LEGENDA O DERVIŠIMA IZ SELA BIOČE

Istoričar Sait Šabotić je za Radio Petnjica u emisiji “Putevi i raskršća” govorio o legendama iz Bihora.

 

Moramo istaći da je Bihor područje u kojem i danas egzistira veliki broj mitova, a ono što je veliki propust Bihoraca jeste što ti mitovi i legende nisu sakupljeni i ne nalaze se na jednom mjestu.

Jedna od najupečatljivijih legendi iz Bihora jeste Musina jama. Naš Bihorac, Ćamil Ramdedović je uspio da tu legendu publikuje. Tu bih legendu izostavio upravo zbog toga što je objavljena kao knjiga. Dao bih prednost nekim legendama koje su mladim ljudima manje poznate. Prije svega mislim na legendu o dervišima iz sela Bioče. Tu je nekada djelovala jedna derviška tekija u jednoj pećini, koja danas, na žalost nije označena zbog naše lijenosti. Tu su svojevremeno djelovali pripadnici bektašijskog derviškog reda, a uspomena na taj period je i prezime iz toga vremena- Bektašević, Bektešević. Mada, sklon sam i tumačenju da su i Babačić, Ramdedović i slična prezimena potomci nekih starih derviša koji su bili prisutni na području Bioče.

Ja sam legendu čuo od rahmetli Zejta Bakije, čovjeka koji je živio 102 godine. Dakle, u selu Bioča, postojala je svojevremeno pećina koja je služila kao tekija. U njoj su na čudan način, odvojeni od svih, usamljeničkim životom živjela dva šeiha. Biočani su ih rijetko viđali, a bilo bi to samo kada bi odlazili u džamiju da se pomole bogu, ili kada bi im njihova sabraća upućivali halvu putem nekog prijatelja u karavanima iz Skadra, Peći ili Sarajeva. Koliko je bio za Biočane čudan način njihovog života, toliko je isto bio čudan amanet kako da se sprovede dženaza kada oni umru. Jedan je poželio da bude pokopan u groblju sjmeštenom u haremu džamije, ali tako da mu mezar bude napravljen od kamena koji će da donesu dva vola blizanca, ispred kojih će ići dva brata blizanca, jer se na drugi način, prema njegovom kazivanju, taj kamen nije mogao dovući do mjesta gdje se trebao opremiti mezar.

Naravno, Biočani koji su sa nevjericom slušali priču od svog deriša, rekli su da je to nemoguće, i da će taj kamen dovući na volujskim kolima, gdje ne moraju biti volovi blizanci, niti da ih predvode braća blizanci. Međutim, nije postojao način da se taj kamen pokrene sve do onog trenutka kada su Biočani ispunili amanet derviša. Ovaj drugi šeih je takođe imao čudan zahtjev- da ga pokopaju u sred korita Lima, i to na onom mjestu gdje je voda najplahovitija i gdje ćupriju nije bilo moguće niti izvodljivo sagraditi na tom dijelu toka. Još je zaamanetio da ga učine gasal vodom sa izvora koji se nalazi na samoj obali Lima. Biočanima je to bilo čudnovato, pa i smiješno kako da pokopaju nekog u sred te silne vode, i u jednom trenutku su odlučili da ispune amanet. Kada se stari šeih preselio na ahiret, oni su ga položili na tabutu i krenuli ka rijeci. Onog trenutka kada su zagazili u vodu, cjelokupna se voda povukla ka lijevoj obali, a hladna voda sa izvora odjednom je postala topla, a njom je trebalo da bude sahranjen stari derviš. Kada su obavili obred gasala, donijeli su šeiha do sredine rječnog toka i u tom trenutku se njima ukazao grob, i oni su ga pokopali onako kako je to nalagala njegova vjera. Čim su se džematlije vratili kućama, Lim se vratio u svoje korito, ali umjesto divlje usplahirenosti, na tom mjestu je počeo da teče mirno. I danas se može primijetiti iznad njegovog groba da bljesne po nekoliko sjajniih iskrica. Tekijska pećina i danas postoji i u njoj se jasno mogu vidjeti uklesane naćve, hamam, sadžak, ognjište. Iako je zapuštena, u njoj se još uvijek mogu vidjeti tragovi sagorelih svijeća, koje u ramazanske dane pale hodočasnici koji je posjete.

VIŠE OD 2.000 POSJETILACA NA ŠESTIM SUSRETIMA DIJSAPORE U LUKSEMBURGU

 

Zavičajni klub “Bihor” u subotu 30. aprila organizovao je “Šeste susrete dijaspore“, na fudbalskom stadionu u Tetange. Na ovoj muzičko zabavnoj manifestaciji okupilo se za dva dana više od 2000 posetilaca. Goste su zabavljali estradne zvezde Zehra Bajraktarević, Enes Begović, KUD “Evropa” i KUD “Bihor” iz Luksemburga.

