JAVNI POZIV OPŠTINE ZA NVO

0

Skupštine  opštine Petnjica objavila je javni poziv za predlaganje predstavnika nevladinih organizacija za članove Savjeta za saradnju lokalne samouprave i nevladinih organizacija. U pravilima predlaganja stoji:

1.Pravo predlaganja kandidata za članove Savjeta imaju nevladine organizacije koje djeluju  na teritoriji  Opštine Petnjica : koje su  doprinijele   razvoju  lokalne demokratije, lokalnom ekonomskom razvoju, uređenju prostora i zaštiti životne sredine, socijalnoj i dječijoj zaštitu i drugim oblicima zaštite, ostvarivanju, zaštiti i promociju ljudskih prava,obrazovanju, kulturi i sportu.

  1. 2. Ovlašćeni predlagači iz tačke 1 poziva imaju pravo predložiti najviše po jednog

kandidata.

  1. 3. Za članove Savjeta biraju se 2 predstavnika iz reda nevladinih organizacija
  2. 4. Za člana Savjeta ne može biti izabrano lice koje :
  • nema prebavilšte na teritoriji Opštine Petnjica
  • ne posjeduje iskustvo iz oblasti djelovanja iz tačke 1 poziva za koje se kandiduje
  • je član organa političke partije ili javni funkcioner
  • je zaposleno u organima lokalne uprave i javnim službama
  1. 5. Ovlašćeni predlagač dostavlja sljedeće dokaze:
  • ovjerenu kopiju rješenja upisa u registar organa državne uprave nadležnog za

registarciju i vođenje evidencije o nevladinim organizacijama,

  • ovjeren Statut organizacije
  • dokaz o realizovanim projektima ili aktivnostima u prethodnoj godini: ugovor o

finansiranju, brošure,flajeri, lifleti,novinski članci i slično,

  • izjavu lica ovlašćenog lica za zastupanje i predstavljanje nevladine organizacije

da u organu upravljanja nevladine organizacije nema članova organa političkih

partija, javnih funkcionera, u smislu propisa o sprječavanju sukoba interesa i

lokalnih službenika i namještenika, i

  • ovjerenu kopiju završnog računa ( bilans stanja i bilans uspjeha) za prethodnu

godinu.

  1. 6. Ovlaščeni predlagač je dužan da, pored navedene dokumentacije iz tačke 5

poziva, za kandidata dostavi i sljedeću dokumentaciju:

  • ovjerenu fotokopiju lične karte
  • biografiju kandidata sa podacima o posjedovanju iskustva u nevladinim

organizacijama u oblastima za područje djelovanja za koje se kandiduje

  • izjavu kandidata da nije član organa političke partije ili javni funkcioner
  • izjavu da kandidat nije zaposlen u organu lokalne uprave ili javnoj službi čiji je

osnivač  Opština  i

  • izjavu kandidata da prihvata kandidaturu za člana Savjeta
  • 7. Prijedlozi se dostavljaju Odboru za izbor i imenovanja Skupštine opštine

 Petnjica, neposredno ili poštom na adresu Ul.  Petnjica b.b. 84312 Petnjica, u roku od 30 dana od dana objavljivanja javnog poziva.

8. Ako nevladina organizacija, ili predloženi kandidat ne ispunjavaju uslove predviđene

ovim pozivom, ili prijedlog kandidata nije podnesen u predviđenom roku, nadležno

radno tijelo takve prijedloge neće razmatrati.

Javni poziv će se objaviti preko Lokalnog javnog emitera,  na web sajtu Opštine i u jednim dnevnim novinama.

Odbor za izbor i imenovanja će u roku od 8 dana od dana isteka roka za dostavljanje prijedloga utvrditi prijedlog kandidata za članove Savjeta. Skupština  Opštine Petnjica u roku od 60 dana od dana dostavljanja prijedloga donosi Odluku o izboru članova Savjeta.

 

U SKOPLJU ODRŽANA MANIFESTACIJA VEČE BOŠNJAČKE KULTURE, FOLKLORA I SEVDAHA

0

Udruženje Bošnjaka u Republici Makedoniji u Sali Frosina – MKC u Skoplju organiziralo je kulturnu manifestaciju “Večer Bošnjačke kulture, folklora i sevdaha”.

