Povodom 3. juna – dana proglašenja nezavisnosti Crne Gore oglasio se dugogodišnji potpredjednik SDP i Skupštine Rifat Rastoder.
Prijatelji dragi,
Evo nam, uz nezaboravni 21. maj, još jednog datuma za zajedničko uvažavanje. Trećega juna, kao što je – vjerujem – svima poznato i formalno je proglašena obnovljena nezavisnost Crne Gore.
Imajući u vidu pretpostavku da bi država za svaku društvenu zajednicu trebala biti isto što i kuća za svaku porodicu – bitna pretpostavka opstanka uopšte, ja držim da bi već sam čin obnove te kuće, odnosno države, svim akterima, jednako građanima, kao i političarima jedne i druge referendumske strane, mogao i trebao biti razlog, ne samo za ponos i zadovoljstvo, nego i za osnovanu pretpostavku odgovarajućeg mjesta u istoriji savremene Crne Gore.
Ovo tim prije što je, za razliku od svih ostalih država nastalih od bivših jugoslovenskih republika i pokrajina, jedino u Crnoj Gori državna nezavisnost obnovljena na miran i krajnje demokratski i civilizacijski način – referendumskom odlukom, po najstrožijim – do tada primijenjenim – standardima u Evropi.
Nadasve, za ponos i trajno pamćenje je i činjenica da je, za razliku od svih pomenutih država, u kojima su međunacionalni odnosi bili razlog mnogobrojnih tragičnih sukoba i stradanja, referendumska odluka u Crnoj Gori donesena upravo glasovima građana svih vjera i nacija koje čine njeno realno društveno, a kako će se potvrditi, i stvarno državotvorno biće.
Drugo je pitanje – koliko smo, zaista, i zadovoljni rezultatim 15 – godišnjeg ostvarivanja referendumskih ciljeva.
Veoma je bitno da se njenom ustavno – pravnom utemeljenju ništa bitnije ne može prigovoriti. Dovoljno su,vjerujem, u tom smislu ilustrativani: Preambila i Član 1 Ustava nezavisne Crne Gore, kojima se formalno pravno utemeljuje , upravo ta činjenica – kako je Crna Gora obnovljena, te kao takva i definisana kao država svih građana, što će reći i svih naroda koji čine njeno realno društveno i državotvorno biće.
Sa stanovišta nas – aktera i pripadnika izvornih proevropskih političkih opcija – veoma je značajan i zaokret u većinskom shvatanju da Crna Gora pripada, prije svega mediteranskom i evropskom civilizacijskom krugu i da je u tom pravcu i definitivno usmjerila svoj spoljnopolitički kurs.
Naravno, bilo je i dalje još ima premnogo i propusta, i promašaja, zasigurno i zloupotreba. No, o tome bih, kao i još goroj aktuelnoj političkoj konfuziji, prvom narednom prilikom.
Ovim povodom samo još podsjećanje da uvijek valja imati na umu da – tek ukoliko imate kuću (državu), možete je i uređivati, ili – preuređivati. U protivnom svi bi – kao pojedinci, isto kao i kolektiviteti – bili u situaciju da se borimo, čak i za puki biološki ili, bar, kulturološki opstanak.
Zbog toga bi država, pogotovo onima koji plediraju da na bilo koji način predvode, morala bit iznad svih drugih interesa.
Ovo udruženje osnovano je 2001. i prvi predsjednik UO udruženja bio je Refik Cikotić. Jedna je od respektabilnih zajednica doseljenika u Luksemburgu, a ubjedljivo najrespektabilnije udruženje građana sa Kosova u Dijaspori.
Udruženje okuplja oko sto članova i tokom dosadašnjeg djelovanja uspjelo je da uspostavi izuzetno korektne odnose sa drugim udruženjinma u Luksemburgu, a posebno akcentira saradnju i pomoć svojima na Kosovu.
