine, ispitati da li imaju interesa da otvore svoju banku“, kazao je Agović.

„Očekujem u narednoj godini da ćemo imati novih sadržaja, da ćemo imati presijecanje novih vrpci i da ćemo imati kvalitetnije uslove za život, i ja, dragi moji građani, vjerujem. Očekujem da se sva pitanja koja se tiču uslova života, i u narednoj godini rešavaju i da zamolim građane da budu strpljivi, da nikog nećemo zaboraviti, da nikog nećemo izostaviti ali da ipak ljudi shvate da smo veliki prostor i da je jako teško sa našom snagom našim potencijalom stići sve i završiti i biti odgovoran prema relanim zahtjevima.

PLAĆANJE POREZA JE NAJBOLJI PATRIOTIZAM

Očekujem da svako od nas da doprinos kada je u pitanju plaćanja poreza, kada su u pitanju obaveze građana prema opštini, jer samo na taj način ako budemo odgovorni, ako budemo svjesni da našim novcem možemo popraviti stanje u svim segmentima, onda treba da budemo i odgovorni građani i da pokažemo svoju lojalnost kroz plaćanje poreza, kroz plaćanje obaveza, koje kao građani imamo.

Iskoristiću priliku da se zahvalim svim našim ljudima, odbornicima, mojim saradnicima, građanima i vama kao našem radiju na korektnoj saradnji, na onome što smo u protekloj godini zajedno stvarali. Uz želju da svi naši građani u narednoj godini dožive berićet, zdravlje, sreću i zadovoljstvo, koristim priliku da čestitam Novu godinu, da našim sugrađanima pravoslavne vjeroispovjesti uputim čestitku povodom predstojećeg Božića, da poželim da u svojim domovima osjete toplinu, radost i zadovoljstvo i da zajedno, kao građani doživimo sve praznike na pravi način i da se radujemo svakom praznovanju, svakom sastajanju i svakom našem nastojanju da živimo bolje u slozi, miru i dostojanstvu. Samo sa porukom mira, porukom ljubavi, suživota možem biti srećni i možemo biti zadovoljni. Godina je otišla, neka je sa srećom. Godina koja dolazi neka nam bude još srećnija i berićetnija“, izjavio je predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović.

 

NOVOGODIŠNJI POKLONI ZA DJECU SA POSEBNIM POTREBAMA

Radio Petnjica
-
0
NOVOGODIŠNJI POKLONI ZA DJECU SA POSEBNIM POTREBAMA

Nova godina je praznik kojem se mnogi raduju, ali najviše mališani.. Priliku da obraduju najmlađe stanovnike petnjičke opštine, nijesu propustili ni mladi bračni Elmir i Minela Muratović sa osamnaestomjesečnom kćekricom Elifom. Oni su juče posjetili djecu iz Centra za socijalni rad kao i djecu članova “Udruženja lica sa invaliditetom” u Petnjici i tom prilikom im uručili novogodišnje poklone.

„U ime NVO želim da se zahvalim porodici Muratović na veoma humanom gestu zato što su imali osjećaja prema našim članovima i ispjeli da izmame njihove osmjehe“, izjavio za portal Radija Petnjica predsjednik udruženja Denis Ramdedović.

„Novogodišnji pokloni za djecu imaju specijalan značaj koji pamte tokom cijele godine. Osmijeh i razdragana lica djece koju smo posjetili, pa čak i zadovoljstvo njihovih roditelja, su dovoljan razlog da ja i moja supruga budemo srećni i zadovoljni i ubijeđen sam da nikada nećemo zaboraviti njihov iskren osmijeh, njihova ozarena i srećna lica“, kazao je Elmir Muratović.

