Grupa građana, porijeklom iz Crne Gore, koji već godinama žive i rade u Luksemburgu, još od početka krize sa pojavom virusa korona, nesebično su se okrenuli svojoj domovini i velikodušno ponudili svoju pomoć pod motom: Domovino, evo nas!
Pošto su prije petnaestak dana uplatili 30.700, ovih dana su i za opštinu Tuzi sakupili i donirali 11.250,00€. Na taj način građani Crne Gore koji žive u Luksemburgu pokušavaju pomoći Crnoj Gori u borbi protiv korona virusa i umanjiti posljedice ove opake bolesti.
“Na samu pojavu pandemije koja je zadesila cijeli svijet, uključujući i Luksemburg a i Crnu Goru, imali smo za shodno tome potrebu da, kao i mnogo puta do sada, pokrenemo akciju i pomognemo našu domovinu i one koji su najviše pogođeni novonastalom situacijom. U Luksemburgu živi i radi značajan broj građana porijeklom iz Crne Gore, sa najvećim udjelom građana porijeklom iz regije Bihor. Prateći situaciju u CG i način na koji se Vlada CG uspješno bori, odlučili smo da pokrenemo akciju i uputimo ugrnentu pomoć kako NKT, tako i sredinama koje su najviše pogođene posljedicama pandemije Covid -19. Tako smo pored ostalih opština, opredijelili i značajna sredstva za opštinu Tuzi, koja je pod posebnim režimom usljed suzbijanja epidemije. Osjećaj empatije i ljubavi prema domovini i zavičaju koje imaju biznismeni i građani koji žive i rade u Luksemburgu su i ovom akcijom dodatno potvrđeni, i neće se završiti samo na ovome. Naša snaga i naš uspjeh bez vođenja računa prema domovini Crnoj Gori, su nepotpuni. Zahvalio bih se svim donatorima i partnerskim humanitarnim organizacijama u Crnoj Gori a posebno NKT i Vladi Crne Gore, na sveukupnim mjerama koje uspješno preduzimaju u borbi protiv ove pošasti”, istako je Edin Medo Latić, ugledni biznismen iz Luksemburga i član Savjeta za saradnju sa iseljenicima, pokretač i koordinator pomoći za Crnu Goru
“Ne možemo sjediti skrštrenih ruku i ništa ne učiniti za našu domovinu dok se ona danonoćno bori sa ovom pošati kakva još nije zadesila čovječanstvo”, rekao je Smajo Frljučkić, ugledni biznismen iz Luksemburga, porijeklom iz Podgorice, jedan od inicijatora sakupljanja pomoći za opštinu Tuzi, koja, u ovom trenutku, pored Podgorice ima najveći broj zareženih korona virusom..
Napomenimo da je akcija za opštine na sjeveru Crne Gore još uvijek u toku i da će, vrlo brzo, biti uplaćene donacije za materijalno ugrožene i to preko sljedećih institucija:
Za Bihor: Dzip Klub “Bihor” i humanitarna organizacija Bihor
Za Bijelo Polje: Humanitarni fond “Hilal”
Za Rozaje: humanitarni fond “Zekat”
Za Plav i Gusinje: humanitarni fond “Zekat”
Za Tuzi i Podgoricu: OOŠ TUZI
Medijski partner u ovim akcijama je Radio Petnjica
Ratni veteran Iljaz Kočan iz sela Godočelje, odlikovan medaljom za hrabrost koju je zaslužio djelima u Drugom svjetskom ratu, svoj 94. rođendan dočekuje bistrog uma i na nogama. Kaže da “knjige” govore da je rođen 1926. godine, ali do to baš i nije sigurno.
Priznaje da se bolje sjeća ratnih dana, nego događaja od juče, a kroz razgovor jasno podvlači da je porodica najvažnija, a da je sve ostalo prolazno i manje bitno. Otac je tri sina i tri kćerke i niko od njih nije otišao van Crne Gore. Svi su uspješni ljudi i baš kao otac, hrabri, nepoklebljivi, pravični…
“Nije se još rat bio završio, a meni su doveli ženu. U to vrijeme nijesu pitali ni mene ni nju. Te stvari su ugovarali ljudi i to na osnovu poznavanja porodica. Tako je to bilo”, kaže Iljaz.