Aktuelni predsjednik udruženja je Zijad Zijo Ćeman, omiljen i cijenjen među doseljenicima iz Crne Gore i Kosova u Luksemburgu. I, kako sam ističe, uspjeh udruženja zavisi od njegovog članstva; sloge u udruženju i međusobnog uvažavanja, a to je u našem udruženju prioritet bez presedana – ističe Ćeman.
Najnovija akcija ovoga udruženja je prikupljanje sredstava za kupovinu školske lektire za Osnovnu školu u Vitomirici.
Knjige u Sarajevu, spremljene za školu u Vitomirici
Iznos od 2 200,00€ sakupljen je među svojim članstvom u relativno kratkom periodu i tako je nedostatak školskih lektira u ovoj školi i te kako ublažen.
Ovo je najsvjetliji primjer kako se dijaspora treba odnositi prema svojima u domovini.
I, za kraj, ovo je samo jedna od akcija koje je ovo udruženja sprovelo tokom svog postojanja.
“Opštinski odbor DPS Petnjica je, reagujući na stav Albina Ćemana na skupštinskom odboru za ljudska prava na temu Srebrenice, saopštio da je “uzdržani Ćeman izgubio i ona četiri glasa koja je imao u svom mjesnom odboru Vrbica”.
“Albin Ćeman je bez i najmanje merhameta kao član skupštinskog odbora za ljudska prava odbio da podrži rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Time je ovaj partijski poslušnik iskazao sebe u svjetlu beskičmenjaka kojem su lične privilegije i interesi prevagnuli u odnosu na našto što je civilizacijska vrijednost.
Ovim činom Albin Ćeman je ponizio sve Bošnjake i Muslimane, pokazao kakav je kalkulant i da za njega politika nije borba za vrijednosti koje su nesporne i civilizacijske.
Ovim Ćeman može vrlo vjerovatno prestati da računa i na ona puna četiri glasa koja je dobio u njegovom mjesnom odboru Vrbica na posljednim parlamentarnim izborima”, stoji u saopštenju OO DPS Petnjica.
Šahovski turnir za djecu održao se u OŠ „Mahmut Adrović“ pod pokroviteljstvom Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava i nevladine organizacije Sjeverna zemlja.
Prvo mjesto na dječijem šahovskom turniru „Naš potez“ osvojio je Adin Šabotićn, dok je drugo mjesto zauzeo Edi Rastoder i treće mjesto Dino Rastoder.
ŠK klub „Bihor” iz Petnjice je suorganizator dječijeg šahovskog nadmetanja.
ŠK „7. oktobar“ iz Podgorice započeo je ideju projekta šahovskih turnira za djecu u pet gradova, od kojih je jedan Petnjica. Branka Milašinović, predsjednica ŠK „7. oktobar“ iz Podgorice zahvalila se svima na saradnji i kazala da iz ŠK „7. oktobar“ su srećni što su uspjeli da realizuju ideju šahovskog turnira „Naš potez“.
U sklopu projekta, ŠK „Bihor“ dobio je na poklon šahovsku tablu za OSI kao i softver za slijepe osobe.
ŠK „Bihor“ obratio se OŠ „Mahmut Adrović“ za prostoriju i Osnovna škola je ustupula hol u kojem se odigrao šahovski turnir.
Predsjednik ŠK „Bihor“ Denis Šabotić zahavlio se direkotru OŠ „Mahmut Adrović“ Almiru Pljakiću, BKCS-u, a najviše djeci koja su uzela učešće u ovom projektu kao i Branki Milašinović, koja je izabrala našu Opštinu za realizaciju projekta dječijeg šahovskog turnira „Naš potez“.
„Naš klub je i do sada pokazivao društvenu odgovrnost kroz aktivnosti u mnogim projektima. Nastojaćemo da u daljem radu doprinosimo zajednici i dajemo punu podršku ovakvim i sličnim projektima“, kazao je predsjednik ŠK „Bihor“ Denis Šabotić.