DENIS BOŽOVIĆ

VITO BIJELO MUNARE TUCANJSKE DŽAMIJE

Radio Petnjica
-
0
VITO BIJELO MUNARE TUCANJSKE DŽAMIJE

Još jedna jesen došla u selo Tucanje, jedno od središnjih i jedno od najljepših sela Gornjega Bihora; prepunog voćnjaka, izvora, livada, šumaraka…
Kao i oduvijek, priroda radi svoje; i ove jeseni žute se bašte, šumarci, opada lisje, a u  osojnim stranama i ove jeseni jutrom se pružaju bjelasaste kajase, počinju jesenje slane. I ove godine bilo je bistrih jesenjih noći, punih mjesečine. Doduše, odavno su utihle pjesme momaka koji se vraćaju sa posijela, nestalo je zdravog djevojačkog smijeha, a sve su rjeđi odjeci zvona i sve rjeđe stada jave sokacima prema ispaši.
Ova jesen je u Tucanju zatekla i jednu novinu koja služi za ponos, ne samo stanovnicima Tucanja, već i okolnih sela – Džamiju na Ulici, zaseoku u samom  centru  sela! Prelijepa dvospratnica sa svim pratećim prostorijama. Visoko u nebo, izvilo se tanko bijelo munare. Kada se jutro zabijeli iznad Kruščice, kada prvi zraci sunca udare iznad planina i udare u bihorska sela – okrznu i vrh novosagrađene munare i stanu se, kao zlato, slijevati niz njenu bjelinu.
To je novosagrađena džamija u Tucanju, ljepotica Bihora!
Napravljena donacijama dobrih i plemenitih ljudi širom svijeta, jer su većina iz ovog sela, a i iz susjednih – odavno, sa suzom kanulom u prah na put kojim se odlazi, otišli daleko. Od Moskve i Vladivostoka do Australije, i američke države Missuri.
Moralo se tako!
Svi su oni donirali koliko su mogli. Neko više neko manje i svima se ovom prilikom toplo zahvaljujemo. Neka mi ne zamjere oko šest stotina donatora čija se imena i visina donacije mogu vidjeti na svima poznatoj internet-stranici ali moram izdvojiti jedno ime koje je svojom darežljivošću dalo pečat ovom projektu:
KADRIJA ŠABOTIĆ.
Moj rođak i drug iz djetinjstva. Živi i radi u Švajcarskoj. Davno otišao; u cvijetu mladosti. Čovjek koji je sam isfinansirao izgradnju munare. Neću ovom prilikom reći koliko je to koštalo, ali svi znamo da se radi o velikoj sumi. Da je Kadrija veliki dobrotvor i humanista uvjerio sam se još u našim dječačkim godinama kada smo zajedno rasli i družili se. Tada se teško živjelo; u bihorskim selima vladala je neimaština. Moji su roditelji, kao i većina u Bihoru, živjeli isključivo od prihoda sa imanja, a to je  bilo jedva dovoljno za golu egzistenciju. O luksuzu se moglo samo sanjati. Kadrijin otac je tada radio u preduzeću “Prvoborac” , imao redovnu mjesečnu platu, pa bi često, kada bi dolazio za praznike kući, ostavljao Kadriji džeparac. Kadrija je još tada pokazivao da ima veliko srce i sklonost prema drugarstvu; nije nikada, kao poneka djeca, skrivao od mene ono što ima. A imao je! Sve je sa mnom dijelio; novac i sudbinu. Kada bi odlazili u grad kupovao bi nam ćevape, slatkiše… a na vašarima smo znali i pivo popiti. I sve na njegov račun. Cijenio sam njegovu dobrotu i nadao se danu kada ću moći da mu se revanširam. Na svu sreću taj dan nije došao, jer je on svojim poštenjem i radom stvorio sebi i porodici lijep i pristojan život i nikada nije zavisio ni od koga.

No, Alah dobre i poštene stavlja na iskušenje, uzimajući im one najdraže. Kadrija i njegova supruga Mirsada, prije nekoliko godina, ostaju bez sina Anisa koji je tragično nastradao u najljepšem cvijetu mladosti. Ovo munare, poklon Kadrije i Merse za žitelje sela Tucanja i Bihora, kao i za buduće generacije, jeste svojevrstan hajrat  za njihovog nikad prežaljenog sina. Ovim se ne završava Kadrijina humanost. Zajedno sa svojim amidžom Iljazom, Kadrija je odlučio ograditi seosko groblje u blizini džamije. Posao koji iziskuje takođe velika ulaganja. Imao bih još mnogo pisati o njegovoj humanosti i dobroti. Ali, ostaviću djelima da sude. Jedno sam siguran; Kadrijino ime ostaće da se pamti dok je džamije u Tucanju i dok bude Bihora i Bihoraca.
Eto, tako se postaje besmrtan!

Muhamed Mule Šabotić 

 

KUD BIHOR URUČIO POKLONE NAJMLAĐIM

Radio Petnjica
-
0
KUD BIHOR URUČIO POKLONE NAJMLAĐIM

Protekle nedjelje u Petnjici  su u Centru za kulturu uručeni novčani prilozi i novogodišnji pokloni koje je za djecu sa posebnim potrebama obezbijedio KUD ‘’Bihor’’ Petnjica.
KUD Bihor je na nedavno održanom godišnjem humanitarnom koncertu za djecu sa posebnim potrebama sakupio 300 eura, koje su ravnomjerno raspoređene i uručene djeci koja su bila u pratnji svojih roditelja.
Uručenju nagrada I paketa prisutvovali su u ime KUD-a Bihor I CZK Petnjica Sinan Tiganj, u ime Opštine Petnjica potpredsjednik Muslija Kalić i Nermina Muratović, kao I članovi KUD-a Bihor.