Odžan je turnir u malom fudbalu a pobedu je odnela prva ekipa ZK Bihor, drugo mesto pripalo je drugoj ekipi ZK Bihor a treće mesto zauzela je ekipa ENSTAL. Pobednik bihorskog triatlona je Adam Ramčilović.

Pobejdnici u kategoriji bacanje kamena s ramena su:

Adam Ramčilović
Mirsad Ajdarpašić
Samir Šabotić

Pobjednici u kategoriji skok u dalj su:

Adam Ramčilović
Sabin Ličina
Reško Agović

Pobednici u kategoriji nadvlačenje konopca su:

Samir Šabotić
Adam Ramčilocić

Kao i svake godine ovu manifestaciju posjetio je veliki broj naših ljudi koji žive u Luksemburgu ali i dosta njih koji žive u okolnim zemljama. Ove godine gosti susreta bili su gradonačelnici opština Tetange i Rumelange, Lorent John i Haine Henri, počasni član ZK Bihor Mirsad Rastoder, članovi ambasade Crne Gore iz Brisela na čelu sa ambasadorom Vladimirom Radulovićem, kao i novonaimenovani počasni konzul Crne Gore u Luksemburgu Remzija Camić i predstavnici opštine Petnjica.

Posetioci su uživali i u velikom izboru jela i pića, roštilju, pečenju ispod sača i kolačima.

RADIO PLUS LUKSEMBURG

BDZ PETNJICA: PUTEVI NIJESU PRIVILEGIJA VEĆ OBAVEZA VLASTI

0

„Putevi na seoskom području opštine Petnjica sva prilika čekaju izbore da bi se lokalna samouprava sjetila da ti putevi trebaju mještanima, odnosno njihovim potencijalnim glasačima. Iz OO Bošnjačke demokratske zajednice u Petnjici pozivaju vlast u Petnjici da pokrenu našu Petnjicu, da taj njihov čuveni „mašinski prsten“, koji očigledno čuvaju za izbore, stave u upotrebu prije predizborne kampanje, kako bi putevi na seoskom području naše opštine bili u upotrebi”, stoji u saopštenju BDZ.

“Dosadašnja praksa je pokazala da se briga o putevima vodi samo u predizbornoj kampanji, i to na način koji se ne koristi čak ni u najnerazvijenim zemljama svijeta. Jedino u Crnoj Gori i u opštini Petnjica, put smatraju privilegijom a ne obavezom, jer vlast ne radi ništa kako bi obezbijedila normalno funkcionisanje putevima. Bošnjačka stranka je korsitila predizborni slogan „Pokrenimo Petnjicu“, a DPS-a je išla sa sloganom „Za našu Petnjicu“. Očekujemo od BS-a da svoj slogan počne da realizuje i da izvrši pritisak na DPS-a kako se ne bi „Naša Petnjica“ pretvorila u tamo njihovu Petnjicu. Da li realizacija oba slogana isključivo zavisi od centrala partija, koje očigledno ne mare puno za Bihor. Bihora i njegovih stanovnika kao i njegove dijaspore, se sjete samo pred izbore. Lokalni DPS-a pomene Petnjicu u Vladi Crne Gore samo kada treba da prikažu i dokažu posvećenost i odanost „Bihorskog patriotizma“ majki Crnoj Gori, a nikako da opomenu „majku“ na njen maćihinski odnos prema Bihoru.

Iz BDZ-a Petnjica smatraju da je vrijeme da se lokalna vlast uozbilji i da stanovnicima okolnih sela u opštini kao i naseljima nadomak Petnjice, makadamske puteve dovede u pristojno stanje, kako bi mogli normalno da se isti koriste. Podsjećanja radi, novac za sanaciju lokalnih puteva, u vidu poreza i ostalih doprinosa, izdvajaju sami mještani. Nas iz BDZ-a ne čudi što vlast na državnom nivou ne vodi računa o Bihoru, ali nas iznenađuje odnos lokalne samouprave koja u pojedinim momentima skoro pa se ne razlikuje od bivše Beranske DPS varijante, dok smo bili mjesna zajednica“, zaključili su iz OO BDZ-a Petnjica.

DENIS BOŽOVIĆ

DIJASPORA BOŠNJAKA IZ CG U NJEMAČKOJ: PONIŠTITE REGISTRACIJU ČETNIČKOG POKRETA

Legalizacija i rehabilitacija četničkog ravnogorskog pokreta u CG je suprotna demokratskom, gradjanskom i evropskom putu države Crne Gore.
Nevladina organizacija DIJASPORA BOŠNJAKA IZ CRNE GORE U NJEMAČKOJ (u.o.) najoštrije osudjuje i izražava svoje zgražavanje radi registracije Ravnogorskog četničkog pokreta od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Crne Gore od 18 aprila 2016 godine.