Na samom početku manifestacije svoje obraćanje je imao predsjednik Udruženja Bošnjaka u Republici Makedoniji, Sead Kočan koji je pozdravio prisutne goste i istakao:
“Kada ljudi različitih kultura, folklora, tradicija i vjera vode dijalog srcem, kada osjete potrebu za zajedničku viziju cijelog čovječanstva, kada u sebi nađu izvor duhovne energije i izvor sevdaha, to neminovno vodi ka miroljubivom i kohezivnom društvu”.
Svoje obraćanje je imala i Ambasadorica Bosne i Hercegovine, Lepa Babić koja je pozdravila prisutne izjavljujući da je kultura ono što vezuje narode.
Prisutnim se obratio i Doc. dr Zećir Ramčilović, koji je rekao da Bošnjaci u Makedoniji kao jedna od manjih etničkih zajednica mora maksimalno raditi, čuvati i njegovati svoje kulturno nasljeđe i to za nijansu više od svih ostalih naroda.
Dio govora je posvetio i o ujedinjenju Bošnjaka:
“Promocija i afirmacija bošnjačke kulture je primarni razlog, ali i ujedinjenje koje nam je neophodno, je jedan od esencijalnih razloga zbog čega smo ovdje. Da bi svoj položaj jačali moramo se osloniti jedan na drugog, ne smijemo se dijeliti po bilo kom kriteriumu, samo tako ćemo biti dostojni imena koje nosimo i korisni svojoj zajednici i društvu u kom živimo”, istakao je Doc. dr Ramčilović.
Na manifestaciji sa pozorišnom predstavom “Poštar Haso”, po režiji i scenariju Reha Ramčilovića, nastup je imalo pozorište “Divan” iz Petnjice, Sandžak, Crna Gora koje je nasmijalo publiku do suza. Zatim se predstavilo KUD “Ljiljan” iz Skoplja sa spletom narodnih igara i pjesama.
Poslednji blok manifestacije obilježili su nastupi mladog pjevača Alena Hasanovića i kraljice sevdaha Hanke Paldum. Ona je svojom interpretacijom iznudila ovacije i gromoglasne aplauze.
Na manifestaciji je prisustvovao veliki broj javnih ličnosti iz društveno – političkog života Republike Makedonije.

BALKAN PLUS

TABLETA ZA POŠTOVANJE I LJUBAV

Uzbudljiva sedmica je iza nas, i evo, opet je ponedjeljak i samim tim i vrijeme za još jednu kulumnu. Protekle nedjelje su bile „dosadne“ što se tiče diskusija po fejsbuku. Bilo je previše harmonije, nije bilo prepucavanja povodom nekih članaka, tako da sam se baš zabrinula oko pojedinih momčića a naravno i starijih izdanja, koji uvijek imaju nešto pametno da kažu. Kakva sreća te su baš isti ti, prošle sedmice pokazali, da nijesu zaspali… Budni su, i kreativniji nego ikad kad je riječ o komentarima povodom članaka posljednjih par dana. Pogotovo vijest o ideji Bošnjačke stranke, da se održi naučni skup o Osmanu Rastoderu je izazivalo kontroverzne reakcije. Iz svih društvenih nivoa su stigli komentari i uglavnom su se mogle prepoznati dvije perspektive na tu temu, koje su različite kao crno i bijelo. Nije do mene da komentarišem ili ocjenjujem sadržaj tih članaka, ne zato što ja nemam mišljenje o tome već zato što sebe ne smatram dovoljno upućenom u tu temu da bih bila u poziciji da komentarišem to. Ali jesam u poziciji da se izjasnim povodom komentara koje sam zadnjih dana pročitala i (baš zato što su bili tako tragikomični) i prokomentarisala. Inače je način komunikacije na društvenim mrežama poput fejsbuka, veoma grub. Ljudi se kriju iza lažnih profila a poneko čak i bez te neke, da kažemo, kamuflaže piše to što mu se vrti po glavi. U jednu ruku mi je drago kad vidim da svi vi koji se pridružujete tim diskusijama imate što šta da kažete, iako se ja sa dosta komentara,ama baš nikako, ne slažem. Izdržim ih, zato što je demokratija baš to: IZDRŽATI I AKCEPTIRATI RAZLIČITOSTI MIŠLJENJA, koliko god mi to smetalo. Na drugu stranu mi se nikako ne dopada KAKO komunicirate jedni s drugima kad se radi o tim nekim škakljivim temama. I ne sviđa mi se, kako poneki dečkići (a ima ih i dosta starijih) komuniciraju sa mnom. Uzimaju sebi za pravo da ocijene ne samo moj karakter već i karakter drugih koji nijesu njihovog mišljenja. Uzimaju sebi za pravo, da pišu vulgarno, čim nemaju više argumenata. Uzimaju sebi za pravo da osude ljude, samo zato što ne favorizuju njihovu vrstu mišljenja. Samo su ONI u pravu, a o konstruktivnim razmjenivanju mišljenja i da ne govorimo. Sigurno sad mislite, da to mene ili te druge koje vrijeđate jako boli, da ste nam baš „bacili jednu“, da ste nas „iskulirali“, ako kažete da smo niskog karaktera, da imamo crne duše, da smo glupi itd. Na žalost, nije tako. Nama je vas žao. Zbog toga opet i opet ulazimo u ovaj začarani krug, kad je riječ o „dijalogu“ sa vama. Najrađe bi vas uzeli u zagrljaj, tješili bi vas, baš zato što ste očigledno zalutali, čim ne možete da vodite dijalog na jedan ljudski način. Gde je problem, momci? Je li vaša argumentacija na toliko škakljivim nogama da jedna naša riječ vodi do ekplozije sa vaše strane? Zašto nijeste jaki kao lavovi, pa da izdržite jednom neku suprotnu riječ? Zašto argumentirate sa uvredama, a ne sa logičnom argumentacijom? Gdje vam je kultura i obraz (koju uvijek zahtijevate od drugih) da se tako ponašate? Od koga ste to naučili? Baš zbog toga što nemate adekvatne argumente, razvijate razne smiješne, amnizantne, a ponekad i dosta tragične teorije povodom mog i drugih profila koji se vama i vašem mišljenju suprostave. Hoću da iskoristim priliku da vam ovim putem umanjim vaše muke pa ću vam odgovoriti na najbitnija pitanja, koje vam očigledno gore pod prstima:

1. Da li je moj profil lažan? – Profil nije lažan. Znam da će ta vijest poneke ljude uznemiriti, ali sam pravo živo biće, još sam žensko… Dakle nije vas gore moglo strefiti.

2. Da li sam ja ustvari muško? – Ne, nijesam muško u biološkom smislu, ali vijerujte mi, veća sam muškarčina nego pojedini koji misli da me mogu blatiti kad o meni pišu da sam niskog karaktera ili neki fake 😉

3. Kojem narodu pripadam? – Ja sam Crnogorka-muslimanka. Jedan dečko mi je pisao da sam ja jedina Crnogorka u svom rodnom selu, dakle jedinstvena sam. Hvala na komplimentu 😉 Ne zamjerite na malo grubljem pisanju, iako smatram da sam još ostala blaga. Probala sam da komuniciram na kulturan način, ali ste vi iz dana u dan pokazali, da se sa vama ne može onako porazgovarati kako bi to po pravilu trebalo – normalno. Naravno, ima lijek protiv vulgarnosti i ovog prepucavanja koje se trenutno dešava i koje ide u koristi onih, koje hoće odvajanje a ne jedinstvo. Ta mala tableta se zove ljudskost i vaspitanje i nema nikakvih neželjnih efekata, osim POŠTOVANJA I LJUBAVI.

Ali možda vam baš to i smeta.

PETNJIČKI KRAJ JE BOGOM DAN ZA RAZVOJ MALINARSTVA

0

Opština Petnjica je potpisala sporazum sa nacionalnim “Udruženjem malinarstva Crne Gore”, dokument koji će svima dati smjernice ka razvoju poljoprivrede, odnosno sektor malinarstva na području petnjičke opštine.

Predsjednik Samir Agović, koji je u ime opštine stavio potpis na ovaj važan dokument, istakao je da je „petnjički kraj bogom dan za razvoj malinarstva a u prilog tome govore svi pokazatelji i analize koje su sproveli stručnjaci sagledavajući uslove na ovom području”.

“Ovo je prilika i da istaknem da smo u saradnji sa opštinom Tutin kroz projekte prekogranične saradnje, aplicirali prema fondovima EU kako bi ovdje sagradili distributivni centar koji bi bio ogromna logistika upravo za ovakve poslove kao što je malinarstvo. Stvorile su se dobre pretpostavke i sve se počinje polako poklapat i moram da iskoristim priliku da pozovem naše sugrađane da se priključe ovom projektu. Lokalna uprava daće sve od sebe da ova saradnja bude intezivna i sve ćemo uradit kako bi pomogli građanima. Imamo šansu, dajte da tu šansu iskoristimo, a pomoć imamo od Nacionalnog udruženja malinara CG, a pomoći će nam i Ministarstvo poljoprivrede“, rekao je Agović.

