PUTEVI I RASKRŠĆA – 38. EMISIJA

VESKA ADROVIĆ ŠKRIJELJ: CRNA GORA IZNAD SVEGA

Veska Adrović Škrijelj predsjednica udruženja žena “Izvor” pri udruženju Luksemburg-Montenegro je bila gost emisije “Putevi i raskršća”.

 

Rođena sam u Vrbici i tu sam bila svega sedam dana i onda smo se odselili u Peć. Moj otac je tamo prodao imanje i kuću i došli smo u Rožaje. Došla sam u Luksemburg prije 23 godine iz Mostara. Suprug mi je bio vojno lice, pa smo zbog njegove službe, često mijenjali mjesto boravka. Iz Beograda i Vojvodine, preko Mostara gdje nas je zatekao rat, odakle smo 1993. godine izašli iz logora sa dvoje djece i došli ovdje.

Dobrim dijelom poznajem život i rad žena u Luksemburgu. Mi dolazimo iz Crne Gore gdje je mentalitet takav kakav jeste. Žena je tamo stub porodice. Bez obzira na inteligenciju i sposobnost, čini mi se da se nisu bas uspjele integrisati ovdje onako kako bi trebalo. Većina žena ovdje radi, pogotovo one koje su došle tokom rata. Došlo je puno obrazovnog svijeta sa prostora bivše Jugoslavije. Ranije su ljudi ovdje dolazili bez porodica, bili su sami. Žene koje su dolazile 70-tih godina su se mnogo manje interesovale da nauče jezik i kulturu, pa ima onih koje su tu dosta dugo a ne znaju još ni jezik. Velika je blokada kod njih. Da bi bilo gdje čovjek živio, mora da nauči jezik, kulturu te države. Kada sam došla sa porodicom, meni je prvi cilj bio da naučim jezik, jer mi je to omogućilo da odmah tražim posao i da budem korisna i sebi i društvu.

Ja sam čula da su luksemburžani jedva čekali da naši ljudi dođu i da su ih čekali na stanici da ih uzmu i da rade kod njih. To su bili ljudi koji tamo nijesu mogli da se snađu, pošteni ljudi, radili su pošteno svoj posao i luksemburžani su ih jedva čekali, a i plate su bile veće. Ja nikada nijesam ni pomislila da ću otići iz Jugoslavije, bila je lijepa, bogata zemlja, živjeli smo dobro. Došli smo ovdje i bio je tada stav da smo došli samo privremeno. Kada bi mi kazali ovdje ljudi koji su došli prije nas, da se osjećaju kao kod kuće i da im je Bihor stran, ja sam pomišljala da se nikada neću tako osjećati. Ja volim Crnu Goru iznad svega i nije mi Bihor stran, ali volim Luksemburg. Na prvom mjestu volim Crnu Goru, to je moja majka, moja država i niko mi ne može reći ili me ubijediti da nije tako. A Luksemburg volim zato što mi je pružio sigurnost, jer nas je rat i zlo protjeralo, a ovdje smo dobili mogućnost da radimo, stvaramo, djeca su se školovala, a nijednog momenta nijesam primijetila da je moje dijete kao stranac ovdje ostalo bez neke perspektive. Srednji sin je postao najmlađi direktor u istoriji Luksemburga, a niko ga nije pitao ni koje je vjere ni nacije. Ova država gleda rezultat, a ne ko si i šta si, gleda sposobnost, mogućnosti i, kao što je i normalno, poštovanje prema državi. Tako da je Luksemburg, posle Crne Gore, država na drugom mjestu.

Ima ljudi koji su došli ovdje i pravili probleme, a ti isti ljudi su pravili probleme i u Crnoj Gori. Ja nikada nijesam doživjela da me neko prozvao što sam iz Crne Gore. Ljudi su ovdje zaposleni, imaju obaveza i rijetkost je da komšija dođe na kafu, baš rijetkost. Pozdrave se na ulici, cijene da ne smetate, da oni ne smetaju vama, sve u granicama kulture. Takav je njihov mentalitet.

