Osnovnu školu u Trpezima je ovih dana posjetio veliki humanista i dobrotvor, Edin Latić, koji već godinama živi i radi u Luksemburgu.
Nakon razgovora sa direktoricom, Ritom Barjaktarović, i obilaska škole, gdin Latić je imao priliku da upozna i našeg učenika, Demira Novalića, koji je nedavno, na školskom takmičenju u deklamovanju cifara iracionalnog broja π (Pi) osvojio I mjesto, kada je izgovorio 500 od 500 zadatih cifara.
Kada se gdin Latić upoznao sa uslovima pod kojima Demir uči, odlučio je da ga iznenadi i kupio mu je tablet koji će u mnogome olakšati Demirove školske dane, ali i omogućiti da zanimljivije provodi slobodno vrijeme.
Ovaj lijep gest je iznenadio ne samo zaposlene u našoj školi, već i Demirovu porodicu, a o samom Demiru ne treba ni da pričamo, njegov osmjeh na licu nam je sve rekao.
Adem, Demirov otac, nije mogao naći dovoljno riječi hvale za gdina Latića, a ukazao je i na činjenicu da će ovaj tablet mnogo olakšati rad na školskim zadacima njegovom sinu, naročito iz razloga, što se dio nastave i dalje izvodi online.
Kolektiv JU OŠ „Trpezi“ je pozdravio ovaj human gest i poželeo više takvih, imajući u vidu činjenicu da se u našem kraju teško živi, i da brojnim učenicima i njihovim porodicama treba podrška i pomoć, kako bi svi zajedno što lakše izašli iz krize koja nas je zadesila epidemijom virusa Covid – 19.
“Kad se ima za ručak a nema za večeru”, rečenica kojom se može opisati kako se nekada živjelo u Bihoru. Rečenica koju će malo ko da izgovori, a pogotovo neko ko je živio tu rečenicu, a danas ima toliko da uvijek pomogne onima koji su lošeg materijalnog stanja.
Faro Šabotić, rođen u Tucanjama, danas živi u Švajcarskoj i ugledni je građanin ove alpske države, nema problema da ispriča priču bosonog i gladnog bihorskog dječaka, koji pamti dane kada nije imao večeru.
“Nije to bilo jedna situacija, jedan dan, ne mjesec. Bilo je to godinama. Živjelo se teško ali, onako kako smo mi živjeli i kako sam ja odrastao, to se ne može nazvati teško. To se može nazvati skoro nemoguće. Za ručak se ima nešto skromno, tek toliko da se napuni stomak ali ne dovoljno a kamo li da se napuni sedam stomaka, nas petoro djece, majka i bijača. Trebalo je to sve nahraniti. Živjelo se od poljoprivrede. Kada bih spomenuo te ručkove kojih je imalo i večera kojih nije, bila je to rastirač, popara ali slatka.
Pet kašika ali slatkih. Bili smo složni, siromašna familija ali složna. Borba za život, borba za opstanak, borba za bolje sjutra. Najtmurniji period iz tog vremena je meni kada dijete osjeti da nema pomoći. Da nema zaštitu. Da nema budućnost. Dijete osjeti da nema ništa pozitivno da bi se uhvatilo za to i kaže – sjutra mi može biti bolje, ovo će mi pomoći”, priča svoju životnu priču Faro, opisujući svoje djetinjstvo i svojih sestara i braće.
“Nas je petoro djece. Najmlađi brat se rodio nakom smrti oca i onda je trebalo nahraniti sedam gladnih usta. Kako se to uspijevalo – ne znam. Znam da je majka sa 23 godine ostala bez muža sa petoro djece, tkala je ćilime, sedžade, dekice. Prodavali smo šljive, pekli smo rakiju pa prodavali. Mogu reći da nas je rakija održala. Velika bašta, ispečemo 700-800 litara rakije i pomalo prodajemo. Kapa – kap po kap i tako smo preživjeli”, počeo je Faro priču od djetinjstvu za portal radija koju je teško slušati a još teže napisati.