Denis Ramdedović u ime nevladine organizacije „Lice sa invaliditetom“ podržao šahovski turnir i bio prisutan na otvaranju i zatvaranju turnira, obratio se prisutnima i uputio zahvalnost što se ovakvim doprinosti da podigne svijest o potrebnoj ravnopravnosti osoba sa invaliditetom u našoj zajednici.
Pokrovitelj hrane i pića za sve učesnike na šahovskom turniru „Naš potez“ bio je BKC Sandžak iz Petnjice.
U prostorijama vrtića isturene jedinice „Radmila Nedić“ u Petnjici upriličena je svečanost povodom male mature.
Početak rada vrtića u Petnjici
1. juna 2004. godine otpočela ja sa radom isturena jedinica vrtića „Radmila Nedić“ u Petnjici, koja je smještena u OŠ „Mahmut Adrović“.
Danas u isturenoj jedinici vrtića rade dvije vaspitne mješovite grupe, ukupan broj djece u vrtiću iznosi 65, dok je svoje dane u vrtiću okončalo 31 dijete.
Vaspitačice Senka Ćeman i Hajrija Muratović istakle su zahvalnost roditeljima za svakodnevnu saradnju.
Zbog novonastale situacije pandemije COVID 19, tradicionalna šetnja neće biti upriličena kao i prisustvo roditelja.
Za oko 30-tak proizvođača mlijeka sa područja Vrbice i Trpezi pojavio se problem sa prodajom sirovog mlijeka. Za njih je linijski otkup bio organizovan od strane mljekare Kamenuša iz Rožaja. Kako je saznao portal radija, mljekara je prestala da otkupljuje od stočara sa ovog područja mlijeko a kao razlog su naveli da je opao kvalitet mlijeka i da su zbog toga obustavili otkup.
Izet Cikotić, mjesečno je isporučio oko 1500 litara i već 15 godina prodaje mlijeko mljekara „Počeo sam da sirim. Pokušavam da premostim sa prodajom sira. Zvao sam Kamenušu i oni su mi rekli da se popravi malo kvalitet pa će opet počet opet od 1.jula. To nama nije ništa sigurno, ne znam šta će desit“, istakao je penzioner Izet Cikotić iz Gornje Vrbice.
Prema saznanjima portala radija, grupa poljoprivrednih proizvođača se obratila predsjedniku opštine, Samiru Agoviću i upoznala ga sa problemom. Kako smo saznali iz kabineta predsjednika opštine, on se uključio sa namjerom da pomogne da se ovaj problem riješi na relaciji kooperanti i mljekara Kamenuša a ukoliko ne postoje uslovi, predsjednik je obećao da će kontaktirati i druge otkupljivače sirovog mlijeka.
Uz podršku Agencije za ostvarivanje prava zajednica (AOPZ), Udruženje „Divan“ koje godinama radi na promociji i afirmaciji kulturnih vrijednosti građana, posebno pisaca manjebrojnijih zajednica je započelo realizaciju i pripremu nove knjige „Antologija poezije Mostovi prijateljstva“.
Iz „Divan-a“ ističu da: „Književnost je veoma značajna i najbolji je medij za prenošenje univerzalnih poruka ljubavi, mira, razumijevanja i poštovanja među ljudima. S obzirom na činjenicu da pisci pripadnici zajednica, posebno Bošnjaci, nailaze na poteškoće u objavljivanju knjiga na svom maternjem jeziku i često djeluju izolirano u svojoj zajednici, odlučili smo napraviti projekt kroz koji ćemo okupiti pisce iz različitih zajednica koji stvaraju na različitim jezicima. ”
U proteklom periodu Udruženje “Divan” objavilo je četiri zbirke poezije Mostovi prijateljstva (1, 2, 3 i 4) koje su imale značajne uspjehe i promocije, a one se godinama dijele u našim školama gdje je vrlo malo ili nema uopše knjiga na jezicke manjebrojnijih naroda u Sjevernoj Makedoniji. Projektom se planira darovanje knjiga školama i učenicima iz multietničkih sredina.