Sporazumom je predviđeno to da Udruženje malinara bude partner Opštini Petnjica kako bi što više građana bilo uključeno u proizvodnji maline. Takođe, sporazumom je predviđena i edukacija svih koji žele da se bavi ovom djelatnošću, organizovaće se stručna predavanja, kao i studijske posjete zemljama koje su prepoznatljive po ovoj djelatnošću.

Radmila Bajagić, projekt menadžer Udruženja malinara Crne Gore je istakla da je osnovna početna edukacija, upravo zbog toga što su ljudi navikli da rade na neki tradicionalni način. “Naš čovjek teško prihvata nove tehnologije i nove tehnološke procese, koristeći iskustva društva i prijatelja i uvijek se opredijele i urade nešto što je pogrešno. Uvijek hodaju pogrešnom stranom ulice. Da se to ne bi dešavalo, za to postoji Udruženje malinara koje će kroz edukativni program koji smo osmisli, a sastoji se od radionica koje su edukativnog karaktera kao teorijski i praktični dio koji se odnosi na rad na terenu kod ljudi koji su već prepozanti kao uspješni malinari. Kada se sve to sagleda, onda je rezultat rada uspješan, nije uzaludan i prihod je zagarantovan. To bude plata od 300-400 eura sa nekih 20 do 30 ari parcele na kojoj se uzgaja malina. Poenta je da sa malim ulogom, brzo se vrate sredstva“, izjavila je Radmila Bajagić za portal Radija Petnjica.

Radoš Lale Đurišć, PR menadžer nacionalnog “Udruženja malinara Crne Gore”, istakao je da je sa svojim timom mapirao teren na teritoriji Crne Gore i da su došli do zaključka da je Bihor izvranredno područje za uzgoj maline.

„ Mi smo već prošle godine konkurisali kod Zavoda za zapošljavanje sa ovim projektom, bez znanja lokalne samouprave, jer smo znali da je to dobro i željeli smo da iznenadimo građane Petnjice i da već tada budemo prisutni sa ovakvim projektom. Međutim, zbog kresanja budžeta, nijesmo bili u mogućnosti, tako da ove godine smo tu i krećemo u realizaciju projekta. Molim sve zainteresovane građane, koji imaju želju da se bave malinarstvom, da se jave u lokalnu samoupravu kako bi napravili spisak a mi smo uzeli u obavezu da opet dođemo  i da na širem skupu prezentujemo benefite koje donosi malina, kao i o sortama malina“, izjavio je Radoš Lale Đurišić za portal Radija Petnjica.

Početni korak za nekog ko želi da se bavi malinarstvom jeste parcela od najmanje 30 ari, ako bi išao u subnevnciju kod Ministarstva poljoprivrede. Postoji mogućnost da se napravi dogovor sa lokalnom upravom da se ide i na 20 ari a sa dvije hiljade sadnog materijala.  Kod Ministarstva poljoprivrede ako se daje sadni materijal, poljoprivrednik je u obavezi da kupi sadni materijal, a Ministarstvo poljoprivrede subvencira 50%. Drugi korak ide u zajedničkoj organizaciji sa Udruženjem malinara a odnosi se na uzimanje uzorka zemljišta, zbog različite kisjelosti zemljišta i taj uzorak se nosi na Biotehnički institut u Podgorici. Ovdje postoji mogućnost da troškove ispitivanja na insitutu plati lokalna samouprava. Organizovanje radionica je sledeća faza gdje bi ljudi bili upoznati kako da se izvrši priprema i zasađivanje sadnica. Svaki poljoprivrednik koji prođe radionicu, po njenom završetku, dobija sertifikat i imaće prednost prilikom raspodjele sadnica malina. Kada je sorta malina u pitanju, to zavisi od nadmorske visine i za koje je tržište malina namijenjena. Prema proračunima, na parceli od 30 ari, četvoročlano domaćinstvo je u stanju da obezbijedi mjesečno oko 450 eura, naravno, sa kalitetnim radom u malinjaku.

PUTEVI I RASKRŠĆA – 35. EMISIJA

ZVANIČNO OTVOREN KONZULAT CRNE GORE U LUKSEMBURGU

0

U petak, 13. maja, u luksemburškom gradu Kailu (Kayl), svečano je otvoren konzulat Crne Gore u Luksemburgu. Zvanična inauguracija počasnog konzula Remzije Camića, počela je u 17.00 h u prostorijama  konzulata.