U našem udruženju, koje broji oko 25 članica, cilj je bio da se prije svega družimo, a onda da nešto uradimo korisno i za Crnu Goru. Na raznim manifestacijama, prezentujemo našu državu, hranom i kulturom. Posjedujem ćilim koji je star preko 50 godina i kada njega vidim, ja vidim moju Crnu Goru. Novac koji zaradimo i sakupimo na manifestacijama, šaljemo za Crnu Goru. Pomogli smo tri učenika iz Rožaja koji su bili na studijama, a nijesu imali mogućnosti da se finansiraju. Dalje, pomažemo ljudima koji su bolesni, kojima je potrebna pomoć.

Žene i naše ljude za nekih 20 godina vidim kao prave Luksemburžane. Mi nastojimo da očuvamo našu kulturu i tradiciju i našoj djeci uvijek govorimo o Crnoj Gori, idemo tamo na odmore, a naša djeca vole da dođu u Crnu Goru. Ubijeđena sam da će naš lobi da pobijedi. Mi, u krugu porodice, sa djecom govorimo na našem jeziku. Duša me zaboli kada uđem u porodicu gdje djeca ne znaju da govore naš jezik. Djecu treba forsirati i voditi putem da ne zaborave odakle su. Ipak je Crna Gora naša zemlja, bez obzira što su nas ovdje primili, mi smo ovdje stranci čak i sa pasošem Luksemburga. Žalosno je i to što nas smatraju strancima i u zavičaju i to pogađa i strašno boli. Ovdje kada to kažu nas i ne pogađa. Ali kada nam naši dolje kažu to boli. Da li su svjesni s koliko novca naši ljudi pomažu, a morali smo da odemo iz različitih razloga. To što ne možemo da imamo crnogorsku ličnu kartu je u redu, jer se ona vadi po mjestu boravka, a pasoš i državljanstvo nam niko ne može pobiti, jedino ako se nije neko odrekao.

Bihoru bih poručila da nas ne gledaju strancima, da nam barem olakšaju jer željno iščekujemo svaki odmor da dođemo. Više bi mi odgovaralo da mi kaže da sam iseljenik, nego li stranac. Kako mogu biti stranac tamo gdje su mi rođeni djedovi i pradjedovi. Ja bih bila najsrećnija kada bih došla u Bihor i tamo našla škole, bolnice, kada bi se narod volio i slagao kao u Luksemburgu, kada ne bi gledao ko je ko, kada bi se radilo, cvjetalo. Našim ljudima u dijaspori predlažem da na svaki način svoju djecu vežu za Crnu Goru i da ne dozvole da zaborave odakle su.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)

 

 

BOŠNJAČKO DONATORSKI FOND NA FESTIVALU MULTIKULTURE

0

Bošnjačko donatorski fond (BDF) iz Luksemburga predstaviće se 28. i 29. maja ove godine na Festivalu multikulture u gradu Diferdanžu (Differdange) u Luksemburgu sa svojom kulturom i gastronomijom. Na štandu na kojem već tradicionalno BD Fond prezentuje kulturu Bošnjačkog naroda posjetioci će moći da uživaju u tradicionalnim jelima, domaćim radinostima, omiljenim pićima,a moćiće i da vide način odijevanja i sve ono što odlikuje Bošnjački narod sa ovih prostora.
‘’Grad Diferdanž svake godine, zadnjeg vikenda u mjesecu maju organizuje multikulturalni festival, posvećen kako mu i sam naziv kaže, suživotu u gradu različitih naroda, kultura, tradicija, kuhinja, muzika i drugih pojedinosti koje karakterizuju pojedinačno svaku od tih skupina. U tom gradu značajan doprinos suživotu daju i Bošnjaci i kao takvi smo prepoznati u društvenom životu multikulturalnog luksemburškog društva. Za ta dva dana, veliki broj ljudi posjeti festival koji se ozdržava u centru grada uz bogat i raznovrstan muzičko zabavni program i na taj način se svi oni mogu  upoznat sa djelom naših specifičnosti koje smo u mogućnosti predstaviti’’, kazao je predsjednik BD Fonda Rahim Skenderović.

