BIHORSKI ROBINZON KRUSO: HAJRO ŠABOTIĆ, ŽIVI SAM, BEZ PRIMANJA I POMOĆI DRŽAVE

0

Dobar i pošten, samo takav komšija – riječima Alije Babačića, komšije Hajra Šabotića, počeli smo obilazak, a i priču o najtežem socio-ekonomskom slučaju u Bihoru.

Prema riječima Alije, komšija Hajro ima oko 80 godina.

„Ja vjerujem da je kod njega najteža situacija u državi, a ne samo u opštini. Slabo ko skreće pažnju. Sinovi Mujka Šabotića mu pomognu, kupe mu drva. Ima tu nekoliko nas, mještana i rođaka što mu pomognemo“, kaže Alija, a na pitanje kako se hrani Hajro, uz dubok uzdah gorko nam kaže: Nikako, to je tuga. Sam mora da kuva, a nemoćan je za kuvanje.

Hajra Šabotića iz Tucanja smo sreli odmah nakon njegovog posetka kod komšije Alije. Prvi kontakt je bio baš onakav kakav svaki novinar može poželjeti. Za razliku od većine ljudi kod kojih postoji određena odbojnost prema novinarima kada je u pitanju novinarski razgovor, Hajro je objeručke prihvatio muhabet na putu do njegovog doma, ne propuštaju priliku da pokaže gostoprimstvo nudeći ulazak na čašicu razgovora i rakije. A krov nad glavom, koji je Hajro dobio zahvaljujući svojim rođacima, prije svega Beća Šabotića sa porodicom, ljubomorno čuva pa čak i nosi oko vrata.

Kanap i na kraju kanapa ključ od ulaznih vrata, okačen je o Hajrovom vratu kojeg ne skida i kada otklučava. Malo se posagne, gurne ključ u bravu i okrene. Vrata se otvaraju i onda ono što slijedi to je, najblaže rečeno šok. Unutrašnjost onog što je za Hajra dom je teško opisati riječima. Stegne se nešto u grudima gosta i pojavi čudna gorčina na društvo koje nijemo posmatra Hajra kako živi daleko ispod granice dostojnog za onog što se zove čovjekom. I ovo malo gdje Hajro provodi svoje staračke dane ima zahvaljujući Beću i rahmetli Mujko Šabotić čija djeca su nastavila da pomažu kao i još par komšija i rođaka.

U prostoriji koja mu je sve, kuhinja, trpezarija, dnevna i spavaća soba jedini električni uređaj je stari televizor, jedna sijalica i šporet na drva, a uz šporet, posložena drva. Oko kuće kante sa vodom jer vode nema pa donosi u kante sa izvora/česme iznad kuće i tako sakuplja vodu za svoje potrebe.

„Gledam vremensku prognozu i dnevnik“, kratko izgovara Hajro koji se više oslanja na prirodne pojave.

„Lete gavranovi i gakću. To je znak da će neko umrijet“, saopštava Hajro narodno vjerovanje. Društvo na porodičnom imanju stalno mu prave konj i mačka. Kaže da ne može sam, navikao je na mal.

„Nekada sam sam držao po desetoro govedi, a danas samo ovog konja kojeg ne smijem da jašem, čak nemam ni samar. Ne mogu da ga prodam, dosadno mi je. Navikao sam da imam stoku. Ako za čim patim to je da imam štalu i stoku“, priča Hajro nostalgično o svojim željama kao da je tek život pred njim.

Težak je i škrt na riječima, kratko odgovara. Na pitanje koje je godine rođen – bogomi ne zna…koliko imaš godina – bogomi ne znan…čujem i vidim dobro, a slabo znam da pišem i čitam.

Najdalje je putovao do Berana i to prije neku godinu kada je bio bolestan pa je ležao u tamošnjoj bolnici na liječenje.

„U ovoj srušenoj kući sam živio do prije neku godinu, prije nego li mi je Bećo napravio novu. U staroj kući sam živio na spratu, a u podrumu sam držao bika. Prošle zime, kuća se srušila i prežalit ne mogu što mi je stradao ispod ruševina bik koji je težio osam tovara. Nedostaje mi danas“, kaže Hajro iz Tucanja koji za doručak jede mlijeko i hljeb…za ručak hljeb i mlijeko…a za večeru, mlijeko i hljeb.