Svečanosti su prisustvovali, Ljiljana Tošković, generalni direktor Generalnog direktorata za bilateralne poslove, ambasador Crne Gore u zemljama Beneluksa Vladimir Radulović  u pratnji  II sekretara ambasade Milene Šofranac, vicekonzul Ervin Ibrahimović iz Generlnog konzulata Crne Gore u Frankfurtu

U ime države Luksemburg, otvaranju konzulata prisustvovali su ministar  familije, integracije i regiona,  Corine Cahen, gradonačelnik grada Kayla, Jon Lorent i gradonačelnik  Dudelanža, Dan Biancalana.

Svečanosti su  prisustvovali i predstavnici udruženja koja okupljaju građane porijeklom iz Crne Gore, kao i određeni broj doseljenika iz  Crne Gore u Luksemburgu.

Svečana inaguracije je počela  intoniranjam himni Luksembura i Crne Gore a zatim se zvanicama obratio Ambasador Vladimir Radulović, ministar Carinne Cahen, gradonačelnik Kayla, Jon Loren i predstavnik vlade Crne Gore, Ljiljana Tošković.

Naravno, na kraju, prisutnim zvanicama se obratio novoimenovani počasni konzul, Remzija Camić. U svom prvom zvaničnom obracanju, Camić je se posebno zahvalio Vladi Crne Gore koja mu je ukazala povjerenje i imenovala ga za počasnog konzula, naravno, zahvalio se i Vladi Luksemburga koja je prihvatila i odobrila njegovo imenovanje.

Istakao je da ovim činom, uspostavljanja počasnog konzulata u Luksemburgu odnosi između Crne Gore i Luksemburga dobijaju jednu novu dimenziju, svakako pozitivnu.

Nadalje, posebno je istakao je da je ovo poseban dan za njega lično a i za mnogobrojnu dijasporu Crne Gore koja živi i radi u Luksemburgu i da su vrata konzulata otvorena za sve građane kojima se ukaže potreba za pomoć od strane konzulata.

Poslije zvanične ceremonije otvaranja i inaguracije upriličen je koktel za prisutne zvanice u prostorijama konzulata.

Počasni konzul Remzija Camić, u sali kulture u Kaylu priredio je svečanu večeru za preko 100 osoba iz Luksemburga i okolnih država uz prikladan muzički program.

R.A.

 

BDZ U CG, ODBOR PETNJICA POZIVA NA ZAJEDNIŠTVO

1

Stanovnici Bihora su svjedoci da se u poslednje vrijeme sve češce čuje i osjeca partijska netrpeljivost pa čak i grubost u reakcijama u međusobnim optužbama. Netrpeljivost se čak iskazuje oko konsenzusa koji imamo kao narod, kao što je lik i djelo Mula Osmana Rastodera koji je bez sumnje heroj za svakog Bošnjaka ma u kojoj stranci se nalazio. Bihoru i Bošnjacima u njemu kao i u Sandžaku i Crnoj Gori je potrebno zajedništvo oko temeljnih principa razvoja ovog područja i opstanka Bošnjaka u njemu. Poslednji medijski događaj nam govori da ličnosti koje predstavljaju jedan narod  i njegove institucije moraju se uvažavati i mora se imati malo više poštovanja prema institucijama i ličnostima koji ih predvode ili predstavljaju. Apelujemo na to da za akademike Bošnjačke Akademije Nauka i Umjetnosti moramo imati posebno razumijevanje i poptovanje jer je nemjerljiv doprinos koji daju za svoj narod.

Bošnjaci su dugo čekali na svoje institucije, a Bihor na opštinu, ne smije se dozvoliti da se ljudi koji predstavljaju institucije Opštine, a posebno krovnu instituciju Bošnjaka – Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti jedan drugome grubo obraćaju u razmjeni stavova. Sve češće i jače se čuje, posebno iz dijaspore da je Bihoru potrebna zajednička politička snaga. Događaj u vezi registracije Ravnogorskog pokreta u CG od strane MUPA CG a samim tim i saglasnost Vlade CG za taj čin je više nego ikada ujedinio Bošnjake. Sva udruženja bez obzira na političku razliku su oštro osudila taj potez džave Crne Gore pokazujući da ipak Bošnjaci mogu biti zajedno.

Isto tako mi iz BDZ-a Petnjica vjerujemo da se i politički subjekti u Petnjici, bez obzira na raznolikost programa mogu zajedno podići Bihor iz sive svakodnevnice. Postoji nesto što ne smije a da ne naiđe na konsezus. To nešto je očuvanje svog indentiteta i kulture, neko kroz naučni rad, a neko kroz ekonomske uslove razvoja sredina u kojima žive Bošnjaci.