DINO RAČIĆ

JERGOVIĆ: ABDULAH ŠAHMANOVIĆ IZ PLAVA ME NAUČIO DA RAZUMIJEM NJEGOŠA

Radio Petnjica
-
14
JERGOVIĆ: ABDULAH ŠAHMANOVIĆ IZ PLAVA ME NAUČIO DA RAZUMIJEM NJEGOŠA

Piše Miljenko Jergović

“Na današnji dan umro je najveći pjesnik naših jezika, vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš.

Naši suvremenici s njegovom su veličinom imali mnogih problema: jedni, koji su ga koristili da opravdaju svoja ratna zlodjela, i drugi, koji su u njemu vidjeli krivca i inspiratora stradanja svojih suplemenika. Ni jedni ni drugi nisu Njegoša čitali, niti su ikad razumjeli što je to književnost i čemu ona služi”, napisao je na svom Fejsbuk profilu književnik Miljenko Jergović i objavio svoj stari tekst o najvećem našem pjesniku.

U lipnju smo završili osmi razred, upisali se, kako tko, u srednju školu, i otišli na more. Bilo je to 1980, jedne od onih godina kada su još uvijek svi išli na more. Kada smo se vratili, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja stigla nas je vijest da je iznenada umro naš nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović. U Zaostrogu, dok je plivao prema pučini, ubilo ga je srce. Poslije će se godinama po Mejtašu i po mejtaškim mahalama krivo pričati da se Šahman utopio. Ispravljao sam ljude, kad god bih to čuo, čak sam, dvadesetak godina kasnije, u jednome nestalom sarajevskom tjedniku u kojem sam objavljivao kolumnu pod naslovom Historijska čitanka, napisao da je Abdulah Šahmanović, nastavnik srpskohrvatskoga, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, umro od infarkta, u moru, dok je plivao. Za čovjeka, nije sramota utopiti se, ali za njega bi bila sramota. Šahmana je imala zadesiti neka tvrđa, muškija smrt. I morala je doći iznenada, kako je i došla.

U petome razredu materinji jezik predavala nam je nastavnica Ljiljana Lazić. Krupna, plavokosa žena, koju su svi zvali Lazićka. Bila je blaga i nezainteresirana, insistirala je na gramatici i pravopisu, to joj je bilo jednostavnije od lektire, a i mejtaška balavurdija uvijek je lakše shvaćala sve što je egzaktno, podređeno nekim jasnim propisima, i što se može nabubati napamet. Kao i dobar dio razreda, imao sam kod Lazićke peticu, ali jedva da je se uopće sjećam, nastavnice i njezinih satova.

Ali ono što je uslijedilo, dobro ću zapamtiti.

Kada smo prvoga ponedjeljka u rujnu od razrednika Hrvoja čuli da će nam srpskohrvatski predavati Šahman, bili smo očajni.

– Ali zašto? – netko je pitao.

Kao da smo bili zbog nečega kažnjeni, pa je određeno da nam predaje najstrašniji nastavnik u školi, čija je teška i mračna narav obilježila i nekoliko naraštaja prije nas. Odrasli s Mejtaša, koji su već posvršavali fakultete, poženili se i dobili djecu, govorili su o Šahmanu kao o nečemu najstrašnijem što im se dogodilo tokom cijeloga školovanja. Nakon što Šahmana prođeš, možeš računati i da si doktorirao.

Krv mi se ledila u žilama dok sam ih slušao. Od malih nogu nisam bio naročito hrabar i spreman da se suočim s ozbiljnim životnim preprekama, ali Šahman je bio više od toga.

Na tom satu razredne nastave, na kojem nam je naš dobri razrednik pokušavao što obzirnije saopćiti strašnu vijest, nekoliko djevojčica se rasplakalo. On je slijegao ramenima, širio ruke, i uzaludno tražio način da nas utješi i obodri.

Odmah treba reći: sve što se o Šahmanu govorilo, bilo je apsolutno tačno. Ali bilo je i nečega što se nije govorilo, a bilo je mnogo važnije, barem za nekoga tko je čitao i one knjige koje nisu za lektiru, i tko će nastaviti da čita cijeloga života, ne nalazeći ni jedan bolji i pametniji način na koji bi mogao provoditi vrijeme, a na kraju, ni jedan pametniji način na koji bi mogao živjeti, nego čitajući.

I Šahman je imao kraću nogu.