Tihim glasom, kao da pazi da ne povrijedi nekog, priča svoju priču iz vremena kojeg se najbolje sjeća – iz rata, onog “pravog”, kada su se u Bihoru mijenjale vojske. Dok pripovjeda, svako pitanje i upadica je višak, jer jasno povezuje sve, ima svoj ritam i priča teče svojim tokom…
Iljaz Kočan i novinar Radija Petnjica Denis Božović
Talijani su držali Berane i ovaj kraj. Crnogorci su u jednom dijelu čak i cijenili njih, jer nijesu ubijali. Bila je ovdje jedna talijanska četa koju smo razoružali. Oni su htjeli da napuste, ali mi smo ih preduhitrili i napali i razoružali. Sjećam se da je bio 9. septembar 1943. godine. To oružje se dijelilo našim simpatizerima. Sjećam se, dolazi njihova četa iz Berana da bi propratila svoje iz Petnjice sa komplet komorom. Dvadeset i više mazgi. I pored toga ovi naši zagrijani da ih razoružaju. Brzo su se predali, a naši momci, oni vredniji, su fatali mazge. Ko je ufatio nju, dobro mu je bilo.
Istog dana su nas četnici napali. Valjda im je bilo krivo što smo mi to uradili, jer su oni sarađivali sa Italijanima. Napali su Paljuh, Godočelje i Laze. Radilo se o manjoj grupi, popali i brzo su se vrnuli. Ovi su mislili da idu Talijani i niko nije pušku uzeo dok nijesu ovi počeli da pale. Ovi su naši u tom trenutku imali i viška pušaka. Onda smo se brzo organizovali i oni su se već povukli.
A komšijski odnosi sa Poličanima je bio dobar. Razmjenjivali smo svoje proizvode, ali okupator nas je vešto raselio. Bilo je bespuće. Nijesmo samo mi, već čitav je region bio bespuće. Možete zamislit kada se do Rožaja išlo pješke sa konjem. Čak do 1947. kada sam došao iz armije.
Njemci su vješto dali Crnu Goru, Albaniju i Kosovo Talijanima na upravu, a sa njom i Grčku. Tačno 10. aprila, 1947. godine sam se razdužio iz armije. Nudili su me da ostanem, jer sam bio po Bosni dosta vremena, ali nakon dvije godine i šest mjeseci ratovanja, nijesam želio, već sam došao kući i tu sam do dana današnjeg.
A kada sam mobilisan išli smo pješke do Podgorice. I sada pogledam da li postoji ona kozja staza od Međurječja niz one platije ka Bioču. Nijesmo našli našli nijedno vozilo u Podgorici, no je sve pobjeglo od bombardovanja savezničkih aviona. Naše tri brigade nijesu dale da Njemci prodru od Podgorice preko Mateševa. Svaki propust porušili i nijesu dali da stigne pojačanje Njemicima na sjeveru. U Podgorici se formirao bataljon i krenuo je preko Skadra, Tirane i Elbasana, preko Ohridskog jezera, krenuli na Kajmakčalan da pomognemo grčkim partizanima.
Sve je to bilo pošto smo oslobodili Crnu Goru. Nepun mjesec dana smo se zadržali i nijesmo stigli do Grčke, jer su nas preduhitrili Englezi i Amerikanci i zbog toga je Grčka ostala jedina da nije socijalistička u okruženju Jugoslavije. Sve otišlo u socijalizam, osim njih. Nešto je grčkih partizana prešlo kod nas, a mi smo se povukli za Bitolj i za Beograd bez borbe. Iz Beograd se tražilo da naša jedinica ide za Bosnu.
Naša jedinica, to je bio korpus Jugoslovenske armije, bila je velika. Formirana iz svih djelova zemlje. Sve dok nijesmo stigli u Beograd, zvali smo se Crnogorski bataljon, a poslije se formira korpus Narodne odbrane Jugoslavije i idemo u Bosnu. Prvo smo došli u selo ispod Fruške gore. Tu se odmorili i dobili uniforme, pa odatle opet za Beograd i onda put Bosne.
To je bilo 1945. godine i tamo smo ostali čak cijelu 46. godinu. Imalo je borbi sa zaostalim jedinicama Njemica, ali najviše sa četnicima. U ovoj jedinici, na ovom putu što sam opisao, bilo je puno nas iz Bihora. Samo iz Godočelja, bilo je šest nas. Iz nekih naših sela nije imao niko, a iz nekih je bilo puno. Mogu odmah da ti kažem da su naši borici odavde bili svi hrabri. To ti ja odmah mogu kazat. Kako god da sada čuješ, u ratu se nijesu kukavički ponašali. To je činjenica.