“Kada je dijete željno svega, ono više nije željno ničega. Ono više nema želja. Želja je samo da se ostane, da se preživi. Nema tu želja za nekim bog zna slatkišima a opet, kada smo došli do toga, bilo je slatko, bilo je lijepo. Imali smo jedan zeleni, drveni kredenac. To su imali mnogi u ovom kraju. U tom kredencu je bila jedna ostava koja je mogla da se zaključa. Naša bika koju smo zvali majka, kada bi neko došao kod nas nešto bi i donio. Imala je tri ćerke, koje su redovno dolazile i one bi donijele neku gurabiju, šećer u kocke a našla bi se i neka napolitanka. Ona bi to zaključala i sa tim je ona nas kupovala kad bi bili nemirni ili neposlušni a rijetko smo mi to i bili jer nijesmo imali alternativu. Nijesmo imali nikoga na koga bi se oslonili. Nikog da će uraditi ono što treba mi da uradimo. Rano sam počeo da kosim, sa deset godina. Poraniš u četri, pola pet/pet, staviš brus za kaiš jer nijesmo imali čuture, okvasiš brus na rosu, naoštriš i ide ka podmazano. Bilo je to lijepo i volio sam to da radim. Kada je trebalo sakupiti i s`denuti, to je bilo malo teže. Bez radne snage. Izdržali smo upornošću, borbom i zajedništvom. To zajedništvo nas je i održalo. Nije bilo lako, prošlo je ali ga se ja rado sjećam bez obzira što je bilo teško”, kaže Faro Šabotić.
U želji da ne bude više stvar u očima drugih ljudi, Faro se posvetio školi i kao odličan đak, završava srednju školu i upisuje fakultet u Sarajevu.
“Za to je trebalo novca a od pomoći niotkuda. Imali smo mi rođake koji su živjeli ranih 70 godina u luksuzu. Mi nijesmo imali. Nekako smo opstali bez pomoći. Čast izuzecima i onima koji nijesu imali puno ni za sebe a nama bi pomogli. Dovoljno je bilo da ti da jedan dobar savjet, da te ne ugrožava, dovoljno je bilo da ti ne stavi kamen na put, da te ne prepadne u noći dok spavaš i ja sam im zahvalan. Bilo je onih koji jesu, na žalost. Oni bi rado da se to zaboravi. Ja sam zapamtio i ono dobro i ono manje dobro. Dijete najbolje zapamti. Zato danas ponešto zapišem da se ne zaboravi. Po završetku fakulteta i vojske, došao sam i počeo da radim u školi. Prije mene je stariji brat radio u školi. Sticajem okolnosti, majka je pošla kod brata od dajdže koja je živjela u Švajcarskoj, i to nenajvljena. On je vidio da nema kud i pomogao joj. Radila je teške poslove kod seljaka. Plaćeno, ne dovoljno ali je bilo plaćeno. To je stvorilo mogućnost da brat i ja upišemo fakultet a svi smo bili dobri đaci. Kada sam pošao na sarajevski univerzitet, bio sam najmlađi student. Meni nikada niko nije rekao – uči. Ali ja sam imao svoje ciljeve i principe da svi oni koji su nas gledali kao stvari, vide da ipak ima nešto u nama, da i mi možemo nešto. To je bila moja motivacija. Kada sam došao u Sarajevo, prvo mi je bilo da položim ispite a sve ostalo je dolazilo posle”, sjetno priča Faro.
I pored toga što je imao posao za koji kaže da nema ništa ljepše nego raditi kao pedagog, odlazi u posjetu rodbini u Švajcarsku.
“Došao sam sa namjerom da se zadrži mjesec, a ostao sam do danas. Nije mi žao ali sam propustio mnogo toga ovdje. Vodio sam se tri postulata i principa a koji su mene vodili kroz život. Kako uspjeti, kako od onog siromaška postati čovjek. Kako od ima za ručak – nema za večeru, napraviti da ima i za večeru. Stoga smatram da ja danas ne živim u luksuzu, samo sada imam i za večeru. I dovoljno. Ja sam sebi odredio: bez kredita jer sam znao da zaduživanje donosi nevolje i uvijek čovjek radi za drugog. Drugo je bilo bez skupih automobila i treće je bilo bez nepotrebnog luksuza”, otkriva Faro principe kojima se rukovidio u Švajcarskoj i zahvaljujući kojima danas on ima priliku da pomogne onima koji prolaze kroz slične životne situacije kroz koje je on kao dječak prolazio.