Iz BD Fonda pozivaju sve sunarodnike da u što većem broju posjete ovaj festival i da se na taj način pošalje po ko zna koji put pozitivna slika o Bošnjačkom narodu.

DINO RAČIĆ

JEDNA SLIKA I HILJADU RIJEČI

2

fotografija (1)

 OBILJEŽAVANJE DESET GODINA OD OBNOVE NEZAVISNOSTI CRNE GORE

0

    U Luksemburgu je, u organizaciji četiri udruženja čiji članovi dolaze mahom sa prostora Crne Gore, obilježena desetogodišnjica obnove nezavisnosti Crne Gore. Gost na obilježavanju ovog značajnog datuma bio je i ambasador Crne Gore u zemljama Beneluxa – Vladimir Radulović koji je, poslije intoniranja himne Crne Gore, u svom nadahnutom govoru, rekao:

Poštovani predsjednici i predstavnici udruženja „Luksemburg-Crna Gora“, udruženja „Cooperation-Montenegro“,Zavičajnog kluba Bihor“ i „Bošnjačko-donatorskog fonda“, dragi Ismete, dragi Alija, dragi Esko, dragi Rahime, zemljaci i sunarodnici, poštovani i dragi prijatelji,  dame i gospodo,

Večeras ponovo u Luksemburgu i ponovo zajedno. Da baš kao što treba, onako kako su mnogi među nama sanjali i duže od ove decenije, zajedno  proslavimo  najznačajniji i najljepši dan crnogorske novije istorije. Ako je berlinski 13. jul, prije 138 godina, bio dan našeg međunarodno-pravnog upisa u istoriju, ako je kraj Velikog rata i  mir u Versaju 1918. bio dan našeg ispisa iz istorije, ako je opet taj 13. jul, prije 75 godina, bio povratak u istoriju i najplemenitiji vapaj slobode jednog malog naroda u Evropi, krik protiv nacizma, totalitarizma i isključivosti svake vrste, ako su bespuća i tragika 90-tih, kojima smo i sami pomalo doprinijeli i sahranili, možda utopijsku, ali i utopijski lijepu, ideju zajednice južnoslovenskih naroda, onda je 21. maj 2006-te – kada su građani CG na referendumu, kao niko i nikada u burnoj i turbulentnoj balkanskoj povijesti, mirno, uz osmjehe, olovkama i glasačkim listićima, bez revolucionarnih zanosa, mirisa baruta, bez ijednog zgaženog cvijeta na bihorskim poljima, rožajskom trgu ili kraj cetinjskih trotoara, demokratski i evropski rekli DA – vratio Crnoj Gori dušu izgubljenu u vrtlozima ratova i vjekova, širom otvorio vrata procesima emancipacije, demokratije, slobode i modernosti, CG vratio u naručje Evrope, a nas vratio Crnoj Gori. I, možda važnije, samima sebi. Jer, uvijek mi je je bilo jasno, kad izgubite sebe, gubite i domovinu. Ili je, možda, obrnuto!?

Dragi prijatelji, vaš doprinos obnovi crnogorske državne nezavisnosti je najljepša priča i najljepša ljubavna nit između iseljenika i zavičaja. Primjer, hrabrost i mudrost za nezaborav. I Crna Gora, vjerujem to nikada neće i ne smije zaboraviti. I nije riječ samo o hiljadama glasova koje ste tog dana dali Crnoj Gori dolazeći izdaleka, prelazeći granice i okeane. Mnogo više od toga. Vi ste i tog 21. maja, baš kao i u bespućima i tami 90-tih, pomogli da se tzv. većinska  CG (iako ja mislim da nema većinske i manjinske, već samo Crne Gore svih njenih građana i jedina takva ima smisla) sačuva od mržnje, predrasuda i zla. Sačuvali ste sebe od nekih od nas.  I sačuvali ste nas. I na tome sam vam zahvalan. Kao što sam zahvalan što ovaj, na prvi pogled mali desetogodišnji jubilej jednog, zapravo, milenijumskog trajanja, obilježavaju i organizuju zajedno četiri udruženja crnogorskih građana, čuvajući sve svoje razlike, posebnosti, programe, koncepte, senzibilitete. Takva, otvorena, pluralistička, demokratska i tolerantna treba da bude i CG. Takvo treba da bude i takvo jeste  njeno iseljeništvo.