Legalizacija neofašističke orgnaizacije Ravnogorskog četničkog pokreta ne samo da je suprotno proklamovanoj politici parlamenta i Vlade Crne Gore na afirmaciji evropskih vrijednosti, nego je suprotna i najboljoj antifašističkoj tradiciji Crne Gore na čijim vrijednostima se džava temelji. Da nije bilo pobjede antifašista nad tom istom mračnom ideologijom koju četnički pokret afirmiše, današnje Crne Gore ne bi ni bilo.

Rehabilitacija i revitalizacija četništva je jasan znak da nas u budućnosti čeka ponavljanje nekih novih ” 40-ih i 90-ih”. Budimo realni recimo istinu: ako bude demokratija napredovala kao do sad NE SPAVAJTE MIRNO, RATA CE BITI! Historijske činjenice i sudske presude dokazuju da se užas velikosrpske rušilačke mržnje survao na nedužni bošnjački živalj, ma gdje živjeli, a rezultirao zločinima protiv čovječnosti i genocidom na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine u aranžmanu ideologija i politika koje su stajale i koje sad stoje iza Četničkog ravnogorskog pokreta.

Mi znamo na čemu je zasnovana ideologija Četničkog ravnogorskog pokreta – na mržnji i netrepljivosti prema svemu nesrpskom. Historijske činjenice i sudske presude dokazuju da su užas mizantropskih težnji punom snagom survao nad nedužnim bošnjačkim življem ma gdje živjeli, a krunisano zločinima protiv čovječnosti i genocidom na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. A znamo i njihove ciljeve – širenje Srbije ognjem i mačem na susjedne države. I zato imamo jasan stav o legalizaciji četničke neofašističke organizacije kao teškom propustu u radu nadležnih službi Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore.
Oni koji su dozvolili legalizaciju neofašizma u Crnoj Gori omogućili su i omogućavaju im da šire medjureligijsku i medjuetničku netrepljivost, mržnju i razdor u gradjanskoj Crnoj Gori, koje da su se četnici pitali nebi ni postojala.

Bošnjaci u dijaspori i Bošnjaci uopšteno , kao najveća zrtva četnika, registraciju, tačnije legalizaciju i rehabilitaciju četničkog ravnogorskog pokreta, opravdano shvaćaju kao kolaboraciju MUP CG sa četničkim pokretom. Odgovorna lica iz nadležnih službi Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, one koji su ih registrovali i legalizovali smatramo za pomagače i promoterima terorizma i kao takvi ne zaslužuju biti na mjestima gdje jesu i trebaju biti smijenjeni.
Odgovornost za ovaj gnusni čin ne snose samo službenici navedenog ministarstva. Punu odgovornost snose i oni koji ćute i na taj način daju za pravo i odobravaju zloupotrebu položaja neodgovornih državnih činovnika čime izazivaju dodatnu medjuetničku, medjureligijsku i medjuljudsku netrpjeljivost.

Želimo istaći da se kao organizacija etničkih bošnjaka iz Crne Gore ogradjujemo od svih onih grupa i pojedinaca koji koristeći ovaj propust Ministarstva unutrašnjih poslova generalno optužuju cijeli narod i državu Crnu Goru. Poznato je (ko hoce da zna!) da su etnicki Crnogorci (crnogorski narod ) dali značajan doprinos slomu fasizma u 2 sv.ratu, kao i da su pružili politicki i druge vrste otpora velikosrpstvu 90-ih. Vjerujemo da će tako biti i u buducnosti.

Dijaspora Bošnjaka iz Crne Gore u Njemačku (u.o.) od Vlade Crne Gore traži da se poništi data registracija neofašističkoj organizaciji “Ravnogorski četnički pokret”, a sližbenici Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore i oni koji stoje iz anjih opozovu na odgovornost.

DIJASPORA BOŠNJAKA IZ CRNE GORE U NJEMAČKOJ – Inicijativni odbor

PRVI PJESNIČKI ČAS U PETNJICI

Ovo je bila promocija prve zbirke pjesama Safeta Hadrovića Vrbičkog, a o poeziji su govorili Braho Adrovič i Milorad Joksimović. Foto Latif Adrović 1989. godine u dvorišti OŠ “Mahmut Adrović” u Petnjici

Ovo je bila promocija prve zbirke pjesama Safeta Hadrovića Vrbičkog, a o poeziji su govorili Braho Adrovič i Milorad Joksimović. Ftoto Latif Adrović 1989. godine u dvorišti OŠ "Mahmut Adrović" u Petnjivi

SJEĆANJE NA ISMETA

   Samo dan poslije promocije knjige priča „Bihorska enigma“ u sali „Clae“ na Gasperišu (Luksemburg)  održano je Sjećanje na Ismeta Rebronju pjesničkog barda porijekom iz Bihora, a koji je zadnjih četrdeset godina živio u Novom Pazaru.

„LUKSEMBURG – U subotu 30.04.2016. u Luksemburgu u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore i Literalnog kluba Husein Bašić je održan skup u povodu 10 godina od smrti pjesnika i novinara Ismeta Rebronje.

