Govor mržnje predstavlja ozbiljnu opasnost za koheziju demokratskog društva, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava. Djelovanje protiv korišćenja govora mržnje trebalo bi da bude usmjereno na zaštitu pojedinaca i grupa, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili vjeroispovesti.
Ograničenje vezano za govor mržnje ne smije se zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uverenja.
Specifikum Petnjice je to što je ona skoro jednonacionalna sredina, te stoga na mikro planu lišena javne verbalizacije stigmatizacije, mržnje, nerazumijevanja… Međutim, privredna i svaka druga nerazvijenost, uz siromaštvo, te pomanjkanje medijskog pluralizma u samoj opštini, uslovila je i manjak znanja i razumijevanja za druge etničke grupe sa kojima se, naravno, susrijeću.

Ideja je da osmišljavamo, kreiramo teme, tražimo sagovornike i pišemo tekstove koji bi skrenuli pažnju na navedene teme. Tekstovi sadrže razgovore sa dva sagovornika koji odgovoraju na pet pitanja. Ukrštanje  odgovora osvijetliće različite uglove, stavove i teme o kojima se razgovara.

Projekat “DIJALOG” podržalo je MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA CRNE GORE

Pred vama su dr Ismet Latić, funkcioner Bošnjačke stranke koji živi i radi u Petnjici i Amina Cikotić, funkcionerka SDP-a koja trenutno živi i radi u Podgorici. 

Kultura, običaji i tradicija su veoma važni za očuvanje posebnosti zajednice, naroda, nacije. Kako cijenite odnos prema tim kategorijama vrijednosti u zajednici kojoj pripadate?

ISMET LATIĆ: Kultura i kulturna baština su duhovni i moralni fundament jednog naroda. Bez kulture nema bića i posebnosti naroda. Različitost u kulturnom izražaju nije i ne treba da bude hendikep, već civilizacijska tekovina i bogatstvo različitosti. Kultura naroda kojem pripadam je nastajala pod različitim društvenim i istorijskim uticajima, odražava posebnost ali se uklapa i dio je univerzalnih civilizacijskim vrijednosti drugih naroda i zajednica u CG i šire.
Kao narod i zajednica preživjeli smo različite pokušaje marginalizacije, getoizacije i segregacije. Dugogodišnje sistemsko zapostavljanje,loša ili nikakva inftrastruktura (kulturna), migrativni procesi koji su u velikoj mjeri ugrozili ne samo kulturnu nego i biološku održivost ove zajednice, usljed dugogodišnjeg odliva mladih i nebrige kojom su nas odavno svi otpisali, tako da smo ostali na milost i nemilost nama samima. Usljed brojnih istorijskih izazova u novije vrijeme, imamo jednu etno-političku polarizaciju koja prijeti da dodatno usloži ne samo životne uslove već i eventualni sistemski pristup u proučavanju, valorizaciji i zaštiti kulture i kulturne baštine.
Proces očuvanja Kulture u našem sluačju ovisi u bitnoj mjeri i od naše dijaspore, koja pored edukovanja novih naraštaja koji odrastaju daleko od zavičaja i domovine, u velikoj mjeri direktno radi na dokumentovanju, popularizaciji i očuvanju kulture, identiteta i njihovoj promociji. Ovom prilikom valja pomenuti nekoliko pozitivnih primjera kao što je revija Bihor iz Luxemburga koju izdaje ZK Bihor iz Luksemburga. Zatim aktivnosti udruženja i zavičajnih klubova u Luxemburgu, Njemačkoj, Švajcarskoj, Sloveniji, SAD-u, Makedoniji, BiH, Srbiji i Turskoj, zatim i angažman brojnih akademika, univerzitetskih profesora, među kojima su pisci, umjetnici i kulturni poslenici, porijeklom iz Bihora, koji kreiraju posebnu mrežu, koja ima ozbiljne ambicije i potencijal da obezbijedi održivost kulture.
Za očuvanje kulture i kulturne posebnosti u zavičaju postoje brojni izazovi i prvenstveno su uslovljeni niskim nivoom svijesti i nedovoljnim poznavanjem sopstvene kulture. Lično sam imao sreću i zadovoljstvo da osmislim, kreiram i realizujem nekoliko projekata u saradnji sa opštinom Petnjica i drugim partnerima, koji su bili u svrhu valorizacije kulturne i prirodne baštine. Ovom prilikom ću nabrojati samo neke i to: projekat valorizacije Bihorskog ćilima, projekat valorizacije arheoloških nalazišta Torine i Pećina Grad, projekat uređenje pristupnih staza i mostova na lokalitetu Bratimin Vir, uređenje izletišta i postavljanje panoramskih okvira na lokalitezima Đuđ i Orlov krš,i dr. Ono što se nameće kao infrastrukturna potreba to su; osnivanje Zavičajnog muzeja, regionalnog muzeja ćilima i drugih sadržaja koji će obezbijediti preduslove da se kultura na adekvatan način očuva i prezentuje ali i stavi u svrhu razvoja ne samo Petnjice i Bihora već i cijele Crne Gore.

AMINA CIKOTIĆ: Smatram da zajednica kojoj pripadam u značajnoj mjeri vodi računa o svojoj kulturi, običajima I tradiciji, svako na svoj način I u skladu sa svojim vjerskim I nacionalnim osjećanjima. Upravo takav pristup ovim vrijednostima bi trebao da bude na ponos I sreću svih nas, jer na ovako maloj teritoriji imamo priliku da uživamo multikulturalnost, bogatstvo različitosti, te da više učimo jedni od drugih I jedni o drugima. Kao neko ko je dugogodišnja folklorašica I koja je svoje odrastanje provela učeći o svim različitostima koje postoje u Crnoj Gori, nastupajući u tradicionalnim nošnjama I pjevajući pjesme svih naroda, nosim u sebi poseban senzibilitet I osjećanja kad su navedene vrijednosti u pitanju.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema principima islama koji propagiraju djelimično ili potpuno pokrivanje žena?

ISMET LATIĆ: Pokrivanje žena se temelji na slobodnoj volji žene i njenom slobodnom opredeljenju da li želi da upražnjava ovaj princip ili ne. I bitno je određen osnovnim islmaskim principom da “nema prisile u vjeri” što je strogi islamski imperativ. Smatram da se često u javnom diskursu, da li iz neznanja ili iz loše namjere, kreiraju negativni narativi kada je ova tema u pitanju. Kultura življenja pripadnica i drugih monoteističkih religije kao i kultura oblačenja na području Balkana, u bliskoj prošlosti, a i danas prepoznaju praksu pokrivanja žena bilo da su hrišćanke ili muslimanke. Bojim se da izdvajanje samo članova jedne zajednice i njihovo targetiranje ide u smjeru stigmatizacije, odnosno eventualnog reduciranja i kršenja osnovnih ljudskih prava. Sredina u kojoj živim je tolerantna, oslobođena pritisaka i u vezi fenomena pokrivanja žena i ovaj fenomen je stvar ličnog izbora i prava slobode izbora.

AMINA CIKOTIĆ: Moj jedini odnos prema takvim principima nije vjerski nego građanski, a to je uvažavanje potpune slobode izbora svake žene. Ukoliko je to njihov izbor I ako se one osjećaju lijepo u tom što nose, od mene jedino mogu dobiti podršku I dodatno ohrabrenje. Ako govorimo o sredini, naše društvo nije u potpunosti otvoreno prema onome što je drugačije, te ni sami odnos prema ženama koje nose hidžab, pa često možemo naići na brojne predrasude I komentare, opet ne uvažavajući ljepotu različitosti već se vodeći navodnom superiornošću svoje nacije ili vjeroispovijesti

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema mješovitim brakovima? (pod pojmom mješoviti se misli na različitu vjeru i/ili naciju) prije svega?

ISMET LATIĆ: Slodoba izbora je jedna od temeljnih prava ljudi, opredeljenje pojedinca je njegova lična stvar i zagarantovana sloboda, koju kao takvu treba da poštujemo i uvažavamo. U mom okruženju postoje ljudi koji žive u mješovitim brakovima i to je fenomen koji uprkos svemu egzistira. Brak i porodica su jako bitni za budućnost naše zajednice. U sredinama kao što je Bihor, koja je ugrožena migrativnim procesima, treba mlade ljude podsticati na formiranje braka i očuvanje vrijednosti braka, potomstva i porodice kao osnovne ćelije ljudskog društva, što je garant opstanka zajednice.
Imamo i fenomen koji je u narodu već prihvaćen kao dobra praksa, da je određeni broj sugrađana Bošnjaka stupio u brak sa etničkim Albankama iz Albanije sa kojima su formirali uzorne porodice.

AMINA CIKOTIĆ: Za mene ne postoji negativna konotacija kad je sklapanje mješovitih brakova u pitanju. Ljubav kao iskonsko osjećanje koje svi nosimo u sebi je jedina odrednica koja treba biti uvažena u tom slučaju. Neprihvatanje I osuđivanje mješovitih brakova zbog takozvanih nacionalnih I vjerskih razloga je po mom mišljenju primitivno i daleko od svih ljudskih vrijednosti koje lično baštinim.  Društvena percepcija može varirati u zavisnosti od toga koliko se govori o određenoj temi i koliko se tabu stvari (ne)razbijaju ali u svakom slučaju podržavam svaki odnos koji nije opterećen mišljenjem zajednice. Smatram da građani Petnjice iz koje potičem, kao I građani cijele Crne Gore postaju značajno otvoreniji kada govorimo o ovoj temi, posebno imajući u vidu da Crna Gora ima sve više sklopljenih mješovitih brakova, kroz koje su razbijene brojne predrasude koje su u prošlosti postojale.

Koliko je u Vašem okruženju zastupljena tema odnosa prema LGBT osobama i njihovim pravima?

ISMET LATIĆ: Stava sam, da se svima trebaju obezbijediti jednaka univerzalna prava i slobode, ali to nameće i obavezu da svi poštujemo zakonske norme, uvažavamo jedni druge i ne propagiramo i ne namećemo na silu ideje i narative. Smatram da bez obzira na stavove i uvjerenja nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije. Kao musliman imam jasno određenje da je porodica zajednica muškarca i žene i osnovna gradivna jedinica društva.

AMINA CIKOTIĆ: Svjedoci smo da je kroz godine ova tema u cjelokupnom društvo na neki način dobijala sve više pažnje. Možda ne koliko je neophodno i koliko bi ja htjela ali ipak se napredak vidi, i to se reflektuje na stav zajednice koja je nekada u prošlosti bila izuzetno negativno nastrojena prema pitanjima LGBT zajednice. Sada se sve to polako mijenja i vjerujem da će u skorijoj budućnosti društvena percepcija biti takva da je prihvatanje nečijeg opredjeljenja apsolutno privatna stvar na šta svi imamo pravo i takav pristup svi moramo afirmisati. Retrogradnim stavovima pojedinaca ili određenih grupa nije mjesto u javnom životu.

Odnos prema funkcionisanju lokalnog administrativnog aparata. Kakav je odnos lokalne vlasti prema građanima I obrnuto u mjestu gdje vi živite? Da li je i u kojoj mjeri lokalna vlast I njene službe servis građana? (može da se navede I primjer, pozitivan I negativan, ili lično iskustvo)

ISMET LATIĆ: Imajući u vidu da lokalna uprava Opštine u kojoj živim, spade u red onih opština koje su u zadnjih desetak godina vratile status opštine. To, određuje brojne izazove koji su naslijeđeni ali i ograničenja koja nijesu isključivo lokalnog karaktera, niti je rješenje za njih moguće naći samo u Petnjici. Već sada se pokazala, kao opravdana ideja o vraćanju statusa opštine. Rađeno je dosta a koliko i kako je urađeno, na to će najbolji sud dati građani, stanovnici opštine ali će to potvrditi i statistički podaci koji i dalje opštinu Petnjica drža na samom dnu razvoja Crne Gore.
Migrativni procesi su negativnom selekcijom u velikoj mjeri devastirali i ugrožavaju potencijale koje posjeduje opština a posebno u domenu kadrova. Ono što je pokazala dosadašnja praksa rada i odnosa službenika/ca opštine Petnjica, kako sa građanima tako i sa drugim institucijama u državi su primjeri dobre prakse, ozbiljnog, posvećenog i odgovornog rada. Značajan je i nezamjenljiv doprinos dijaspore, koja je putem direktnih donacija u opremi i vozilima, obezbjeđivanjem kontakata i uspostavljanjem parterstava u velikoj mjeri ojačala poziciju opštine. Značajna je uloga i lokalnog medija Radija Petnjica koji je od esencijalnog značaja za ovu sredinu i ujedno je medijski prozor u svijet.
Potrebno je više rada na kreiranju dugoročnih strategija razvoja, izradi i implementaciji projekata preko kojih bi se pospešio integralni, ravnomjeran i održiv razvoj cijele opštine I treba uvesti domaćinski odnos rada na korist svih njenih građana.

AMINA CIKOTIĆ: Administrativni aparat nije tu da bismo mu mi pronalazili dobre strane i hvalili ga već da bismo ukazali na ono što smatramo da ne funkcioniše kako treba jer nam je zajednički interes da se građanima pruži adekvatan servis u svakoj oblasti. Rekla bih da je neophodno više direktne komunikacije sa građanima kako bi se stavilo do znanja da postoji sluh za njihove probleme. Zatvorenost i nezainteresovanost lokalne administracije samo dodatno usložnjava problem i frustraciju građana koja se na sjeveru Crne Gore, nažalost, najviše reflektuje kroz odlazak stanovništva i posebno mladih ljudi. Plašim se da je taj odlazak trajan i zbog toga se svi u Crnoj Gori moramo veoma zabrinuti.

SAMIR RASTODER