Deset godina kasnije, već ili tek, jer svako od nas i vrijeme za nama i vrijeme pred nama mjeri drugačije – CG je pred, odnosno, na vratima NATO-a. Prije dva dana u Briselu potpisan i poslednji dokument, Protokol o pristupanju, pa sad ostaje samo da se završi postupak ratifikacije. Nastavljaju se, istom dinamikom, pregovori sa EU, nova poglavlja će biti otvorena već za nekoliko sedmica, odnosi sa susjedima u regionu već dugo, dugo nijesu bili bolji, počinje i izgradnja auto-puta, a pred nama je, reklo bi se, još jedna obećavajuća turistička sezona. Konačno, pripremamo se, uz puno strpljenja, pa i uz puno izazova i povremeno usijane  političke retorike za nove, ko zna koje po redu parlamentarne izbore na jesen ove godine. Da nakon njih otvorimo novu stranicu, zagledamo se u sebe i svoju nutrinu, priznamo i prihvatimo greške, dogradimo i učvrstimo institucije, osnažimo kapacitete i vladavinu prava, oslobodimo se  predrasuda, sebičnosti, častoljublja i vlastoljublja i nastavimo da koračamo…. ka novih deset godina. Nadam se i vjerujem da će, mnogo prije toga, CG i formalno biti dio EU, a suštinski društvo evropskih vrijednosti. Sa vama kao i do sada!

Još jednom, u svoje i u ime mojih saradnika, zahvaljujem na pozivu i gostoprimstvu. Živjeli!
 

***
Počasni konzul Crne Gore u Luksemburgu – Remzija Camić, obraćajući se prisutnima ovim povodom, između ostalog je rekao:

Ono što bih posebno istako to je sve bolja saradnja među našim udruženjima. Realizacija ove svečanosti je najvećim dijelom rezultat njihovog zajednickog rada što me posebno raduje. Pozivam i ostala udruženja da se uključe oko ovakvih manifestacija koja se tiču sviju nas.

Na sudbonosno DA ili NE za obnavljanje Crnogorske nezavisnosti,,,dijaspora Crne Gore koja živi u Luksemburgu je u velikom broju prepoznala važnost te odluke i opredijelila se za veliko DA i podržala obnovu nezavisnosti.Veliku ulogu su odigrali i brojni koordinatori (pripadnici naših udruženja) oko organizovanja samog procesa glasanja.

Crna Gora je prošla nimalo lak put do svoje nezavisnosti, a sad je, kao što znate, jedan od lidera u okruženju na skoro svim poljima. Kao multikulturalna i multinacionalna država postiže sve bolje rezultate na polju ljudskih prava i sloboda,slobode štampe,borbe protiv korupcije i kriminala, a prisutni su i rezultati na što boljoj međuetnickoj i religijskoj saradnji i toleranciji.

Sve je to evropska zajednica prepoznala i to je trasiralo njen siguran put ka članstvu u Evropske i Evroatlantske integracije.

Veoma sam zadovoljan sve boljim i sve sadržajnijim odnosima između Crne Gore i Luksemburga, naročito nakon demokratske odluke građana da obnove nezavisnost. Da podsjetim Veliko Vojvodstvo Luksemburg je zvanično priznalo Crnu Goru 14. juna 2006. godine. A diplomatski odnosi između naše dvije države su uspostavljeni  već 21. septembra 2006. godine.