Pitamo ga kada je poslednji put probao supu – bogomi ne znam, kaže Hajro. Rođak Mujko struju, Bećo kuću, Alija drva, svako ono što je neophodno Hajru i tako teče život ovog mještanina Tucanja za kojeg nijesmo utvrdili koliko ima godina.

Na kraju Bihorci su pokazali svoju humanost, po kojoj su nadaleko poznati, i u slučaju Hajrovom. Ono što je činjenica to je da je zakazao sistem. Hajro nema nikakve novčane naknade. Nit tuđe njege, niti materijalnog obezbjeđenja. Ako uzmemo u obzir da širom države postoje korisnici, i to ne mali broj, koji imaju redovna mjesečna primanja, i da čak postoje oni koji su u znatno boljim i povoljnijim uslovima za život od Hajra, ostaje nam da se nadamo da će institucije pokazati senzibiliteta i razumijevanja i za Hajra Šabotića.

Dok država ne reaguje, očekujemo i nadamo se da će gerontodomaćice udostojit ovog Bihorca sa povremenim kuvanim jelima, eto, tek toliko da osvježi svoj i onako oronuo organizam sa kvalitetnom hranom. Da podsjetimo da je baš slogan gerontodomaćica – ne možeš sam, zato je tu gerontodomaćica.

Hajro Šabotić, i pored rođaka i komšija, ipak ne može sam.

DENIS BOŽOVIĆ

MJERE NKT, STANICA POLICIJE PETNJICA: OD 19 DO 5 ČASOVA ZABRANJENO NAPUŠTANJE OBJEKATA STANOVANJA

0

Od danas u Crnoj Gori je zabranjeno napuštanje objekta stanovanja od 19 do pet sati ujutro.

Stanica policije u Petnjici apeluje na sve građane da pošutuju mjere NKT-a kako bi na taj način zaštitli prvenstveno svoje zdravlje a uz to izbjegli krivičnu odgovornost u slučaju nepoštovanja mjera NKT-a.

Prema saznjanima portala radija, u prethodnom peridou, tačnije juče, podnesena je jedna krivična prijava protiv lica za krivično djelo iz Čl. 287 zbog nepostupanja shodno dosenenim mjerama za vrijeme pandemije.

U prvom talasu pandemije, kada je takođe bio uveden policijski čas, zbog nepoštavanja mjera o zabrani kretanja u vrijeme policijskog časa, protiv pet petnjičana su podnesene krivične prijave. Mjere o zabrani kretanja od 19h do 5h izjutra, primjenjivati će se do 8. decembra.

DENIS BOŽOVIĆ

OPŠTINSKI KONKURS ZA NVO: “VRIJEDNE RUKE” RADI NA PROJEKTU “OSNAŽIVANJE I KREATIVNOST ŽENA”

0

NVO “Vrijedne ruke Bihor-Petnjica” je na opštinskom Konkursu za finansiranje nevladinih organizacija, dobila 500 eura za projekat pod nazivom “Osnaživanje i kreativnost žena na području Bihora”.

Sabaheta Novalić, zastupnica NVO “Vrijedne ruke Bihor-Petnjica kazala je da će projekat jednim dijelom finansirati  Opština a za ostala sredstva, koja nedostaju za potpunu realizaciju projekta, nastojaće samostalno da obezbijede od donatora i članarina.

“Želim da se zahvalim Komisiji za raspodjelu novčanih sredstava nevladinoj organizaciji “Vrijedne ruke Bihor-Petnjica” koja je prepoznata kroz svoje dosadašnje aktivnosti i konstantno posvećivanje pažnje ženama u Bihoru.

Vjerujemo da u vremenu epidemije korona virusa i svih problema sa kojima se suočila naša Opština, sredstva koje su dobile nevladine organizacije iz Petnjice u ovom momentu je veoma važno da bi se nastavio kontinuitet realizacije projekata”, kaže Sabaheta Novalić.

“Sredstva koja smo dobili od Opštine, odnosno Komisije za raspodjelu novčanih sredstava nevladinim organizacijama su simbolična sredstva, jer za ovakve projekte i za osnaživanje žena na području naše Opštine, neophodna su nam veća finasijska sredstva.