Žao mi što sam oštećen i što mi nije upisano u vojnu knjižicu moja borba ovde, na području Bihora, i sa četnicima i sa Talijanima 1943. kao i oslobađanje Rožaja. Ništa od toga nije u nju upisano, ništa prije 15. oktobra, 1944. godine. Čitava 43. godina nije upisana.
Poslije rata nemam šta da pričam. Šta ima da pričam. Obradovalo se oslobođenju svako selo, svako naselje. Iako je bilo teško i bespuće, sve se pokrenulo da radi. Svi su se odazival na poziv – i mlado i staro. Svi su radili na izgradnji. Formirane su radne brigade i tada su se davali prioriteti. Teško da se to može sada organizovat. Probijali se putevi, a ja sam manje učestvovao jer sam bio privilegovan zbog učešća u ratu.
Teško jeste bilo, ali nas dva brata smo bili radni i radili smo na imanju. Držali smo ovce, krave, volove i konje. U to vrijeme je taj koji je to imao bio domaćin. Brat mi je služio vojsku u Kraljevini Jugoslavije. Pred rat, 1941. godine, svi oni što su služili tu vojsku, bili su mobilisani u beranski bataljon sa pukom u Pljevljima.
Išao da ispratim brata, koji je trebao da ide preko Albanije kao nekada što su išli u Prvom svjetskom ratu Srbi. Sjećam se, pred njima komandat Milan Novaković sa sabljom i konjem, četa za njim pravo za Gusinje. Sve mi je on to pričao. Prethodnica im stigla do Drima, a oni do Vrulje u Gusinje. Tu su boravili samo kratko, jer je ta Jugoslavija već bila kapitulirala. Bilo je još Bošnjaka koji su bili mobilisani u tu vojsku. Odmah su se vratili a već su sa druge strane bili pristigli Njemci.
Naši sa komorom na konjima, a oni ne, nego najmehanizovanija jedinica sa tenkovima. Gdje bi naše susreli, oni ih razoružaju i one puške unište sa tenkom. Pavle Đurišić je bio kapetan tada u toj vojsci. Kako je kome bila bliža kuća, tako su se vraćali. Moj brat je došao kući, a usput je bio našao jednog konja i njega doveo. On više niđe nije išao da služi vojsku, već je svo vrijeme bio kući. Posle je u partizane on mene pratio….
Povodom Dana Roma, predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović i potpredsjednik, Muslija Kalić posjetili su porodice Beriša u Petnjici i čestitali im praznik.
“Vaš praznik se proslavlja u trenucima kada je čitavo čovječanstvo zahvatila pandemija, pa je to razlog što ga ne možete obilježiti onako kako to dolikuje. Za sve nas u Crnoj Gori važno je da istaknemo da su sve naše misli i osjećanja, ne samo danas, okrenute ka romskoj zajednici, nego i ovih nekoliko posljednih dana posebno zbog situacije na Vrelima Ribničkim”, rekao je Agović.
On je dodao da su državni organi posvećeni borbi protiv masovnog širenja infekcije u ovom naselju.
“Očekujem da i stanari pomenutog naselja daju veliki doprinos da se sačuva zdravlje i životi svojih porodica i sunarodnika, ali i svih ostalih ljudi u Crnoj Gori. Želim da Dan Roma nikad više ne obilježimo na ovaj način već da to uradimo sa puno optimizma i dobrih misli”, rekao je agović čestitajući praznik Romima.
On je iskoristio priliku da podsjeti sve na poštovanje mjera i odluka koje su donijete u cilju zaštite zdravlja i života.
Čelni ljudi Opštine uručili su poklon paketiće.
“Veliko hvala za brigu i poštovanje koje opština Petnjica, a i svi građani, gaje prema našim porodicama”, rekli su predstavnici porodice Beriša.
Ginekološka ordinacija “Bralić” iz Rožaja i Radio Petnjica će u narednim danima objavljivati tekstove – savjete za trudnice u doba gripa i korona virusa. Ovo je način da pomognemo ranjivijim grupama društva u vremenu kada je pošast COVID-a 19 okovala svijet.
Piše:Prim dr Izet Bralić
Izet Bralić
Većina stručnjaka danas smatra da korona virus napada pluća kao glavni respiratorni organ. No jedno je sigurno – bolest može zahvatiti cijelo ljudsko tijelo. Za razliku od svojih “rođaka” SARS-a i MERS-a koji su uzrokovali uobičajene prehlade, novi korona virus izaziva oštećenja i drugih vitalnih organa.