Posebno ukazujemo na partije koje su u vlasti u sandžačkim opstinama gdje Bošnjaci čine većinu, da povedu računa o emanetu i šansi koja im je data, kao i časti da predstavljaju svoj narod. Autentičnost predstavljanja se ne ogleda samo u imenu stranke ili partije. U Sandžaku i Crnoj Gori imamo nekoliko nacionalnih partija Bošnjaka, BDZ će uvijek podsjećati na to da  zajedništvo i zajednica moraju biti na prvom mjestu svakom Bošnjaku.

OO BDZ CG PETNJICA

HAJDARPAŠIĆ: STRANCI SMO I U LUKSEMBURGU I U BIHORU

Pisac Remzija Hajdarpašić u emisiji Putevi i raskršća priča o svom životnom putu.

Ima jedna pametna izreka koja kaže da tamo gdje mi je dobro, tamo je moja domovina. Zaista bi bilo nepošteno prema ovoj državi ako bih tvrdio da je ona strana država za mene. Pogotovo ako se ima u vidu da sam dosta vremena proveo ovdje, nekih 20-tak godina. Zbog ekonomskih i nekih drugih faktora, neće se ljudi vraćati iz Evrope u Bihor, a i ako bude, to će biti neki simbolični broj. Važno je da ostane konekcija i veza sa zavičajem. Stoga sve što radi Centar za kulturu u Petnjici, pozdravljam i naravno treba podržati.

U nekoj od priča, koje će biti uskoro objavljene u mojoj knjizi, sam zapisao da sam u ovu državu došao ne svojom voljom. Dok sam jedne prilike razgovarao sa svojom sadašnjom suprugom u Prištini, gdje smo studirali, ona mi je kazala da bi bilo fino da odemo negdje u inostranstvo da zaradimo malo novca. Naravno, bio sam protiv toga jer sam smatrao da se ne mogu uklopiti u drugu kuluturu, druge običaje itd. Nijesam bio jedan od onih koji sanjaju inostranstvo. Nakon diplomiranja, zaposlio sam se u Rožajama i to u vrijeme kada je plata bila 70 maraka. To su bile plate koje su čak tada i porasle, jer je bilo malo prije toga kada su doktori primali platu po par maraka. Plata mala a odgovornost velika. Ali, ništa od toga me nije povuklo. Moj brat, koji se u toku rata zadesio u BiH, bio je ranjen i doktori su savjetovali da dođe u Francusku na liječenje.Došao sam da ga posjetim. Tu sam boravio kod Hamza Hajdarpašića, kojem sam beskrajno zahvalan jer je držao mog brata kao člana svoje porodice, i pođem sa njim u jednu za njega uobičajenu kupovinu. I kada sam vidio kako ljudi kupuju, šta kupuju, gdje otprilike račun na kasi bude kao 4-5 mojih plata iz Rožaja, zapitao sam se pred kasom: Pa gdje ja to živim? Otprilike sam tu, pred tim kasama, presjekao i to je bilo presudno.

U početku nisam radio u svjoj struci. Došao sam sa solidnim znanjem egleskog, a kada sam dobio papire i boravak u Luksemburgu, morao sam naučiti Francuski jer je administrativni jezik, a za moju struku sam morao da učim i Njemački. Radio sam neke građevinske poslove kao i 99% naših ljudi, i zahvaljujući toj mojoj preciznosti koju sam stekao u mašinstvu, to su ljudi prepoznali, i sada radim uglavnom za svoj konto, bavim se građevinskim poslovima. Država je mala a veliki je priliv ne samo stanovništva iz naših krajeva, već i iz okolnih država.

Mi smo u odnosu na Luksemburžanina različiti i u vjeri, kulturi, različito smo odgajani, odgajani smo u jednom siromašnijem društvu, oni u bogatim, a sve to formira ličnost čovjeka. Mislim da smo mi mnogo nepovjerljiviji od njih. Kada jednom steknete Luksemburžanina za prijatelja on vam je prijatelj zauvijek. Potpuno je drugačiji mentalitet. Vrlo je rijetko da primi komšiju na kafu u druženje kući. Uglavnom se to radi po restoranima, a dom je nešto što je privatno i njihova intima. Prva generacija naših koja je došla, sačuvala je još uvijek nešto naše. Dom je gdje prijatelje dočekujete, da je žena ta koja ostaje kući i za njih je na prvom mjestu porodica.