“Čini me srećnim i ponosnim. Da se sjetim svog djetinjstva ono kada se nije imalo. Na žalost, i danas ima sličnih ne tako. Tada je bilo teško, vrlo teško i najteže. Ja sam danas srećan što mogu nekom da pomognem. Od mene nećete čuti kome sam pomogao, ja to radim bez kamera i mikrofona jer neću sebi da dozvolim da se pored nečije muke i jada, ja slikam i ja sebe promovišem. To mi ne treba. Taj neko ko manje ima, ko nije imao sreće u životu, možda će imati. Motivišem i druge ljude da pomognu. Ovdje se dosta očekuje od dijaspore. I treba. Mnogi kažu – ja pomažem koliko mogu. Ja kažem – nije tačno. Ja pomažem ali mogu mnogo više. Pomažem onoliko koliko nalazim za shodno. Pomažem onoliko koliko mislim da mi se bar na neki način, jednim toplim osmijehom, jednim dobro jutro, vrati. Barem da se pozdravi. To ne košta nikog. Ne zaboravljam svako dobro. Ne zaboravljam ljude koji nijesu više među nama a koji su znali da odvoje od svojih usta i da pošalju nama i pored toga što nijesu bile prve komšije, najbliži rođaci”, kaže Faro.
Blagu kritiku nam je uputio kada smo konstatovali da je danas uspješni Švajcarac. “Uspješan – relativno, Švajcarac – nikako. Ja sam još uvijek Bihorac, živim tamo i tamo mi je drugi dom. Trudim se da ispunim svoje obaveze. Trudim se da i tamo i ovdje živim normalnim životom. Trudim se da nisam u centru pažnje. Najbolje je iz sjenke i mnogo je ljepše nego li se isticati u prvim redovima”, zaključuje Faro koji sve to radi u životu, trudi se da bude isplanirano. Planovi za buduće penzionrske dane jeste – malo Bihor, malo more a malo Švajcarska.
“Čovjek može da planira kada vidite horizont. Ali, kada ste u tami, tunelu i ne vidite svjetlost, onda možete da idete naprijed i tražite to svjetlo. Kada ga nađete, tek onda možete da planirate”, u književnom stilu je završio svoju priču za portal radija, Faruk Šabotić Faro.
Povodom ulaska u Premijer šahovsku ligu Crne Gore, gosti u studiju Radija Petnjica bili su predsjednik kluba, Denis Šabotić, predsjednik Skupštine ŠK Bihor, Alen Pljakić i sekretar kluba Jasmin Kočan.
Alen Pljakić je istakao da su ostvarili ono što su i planirali, a to je plasman u elitno takmičenje i tako ušli u šahovsku istoriju kada je u pitanju opština Petnjica.
„ŠK Petnjica je osnovan 2016.godine. Dobrim rezultatom, entuzijazmom i osnivačima kluba a u provm redu Denisa Šabotića, ušao je u prvu ligu. Za kratak period smo napravili istorijski rezultat a to nije pošlo ni mnogo jačim klubovima, sa većim kapacitetima, jačim fondom igrača pa i finansijama. Rad i upornost i malo sportske sreće, došli smo do ovog uspjeha. Napravili smo ciljeve a jedan od ciljeva je bio i ulazak u Premijer ligu. Za to su nam bili potrebni neki novi igrači. Moramo se zahvaliti i sponzorima jer ne bi smo došli do ovog uspjeha. U prvom redu je lokalna uprava na čelu sa predsjednikom opštine koji su prepoznali kvalitet rada rukovodstva kluba i davali finansijsku podršku. Tu su i sponzori a u prvom redu je građevinsko preduzeće Bihor, Tofi iz Rožaja, Asfalt-beton gradnja, Lavista iz Berana, kafe-bar Paša i mnogi prijatelji kluba koji su svojim donacijama pomogli“, istakao je između ostalog Alen Pljakić, predsjednik Skupštine ŠK Bihor i doda da klub broji 35 članova.
Predsjednik kluba, Denis Šabotić, istakao da se pored njihovog kluba, još sedam klubova je učestvovalo u borbi za plasman u Premijer ligu Crnu Goru. „Svi ovi klubovi su se dodatno pojačali za ovaj turnir. Mi smo dobrim rezultatima u 2019.godini, uspjeli da ostvarimo plasman u Prvu ligu. Pravili smo strategiju i plan je bio plasman u viši rang. Ovo je najelitnije takmičenje kada je u pitanju šah kod nas. Nije ekipa samo šest tabli. Ekipa je i Radio Petnjica koja nas promoviše koja je uvijek tu za nas. Ekipa je i svaki spnonzor. Ekipa je svaki čovjek koji nas pomaže i ja ovom prilikom želim da se zahvalim svima koji su nam pomogli da ostvarimo ovaj uspjeh. Mi smo u prvom kolu odigrali dobro, ostvarili pobjedu i odmah su nam porasli apetiti”, rekao je Šabotić koji je istakao da imaju plan da sa istom ekipom nastave i dalje a prvo značajno takmičenje je 3.juna za Kup Crne Gore.