Prema četvoromjesečnim saznanjima korona virus je višestruko smrtniji od sezonskog gripa?
Smrtni slučajevi zabilježeni su u svim starosnim grupama, osim kod djece mlađe od devet godina. Šta se zapravo događa u našem tijelu nakon infekcije koronavirusom?
Koji štetni procesi se odvijaju u našim plućima, jetri, bubrezima, srcu, mozgu…da li utiče na sterilitet ?
O tome ću govoriti u nekoliko narednih dana. U cilju da budem što razumljiviji u jednom tekstu ću govoriti samo o događajima u jednom vitalnom organu. Govoriću redosljedom, prateći put ulaska i širenja korona virusa kroz naše tijelo. Virus prvo napada pluća,pa da krenemo.
PLUĆA
COVID-19 započinje i završava u plućima, jer kao i grip, koronavirusi su respiratorne bolesti. Virus se obično širi kada zaražena osoba kašlje ili kija, kroz kapljice koje virus mogu prenijeti bilo kome u blizini. Prvi simptomi mogu biti temperatura i kašalj koji napreduje u tri faze: virusna replikacija, imunološka hiper-reaktivnost i razaranje pluća.
Međutim, ne prolaze svi pacijenti kroz sve tri faze. COVID-19, prema dosadašnjim podacima, izaziva blaže simptome u oko 82 %slučajeva, dok su ostalih 18% ozbiljni ili kritični.
U startu infekcije, koronavirus se putem kapljica doprema i veže za receptore ćelija gornjih disajnih puteva i brzo upada u ćelije pluća. Postoje dvije vrste tih ćelija: one koje stvaraju sluz i one nalik dlačica koje se zovu treplje.
Sluz štiti plućno tkivo od virusa i bakterija i osigurava da se pluća ne osuše. Ćelije treplji uklanjaju ostatke, poput polena bakterija ili virusa.
Kada se virus useli u ove dvije grupe ćelija, koristi njihovu energiju i materijal za razmnožavanje. Kada oživi i dovoljno ojača i namnoži, počinje svoje dejstvo.
Korona virus inficira i ubija treplje, mrtve ćelije ispunjavaju naše disajne puteve u oba plućna krila i mi dobijemo simptome poput gubitka daha.
Tada počinje druga faza i imunološki sistem počinje da djeluje. Naše tijelo šalje veliki broj imunoloških ćelija u pluća. Leukociti pokušavaju opkoliti i savladati virus i spriječiti oštećenje plućnog tkiva. Razvija se borba. I kao u svakoj velikoj bitki, ne strada samo vojska, ginu i civili i tlo na kome se bitka odvija. Ako je lakši oblik infekcije, ovaj upalni proces je ograničen samo na zaražena područja. Ali ako je imunološki sistem slabiji ili virus jači u toj birbi strada sve što se nađe na putu, uključujući i zdravo tkivo. Na taj način nastaje sve više štete.
Još više borbenog otpada, sa obje strane, izaziva začepljenje pluća, i to je upala pluća sa gušenjem. Od silnog okršaja u plućima nastaju rupe i pluća izgledaju kao pčelinji sać. Te rupe nastaju snažnim odgovorom imunološkog sistema, što stvara ožiljke i smanjuje elastičnost pluća. Kao u ratu, dvije vojske se bore, ali stradaju zgrade , mostovi, putevi, željeznice, dalekovodi…
Kad se to dogodi, pacijenti često moraju biti postavljeni na respiratore koji im pomažu da dišu. Istovremeno upala čini membrane između alveola i krvnih sudova propusnijim, što puni pluća tečnim sadržajem i smanjuje sposobnost oksigenacije krvi. U ratu nestaje struje, goriva, kidaju se elektro i telefonske komunikacije, puno je vatre i dima, pucaju hidroelektane …
U teškim slučajevima pluća se postepeno pune tečnošću, guše se u sopstvenim metaboličkim nus produktima i tako ljudi umiru. Čak i ako se smrt ne dogodi, neki pacijenti prežive sa trajnim oštećenjem pluća.

Specijalnim letom nacionalne aviokompanije Montenegro Airlines iz Luksemburga danas stiže oko 90 crnogorskih državljana, a među njima i dvadesetak Bihoraca.
Među njima su, takođe i crnogorski državljani sa kruzera Selebriti apeks koji je usidren u Sen Nazeru u Francuskoj.