Npr. kada nama dijete odlazi od kuće, nije nikom drago, čovjeka koji ima 60 godina, majka ga još uvijek zove dijete. A ovdje na zapadu je sasvim drugačije. Zbog niza faktora, kada jednom Luksemburžaninu kažete Crnogorac ili Jugosloven, uglavnom su negativne asocijacije. Znaju oni dobro da je kod nas bio nekakav rat, znaju da smo mi muslimanske vjere, a muslimanska vjera se sada ne snalazi baš najbolje u nekakvim globalnim okvirima, naravno misleći na ID i na terorističke akte. Sve predrasude padnu kada Luksemburžanin dobro upozna našeg čovjeka. Treba da shvatimo da vlasti ovdje, žele da nekada neke naše generacije postanu pravi Luksemburžani. Treba poštovati ovu državu zato što je ona izašla u susret našim ljudima kada im je bilo najteže. Jedan dio ljudi je došao ovdje i bez nekih problema dolje, ali dosta njih je došlo zbog velikih problema, čak i političke prirode pa je našao ovdje utočište, veliki dio je imao dolje ekonomskih problema pa je našao ovdje blagostanje, tako da moramo biti zahvalni ovoj državi i da ih shvatimo za neke stvari koje njima odgovaraju.

Mi smo stranci ovdje jer smo rođeni tamo, strancimo smo tamo jer smo napustili rodni prag. Meni nije čudno što nas i jedni i drugi zovu strancima. Naša djeca uglavnom između sebe govore ovdašnjim jezikom, naravno sa nama uglavnom govore sa Bosanskim jezikom. U nekim budućim našim generacijama, možda će ostat mapa prezimena koja se završavaju na „ić“, a kažem zbog toga što znam da su našim ljudima na Kosovu za kratko vrijeme promijenjene prezime. Tamo su matičari, slučajno ili namjerno to ne znam, ali umjesto Bećirović, napišu mu Bećiraj, tako da u sledećoj generaciji on je Albanac.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

ŠABOTIĆ O DŽAMIJAMA U BIHORU

0

Sait Šabotić, istoričar je u emisiji “Putevi i raskršća” govorio  o džamijama na području Bihora

Džamija u Loznoj je izgrađena u centralnom dijelu naselja, najvjerovatnije tokom prve decenije 18. vijeka. O njenoj izgradnji ne postoje bliži pisani podaci, barem za sada. Ona je nastala kao porodični vakuf begovske familije Ćorović koja je u Loznoj imala svoje posjede i kule kao objekte za stanovanje. Tokom svog trajanja, ona je u više navrata mijenjala svoj izgled, prvenstveno u izgledu minareta, koji je dugo vremena bio od drveta, a kasnije je bio ozidan od tvrdog materijala, što je još jedna od karakteristika Bihorskih džamija. Najveći broj njih je imao drveni minaret, koji je kasnije pretvaran i zidan od tvrdog materijala. Ono što je karakteristično za ovu džamiju jeste da je ona imala svoje vakufe koji su se nalazili u selu Radulići, a  dio na Pešteri. U haremu ove džamije i danas se vrši pokop članova porodice Ćorović, a u haremu je i mezar dobrog poznavaoca istorijskih prilika Bihora, to je Izet Beg Ćorovič. Poznatiji je kao Zijad Beg Ćorović, a najljepši dio svog imanja dao je za izgradnju fabrike obuće u Loznoj. On se 1908. godine školovao u Carigradu, tamo je završio učiteljsku školu, pa je došao u svoj kraj. Večernje Novosti su pisale da je on živio 136 godina, ako me sjećanje ne vara. Ženio se pet puta a sve njegove životne saputnice su umrle, pa je na kraju ostao sam sa najbližom rodbinom. Bio je šerijatski sudija u vrijeme postojanja SHS kraljevine i Kraljevine Jugoslavije, imao je svoju biblioteku i dosta je učinio u toku Drugog svetskog rata pregovarajući sa komandantima, i četničkim, italijanskim i partizanskim, samo kako bi zaštitio narod toga kraja.

 

FAIZ SOFTIĆ: TEŠKO SUDU KOJI ČEKA IZ SELA ZAPRŠKU

Faiz Softić, književnik i urednik revije „Bihor“ je bio gost “Radija Petnjica” u emsiji “Putevi i raskršća”.