U veoma sadržajnom programu o Ismetu Rebronji su govorili Murat Batić, Almir Mehonić, Mirsad Rastoder, Faiz Softić, Ruždija Kočan i Sead Ramdedović. Skupu je prisustvovao i Ismetov brat Rešid a u ime porodice putem pisma skupu se obratila i Ismetova kćerka prof.dr. Nadija Rebronja.
11“U ime porodice Ismeta Rebronje zahvaljujem na entuzijazmu i organizaciji ove večeri Bošnjačkom nacionalnom vijeću dijaspore i Literarnom klubu Husein Bašić. Pjesnik zbog koga ste se okupili nikada nije odustao od dubokog ugrađivanja tradicije prostora sa kog potiče u svoje poetsko biće, ali je bio snažno okrenut Evropi što je pokazivao pre svega komunikacijom sa antičkom kulturom koja je temelj evropske civilizacije. Prepoznajem da se takva ideja pjesnika Ismeta Rebronje poklapa sa djelovanjem vaših organizacija i raduje me vaš entuzijazam da našu kulturu i tradiciju sačuvate i tamo gdje živite. Možda je vaše postojanje važnije za nas koji smo ostali da živimo u Sandžaku gdje preti opasnost od samoporicanja, što se dešava kada glad nadjača i tradiciju i kulturu… Zato zahvaljujem na prijateljstvu prema meni i Ismetu zbog kog ste se organizovali ovaj skup u ovom vremenu kada, realno, dovoljno novca za kulturu nema nigdje, pa prijateljske pobude mogu biti jedini motiv za entuzijazam”, stoji između ostalog u pismu Nadije Rebronje.
Skup je otvorio i moderirao Sead Ramdedović koji je upoznao prisutne sa biografijama govornika ali i kazivao stihove Ismeta Rebronje zajedno sa Mirsadom Ratoderom uz muzičku pratnju Edvina Ćemana.
Ruždija Kočan je dao uvodne napomene i kratke izvode iz biografije ovog pjesnika naglasivši da je Ismet Rebronja jedan od najvećih sandžačkih i bošnjačkih pjesnika.

Faiz Softić se iz ličnog ugla prisjetio Ismeta Rebronje u Bihoru, njihovim susretima i razgovorima.
“Sretao sam ga i kasnije, a kada je izašla njegova prva knjiga poezije „Knjiga rabja“ bezbroj puta sam pročitao pjesmu iz knjige „Rafet spava“ i zauvijek upamtio završne stihove pjesme: „…dođi brate jedno jutro malo kupio sam ti novu sviralu ti nisi umro.“ Prve večeri poslije njegove smrti – sanjao sam kako u Crhlju, na Džemovoj livadi, mlada učiteljica Hamida, iz bosanskog gradića Derventa, sjedi na travi u crnim pantalonama, a on – potrbuške leži blizu nje, nešto joj govorka, kida travčice i odbacuje od sebe… Evo, navršilo se deset godina od smrti istinskog pjesnika Ismeta Rebronje, proći će još deset, pa još deset, i sve će se, jednoga dana, zaboraviti. Ostat će knjige koje će, za vijek vjekova, govoriti o svom autoru”, rekaoje u svom izlaganju Softić.

10 O Ismetu Rebronji kao novinaru i njegovom društveno angažiranom radu je govorio Almir Mehonić, novinar i predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća dijaspore.
“Koliko god je Ismet bio dobar pjesnik i književnik, toliko je bio dobar novinar, urednik i bilježnik aktuelnog momenta u Novom Pazaru, Sandžaku i šire, ali i čuvar bošnjačke tradicije i kulturne baštine. Rebronja je bio urednik i osnivač nekoliko listova i kulturnih manifestcija. Sve književne manifestacije toga doba u Novom Pazaru je osnovao ili učestvovao u njihovom osnivanju. Svoj novinarski rad Rebronja počinje u Radio Novom Pazaru, a kasnije osniva i uređuje List Bratstvo… Ismet je u Bratstvu posebnu pažnju posvetio kulturnoj rubrici. Tu je objavljivao poeziju, prozu, prikaze knjiga. Pored “kulturne rubrike” Rebronja se bavio I aktuelnim drustvenim životom pretežno preko svojih stalnih kolumni kao što su bile kolumne pod nazivom “Umjesto dnevnika” i “Fusnote” u kojima je tretirao aktuelna društveno-politička dešavanja… Nerijetki su tekstovi u kojima Rebronja se kritički odnosi prema vlast, što je za doba jednopartijskog sistema bilo hrabro i rijetko pisanje, posebno u malim sredinama kakva je bio Novi Pazar… Pored kritike, Rebronja je bio i afirmativan. Htio je i znao da istakne pojave i pojedince koji su to zaslužili. Jednom riječju Ismet Rebronja kao čovjek nije bio neko ko se prilagođava vremenu. Odustajao je od svega što je polovično, nepotpuno, neiskreno i prljavo.
Tako on u jednoj od svojih kolumni piše skoro pa poetske redove o ljudskom dostojanstvu ali i o svom karakteru kroz primjer ljudske RUKE:
“Ruka mora da se pruži prijatelju. Pružanje ruke neprijatelju je gadljivo. Mora da se ruci često gadi. Ruka je obilježena. Šaka je išarana. Ima svoje obilježje. Jedno I jedino. Ruka ostavlja trag. Ruka drhti. Ruka je odlučna. Po rukama se razlikuje gospoda. Po rukama se otkrivaju težaci. Po rukama se obilježavaju zločinci. Mora da je ruci preteško”, istakao je između ostalog Mehonić u svom izlaganju o Rebronji kao novinaru.