Koristim priliku da se zahvalim Vladi Luksemburga koja je uvijek podržavala Crnu Goru u brojnim oblastima, a posebno u oblastima integracija u Evropske i Evroatlanske institucije

  1. maja 2016 godine sam inaugurisan kao prvi počasni konzul Crne Gore u ovoj državi. Želim da se zahvalim Vladi Crne Gore koja mi je ukazala povjerenje. Smatram da je to potreba i ujedno znak zahvalnosti za cijelu našu diasporu koja ovdje živi. Uvijek ističem da sam dio ove dijaspore koja je itekako sebe ugradila u temelje nezavisnosti Crna Gore.

 

U tom smislu, moja uloga a i obaveza će biti da promovišem potencijale dviju zemlalja u cilju bliskije bilateralne saradnje.

I na kraju,

Domovino, srećan ti rođendan.

Živjela nezavisna Crna Gora i neka je vječna njena nezavisnost – rekao je konzul Remzija Camić.
***
Skupu se obratio i predsjednik udruženja „Luksemburg – Crna Gora“ – Ismet Muhović, koji je pozdravio prisutne i između ostalog rekao:

  Obraćam vam se ispred udruženja Luxemburg – Crna Gora i ispred svih Udruženja u Luxemburgu na ovom skupu koji je upriličen važnim povodom, a to je  obilježavanje 1 000 godina crnogorske državnosti i decenije obnove naše nezavisnosti. U proteklih 10 godina udruženje Luksemburg Crna Gora, zajedno sa ostalim udruženjima, radilo je na uspostavljanju kvalitetnih odnosa između ove dvije zemlje. Ovo je izuzetno bitan jubilej za zve nas i zato želim da ga proslavimo na najljepši mogući način.
Želim vam svako dobro i da se još dugo okupljamo ovim i sličnim povodima.
Neka je vječna Crna Gora! – rekao je Ismet Muhović.

 

***

   U ime četiri udručenja – organizatora obilježavanja, skupu se obratio i sekretar ZK „Bihor“ Hamdija Rastoder, koji je pozdravio prisutne i naglasio važnost zajedničkog obilježavanja, misleći pritom na udruženja – organizatore. Govorio je o značaju samog povratka nezavosnosti i o ulozi bošnjačke dijaspore iz Crne Gore u Luksemburgu, koja se masovno odazvala na poziv za referendum.
– Želimo da sljedeće godine dan nezavisnosti naša država proslavi u Evropskoj zajednici, gdje joj je i mjesto – zaključio je Rastoder.

Goste su zabavljali dvoje poznatih estradnih zvijezda iz Crne Gore Ema Čivović i Zdravko Đuranović, te KUD „Evropa“ i KUD ZK „Bihor“. Osim toga, po prvi put se predstavio i guslar Fako Ličina koji je za ovu priliku pjevao jednu od poznatih  narodnih pjesama „Ženidba bega Ljubovića“.
Voditelj programa bila je: Alma Mucević
Obilješavanje je proteklo u savršenom redu, a slavlje se, uz poklike Crnoj Gori i njenoj nezavisnosti, produžilo do duboko u noć.

FAIZ SOFTIĆ

 

MEŠA ADROVIĆ: DPS NAJZASLUŽNIJI ZA OBNOVU OPŠTINE PETNJICA I CRNE GORE

5

Sinoć je u organizaciji OO DPS-a Petnjica, u restoranu „Bor“ na Boru, organizovana žurka povodom 10 godina nezavisnosti Crne Gore. Prisutnima se obratio predsjednik DPS-a Petnjica Mehmed Meša Adrović, koji je pozdravljajući i čestitajući svim prisutnima jubilej, istakao da su Bošnjaci prije 10 godina ustali i glasno i jasno rekli DA svojoj državi i iskoristio priliku da se zahvali i dijaspori, koja je dala ogroman doprinos i koja je došla i podržala crnogorsku nezavisnot.