Jasmin Kočan, sekretar ŠK Bihor je najavio da u narednom periodu fokus bude rad sa mlađim kategorijama.
“Nama je cilj da naši ljudi odavde, mladi momci i djevojke koji će biti okosnica i održivost kluba. Klub sam po sebi ne može da postoji bez podrške lokalnog stanovništva i učešća mladih ljudi a bez toga, klub nema svoju suštinu. Ovo je istorijski uspjeh i na talasima ovog uspjeha, trebali bi da nađemo načina da što više ljudi inkludiramo u šah. Jedna lasta ne čini proleće ali svi zajedno, možemo da doprinesemo da šah postane jedna prepoznatljiva aktivnost ovog kraja”, izjavio je Kočan, navodeći primjer Kavkaski region koji jepoznat po šahu.
“Mi pokušavamo da napravimo to i to je naš dugotrajan proces. Moramo da omladinu motiviše i stimilušemo da oni čine kostur razvoja. Stoga pozivam sve u ponedeljak (30.maj) da dođu i da se prijave na omladinski turnir za učenike osnovnih i Srednje škole, da se družimo, bez opterećanja i pritiska. To neka nam bude intelektualno-socijalno druženje. Stalo nam je da svima pokažemo da ovdje možemo da napravimo rezultat i atmosferu. Šah je jedno intelektualno viteštvo”; istakao je Jasmin Kočan ukazujući ljudima iz dijaspore da i oni imaju mogućnost da se uključe putem interneta.
U ponedeljak (31.maja) u 10:30 u centru Petnjice, Direktorat za zaštitu i spasavanje u saradnji sa Službom za zaštitu i spasavanje Opštine Petnjica, organizuje kampanju pod sloganom “Podizanje svijesti građana o prevenciji i zaštiti od požara”,gdje će se razgovarati sa građanima i dijeliti im se flajeri uz poštovanje svih propisanih epidemioloskih mjera.
Direktorat za zaštitu i spasavanje, PJ. Berane, poziva građane da se odazovu u što većem broju i prisustvuju ovoj kampanji.
Osnovna škola “25. Maj“ iz Vrbice je obilježila svoj 98. rođendan. I ove godine, kao i prošle, učenici, radnici i mještani su zbog epidemiološke situacije uskraćeni za tradicionalni svečani program povodom ovog značajnog datuma. Tim povodom, javnosti se putem radija Petnjica obratio direktor škole, Isljam Ćeman.
„Svim učenicima naše škole kao i zaposlenima želim da čestitam Dan škole sa željom da svaki naredni dočekamo u ljepšem ambijentu i da ga proslavljamo na način koji je tradicija u ovoj školi. Ove dvije godine u toku kojih smo se borili sa pandemijom su nam oduzele to zadovoljstvo i naviku da sa roditeljima i prijateljima škole obilježimo ovaj dan. Nadamo se da ćemo svakog narednog biti u prilici da sa naše školske bine pošaljemo poruke sreće, ljubavi, sloge i tolerancije. Ovim putem bih se zahvalio zaposlenima, Školskom odboru, učenicima, roditeljima i lokalnoj zajednici na svim uloženim naporima kako bismo prebrodili sva iskušenja sa kojima smo se kroz ovo, za nas teško razdoblje suočavali“, istakao je Ćeman.
On je saopštio da je ipak zadovoljan onim što je u proteklom periodu urađeno za ovu Osnovnu školu.
„Urađeno je nekoliko bitnih projekata kako bi uslovi u ovoj školi bili što bolji. Imali smo nekoliko radova u cilju poboljšanja izgleda i funkcionalnosti, te na kraju i ugleda naše škole u Opštini ali i regionu. Zadovoljni smo i uvijek spremni za rad pa ni uspjeh učenika ne izostaje. Ponosni smo na mnoge ljude koji su osnovno obrazovanje stekli u našoj školi a uspjehe nižu i karijere grade i u mnogim drugim i većim gradovima i državama. Srećni smo što nijedan naš učenik nije bio bolestan od korona virusa. Borili smo se i uspješno se borimo protiv aktuelnog virusa pa osim onih uopštenih prelazaka na online nastavu koji su se odnosili na cijelu državu, mi nijesmo bili prinuđeni da prekidamo kontinuitet u redovnom izvođenju nastave.“
Na kraju, direktor ove škole je svim kolegama i učenicima poželio zdravlje, sreću i dobre uspjehe kako u školi tako i u životu.