Murat Baltić pisac jednog od kultnih romana u sandžačkoj književnosti „Fetva“ čovjek koji je jedan dio života proveo u intezivnim druženjima sa Ismetom je na sveobuhvatan način govorio o Ismetovom djelu, poeziji, prozi, detaljno analizirajući najznačajnija djela Ismeta Rebronje. Baltić se osvrnuo i na Ismetov karakret, osobine i život. Baltić je ustvrdio da je Rebronja u samom vrhu bošnjačkih pjesnika, rame uz rame sa Makom Dizdarom.
Ugledni bihorski kulturni radnik Mirsad Rastoder predstavio je zbornik radova „Univerzalne i zavičajne refleksije u književnom djelu Ismeta Rebronje“. Ovaj zbornik radova je nastao nakon skupa prošle godine u Petnjici u kojem je više značajnih autora sa različitih aspekata govorilo o životu i djelu književnika Rebronje. Rastoder je naglasio da bi bila nepravda Ismeta zatvarati samo u okvire Bihora, iako je on svu svoju inspiraciju uzimao sa tog prostora, međutim Ismet po značaju prevazilazi te zavičajne granice, smatra Rastoder.
A.Mehonić


ŠIRI SE PRIČA O BIHORU I BIHORCIMA

Da je Bihor čudesan vilajet, da su u njemu odvajkada živjeli i žive bajkoviti ljudi pokazuje i zbornik priča „Bihorska enigma“ sa prošlogodišnje manifestacije „Zavičajne staze“, koja se tradicionalno održava svakoga ljeta u  Petnjici, a sve pod budnim okom istinskog entuzijaste i poslenika kulture – Mirsada Rastodera, koji nam sopstvenim prijerom pokazuje kako se valja boriti za kraj u kojem smo ponikli.
Dvadeset i devetog aprila u večernjim satima u sali za sjednice i promocije Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburgo, pred velikim brojem posjetilaca porijeklom iz mnogih krajeva Crne Gore, Sandžaka i BiH, od kojih je, istini za volju, bilo ponajviše onih sa prostora Bihora – održana je promocija na kojoj su govorili Mirsad Rastoder urednik ovog izdanja, Faiz Softić i Remzija Hajdarpašić.

„ U ovoj knjizi imamo raznoliku galaksiju likova, slika, a tematski je vrlo razuđena, tako da se iz priče u priču prebacujemo iz mjesta u mjesto, a sve to, u neku ruku, ima veze sa Bihorom i bihorskim autentičnim pripovijedanjem. U ovoj knjizi jeste, po ocjeni mnogih, najbolja priča „Odabranik“ Misere Suljić-Sijaruć, ali i ostale su ispričana na utentičan način, tako da se čitaoc jednostavno nađe u samom buketu pripovjedačkog smilja koje svojim neodoljivim mirisima plijeni  pažnju i izaziva onu posebnu vrstu ushićenosti kada se ne žuri da se pročita, već da se sazna rasplet događaja o kojem govore autori – rekao je Faiz Softić, dok je urednik Rastoder rekao da čak i one priče koje nemaju izraženu književnu vrijednost – imaju dokumentarnu, te se vrijede čitati i pamtiti.
Remzija Hajdarpašić se osvrnuo na jezičko blago kraja odakle potiču priče, te ukazao na veliki broj jezičkih idioma iz lokalnog okruženja autora.

Poslije zvaničnog promotivnog dijela među prisutnima se, gdje je bilo i nekoliko autora iz knjige (Ruždija Kočan, autor priče „Svadba“ – nagrada za autentičnost, Ferid Muratović, autor priče „Gorak okus čokolade“, Adem Ado Softić ,autor priče „Albin Fir“, Mirsad Rastoder, autor priče „Mnishar“) razvio razgovor o festivalu, pričama i značaju ovog vrlo kompleksnog projekta.