Naravno da je potrebno više izdvanjanja novčanih sredstava kako bi postakli žene da se osnaže i da od svog rada i od svojih prodatih proizvoda, steknu bolje uslove i veća finasijska sredstva za pokretanje sopstvenog biznisa i time stvore bolje uslove, kako za sebe tako i za svoje porodice“, zaključila je Sabaheta Novalić, predsjednica NVO „Vrijedne ruke Bihor –Petnjica.

ENKO KORAĆ

AGOVIĆ: 20 000 EURA ZA ZAVRŠNE INFRASTRUKTURNE OBJEKTE U OVOJ GODINI

0

Prema riječima Samira Agovića, predsjednika opštine Petnjica, pogodne vremenske prilike lokalna uprava korista da planirane aktivnosti privede kraju kada su u pitanju infrastrukturni objekti.

Samir Agović u studiju Radija Petnjica

“Shodno našem ranijem planu ovih dana radimo na izgradnji nekoliko potpornih zidova na važnim lokalnim putevima kao što su putni pravac Petnjica – Bor u mjestu Lagatore gdje je klizište već duži niz godina ugrožavalo ovu saboraćajnicu.  Zatim radiće se potporni zid na putnom rpavcu Petnjca – Miraj brdo u zaseoku Zverotići. Zatim na putnom pravcu Plandište – Misinje laze kod prvih kuća Muratovića i još jedan potporni zid će biti izgrađen na putnom pravcu Kraci – OŠ Vrbica u zaseoku Stupe.

Vrijednost ovih radova je 20 hiljada eura a sredstva su obezbijeđena budžetom dok je izvođač radova građevinsko preduzće Bihor. Sa završetkom ovih radova, praktično ćemo i okončati naše aktivnosti koje su bile intezivne u ovoj godini na izgradnji infrastrukture”, istakao je za portal radija predsjednik opštine, Samir Agović.

DENIS BOŽOVIĆ

PETNJIČKO KOMUNALNO PREDUZEĆE KORISTI LIJEPO VRIJEME: “TAMPONIRANJE” PUTA OD DAŠČE RIJEKE PREMA ROŽAJAMA

0

Petnjičko komunalno preduzeće, umjesto da se spremaju za zimu i pripremne radove koji se odnose na zimsko održavanje puteva, koriste svaki sunčani dan kako bi upristojili lokalne putne pravce.

Prema riječima direktora komunalnog preduzeća, Mithada Mite Cikotića, nakon puta od Doborodola do Vrševa, sa radovima nastavljaju na području MZ Dašča rijeka.

“Planirali smo da lokalni putni pravac Dašča rijeka preko planinskog prevoja Vlahovi, koji ovu MZ povezuje sa opštinom Rožaje, u narednim danima tamponiramo šumskim materijalom. Radi se o dužini od pet kilometara i taj putni pravac je trenutno u lošem stanju. Očekujem podršku prevoznika iz naše opštine koji su se dobrovoljno javili da sa svojom mehanizacijom pomognu u nasipanju puta.  Paralelno sa radovima na putnoj infrastrukturi, radimo i na pripremi mehanizacije za predstojeću zimu u smislu tehničke ispravnosti.

Određenu količinu soli i rizle imamo, a u planu je nabavka još izvjesne količine kako bi bili opskrbljeni sa dovoljnim količina za predstojeću zimu”, istakao je Mithad Mita Cikotić, direktor komunalnog za portal radija.

DENIS BOŽOVIĆ

KONKURS CENTRA ZA KULTURU PETNJICA: DJEČIJA MAŠTA SMIŠLJA SVAŠTA

0

Centar za kulturu Petnjica, raspisao je likovni konkurs “Dječija mašta smišlja svašta“.

Pravo učešća na konkursu imaju pojedinci kao i osnovne škole sa područja Petnjice. Format radova ja A3. Krajnji rok za prispjele radove je 15.decembar, 2020.godine.

Radove slati na adresu: JU Centar za kulturu Petnjica (sa naznakom za likovni konkurs).

IZ ZUMBEROVE SEHARE: PETNJIČKA KAČARA

U Petnjici, na lokaciji gdje je danas kuća Muratović (Halema) Zita, prema Motelu, nakon Drugog svjetskog rata, u vremenu od 1947. do 1963. godine, Zemljoradnička zadruga je vršila otkup šljiva.
Šljive sa drškom su bile skuplje i za izvoza, bez drške su odlagane u drvenim kacama gdje se čekalo da „nadođu“, pretvore u džibru od koje se proizvodila rakija – šljivovica. Sadnice šljiva su bile iz Požege (Srbija) pa su ih Bihorci zvali „požegače“ koje su u ovom kraju dobro uspijevale. Otkupom je rukovodio trgovac Radonja Prelević iz Lješnice, prodavac brašna u petnjičkoj Zemljoradničkoj zadruzi, kasnije mu pomagao Korać Tufo. Bilo je desetak natkrivenih velikih kaca u kojima je bilo po 20 tovara šljiva (dvije tone). Pomenutu lokaciju Petnjičani su nazvali „Kačara“.
U neposednoj blizini kaca bila su tri rakijska uređaja – „kazana“ koji
su kada šljive „provru“ radili i po mjesec dana. Pečenje (destilacija) rakije je vršena u pravo vrijeme jer prerana ili kasna destilacija ima za posljedicu male koristi, rekli bi Bihorci: „Šljiva se slabo plaća.”
U toku rada i po zimskom vremenu, ljudi su se sastajali pored kazana, pili, družili do kasno u noć, nekada bi se u kasnim satima začula i po koja pjesma…
IZVOR FB – ZUMBER TZUKO MURATOVIĆ

FOTO: SNIJEG OBIJELIO BIHORSKE PLANINE

0

U Petnjici je od juče osjetno hladnije u odnosu na prethodne dane, a na planinama je pao prvi snijeg. Slabi snijeg je padao juče i u Petnjici.

Čitaoci Radija Petnjica poslali su fotografije.

 

PETNJIČKI ODBOR STRANKE PRAVDE I POMIRENJA OBILJEŽIO DAN SANDŽAKA

0

Delegacija OO Stranke pravde i pomirenja Petnjica, povodom Dana Sandžaka, danas je posjetila spomen obilježja u Petnjici nevino stradalim u Drugom svetskom ratu kao i spomen obilježje boricma NORA čije se spomen obilježje nalazi na zgradi Centra za kulturu u Petnjici.

Takođe, predstavnici SPP su posjetili i spomen obilježje u Pljevljima na mjestu gdje je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS). Iz OO SPP Petnjica podsjećaju na dan kada se formirao ZAVNOS dokazujući da je Sandžak i u teškim vremena bio primjer suživota, zajedništva i međunacinalnog uvažavanja.

DENIS BOŽOVIĆ

BIVŠI DIREKTOR RAHIM RASTODER: ISELJAVANJE ĆE DOVEST U PITANJE OPSTANAK SREDNJE ŠKOLE U PETNJICI

0

Jedna od najznačajnih događaja, kada je u pitanju Gornji Bohor na polju obrazovanja, je otvaranje srednje škole školske 1989/90 godine koja je djelovala u okviru SSŠ “Vukadin Vukadinović” iz Berana.

U samom startu, otvorena su tri odjeljenja i to: odjeljenje tesktilne struke, poljoprivredne i odjeljenje mašinskne struke sa zanimanjem brava. Deset godina nakon otvaranja, na čelo ove obrazovne ustanove u Petnjici na mjesto direktora dolazi Rahim Rastoder – Raško.

Rahim Rastoder u studiju Radija Petnjica

O vremenu kada i kako je škola širila svoje obrazovne kapacite, rasla i razvijala se, za portal radija govori bivši direktor a sada penzioner, Rahim Raško Rastoder koji na čelu ustanove dolazi 1998.godine i na tom mjestu provodi 16 godina.

“Šesnaest godina sam bio pomoćnik direktora u matičnoj školi i ovdje se vodio kao organizator nastave i rukovidilac područnog odjeljenja. Od dana osnivanja škole do mog dolaska, taj posao je obavljao profesor Reko Adrović, mašinski inženjer i do tada su postojali samo obrazovni profile u trećem stepenu. Nakom mog dolaska, izdižemo nivo obrazovanja sa trećeg stepena na četvrti pa ostvaramo smjerove kao što su poljoprivredni tehničar, ekonomski tehničar i veterinarski tehničar. Sa otvaranjem četvrtog stepena, uporedo smo stvarali uslove za kvalitetnu nastavu u smislu otvaranja kabineta, radionica, infrastrukturu za praktičnu nastavu za zanimanje poljoprivredni tehničar, obezbijeđena je mehanizacija za isti smjer koja se sastojala od nabavke dva traktora i plastenika.

Takođe smo opremili radionicu za zanimanje kako mašinske tako i poljoprivredne struke. Prvi računare koji su stigli iz naše dijaspore, iz Luksemburga, negdje polovinom mog ukupnog radnog angažmana na mjestu direktora škole, opremili smo kabinet informatike. Ministarstvo prosvete je takođe pomoglo opremanju kabineta kao i humanitarna organizacija HELP tako da se u školi stvoreni više nego li dobri uslovi za podizanje obrazovnog procesa”, ističe Reško Rastoder kada priča o uslovima u ovoj prvoj srednjoškolskoj ustanovi u Petnjici i dodaje da je sve to bilo dosta teško obezbijedit jer je uvijek prioritet imala matična škola.

“Osamostaljivanjem naše srednje škole, puno toga je lakše u smislu da je ona dobila direktni kontakt sa ministarstvom gdje ministarstvo dobija obavezu prema školi. Formiranjem opštine, srednja škola dobija svoj status i dobija na značaju ali, ono što mogu da primijetim to je da ova dva procesa nijesu spriječila smanjenje broja učenika. Kada sam došao na mjesto direktora, 1998.godine, škola je brojala oko 140 učenika a napominjem da su bila samo zanimanja u trećem stepenu. Kada smo otvorili i četrvrti stepen i nova zanimanja, broj se drastično povećao pa je u jednom momentu bilo, npr. 2007/08.god. 238 učenika od prvog do četvrtog razreda srednje škole.

Nakon 2011/12, taj broj je počeo drastično da pada usled migracije stanovništva i pada nataliteta. Pošto sudbina srednje škole zavisi od broja učenika u osnovnim školama na području opštine, gdje se broj učinaka u poslednjih nekoliko godina konstatno smanjuje, mislim da opstanak srednje škole će doći u pitanju.

Zabrinutost temeljim na činjenici da se područna odjeljenja osnovnih škola zatvaraju usled nedostaka đaka. Bez obzira što se uslovi za izvođenje nastave, iz godine u godinu poboljšavaju, bez obzira što nastavni kadar odgovara stručnim profilima u školi, đaka je sve manje i manje pa je opstanak upitan”; ističe Rahim Rastoder.

Kratko se osvrnuo i na profesore koji su izvodili i trenutno izvode nastavu u srednjoj školi. “Kao i u svim zanimanjima pa i u ovom, obrazovnom, bilo je kvalitetnih i manje kvalitetnih profesora. Moj odnos sa profesorima, kao njihov pretpostavljeni, bio je u uvijek korektan u smislu međusobnog poštovanja i uvažavanja. Imao sam određeno razumijevanje za pojedine propuste i probleme, pogotovo za profesore koji su bili sa strane i koji su svakodnevno putovali do Petnjice na posao. U mom prvom mandatu sam obezbijedio taxi prevoz za profesore jer bi njihovo putovanje sa autobusom do Petnjice, uglavnom dovodilo do kašenjanja na časove. Nedugo zatim smo obezbijedili školski kombi za profesori i otklonili taj problem”, ističe Raško koji naglašava da je po struci sociolog i da mu nedostaje kolektiv.

“Po struci sam sociology i profesor socioligije pa mi je čovjek na prvom mjestu. Iz toga razloga nedostaje kontakt sa kolegama, učenicima i školski život uopšte. To sam nadomjestio održavanjem kontakata sa kolegama kojima sam bio nadređeni kao i sa bivšim učenicima koji danas žive na prostoru Petnjice i Berana, koji su svoji ljudi i danas su kadar. Ponosan sam na te dobre đake, koje je naša škola proizvela, završili fakultete a među kojima imamo i magistara i doktora nauka. Jedan broj njih radi u našoj opštini kao i u drugim opštinama u Crnoj Gori. Osjećam zadovoljstvo jer sam dao doprinos u stvaranju tih i takvih kadrova”; zaključuje svoju priču Rahim Raško Rastoder, koji je u četri mandata bio na čelu jedine i prve srednjoškolske ustanove u Petnjici.

DENIS BOŽOVIĆ