Na ovaj način u jednoj antologiji koja popularizira pisanu riječ će se slaviti poezija, ali će se i jačati inkluzivnost i povezanost ljudi, te njihovo bolje poznavanje i razumijevanje.
Fudbaleri Petnjice u četvrtak u Kotoru igraju odlučujuću utakmicu za plasman u Drugu ligu Crne Gore protiv FK Cetinje
U prvim utakmicama oba kluba su poražena od Mladosti DG, koja je novi drugoligaš, pa će direktni duel u Kotoru odlučiti još jednog drugoligaša.
“Da naš klub i dalje ima podršku dokazuju i nove donacije Esnaf Adrović iz Luksemburga donirao je 30 trenerki za putovanje. Ernes Muratović i Color shop Doo donirli su 25 majica za putovanje, a kompanija Gagi tours je donirala prevoz do Kotora i nazad.
Fudbalski klub Petnjica još jednom se zahvaljuje svima koji su na bilo koji način pomogli put našeg kluba ka Drugoj ligi. Nadamo se da ćemo se u četvrtak zajedno radovati”, kazali sui z Uprave FK Petnjica.
Bihorskim putevima danas špartaju automobili svih evropskih tablica, skoro pa da nema grada iz kojih nema tablica u Petnjici. Dominiraju naravno „žute“ ili luksemburške.
Oni koji su manje obaviješteni, olako donesu sud koji je izražen kroz komentar – a lako je njima. Da nije baš sve onako kako izgleda na prvi pogled, to se zaključi već odmah nakon nekoliko rečenica razgovora sa vlasnicima automobila sa stranim tablicama ili kako se popularno kod nas zovu – dijasporcima.
Esad Kožar
Njihov put da bi postali vlasnici tih „žutih“ tablica kao i stanova, kuća i svega onog što čini život čovjeka pristojnim, nije ni malo bilo lako. Naprotiv, njihov put je bio težak, pun neizvjesnosti, patnje, gorčine, razočarenja u društvo, sistem a ponajviše u one svoje, bližnje. Jedna od takvih priča je i priča Esada Kožara, čiji je put do Holandije pun je prepreka zbog kojih bi mnogi drugi odustali, ali ne i ovaj Ponorac.
Nakon što je završio osnovnu školu na Ponoru, sa napunjenih 14 godina života, Esad odlazi za Beograd kod brata gdje uči školu. Radni angažman dobija u firmi čija priroda posla ga vodi u Požegu, a odatle u Tivat.
„Tu mi je pomogao Feho Ličina i tu sam dobio dobar posao. Sjedim u bager i ništa ne radim, samo da se bager ne prevrne“, počinje svoju priču Esad Kožar i njegovom putu do Holandije.
Ono što ga je čekalo to je dug prema državi, a to je vojska koji je Esad odužio a po odsluženju vojnog roka, odlazi za Luksemburg.
„Mislio sam da je sve drugačije. Nadao sam se dosta u svoje ljude i svoju familiju koje je dosta bilo. Haso Rastoder i njegov sin su mi pružili ruku pomoći i oni su mi izašli u susret. Nakon tri mjeseca sam se vratio ponovo na Ponor, jer tamo nijesam imao gdje da stanujem. Nakon toga, otac počinje kuću u Sarajevu i ja odlazim tamo. Tamo sam se zaposlio. Rat počinje, brat mi bude ranjen kao vojnik i onda smo mi izbjegli u toku rata otuda ovdje. Zahvaljujući vezama i poznanstvima, 94. godine krećem za Beograd kod brata i direktno pričam na Novom Beogradu sa Vojislavom Šešeljem.