Kada se kaže Petnjica, mene to asocira na jedan majski dan 1979. godine prošlog vijeka kada sam u blizini jednog petnjičkog mosta, razmijenio prve riječi sa svojom sadašnjom suprugom, sa kojom imam divnu djecu i sa kojom sam sve ove godine proživio u ljubavi i razumijevanju. Druga asocijacija vezana je za festival koji se organizuje svakog ljeta, Bihorsko kulturno ljeto, koji polako postaje prepoznatljiv u regionu. Iako nisam rođen u tom dijelu Bihora, već u Donjem Bihoru, za taj kraj me veže mnogo iskrenih prijateljstava i dobrih ljudi.

Klima i prirodni milje, kao spoljašnji faktor, su jako bitni za formiranje čovjeka i njegovog karaktera. Iz svog Bihora nosim i neka nevesela iskustva. Nosim sa sobom sate pješačenja do škole po kiši, snijegu i mrazu, kao i siromaštva kao kompleks i još po nečeg drugog. Naravno, ima i radosnih trenutaka.

Bilo je perioda kada dosta dugo ne bih bio u kontaktu sa Bihorom i nijesam dolazio, ali, u zadnje vrijeme godišnje dolazim barem jednom. Petnjica je sada drugačija od one nekada, bogatija, izgrađenija, ljepša, a ono što je najbitnije, postoji nada, jer čovjek dok ima nadu mili mu se da živi.

Kakva će Petnjica biti u budućnosti, zavisi najviše od samih žitelja tog kraja. Moraju se zasukati rukavi i shvatiti da nema druge osim rada. Svi danas bogati evropski narodi su se izdigli samo zahvaljujući radu. Treba forsirati ono čemu najviše teži podneblje, kao što je uzgajanje stoke, žitarica itd. Ne treba izmišljati vruću vodu. Čujem da ima programa i treba da se shvati da se od poljoprivrede i stočarstva može živjeti i tamo, a ne da u Luksemburgu ili Švajcarskoj čiste tuđe štale.

Kada govorimo o razlozima odlaska iz Bihora, mi moramo biti svjesni da se cijela civilizacija na planeti zemlji, usmjerava prema većim centrima, i to nije samo kod nas. Međutim, lično mislim da bi država mogla mnogo više da uradi na zaustavljanju iseljavanja, a i sami građani moraju biti svjesni da nije rješenje ni odlazak u neizvjesnost. Nijesu najsrećniji oni koji su napustili kućni prag, mada ne mogu reći ni da su srećni oni što su ostali. Mislim da je država kroz određene subvencije koje je počela da dodjeljuje onima koje žele da se bave zemljoradnjom i stočarstvom, učinila ogromna korak naprijed i da je ljudima pružena neka šansa. Vjerujem da je država do sada brinula o ovim ljudima, ali je sigurno da je mogla mnogo više i mnogo bolje. U svakom slučaju, razlozi za napuštanje zavičaja su višestruki, ali je zasigurno da se radi o pokušaju za pronalaskom bolje sredine za život. Ima i pomodarstva. Ljeti na drumovima, mladež vidi bijesne limuzine kod onih koji su već otišli, a ne znaju da ti ljudi grcaju u kreditima. Neka svima u Petnjici bude primjer diplomirani ekonomista Reško Rastoder koji radi i ima, a mogao je on  otići u neki veliki grad, ali je bio toliko havizan i ostao je i radi. Mene lično zabrinjava zdravstvo u Crnoj Gori. U bolnicama ljudi umiru od banalnih stvari koje se nekada nijesu ni mogle nazvati bolestima. To je ono što me u mojim planovima da se vratim u Crnu Goru i poživim koju godinu odvraća. To je rampa koja se ispriječi ispred mene kada god u dugim noćima sanjam svoj zavičaj.

Petnjica ima brojnu dijasporu koja itekako brine o zavičaju. Ali, ne smijemo da se oslanjamo na dijasporu. Ima ona narodna koja glasi „teško sudu koji čeka iz sela zapršku“. Ovdje u Luksemburgu ja sam involviran u mnoge projekte koje organizuje zavičajni klub „Bihor“ koji je dobar primjer. Zavičajni klub ne okuplja samo Bošnjake iz Bihora i Sandžaka, već tu ima i Crnogoraca, kao što je ugledni Siniša Jakovljević iz Podgorice, ima i Albanaca, Srbijanaca, a ima i nekoliko Luksemburžana. Svako od njih je spreman da priskoči u po dana ili u po noći. Sve aktivnosti u zavičajnom klubu i sama revija „Bihor“, za mene predstavljaju most i vezu sa zavičajem. To je jedna neraskidiva spona.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.