Istim letom u Crnu Goru će biti dopremljena i dva respiratora i dvadeset kliničkih termometra, zahvaljujući angažovanju velikog humaniste Hajriza Brčvaka.
Planirano je da avion iz Luksemburga poleti u 11.40h.
BKCS Petnjica uputio je poziv bihorskim poljoprivrednicima da im se obrate za pomoć pri nabavci sjemena za sađenje.
“Bošnjački kulturni centar “Sandžak” Petnjica uz podršku Bošnjaka iz dijaspore i pokreta “KURBANI ZA BIHOR” u saradnji sa ovlašćenim distributerom sjemenskih poljoprivrednih proizvoda, poziva poljoprivrednike sa teritorije cijelog Bihora (donji i gornji Bihor), koji nijesu u mogućnosti da obezbijede sjemena (krompir, luk, pasulj, spanać i dr) za proljećnu sjetvu u svrhu sopstvenih potreba, da se obrate našim volonterima ili u prostorijama BKCS u Petnjici od 10 h do 13h”, saopštila je Uprava Bošnjačkog kulturnog centra Petnjica.
Restoran Merak, od sjutra (srijeda), počinje sa radom. Kako su saopštili za portal radija, isključivo će raditi sa hranom po narudžbi.
“U vremenskom intervalu od 10 ujutru do 13 časova, Petnjičani će moći da pozovu i poruče neko od jela iz naše kuhinje. Uz hranu, mogu poručiti i preuzeti i kafu. U ovim danima, kada lokali ne rade, mnogi naši gosti su se zaželjeli espreso kafe”, saopštili su iz menadžmenta restorana Merak. Broj za porudžbe je 068 625 947
Bihorci, Isat Nane Muhović i Ernad Šabotić, koji žive i rade u Švajcarskoj, donirali su 300 zaštitnih maski.
Po 100 maski su dobili Opština Petnjica, BKC Sandžak u Petnjici i ženski fudbalski klub Cvetex iz Berana.
Ovu simboličnu donaciju, dvojica poznatih humanitaraca su realizovali preko portala radija i, kako sami kažu, ovo je samo početak.
„Ovo je ono što bi se reklo za prvu pomoć. Već smo u pripremi za puno veću donaciju i uveliko radimo na tome. Moramo da pomognemo naše građane, našu opštinu i našu državu Crnu Goru. Koga ako ne njih, a ko ako ne mi. Teški dani i teška vreman zahtijevaju složnost i solidarnost. Bihorci i država Crna Gora uvijek mogu da se oslone na nas iz dijaspore. Nas dvojica smo samoinicijativno odmah reagovali i uputili ovaj simboličan broj maski jer se ne smije čekati“, istakao je za portal radija, Isat Nane Muhović, jedan od donatora.
U ime lokalne uprave, zahvalnost je uputio predsjednik opštine Samir Agović, ističući da je opština ponosna na svoju dijasporu.
“Život u Bihoru bi se opisao na sljedeći način ovih dana – živimo sa nadom i živimo sa umjerenom zabrinutošću. Sa nadom živimo da neće biti bolesti na području opštine Petnjica koju izaziva korona virus, a sa umjerenom zabrinutošću živimo zato što očekujemo da može biti virusa u Petnjici. U svemu tome život nas Bihoraca uobličava jedna velika humanost i veliko dostojanstvo naših ljudi ma gdje se oni nalazili. Posebno su naše emocije okrenute prema ljudima iz dijaspore, koji ovih dana misle na Bihor, na svoj zavičaj, na svoje roditelje, prijatelje, braću i komšije. Njihova solidarnsot se ogleda u konkretnoj podršci, kako finansijskoj tako i materijalnoj, i ono što je najvažnije u ovom trenutku je da smo zajedno. Koristim priliku da se zahvalim svima koji pomažu svoj zavičaj i uputim najiskrenije želje za dobro zdravlje svih nas. Ovog puta upućujem zahvalnost Ernadu Šabotiću i Isatu Nane Muhoviću iz Švajcarske koji su donirali Opštini 100 zaštitnih maski”, istakao je Samir Agović.