Danas je započeta akcija čišćenja dvorišta kod Kršića kule u Radmancima.
Lokalna uprava, Centar za kulturu i Turistička organizacije preuzela je zajedničku institucionalnu brigu o nasljeđu kao i unapređenje sadžaja Kršićke kule, kao što je etno muzej i sve ono što je oslikavalo životne prilike iz tog periodu pa sve do danas.
U akciji čišćenja učestvovali su upošljenici lokalne uprave, Centra za kulturu, Komunalnog predizeća i Službe zaštite i sapašavanja.
U prvoj utakmici baraža za popunu Druge lige ekipa FK Petnjice izgubiila je u Gusarama od Mladosti iz Lješkopolja rezultatom 2:0.
Gosti iz Lješkopolja bili su tokom cijele utakmice bolji i zasluženo su pobijedili. Petnjički fudbaleri su izgorjeli u želji i pružili zaista blijedu partiju, možda i najaslabiju u toku sezone.
Međutim nije sve izgubljeno za Petnjičane. Ostaje još utakmica na Cetinju gdje bi Petnjica, eventualnom pobjedom ipak ušla u viši rang takmičenja ukoliko Cetinjani prije toga izgube od Mladosti.
Utakmica Mladost Cetnje se igra 31. maja.
Na kraju utakmice došlo je do koškanja fudbalera Petnjice sa golmanom Mladosti. Na sreću sve se brzo završilo bez većih incidenata.
Lovačka organizacija Petnjica, donijela je odluku da sponzoriše prvu utakmicu baraža FK Petnjica za ulazak u Drugu ligu.
Sponzorstvo se odnosi na plaćanje troškova sudija i delegata a petnjički fudbaleri će dočekati na svom terenu ekipu Mladosti (četvrtak, 27.maj).
“Upravni odbor je odučio da sponzoriše prvu baražnu utakmicu. Ovo je naš klub, dostojan predstavnik naše opštine i moramo da pružimo pomoć i da im olakšam put ka drugoj ligi. Pozivam sva udruženja, institucije kao i pojedince koji mogu da pomognu, da podržimo naše fudbalere koji imaju priliku da uđu u viši rang takmičenja, da im pomognemo da se plasiraju i da budu stabilni drugoligaš“, istakao je Zeno Rastoder, predsjednik lovačke organizacije.
Povodom novčane donacije ZK „Bihor“ porodici posebno lošeg materijalnnog stanja na Cetinju, iz O.Š. „Lovćenski partizanski odred“ koju pohađaju djeca iz ove porodice, oglasio se direktor škole Veljko Đukanović
Saradnjom Edina Latića, predsjednika Udruženja ZK „BIHOR“ iz Luksemburga i Sretena Vujovića, akademika DANU-a i istaknutog kulurnog radnika Crne Gore, poktrenuta je akcija za pomoć jednoj porodici u Crnoj Gori, koja je u situaciji materijalne/socijalne pomoći.
„I oni su naša porodica“ – oglasili su se iz udruženja i za vrlo kratko vrijeme prikupili sredstva za ovu porodicu (nećemo navoditi podatke o porodici iz objektivnih razloga).
„U ime porodice i u ime škole, iskazujemo najiskreniju zahvalnost Zavičajnom klubu „BIHOR“ iz Luksemburga na dodijeljenim novčanim sredstvima porodici na Cetinju, jer je na ovaj način Organizator pokazao da vjerske i nacionalne različitosti nijesu prepreka za razvijanje humanitarnih odnosa, već pokazatelj da se u multikulturalnoj i multietničkoj zajednici može zajednički djelovati.
Još jednom veliko HVALA Zavičajnom klubu „BIHOR“ iz Luksemburga”, naglasio je direktor Đukanović.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović čestitao šahovskom klubu Bihor na plasmanu u Premijer ligu.
“Članovima šahovskog kluba “Bihor” u ime lokalne uprave i u svoje lično ime čestitam na postignutom rezultatu i želim da šahisti u narednom periodu ostvaruju zacrtane ciljeve i na najbolji način predstavljaju opštinu Petnjica”, stoji u čestitki predsjednika Opštine Samira Agovića.
Kada se gdin Latić upoznao sa uslovima pod kojima Demir uči, odlučio je da ga iznenadi i kupio mu je tablet koji će u mnogome olakšati Demirove školske dane, ali i omogućiti da zanimljivije provodi slobodno vrijeme.