Ali dok je nastavnik muzičkog Ismet Pilav veselo pocupkivao, i ta mu je kraća noga bila kao nešto što se obavezno dobiva kada se studira muzika, kao što doktor dobije stetoskop, da sa njom pleše niz hodnik, umjesto da dosadno hoda, kao drugi nastavnici, Šahmanova noga bila je noga nekoga hromog antičkog boga. Dok je hodao, kao da se pod njim zemlja tresla, kao da je zemlju opominjao i kažnjavao, udarajući je tom svojom kraćom nogom.

Već na prvi pogled, izgledao je strašno: muškarac srednjega rasta, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, u kuti koja je vazda bila umrljana kredom, snažne, dobro nasađene glave i velikih, crnih prodornih očiju. Lice mu je bilo grubo isklasano, kao muška lica Meštrovićevih skulptura, što je, kao i sve drugo, djelovalo prijeteće. Tada bih, da me je pitalo, rekao da je Šahman ružan kao sam vrag, ali s vremenom štošta se u čovjeku izmijeni, odraste i sazre, pa tako i pojam o ljepoti ljudskoga lica, tako da bih danas rekao da je imao jednu od najljepših muških fizionomija koje sam vidio. Njegova ljepota bila je, kao i ljepota Meštrovićevih kamenih muževa, u izražajnosti, upečatljivosti, gruboj pravilnosti i simetriji svih dijelova lica. A oči, kao dva bunara u kojima ćeš se utopiti.

Nastavnik Abudlah Šahmanović predavat će nam pune tri godine, i izvest će nas u život. S njime ćemo završiti obavezno školovanje, ali i veći dio obaveznih stvari u životu. Dalje je sve bilo naš izbor. Osim što se još moralu u vojsku, ali to je vrijeme još bilo daleko.

Njega gramatika i pravopis jedva da su i zanimali. Ispredavao bi nabrzinu velika i mala slova, prostoproširene, složene i zavisne rečenice, i ne bi nas oko toga previše gnjavio, niti su gramatičke greške pretjerano utjecale na ocjenu pismenog rada. To je odlikaše naročito frustriralo: nijedne jednine greške u slobodnom sastavu, a ocjena: 2+ .

U tjednome rasporedu, na srpskohrvatski je otpadalo čak šest sati. Uz matematiku, najviše. I svih tih šest sati Šahman je trošio na pradavanja o Ivanu Cankaru, Branku Ćopiću, Anđelku Vuletiću (“Klesar Tadija Tegoba”), Ivi Andriću (“Aska i vuk”), Miroslavu Krleži (“Djetinjstvo u Agramu”)… Ako nije predavao, onda nas je usmeno ispitivao, ili smo pisali kontrolni rad. A svaki kontrolni rad u te četiri godine bio je, naravno, analiza književnoga djela. Za razliku od svih drugih nastavnika tog vremena, Šahman nije branio da učenik pišući zaviri u čitanku ili u knjigu. U Americi je, kažu, to oduvijek normalno. U našoj školi bilo je normalno samo kod Šahmana.

“Jest, možeš da gledaš u knjigu, jer ti kod Šahmana ionako ne mogu pomoći ni knjiga, ni čitanka, ni Alah Pejgamber…” – govorilo bi se učenicima drugih razreda, koje nije zadesila ta nesreća da im predaje Šahman. U tim je riječima bilo manje žaljenja, a više nekoga čudnog ponosa zbog vlastitih muka i iskušenja. Valjda su tako ponosni vojnici Legije stranaca, kad dođu u zavičaj, na godišnji odmor.

I stvarno, bilo je uzalud gledati u knjigu, okolo se raspitivati, prepisivati, jer bi Šahman prepoznao svaku prijevaru, i za svaku bi smanjio ocjenu za jedan poen. Na kraju, većina razreda bi imala ocjene ispod nule.

On, zapravo, nije tražio ništa drugo, osim razumijevanje književnoga djela i sposobnost učenika da to što je razumio pretoči u jasne rečenice, bez naučenih fraza, napisane probranim jezikom. Baš ništa drugo, ali već to je bilo – nemilosrdno.