Rade Lutovac, trener ŽFK Cvetex, upućuje zahvanost, kako kaže prijateljima kluba koji su i u slučaju pandemije virusa, pokazali da misle na ovaj klub. “Zahvaljujemo se prijateljima našeg kluba koji i dalje nesebično pomažu djevojke koje su članice zenskog fudbalskog kluba sada i u borbi protiv COVID-a – 19. Na velikom poklonu maske za sve naše igračice i njihove ukućane. Našim članovima sa područja opštine, domah ćemo podijeliti a ostalim članovima sa područja okolnih opština, dostavićemo preko humanitarnih organizacija zbog zabrane međugradskog kretanja. Još jednom, upućujem jedno veliko hvala Isatu i Ernadu na ovom vrijednom poklonu”; istakao je Lutovac za portal radija.
Uprava BKC Sandžak se zahvaljuje donatorima koji su donirali zaštitne maske ističući da će se, kao i sve ostale donacije, potruditi da zaštitne maske završe tamo gdje su prijeko potrebne.
Ginekološka ordinacija “Bralić” iz Rožaja i Radio Petnjica će u narednim danima objavljivati tekstove – savjete za trudnice u doba gripa i korona virusa. Ovo je način da pomognemo ranjivijim grupama društva u vremenu kada je pošast COVID-a 19 okovala svijet.
Piše: Prim dr Izet Bralić
Vakcina je najefikasnije sredstvo u borbi protive infektivnih oboljenja. Vakcina se najčešće izrađuje od oslabljenih ili mrtvih uzročnika bolesti, ili njihovih toksina ili jednog od njegovih površinskih proteina.
Oslabljeni ili mrtvi virus ili njegov proteinski omotač ubačen u naš organizam, nije dovoljno jak da izazove bolest, ali jeste dovoljan da stimuliše imunološki sistem našeg tijela da stvori antitijela.
U budućnosti naš imunitet uvijek nepogrešivo prepozna tog uzročnika kao opasnost, uništi ga, čak prepoznaje i uništava neke mikroorganizme čija građa je ista ili slična. Upotreba vakcina se zove Vakcinacija .
Efikasnost vakcine
Iako su vakcine istorijski bile najefikasnija stredstva za borbu protiv infektivnih bolesti, postoje ograničenja u pogledu njihove primjene i efikasnosti. Ponekada zaštita ne uspijeva jer tijelo domaćina jednostavno ne reaguje adekvatno ili ne reaguje uopšte.
Razlozi za to mogu biti dijabetes, upotreba steroida, starosti ili genetski razlozi. Čak i ako naše tijelo reaguje, moguće je da zaštita nije adekvatna. Imunitet se može razviti suviše sporo i da nije na vrijeme. Međutim, čak i kasni i nešto slabiji imunitet, može da ublaži infekciju i ubrza oporavak.
U takvim slučajevima dajemo sredstva za podsticaj imunološkiog odgovora, posebno kod starijih osoba. Vakcine isto tako pomažu u sprečavanju razvoja antibiotske rezistencije.
Nadam se da sam uspio u najkraćem razjasniti kako nas vakcina štiti.
Sada da se vratimo vakcini protiv korona virusa.
Da bismo dobili vakcinu treba ispuniti sljedeće uslove:
1.Izolovati virus ,i njegov genestski kod
2.Napraviti vakcinu.
3.Isprobati je eksperimentalno na životinjama i ljudima.
4.Tek kada se utvrdi bezbijednost onda se kreće u masovnu primjenu .
Dokle se stiglo danas ?
Učinjen je prvi ključni korak ka efikasnoj vakcini protiv novog korona virusa. Kineski ljekari su izolovali novi virus i analizirali njegov genetski kod. Još nikada u istoriji čovječanstva nije tako brzo u potpunosti dekodiran neki virus. Zbog te činjenice su i opravdana očekivanja da će i vakcina protiv KOVID 19, biti brže izrađena u onosu na prethodne sojeve korona virusa.
Stručni timovi SAD-a, Njemačke, Kine i Australije i mnogi drugi ubrzano rade na izradi vakcine. Postoje jasne propozicije oko primjene vakcije i kada se ona proizvede, što dodatno produžava rok.
Najdalje su otišli stručnjaci iz Beča koji su već počeli sa eksperimentalnim davanjem antitijela čovjeku.
Za početak, pacijenti koji su u potpunosti izliječeni doniraju plazmu. Iz njihove plazme se napravi koncentrovani rastvor antitijela. Bolesni pacijenti dobijaju ta koncetrovana antitijela.
Prvi rezultati su ohrabrujući.
Njihova prognoza je da ćemo do kraja godine imati vakcinu. Pitanje je da li će prije proći pandemija ili ćemo imati vakcinu.
Poruka autora: Zdravi prosjak je srećniji od bolesnog kralja.