„Na moje veliko zadovoljstvo, osim članova DPS-a, proslavi je prisustvovao i određen broj simpatizera i članova drugih političkih subjekata u našoj opštini i oni su se javno izjasnili da za njih u budućnosti više ne postoji ni jedna druga partija, osim DPS-a“ istakao je Meša Adrović, pokazujući rukom na nove članske karte na svom stolu. On je dodao da je DPS partija koja je uspjela da vrati Crnoj Gori i Petnjici dostojanstvo koje i zaslužuje, jer se „mora priznat najveće zalaganje i zasluga DPS-a za obnovu crnogorske nezavisnosti i njenog utemeljenja kao međunarodno priznate suverene države. A uz to treba naglasiti i najveću zaslugu ove partije za to što je Petnjica povratila status opštine, povratila svoje dostojanstvo, pa se danas dolazi u opštinu Petnjica a ne u mjesnu zajednicu Petnjica“, zaključio je u svojoj izjavi za portal radija Petnjica Mehmed Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

KRAJ SEZONE ZA SENIORE I PEHAR ZA KADETE

0

Juče je na stadionu u Gusarama odigrana utakmica poslednjeg kola fudbalskog prvenstva Sjeverne regije u kojoj su se sastali fudbaleri Petnjice i Sjeverne zvijezde iz Bijelog Polja.

Podmlađeni sastav Petnjičana  odigrao neriješeno sa FK Sjevernom zvijezdom  i konačan ishod je bio 5 : 5. Utakmica protekla u fer i korektnoj atmosferi o čemu svjedoči da za 90 minuta nije pokazan ni jedan karton. Prvu postavu Petnjičana uglavnom su sačinjavali kadeti, jer se 8 igrača iz seniorskog pogona nalazi pod suspenziom i čeka se konačna odluka fudbalske komisije Sjeverne regije Crne Gore.

Utakmica je imala i svoj svečani dio. Naime, prije početka utakmice, predstavnik Sjeverne regije Vasko Dragović uručio je šampionski pehar  kapitenu kadetske selekciji FK Petnjica za osvojeno prvo mjesto.

DENIS BOŽOVIĆ

ZAŠTO JE ZASTAVA VAŽNIJA OD ŽIVOTA

Jako uzbudljiva i interesantna nedjelja je iza nas: najbolji učenici završnih razreda osnovnih škola Bihora dobili su priliku da posjete Luksemburg, kadeti Petnjice su prvaci Kadetske lige sjeverne fudbalske regije, amatersko pozorišno društvo „Divan“ Petnjica sa svojim načinom predstave osvaja simpatije širom Crne Gore i u akciji „Očistimo Petnjicu za jedan dan“ su i pored velike kiše učestvovali veliki broj građana kao i đaci osnovnih škola i istureno odjeljenje srednje stručne škole „Vukadin Vukadinović“ iz Berana. Na žalost sve navedene pozitivne novosti naših petnjičkih „ambasadora“ nisu bili dovoljno interesantne da bi privukle toliko pažnje kao što su to članci vezani za vrhunac svih događaja ove nedjelje, a to je godišnjica nezavisnosti Crne Gore i način obilježavanja tog sudbinskog dana.

Prije tačno deset godina, u večernjim satima jednog prilično toplog dana, većina građana su sa osmjehom i otvorenim rukama dočekali samostalnu Crnu Goru, Montenegro, zemlju crnih gora: WILD BEAUTY… Dobrodošlicu su  uglavnom pričinjavale velike crnogorske zastave kao znak jedne novoformirane, autonomne države. Sa ponosom su se iste te državne zastave dizale u zrak, osjećaj radosti je konkurirao sa srećnim licima i more nade je oblilo cijelu teritoriju naše male domovine. „Sada će sve biti bolje“ bio je tenor koji je uglavnom dominirao post-referendumske priče po kafićima.

Isti je scenario bio kada je riječ o Petnjici i vraćanju statusa opštine iste. Tri godine unazad, izjave poput: „Sve će biti bolje, čim  postanemo opština“  su se dobacivali uz kafu, sok i komad bureka ili porciju ćevapa. Da nije zlato sve što sija, te da ima još dosta toga što se u Petnjici mora promijeniti, već sam komentarisala u prošlim kolumnama, tako da sadržaj istih neću ponavljati (ko ima želju, može ih pročitati na portalu Radija Petnjica). Naravno postoje dvije strane medalje pa su članci, koje sam na početku ovog teksta navela, pokazali, da ima dosta pozitivnih novosti kad su Petnjica i njeni građani u pitanju. Ljuti me kad vidim da angažman ljudi, o kojem se pisalo u tim člancima, pored zamarajućih političkih i religijskih rasprava, nije imao šansu da bude u centru pažnje.

Kao što sam na početku ovog teksta navela, prošle nedjelje se dosta dobrog i lijepog izdešavalo. Naravno je Dan nezavisnosti Crne Gore jedan od markantnijih događaja. Navikla sam, da inače nije rado viđeno, kad god se što šta pozitivno u Petnjici dešava. To pokazuje i broj komentara na drustvenim mrežama i ne postojećih diskusija kad su pozitivni događaji u pitanju. Da smo mi Petnjičani talentovani da ignorišemo pozitivne članke, ili da smo još bolji u tome, da ih okrenemo u negativno, pokazale su diskusije povodom jednog članka čija je tema bila dan nezavisnosti.

Umjesto da se taj dan ne samo na gala večerama već i u komentarima po društvenim mrežama slavi baš onako kako bi to bio red, taj dan (koji isto tako obelježava i trogodišnjicu samostalne Petnjice) se sa raznim i bezmislenim diskusijama ocrnjava. Što je tužno u svemu tome je, da je opšti problem nastao u tome, što pored crnogorske zastave nije postavljenja bošnjačka – a sve to povodom Dana nezavisnosti CRNE GORE. Nisam čula, da postoji „Bošnjak-Country“ pa da istog dana ta bošnjačka „država“ slavi svoju nezavisnost, a ako je tako: Gdje je pasoš, gde je granični prelaz, gde je valuta itd.? Od te početne rasprave oko postavljanja ili ne-postavljanja zastave XY je nastala opšta diskusija oko istih – po meni više dosadnih – tema koje su uvijek povezane sa politikom i religijom i to u jako negativnom kontekstu. Bilo je tu (već standardno) vraćanje u prošlosti, a naravno i vrijeđanje kao i upornost kad je riječ o ukazivanju da ima samo ta „jedna“ istina. I u svemu tome sve se vrti ista ploča za najvažnijim pitanjem: Ko je oborio bilbord? Je li ga vijetar oborio? Ili se možda neki nepoznati, tajanstveni čovjek toliko osjećao ugrožen slovima „Dobrodošli u Petnjicu“, te je „herojski“ polomio „ulazna vrata“ naše opštine? Niko ne zna šta se desilo, svako komentariše i favorizuje „svoju“ istinu, a NIKO ne dolazi na ideju da postavi novu tablu. Taj sistem „riješavanja“ problema – to jeste u stvari nerješavanje već kritiziranje i ostajanje u pasivnom položaju – postao je brend, kad je Petnjica u pitanju. Možda se na taj sistem može prijaviti patent? 🙂

Ovo što sam vam upravo pokušala opisati je samo mali dio raznovrsnih, negativno nastrojenih diskusija vezano za dan nezavisnosti. Da je tu bilo i drugih novosti, pozitivnih događaja vezanih za Petnjicu, te da su naši „ambasadori“ odradili dobar posao kad je riječ o predstavljanju opštine u najboljem svijetlu su samo bili „znakovi pored puta“, koji su gotovo ostali neprimijećeni. Ali je bitno razpravljati, koju zastavu treba  postavljati ili ne, a živimo u državi Crnoj Gori koja ima oficijelne simbole sa kojim se predstavlja i kojima je obilježena.

Dokle više da stojimo na istom mijestu, gledajući unazad, tražeći dlačicu u jajetu? Kad ćemo više da postanemo aktivni, da riješimo probleme, a ne da ih još razvlačimo kao neku žvaku? Znate i sami, da poslje dužeg vremena ista ta žvaka postane neukusna. A čim postane neukusna, mi je bacimo u kantu za smeće ili je pljunemo negde u neko trnje ili na cestu. Zašto to ne uradimo isto sa problemima (koji ustvari i nisu neki problemi, nego ih mi pravimo takvim) koje sam upravo navela? Kako nam se ne gadi da te probleme iz dana u dan opet „žvaćemo“?
Kad bi prestali fokusiranje na takve banalne probleme, koje zagađuju atmosferu i ne pomažu ama baš nikome, imali bi više vremena da se posvetimo događajima i ljudima koji čine našu Petnjicu, koju SVI volimo, ljepu i značajnu.

Zaslužili su to.

 

PUTEVI I RASKRŠĆA – 37. EMISIJA

NAJBOLJI UČENICI IZ BIHORA ZAVRŠILI POSJETU LUKSEMBURGU

0

Najbolji učenici završnih razreda iz osnovnih škola sa područja Bihora bili su gosti Zavičajnog kluba Bihor u Luksemburgu. Oni su od nedjelje 15. maja do srijede 18. maja 2016.godine u obišli znamenitost Lukesmburga, družili se i uživali u gostroprimstvu svojih domaćina. Kako kažu, veoma su zadovoljni posjetom i viđenim.
Ovo je šesta generacija učenika koja kao nagradu za odličan uspjeh u školi boravi u Luksemburgu.

 

 

U posjeti su bili sledeći učenici :

skenderovicDejvis SKENDEROVIĆ,
rođen 22.08.2001.godine u Beranama od oca Alena i majke Zehre. Živi u selu Trpezi, pohađa osnovnu školu “Trpezi” u Trpezima. Najbolji je učenik 9. razreda. Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

 

batilovic

Irfan BATILOVIĆ
Rođen 19.04.200. godine u Beranama od oca Maruha i majke Zemine, živi na Crnišu. Najbolji je učenik osnovne škole “Tucanje”.
Po zvršetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

 

skrijeljEdis ŠKRIJELJ
Rođen 26.03.2001. godine u Beranama od oca Kasima i majke Sabahije, živi u Daščoj rijeci, najbolji je učenik osnovne skole “Savin Bor’”
Po završetku osnovne škola planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
adrovicAdnan ADROVIĆ

rođen 06.01.2001. godine u Beranama od oca Hima i majke Šemse, živi u Donjoj Vrbici. Najbolji je učenik osnovne škole “25 maj” u Vrbici.
Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
muratovicAmina MURATOVIĆ
rođena 25.09.2001. godine u Beranama od oca Semira i majke Hajrije, živi u Petnjici.
Najbolja je učenica osnovne škole “Mahmut Adrovic” iz Petnjice.
Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 

vrevaAmer VREVA

Rođen 17.05.2001. godine u Bijelom Polju od oca Muja i majke Esade, živi u Zatonu
Najbolji je učenik osnovne škole “21 maj” Goduša. Po završetku osnovne škole planira da upiše srednju medicinsku školu u Beranama.

 

 

 
pajovicIlija PAJOVIĆ
Rođen 02.08.2001. godine u Beranama od oca Miroslava i majke Slađane, živi u selu Ivanje.
Najbolji je učenik osnovne škole “Šukrija Međedović“Godijevo.
Po završetku osnovne škole želi da upiše gimnaziju u Beranama.

 

 

 

 

smakicAjla SMAKIĆ
Rođena 29.12.2001. godine u Danskoj od oca Esnafa i majke Sadete, živi u selu Korita.
Najbolji je učenik osnovne škole “Milomir Đalovic” Sušica. Po završetku osnovne škole zeli da upiše ekonomsku školu.

 

 

 

 

petricLjubica PETRIĆ
Rođena 15.03.2001. godine u Beranama od oca Milana i majke Zorice, živi u selu Lozna.
Najbolja učenica osnovne škole “Rifat Burdžović Tršo”, Lozna. Po završetku osnovne škole želi upisati gimnaziju u Bijelom Polju.

 

 

 

 

Nastavnici u pratanji djece:

dobardzicIrma DOBARDŽIĆ,
osnovna škola „Milomir Đalović“ Sušica

 

 

 

 

 

skrijelj uciteljIzet ŠKRIJELJ,

osnovna škola „Savin Bor“