Za početak, naš mejtaški i sarajevski problem s jezikom! Jednom je, vrlo ljut, posve nepedagoški uzviknuo da svako seljače u okolini njegova rodnog Plava bolje poznaje i govori srpskohrvatski jezik nego cijeli naš razred. Odlikašice su uzdrhtale od užasa, razredni propaliteti i jalijaši su, iako inače posve nezainteresirani, to shvatili kao tešku uvredu, jer, eto, nastavnik im je rekao da ne znaju govoriti, što, valjda, znači da su gluplji od seljaka, a meni će trebati godine, pa i desetine godina, da shvatim kako je Šahman, zapravo, bio u pravu. Pročitat ću i cijeloga Marka Vešovića, i svu poeziju Radovana Zogovića, i romane Zuvdije Hodžića, a ovih dana sam se ponovo sjetio Šahmana, čitajući roman Karnera, pjesnika Milorada Popovića, i uvijek bih mislio o njemu, i o tome da svaki čoban oko Plava bolje zna srpskohrvatski od našega razreda, od škole Silvije Strahimir Kranjčević, a, bit će, i od cijeloga Sarajeva.

Ali nismo mi, jadni, bili krivi što smo jezik učili preko televizije i od blagajnica u samoposluzi… Šahman nas je, naime, tretirao kao teške krivce, zlikovce skoro, jer poganimo svojim neznanjem nešto tako sveto i lijepo kao što je ovaj jezik. “Čovjek je stvorio sve. Čovjek je i sebe od majmuna stvorio. I raketu što ide na mjesec, čovjek je stvorio. Ali nikada nije stvorio, i neće, nešto veće i ljepše od jezika.” Tako je on, po mom sjećanju, govorio, s inkantacijama i čestim ponavljanjima istih riječi, uvijek u ritmu, kao da riječi slaže u deseterce, tako da bi nekako ušle u naše tvrde i gluhe glave.

Na moju nesreću, Šahman je imao vrlo lijep rukopis. (I rukopisa mu se nakon tolikih godina sjećam – bio je skoro djevojački.) I dok je, valjda, smatrao da će gramatika i pravopis ući učeniku u glavu, da to ne treba silom utjerivati, na učeničke je švrakopise bio vrlo osjetljiv. Bio bi lično uvrijeđen tom ružnoćom i rugobom. Bez ikakva snebivanja, i zbog rukopisa je smanjivao ocjenu za jedan do dva poena.

Ja sam imao najružniji rukopis u razredu. Najružniji u Jugoslaviji. Imam ga i danas. U prvome razredu, još u Drveniku, dolazio je iz Makarske školski psiholog, da me pregleda i presluša zbog mog neshvatljivo ružnog rukopisa.

Bio je to tako ružan rukopis da je nastavniku bilo nemoguće dovoljno smanjiti ocjenu iz svakoga pismenog rada, na račun rukopisa, pa je primijenio novu metodu: iz sadržaja petica, iz rukopisa jedinica. Bio sam jedini kojem je otpočetka, u šestome razredu, davao petice. Poslije su se priključile još dvije djevojčice, ali jedva jedvice. I ne uvijek. Naravno, obje ocjene unosio je u dnevnik, peticu i jedinicu. Jednom ili dvaput se, međutim, dogodilo da mi da čistu jedinicu, uz pismeno obrazloženje u dnu rada kako je rukopis toliko ružan da ga nije mogao pročitati. Sjećam se, povrijedilo me je što sam dobio jedinicu iz pismenog o priči Zije Dizdarevića Majka. Ima li još koga da pamti taj kraj i svu njegovu ljepotu, u ona vremena jugoslavenskoga socijalizma: “Sjećam se: polazio sam ‘na škole’. Mati je grcala ispraćajući me:

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…”

Dalje nije znala. Ili nije mogla?…”

Dan dani sav se naježim od te priče, ili od njezinog protoka kroz moj život – unatraške, kao što me je svog obuzimala i tad, a Šahman moj rad nije ni pročitao, nego mi je samo zveknuo jedinicu – zbog rukopisa. Ili ga je, možda, ipak pročitao? Ne znam, a volio bih znati.

Na polugodištu mi je zaključio dvojku.

Teško je i zamisliti moj užas. Ali i potmulo slavodobitno uživanje onih razrednih drugarica i drugova, koji su prethodnih mjeseci patili zbog mojih petica. Eto, konačno sam bio sveden na svoju stvarnu razinu, bio sam jedan od njih, jer su i svi oni, većinom, imali zaključene dvojke, uz more jedinica i, možda, tri ili četiri trojke. Ono njihovo podmuklo smijuljenje tada me je strašno vrijeđalo, ali mi je poslije pomoglo u životu. Ustvari, pomogao mi je Šahman, kad mi je na polugodištu zaključio tu dvojku. Puno godina kasnije, kada se na mene ostrvila zagrebačka bagra, na čelu s Andrijom Hebrangom, Velimirom Viskovićem i nekom sitnom i bijednom hrvatskom piščadi, pa kad im je bratski, vezujući svoje pogane barjake u jedan čvor, ruku dao i poneki sarajevski jadnik, doživio sam od nekih bivših drugova i prijatelja, književnih ispisnika, istu vrstu podmukloga smijuljenja. Da nije bilo one dvojke, možda i ne bih znao o čemu se tu radi. Ovako znam. Naša književna, a ponekad i ljudska veličina najpouzdanije se mjeri tom podmuklošću. Kada se pogan nada u hajku, a drugovi i drugarice okolo se izmiču, čovjek bolje nego ikad može da shvati kako samo književni tekst ima smisla, ali i kakvu mržnju može izazvati književni tekst koji ima smisla. Bogu hvala na mom ružnom rukopisu…