Odveo me brat preko protekcije da me prime u policiju i primilu su me. Međutim, poslali su me na Kosovo. Opet sam otišao kod Šešelja i on mi je rekao da ću biti tu u Beogradu. Dva puta sam bio kod njega.
Međutim, vidio sam da za mene tu mjesta nema. Možda sam ja tada bio veći nacionalista nego što sam danas. Čovjek mi je lijepo pružio priliku. Moj brat se, dok je bio živ, zaklinjao u Beograd koliko ga je volio. Bio je u Luksemburgu i u Holandiji ali je uvijek, što bi se reklo, plakao za Beogradom. Ja nisam mogao da nađem sebe jer sam se bojao da će da me pošalju na Kosovo, Bosnu u rat. Vidio sam šta je rat, okusio sam ga i nije mi se opet išlo“, priča svoj životni put Esad za portal radija koji je odmah po saznanju da treba da ide u rat u Bosnu, odlučio da napusti i odlazi u Luksemburg.
„Nalazim posao tamo uz pomoć amidžića Ćaka Kožara, a pomogli su mi Haso i Naser Rastoder. Zaposlio sam se kod nekog selja. Težak posao. Zatvoren u garažu i ja moram da žagam motornom testerom i pored toga što mi nije bila struka. Katastrofa. Popucale mi bubne ope a pored toliko familije, svi su me prepadali policijom. Odlazim u Holadniju u azilski centar, a žena sa dvoje djece su mi ostali ovdje. Šefko Ajdarpašić mi je pomogao da mi žena sa njih dvoje dođe kod mene. Sjećam se tog vremena i kada sam sa 10 guldena krenuo za Francusku, nešto preko 550 kilometara, kod Ćaka amidžića. Našao sam jednog roma kojem je auto bilo toliko staro da je svuda gredom cijedio filter od ulja. Tih deset guldena je bilo vrijednosti tada kao 10 maraka i bilo je vrijedno.
Preuzeo sam suprugu i djecu i doveo ih samnom u azilski centar“, kaže Esad a za njega i njegovu porodicu tek počinju problemi u centru gdje provodi dvije godine.
„Imao sam skupog, ali dobrog advokata. Pošto nijesam radio, tražio sam pomoć od familije da bih ga platio. U tom centru gdje smo boravili, direktor je bio teški nacionalista iz nekih arapskih zemalja. Tražio sam sastanak da pričamo sa čovjekom da vidimo šta dalje. On nije to prihvatio“, priča Esad u koji u tim danima odlučuje da preuzme stvar u svoje ruke i rješava problem na tipični balkanski način.
„Pošto sam tada pušio, kupim dvije šteke cigareta i odem kod njega i kažem mu da on mora sa mnom da priča. Zaključam vrata, počupam kabl i isključim telefon i u prostoriji, on, još jedan čovjek i ja. On nudi šta ćemo da jedemo, da pijemo, ja mu kažem da moja djeca dvije godine u šta živimo i da on proba sa nama jedno deset dana. Otvaranja vrata nema. Bilo mi je stalo da vidim kako mi azilanti živimo. Nakon tri sata su me molili da ih pustim. Moj jedini uslov je bio da mi odmah da rješenje da idem u stan. Obećao mi je da će mi ubrzo javiti i tako je bilo. Ja sam ih pustio. Sve je to bilo van zakona. Dojadilo mi je bilo više. Ja dobijem kuću a oni prave biznis pa tu kuću prodaju. Tada su ti direktori bili sve ljudi stranci koji su došli tu i postali direktori.
Konačno sam dobio kuću blizu Amsterdama, jedno malo lijepo selo koje je za naše uslove grad. Kada sam dobio papire i kada su mi dali socijalnu kuću, to su muštuluci bili“, kaže Esad koji je odmah pristupio sređivanju svog novog doma a ubrzo počinje i da radi.