F. S.

ESAD RASTODER: REGISTRACIJOM ČETNIČKOG POKRETA POSLATA PORUKA MANJINAMA U CRNOJ GORI

0

“Posrnuće Crne Gore, registracijom ravnogorskog četnickog pokreta Crne Gore, vraća Crnu Goru u četničko beznađe koje će se obiti o glavu crnogorskoj nezavisnosti. Ovim činom i registracijom ovog fašističkog pokreta, šalje se još jedna jasna poruka manjinama a posebno Bošnjacima da njihovim mukama nije došao kraj i da je pravosuđe Crne Gore, sa ovim potezom obrukalo borbu antifašista Crne Gore. Bošnjacka dijaspora treba da preispita daljnje odnose sa institucijama takve Crne Gore”, izjavio je za predsjednik Bošnjackog saveza Crne Gore u SAD Esad Rastoder.

SAIT ŠABOTIĆ O POČETKU PISMENOSTI I OBRAZOVANJA U BIHORU

Ima jedna zanimljiva priča o čovjeku koji je otišao iz Bihora i bio odsutan monogo godina. Radi se o Metu Duroviću iz sela Goduše, na čijem mezaru danas stoji interesantan datum. Na nišanu je stoji datum 1610 -1700 godina a podigli su ga njegovi čukun unuci. Njegovi potomci tvrde da je on bio čovjek koji je uspio da završi visoke vjerske škole, da se čak jedno vrijeme školovao u Arabiji, nakon toga da je prešao na području današnjeg Egipta, koji je tada bio u sastavu osmanske imperije i da se nakon 30 godina odsustva, vratio u svoj zavičaj. Bio je obrazovan čovjek koji je govorio nekoliko jezika između njih i persijski, turski, arapski, i da je praktično bio jedan od prvih narodnih ljekara u tom kraju. Ovo nam govori da su tada mogle da se dese migracije i zbog obrazovanja. Ono što mene zbunjuje u vezi ovog čovjeka to je da na nišanu stoji godina koju smo pomenuli, a da priča koja o njemu seže i o ljudima iz njegovog vremena, upučuju da je to bilo kasnije. Možda je stari nišan bio uništen i nije dobro pročitan sam datum.

*****************

Nakoliko godina nakon donošenja u Carigradu odluke o obrazovanju, započeo je period tanzimata, tada su uslijedile velike reforme. U duhu tanzimata 1867. bila je formirana jedna posebna komisija kojoj je stavljeno u zadatak da vodi brigu o sredstvima koja su bila namijenjena za vjersko prosvetne svrhe. U tom periodu započela je sa radom prva vjerska škola za obrazovanje muslimanske djece u Beranama i time je stvorena mogućnost da omladina sa područja Bihora pohađa tu školu. U mektebu koji je bio formiran u Beranama 1869-1870 godine nastavu je pohađalo devet odnosno sedam učenika koji su konfesionalno pripadali islamu. 1869. godina je značajna za razvoj obrazovanja na području osmanske imperije, jer je pod uticajem Francuske, izvršena reforma obrazovnog sistema, u okviru koje je  bio usvojen zakon o školstvu. Prema tom zakonu je bilo precizirano da je obrazovanje bilo obavezno za mušku djecu, od sedam do 11, a za žensku djecu od šest do 10 godina. Postoje stereotipi da za žensku djecu to nije bilo moguće, što naravno nije tačno. Tada je svaki Sandžak bio obavezan da formira fond čije su se glavnice davale u zajam, da bi se od kamata po osnovu zajma, mogle izdržavati određene školske institucije. Kada govorimo o djeci pravoslavne konfesije, oni manastiri i crkve, koje su djelovali na području Bihora ili u neposrednoj blizini, školovali su djecu i ona su takođe dobila mogućnost da stiču svoje vjersko obrazovanje. Đurđevi stupovi su bili nezaobilazna insitucija koja je pružala obrazovanje djeci pravoslavne konfesije.

************************

Najveći dio učenih ljudi iz Petnjice i Bihora, koje su zvali mula, su ljudi koje su obrazovanje sticali u Đakovici, Skadru ili nekim drugim većim centrima blizu Bihora. Oni su imali dovoljno snage i energije i sami su poradili na poboljšanju obrazovnih prilika na ovom području. U periodu od 1893. pa do 1896. godine Mula Hašim Kočan koji je bio iz Godočelja je u Tucanju podigao i organizovao prvi mekteb gdje je nastavu pohađalo više učenika okolnih sela i koliko je poznato nedavno je u selu Tucanje pokrenuta inicijativa da se obnovi stari mekteb. Nešto slično je u selu Vrbica uradio tamošnji Ali Mula Dželadih Hodžić, koji je otvorio mekteb u svom selu. Sa otvaranjem tih mekteba, obrazovne prilike su se znatno popravile. U Radulićima je podignuta Hajder Pašina džamija uz koju je postojala i biblioteka, samim tim je bila i obrazovni centar, a u okviru je postojao mekteb. Kasnije će se istaći mnogi učeni ljudi iz Bihora, kao što su Mula Umer Hajdarpašić iz Vrševa, Mula Fehim efendija Hajdarpašić iz Zatona, Teufik ef. Sijarić iz Godijeva, Halil ef. Hodžić iz Vrbice itd.