U drugom polugodišnju nastavilo se isto: petica za sadržaj, jedinica za rukopis. Pred kraj godine bio sam pomiren s dvojkom, ali nisam bio nimalo ljut. Čak bi se moglo reći da sam se opustio na Šahmanovim satovima. Nisam drhtao od straha poput drugih, niti me je plašila njegova povremena vika, a još manje implicitne uvrede na učenički račun. Osim što su me, možda, i zabavljale, rano sam shvatio kako u svemu što Šahman govori zapravo ima istine. Ili: sve što on govori je istina sama. Istina o književnosti i o koječemu drugom.

Za razliku od nekih drugih nastavnika, koji su ocjene zaključivali javno, na nekom od posljednjih satova u polugodištu, Šahman bi zaključne ocjene upisivao u zbornici. Sjećam se tog posljednjeg šestog sata, u četvrtak, pred kraj školske godine, kada su na satu razredne nastave vječno znatiželjne djevojčice navalile na razrednika Hrvoja da nam pročita šta je nastavnik Šahmanović kome zaključio. Ja sam se pokušavao buniti, nije mi trebalo ni to suočenje, kao što ću u životu i inače izbjegavati suočenja s lošim vijestima, ali sam, na žalost, bio usamljen.

Razrednik je krenuo čitati zaključne ocjene, uglavnom očekivane dvojke, trojke, poneku četvrticu. Češći su bili uzdasi očajanja, nego krici veselja (premda je bilo i toga). Bio sam broj sedamnaesti u dnevniku (da, stvarno se toga sjećam, kao što se sjećam, skoro po redu, imena i prezimena baš svih s kojima sam tokom školovanja išao u isti razred…), i nije trebalo dugo da do mene dođe. Iskreno govoreći, nadao sam se, potiho, trojki…

Svojim mirnim, ravničarskim glasom Hrvoje je izgovorio:

– Jergović, pet.

– Ne, ne, pogledajte još jednom! – viknuo sam, sada već siguran da je trojka u pitanju, jer je broj 3, kada se napiše sličan broju 5.

Razrednik je slegnuo ramenima i okrenuo dnevnik prema curama iz prvoga reda. One su potvrdile.

Nisam se toj ocjeni obradovao, kao što bih se obradovao nekoj drugoj. Doživio sam je kao kompliment, najveći do tada, koji će se kasnije moći usporediti s nekim drugim komplimentima. Jesenas, u Wroclawu, dok je ruska pjesnikinja i disidentica Natalija Gorbanjevska govorila o mojim romanima, ja sam samo mislio o Šahmanu. Dogodi se tako često da pomislim na njega: ili kada mi je da povraćam od književnoga života, ili kada mi je sve veliko od književnosti.

Ali prave stvari tek su se trebale dogoditi.

U sedmome razredu Šahman je, i mimo plana i programa, počeo da nam govori o Njegošu. Njime je bio opčinjen, ali to nikada nije bila priča samo o književnosti i o pjesništvu, nego, i više od toga, o etici, pogledu na svijet, doživljaju drugih ljudi. U tome je, kao i u svemu drugom, nastavnik djelovao vrlo isključivo. Bude mi čudno dok slušam o modernoj pedagogiji i obrazovanju – takve teme me samo slučajno mogu potrefiti, jer me zbog nečega iritiraju, pa ih izbjegavam – i dok slušam kako s učenicima treba razgovarati i otvarati im lepezu različitih mogućih mišljenja i stavova. Toga kod Šahmana nije bilo. Njegova pedagogija je, kao i njegov razgovor o Njegošu, bila zasnovana na mukotrpnoj i muškoj potrazi za onom mogućnošću, tezom ili idejom koja je jedina, među svim idejama, etički i književno ispravna. Ne može biti dva ili tri, kod Šahmana je uvijek bilo samo – jedno.

Sjećam se, u osmom razredu, dok je predavao o Gorskome vijencu, pred mejtašku je dječurliju postavio ovakvu zagonetku. Što je Vuk Mićunović mislio kada je ovako vladiki Danilu govorio:

“Junaštvo je car zla svakojega –
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.”

Ovi stihovi prethode onom, mnogo poznatijem, jednom od najcitiranijih stihova iz Gorskoga vijenca, preko kojega su toliki nastavnici i profesori u južnih slavena jezikom mlatili, tupeći tako zube i blebećući svašta, sve dok od stiha nisu načinili opće mjesto:

“Blago onom ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!”

Ali Šahmana je zanimalo što učenici misle o onom prethodnom: što bi to moglo značiti, u jednome junačkom spijevu, i u životu, da je junaštvo car zla svakojega?

Prozivao nas je, jednog po jednog, rekao je tko je što imao, nekima smo se potiho smijali, jer nam se činilo da pričaju gluposti, ali je, uglavnom, kao i uvijek na Šahmanovim satovima, vladala grobna tišina. On je samo odsutno klimao glavom, nije komentirao ono što bi čuo – što je, inače, činio – i samo bi insistirao da svatko kaže nešto svoje, a ne da ponavlja nešto što je netko već rekao.

Ne sjećam se je li do mene došao, niti mogu zamisliti što bih sa svojih trinaest godina kazao na tvrdnju kako je junaštvo car zla svakojega.

Ali pamtim dobro i danas ono što je Šahman rekao kao zaključak svoje analize jednoga Njegoševog stiha. Iako nije citat, nego moje sjećanje, stavit ću te riječi u navodnike, nadajući se da je u njima preživjelo nešto od Šahmanovog duha:

“Nisu ovaj svijet ojadile i unesrećile kukavice. Jad i nesreću kukavice održavaju i ne popravljaju. Ali jad i nesreća nastali su iz nečijega krivog junaštva.

Junaštvo može biti krivo, i na to Vuk Mićunović upozorava, jer bez toga ne bi valjalo ono što slijedi, i ne bi se znalo koji to junak dovijeka živi, jer ima i takvih junaka čije se junaštvo pamti po jadu i nesreći koje ostaviše za sobom. Samo iz jednoga junaštva ne nastaje jad i nesreća, nego vječni život u sjećanju svih budućih pokoljenja: iz junaštva kada se zbog slobode i pravde udara na jačega od sebe! Na slabijega, nikad! Ko god je ikad udario na slabijega, izazvao je jad i nesreću. Kao što je jad i nesreću izazvao svaki onaj koji je udarao previše i predugo, i nije osjetio trenutak kada je jači i veći postao manji i slabiji. Da je na vrijeme stao, svijet bi bio sretniji. Tada ne bi važilo ono što veli Vuk Mićunović: ‘Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojim se pjane pokoljenja.’ Tada bi se pokoljenja pjanila pravdom i poštenjem!”

Tako je nekako govorio moj nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović.

Vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš, najveći južnoslavenski pjesnik svih doba, za njega je bio obogotvoreni gospodar jezika i stiha, ali i morala, načina na koji čovjek treba provesti svoje vrijeme na zemlji. Kao da je sve njegovo došlo iz Njegoša, a on ga je sebi pripustio bez imalo zazora i straha, onako kako pravi čitatelj pripušta književnoga genija. Do kraja, potpuno i ponizmo, uz spremnost da do kraja brani sve što njegova književnost jest, ali i da jasno pokaže što njegova književnost nije.

Kada je, godinama kasnije, u vojnim manevrima pred buduće ratove, koji su se vodili na književnome polju, uglavnom među diletantima i neznalicama, Njegoš u Sarajevu oglašen kao antimuslimanski pjesnik, negator bratstva i jedinstva, i kasnije, kada je u ratu Gorski vijenac korišten kao pogonsko gorivo mržnje, klanja i progona, i kad su se koljači na Njegoša pozivali, a preživjeli su Njegoša krivili, držao sam se onoga što nam je o njemu govorio Šahman. Čak i kada bih pristao da zatajim ono što sam nalazim u čitanju Njegoševih stihova – a vrijedi to zatajiti da vas kakav ustaški ili balijski ološ nanovo ne proglasi za četnika – ne bih mogao to učiniti, jer bih time zatajio Šahmana, i sve ono što je Šahman u životu bio.

Ne bih to mogao učiniti, upravo zato što je život jednoga djeteta veći i važniji od sve umjetnosti ovoga svijeta – kako to često umiju ustvrditi oni koji bi ponekog nedoličnog pjesnika ukinuli i zabranili, jer je, na ne znam kakav sve način, pridonio nekom ratu. Istina, Šahman nije bio dijete, i više nije živ, ali meni je ostao veći i važniji od svega što bi itko mogao reći protiv Gorskog vijenca. Pritom, znam i da bi sve što bi se iz takve perspektive reklo protiv Gorskog vijenca bilo savršeno krivo, pogrešno, promašeno.

Evo, kako odgovara vladika Danilo Vuku Mićunoviću, uz napomenu pjesnikovu i didaskaliju da govori “među svima kao da je sam”:

“Đe je zrno klicu zametnulo,
onđe neka i plodom počine;
je li instinkt al’ duhovni vođa,
ovde ljudsko zapinje poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima,
ka tirjanin na slaba čovjeka;
al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava
to je ljudska dužnost najsvetija!”

Da bi se na kraju, nakon dugoga poziva na boj, rat i na krvaviju neviđenu, monolog vladike Danila završio, opet, vrlo poznatim stihovima, koji će završiti kao opće mjesto, po nadgrobnicima i spomenarima naše spaljene, upljuvane i iščezle zajedničke domovine:

“Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!”

Nastavniku Abdulahu Šahmanoviću se, kao ni meni, njegovome učeniku, kao ni većini njegovih učenika, nije ispunilo ono zbog čega vladika poziva u rat: “Đe je klicu zrno zametnulo, onde neka i plodom počine”. On je počinuo u Sarajevu, od Plava daleko, među svijetom koji je slabo govorio njegovim jezikom, ostavljajući svoj plod uplašenim svojim đacima. Ako ima Boga, i prema njemu će Šahman biti jednako strog, kada su književnost i etika u pitanju. Gramatika i pravopis dođu sami po sebi. Ako ga ima, Bog ima lijep rukopis, kao i svi besmrtni. U našim je ružnim rukopisima, u svakom tom malom, ružnom slovu, zrcalo je jedne smrti.

Abdulah Šahmanović morao je umrijeti iznenada, jer je, sljedeći Njegoša, svaka njegova riječ bivala kao da mu je posljednja. Njemu je smrt stvarno bila bliža od ovratnika na košulji. A imao je lijep rukopis, nije joj se dao.

Stanovao je u Ulici Fadila Jahića Španca. Još dugo je tamo, na istome mjestu, bio parkiran njegov volkswagen buba. Po prozorima auta već je bila popadala prašina, a onda ga je nestalo. Imao je ženu i jednu malenu djevojčicu. I on je bio mlađi nego što sam ja danas.

Nijednu pohvalu ne shvaćam previše ozbiljno, o knjigama koje sam napisao ne možete napisati ili izreći ništa što bi me povrijedilo, a još manje zaljuljalo. Mjera i jednom i drugom, i pohvali i teškome šamaru, meni je Šahman. Mjera visoko postavljena, pa ju je teško dohvatiti.

“Šta je čovjek? Ka slabo živinče!” Kaza vladika Danilo.

URUČENE DONACIJE ZK BIHOR

Radio Petnjica
-
0
URUČENE DONACIJE ZK BIHOR

Juče su u Petnjici u holu Centra za kulturu uručene donacije građanima opštine Petnjica čija je imovina oštećena u poplavama koje su nedavno pogodile Petnjicu. Donaciju od obezbijedili su članovi Zavičajnog kluba Bihor iz Luksemburga.
U ime ZK Bihor donaciju su uručili članovi ovog udruženja Alija i Džeko Skenderović, Elvis Eko Duraković, Edin Medo Latić i Hamid-beg Prika Rastoder Savinoborski.
Za 26 poplavljenih domaćinstava članovi ZK Bihora opredijelili su 4000 eura.
Uručenju donacije prisustvovao je predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović.
On se zahvalio dijaspori što po ko zna koji put ne zaboravlja Petnjicu i što je uz Petnjicu u teškom momentu kada se građani suočavaju sa velikim štetama koje su pretrpjeli nakon poplava.
‘’Ovo je još jedna u nizu akcija dijaspore i ZK Bihor, a postoje najave da će ih i u narednom periodu biti, jer u Švajcarskoj se trenutno sprovodi akcija za obezbjedjivanje jednog specijalizovanog vozila”, istakao je Agović.
Ispred ZK Bihor prisutnima se obratio Edin Medo Latić.
‘’ZK Bihor se koliko toliko trudio da ovom akcijom ublaži štetu koja je nastala na imovini građana. Ova donacija sigurno nije dovoljna da riješi problem građana, ali mi smo se još jednom trudili da vam pokažemo da ne zaboravljamo na vas’’, kazao je Latić.

DINO RAČIĆ

1...786787788...935Stranica 787 of 935