„Počeo sam da radim kod jednog velikog čovjeka. Nakon drugog razgovora sa njim i pored toga što sam slabo pričao holandski, rekao mi je da će da me primi i ako ga budem slušao, meni će biti dobro. Pošto nijesam imao struku koja je njemu bila potrebna, on je meni platio četri godine da se školujem da bih završio elektrotehniku.“, ističe Esad koji je u tim presudnim danima napunio 25 godinu života, sa dvoje djece koja su rođena u zavičaju i trećim djetetom koje mu se u međuvremenu rodilo u Holandiji.
Od tog trenutka za ovog Ponorca počinje novi život, sa puno manje briga a sa dosta privilegija koje holandski sistem pruža. Ono sa čime se može pohvaliti to je brojka onih kojima je pomogao da dođu, bilo li kod njega u Holandiji bilo li u Luksemburgu.
„Poslao sam 172 garantna pisma, našim ljudima od Beograda, Kosova i Rožaja a odavde sam odveo sve što se moglo odvest. Kroz moju kuću je prošlo i tur i mur. Od žene sam napravio konobaricu a od kuće kafanu. Ni jedno garantno pismo nijesam mogao da pošaljem ispod 600 eura a 450 eura mi je zdravstveno osiguranje. Tada je to bila praksa. Nikom cenat ni jedan nijesam naplatio. Neka mi rekne jedan čovjek da mi kaže da mi je cenat dao. Život je tekao, imao sam dobar posao“, kaže Esad a da se ne bi previše ušuskao u dobrim danima koji su za njega otpočeli, potrudila se saobraćajna nesreća u kojoj je on bio jedini preživjeli sa tri mjeeca kome.
„Nas sedmoro djece, svi smo sada tamo. A ono sa čime se ponosim to su moje ćerke. Da radim više nije da ne mogu, nego neću. Odavde ja nijesam mogao da školujem svoju djecu. Ma šta da sam ovdje radio. Tamo sam sve to omogućio djeci. Starija ćerka mi je diplomirala sa desetkom, neuropsihijatriju i danas radi kao psiholog. Druga ćerka radi kao inspektorka u banci sa završenim fakultetom. Najmlađa ćerka je prošle godine diplomirala i odmah je otvorila stomatološku ordinaciju. Supruga je žena sa ovih terena i ona je gledala djecu sve vrijeme dok sam ja radio. Dobra supruga i dobra domaćica, djecu je vaspitavala. Zadovoljan sam. Ne sada da sam ja nešto zaimao, da imam mnogo. Imam malo a sa to moje malo, možemo nas mnogo da živimo lijepo.
Volim što imam to malo i što me tako priroda dala da i to malo mogu da podijelim sa svim, nego da imam mnogo a da ne mogu sebi da priuštim jedan ručak. Takvih ljudi iz naše opštine i sa Balkana, takvih ljudi ima mnogo. Mnogo se tamo čuva da bi ovdje pokazali nešto kao da ima puno a kome pokazuje, svom bratu, rođaku, komšiji. Nema ovdje u Petnjici a da nijesmo vezani. Stoga, kažem da to malo treba da podijelimo pa da imamo svi. Ovdje mi smeta što ne vode računa ljudi ni o čemu. Pa ako je kamen na put neće da ga pomjeri. Ovdje se gleda da li sam ja nešto donio ili odnio. Mi odavde nijesmo ni kesu odnijeli, ovdje se samo donosi, odavde se ne odnosi“, zaključuje svoju priču Esad Kožar sa Ponora koji je posebno ispunjen ponosom na svoje ćerke i njihov uspjeh.
Često dođe u svoj zavičaj i uvijek pokrene neku akciju, pogotovo akciju vezanu za putnu infrastrukturu. Zadovoljan je napretkom opštine Petnjica ali, kako kaže, vrijeme nosi neke čudne stvari – nema više iskrenosti, nema onog kako se živjelo 90-tih pa do 2000-te godine, sve se izmijenilo.