******************

Sa formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine uslijediće ponovno organizovanje obrazovnih  institucija u Bihoru, pa će Bihor imati u selima Osnovne škole koje su bile četvororazredne škole, da bi nešto kasnije, iza drugog svetskog rata one prerasle u osmogodišnje škole. Bihorski kraj je danas prepoznat po velikom broju doktora nauka, magistara, profesora i drugih kadrova, koji su u tom poratnom periodu uspjeli da se obrazuju i stekli visoka akademska zvanja. Kada govorimo o školovanju hrišćanskog stanovništa sa ovog područja, spomenuo sam da je sa proklamaciom Hatišerif od Gilhane 1839. godine, hrišćansko stanovništvo je steklo zakonsku mogućnost obnavljanju starih bogomolja i podizanju novih kao i da može otvarati škole za svoju djecu, i to je bio jedan izvanredan iskorak koji je pružio mogućnost da se i rad starih skriptorija, koje su bile zamrle, obnovi. To je učinjeno sa Crkvom u Nikoljcu čiji se rad spominje sve do 1845. godine. Nešto kasnije, 1863. godine se pominje manastir u Bijelom Polju u kojem kaluđeri drže školu. Prema jednom izvještaju Bosanskog ejaleta, 1874. godine, da je zajedno sa Nopozarskim sandžačkom, bilo 112 hrišćanskih osnovnih i srednjih škola u kojima se obrazovalo 4188 učenika i 1333 učenice. U tim duhovnim centirma su čuvane i prepisivane knjige u prvom redu vjerskog karaktera, a kasnije će uslijediti svjetovno obrazovanje. Sa jačanjem i sticanjem određene autonomije Kneževine Srbije, stvorila se mogućnost da se pravoslavno stanovništvo sa tog područja moglo školovati u školama i u Srbiji. Kada je ojačao upliv Knjaževine Crne Gore u limsku dolinu, kada je oružjem proširio svoje granice, stanovništo sa područja Vasojevića će se oslanjati na Knjaževinu Crnu Goru i sa te strane tražiti pomoć u otvaranju škola. Obrazovanje pravoslavne djece će biti konretnije onog trenutka kada osmanska vlast napusti tu teritoriju a uspostavi se vlast knjaževine Crne Gore.

PODSJETIMO POLITIČARE DA SU NA POLOŽAJU ZBOG NAS A NE ZBOG SEBE

Kad pišem tekst za sljedeću kolumnu, uvijek probam da se orjentišem prema aktuelnim temama koje se burno diskutuju na portalu Radija Petnjica. Prošle nedelje moju pažnju je privukao članak jednog Petnjičana iz dijaspore koji opisuje ideju o osnivanju nove partije u Petnjici. Cilj te partije je udruženje mladih, talentovanih i dobro školovanih ljudi kao i uspješnih biznismena, sa namjerom pomaganja razvijanja Petnjice. Sa novom partijom bi se osnovale i nove fabrike, opština bi bila čistija i svakodnevni život ,a samim tim i kvalitet istog, bi se poboljšao.
Principijelno sam za to, da se ljudima treba pružiti alternativa za već postojeće etablirane partije, jer smatram da konkurencija „oživljava“ biznis. Ipak, osnivanje partije kao alternativni prijedlog dugoročno neće voditi do rezultata koji bi zadovoljavao građane, a to bi trebao da bude osnovni cilj, zar ne?
Evo, da pogledamo „političku“ Petnjicu malo detaljnije:

Prema zvaničnom rezultatu Monstata, Petnjica sa svim mjesnim zajednicama ima 6.686 stanovnika. Zastupa ih 31 odbornik DPS-a, SDP-a, BS-a i SNP-a (informacije su preuzete sa zvanične webstranice Opštine Petnjica). Za usporedbu hoću da navedem još jedan primjer: Živim u maloj opštini u blizini Hannovera, koja ukupno ima jedanest mjesnih zajednica i 35.000 stanovnika, 28 odbornika iz četiri partija zastupaju nas 35.000, i to veoma dobro. Dakle, da još jednom rezimiramo: Dok su za 35.000 stanovnika dovoljni 28 odbornika, nama u Petnjici za 6.686 stanovnika, to jest jednu petinu od navedenih 35.000, treba čak i 31 odbornik. Po toj nekoj logici, Petnjica bi trebala da bude grad za primjer, samim tim što su se toliko ljudi zadužili oko nas par hiljada. Pravi akcionizam, je li?
Ako bi sad zamislili osnivanje još jedne partije, broj stanovnika bi ostao isti ali bi broj predstavnika porastao. Šta bi od toga imali? Još veći akcionizam nego ovaj dosadašnji? Odgovor na to pitanje donosi nam posmatranje dosadašnjih rezultata etabliranih partija i njihovih odbornika u opštini Petnjica. Još smo u elementarnim stvarima ovisni od beranske opštine, iako već tri godine imamo status nezavnisnosti. Nemamo vatrogasnu službu a kamoli koncept kako bi zasigurali opštinsku teritoriju i građane iste. Nemamo policiju. Infrastruktura nam je katastrofalna. Mislim da će se dosta ljudi složiti samnom ako konstatujem, da je doprinos političara u Petnijci oskudan. Opozicija bi sad rekla, da je trenutna koalicija kriva, a jedan koalicijoni partner bi okrivio drugog. Ako bi se osnivala još jedna partija sa ciljem poboljišanja života u Petnjici – a taj cilj (bar tako kažu) imaju sve partije – onda to u stvari ne bi doprinijelo dostizanju cilja već bi došlo do još većeg haosa. Politika bi još više izgubila sposobnost dijelovanja u interesu građana, koje ni dosad nije baš toliko imala. Borba za političku moć, najbolju poziciju u opštinskom aparatu i za titulu predsednika, sekretara itd. bi bila još intenzivnija. Na žalost, naši najveći problemi bi ostali neviđeni, baš kao neko smeće na ulici koje nikome ne smeta. I šta ostade na kraju?
Imalo bi tu i još više da se nabroja, ali sam ipak neko ko ne voli da gleda u prošlost nego sa pozitivnim mislima živim u sadašnjosti i posmatram budućnost. Baš zbog toga hoću da Vam pojasnim moju viziju za našu malu, lijepu Petnjicu.
Dozvolite mi jednu promjenu perspektive na sve ovo. Udaljimo se malo od postojećeg i otvarajmo oči za nešto što se zove: politička participacija.
Veliki problem etabliranog sistema je, da političari naše opštine, blago rečeno, nisu doprinjeli nikakve značajne rezultate, koje bi građani Petnjice osjetili na sebi, u svom džepu, po svojoj dijeci ili po izgledu opštine inače. Pogotovo po fejsbuku čitam dosta komentara frustriranih građana, koji imaju osjećaj da se oni ne čuju i da su sa glasanjem na izborima izgubili svoj glas, iako su ga kao neku skupocijenu, važnu stvar povjerili Vama – političarima – da bi je Vi sačuvali i branili. Ljudi imaju osjećaj, da političari rade za svoj interes i da su postali predstavnik političkog sistema, ne da bi zastupali interese građana već, da bi bili odbornici njihovih ličnih interesa. Sve se vrti oko održavanja individualne moći, oko prestiža i što jačeg uticaja u sopstvenoj koristi i koristi svojih najbližih, ali nikad (ili veoma rijetko) u koristi građana. Izgleda da nema razlike između otkinutog jezika ili odlukom da damo glas političarima – ostadosmo i bez jezika i bez glasa svakako.
Kako spiralu instrumentalizacije politike i sprovođenje individualnih interesa probiti? Po mom mišljenju, jedina mogućnost za dobro funkcionisanje kao i obnovljavanje angažmana mladih ljudi i jakih firmi, jeste ulključenje i uvažavanje istih tih u procesu donošenje odluka vezano za ovaj kraj: Politička participacija.
A to slušanje i uvažavanje glasa najbolje se može postići komunikacijom i kad bi političari počeli da razgovaraju sa Petnjičanima. Treba da imaju otvoreno uho za brige i strahove građana, da ih pitaju za prijedloge, za ideje. Da im jednostavno pokažu, da su tu, za dobro Petnjice u cijelini a ne samo za pojedince. Da ne bi ostalo na praznoj priči, politički sistem bi trebao da dozvoli već pomenutu participaciju stanovništva, to jest da im omogućava da politički djeluju. Samim tim, okamenjene političke strukture bi se srušile i međupartijske svađje, prijetnje itd. ne bi bile više glavne teme na ovom portalu. Pisalo bi se o hrabrosti mladih, o investicijama, stvaralačkim radom – o razvoju Petnjice.
Dragi građani Petnjice, mora da nam bude jasno, da smo MI u ovom biznisu sa nazivom „Opština“ u ključnoj poziciji. MI smo ti, koji porez uplaćuju u jedan veliki lonac, iz kojeg se plaćaju plate NAŠIH političara. Zahvaljujući NAŠIM glasovima oni dobijaju poziciju koji trenutno imaju, da bi pretstavljali NAŠE interese. MI odlučujemo, da li će ostati na vlasti ili ne. Dakle za kraj ovog teksta moj zaključak i samim tim i prijedlog: Pokrenimo se malo. Pokažemo im, da su oni NAŠI radnici, a nikako obrnuto. Stvarajmo pritisak, uzmimo ih u odgovornost, kontrolišemo šta NAŠI „radnici“ rade. Budimo nezgodni, kao jedan mali kamenčić u cipeli. Podsjećajmo ih, da su oni tu za NAS – svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde.