Jesen je godišnje doba kada se u Bihoru peče rakija. Šljiva, jabuka i kruška su glavne sirovine za proizvodnju rakije. Jedan od onih koji je došao iz Podgorice kako bi, narodski rečnikom, pretarasio posao oko pečenja rakije je i Rizvo Rastoder koji je za ovaj posao podložio dva kazana, u narodu prepoznata kao polu-mašinska.
Gužva oko njih je česta slika. A i kako ne bi kada je tradicija da prolaznik svrati i bude ponuđen čašicom nove rakije. Za jedan Rizvov kazan bi se moglo reći da je šteta što ne zna da priča. E tu bi se tek imalo šta čuti. Star je više od pola vijeka. Kupljen je u Skoplju 70-tih godina prošlog vijeka u tada čuvenoj kazandžijskoj zadruzi „Bakar“- Skoplje.
„Moj otac, Sadrija je otišao za njega. Ove dane, dok pečemo rakiju, pokušavamo da utvrdimo kada je kupljen. Meni je parametar da sam ja 71 išao u Kragujevac i kupio fiću, što bi se reklo ispod čekića. Da sam imao auto, ja bih vozio mog oca za Skoplje tako da je kazan kupljen prije nego li sam ja kupio auto. Mora da ga je transportovao do Bihora kamionom.
Ono što znam to je da od prvog dana do dana današnjeg, za ovaj kazan mogu da kažem da je narodski. Nema ko ga nije uzimao kada dođe vrijeme da se peče rakija“, ističe Rizvo.
Nije da se ne vide godine i upotreba na više od pola vijeka staroj veseloj mašini. Ožiljaci su vidljivi na svakom dijelu. Tu i tamo, po potrebi, sanira se žicom i kanapom i ova vesela mašina neometano nastavi da radi ono za šta su je makedonske kujundžije i stvorile.
„Jeste da sporo peče, ali je rakija dobra“, kratko kaže Rizvo dok ubacuje drva pod kazan i na gradi provjerava jačinu rakije.
Kako nezvanično saznaje portal radija, dva područna odjeljenja OŠ Mahmut Adrović, Godočelje i Lagatore su zatvorena zbog pojave koronavirusa.
Portal radija nije došao do preciznijih infomacija zbog toga što sagovornici su odbili da daju bilo kakvu izjavu. Prema pouzdanim informacijama i u matičnoj školi očekuje se povećanje broja inficiranih jer postoje radnici ove JU koji su bili asimptomatični slučajevi, nijesu znali da nose koronavirus.
Na platou ispred gasulhane u Donjoj Vrbici asfaltirano je 90 kvadrata. Opština Petnjica je još jednom pomogla izgradnju i uređenje ovog objekta, kako bi se dodatni radovi na gasulhani u što kraćem roku okončali. Vrijednost radova je 1500 eura.
Predsjednik Odbora za izgradnju gasulhane u Donjoj Vrbici Husnija Adrović, kazao je da asaltiranjem platoa ispred gaulhane, zaokružena ideja izradnje i prilaza objektu.
„ Želimo da se zahvalimo predsjedniku opštine Petnjica Samiru Agoviću, koji je od prvog dana bio uz nas i pomagao izgradnju gasulhane.
„Gasulhana je upotpunila svoj izgled asfaltiranjem platoa ispred ulaza. Objekat je upotpunosti adaptiran i urađeno je sve kako bi mogao funcionisati. Ugrađeno je 90 kvadrata asfalta. U planu nam je da regulišemo grijanje u objektu i parking, koje ćemo u hodu regulisati“, zaključio je Husnija Hulja Adrović.
Takođe, na dionici od oko 130 metara, pored gasulhane u Donjoj Vrbici, asfaltiran je putni pravac u Podvadama, deset metara iza gasulhane do raskrsnice. Širina asfalta iznosi oko pet metara.
Opština Petnjice je izdvojila sredsava za asfaltiranje ovog putnog pravca i zakružila renoviranje mosta u Podvadama, koji je u poptpunosti dobio novi izgled i koji će olakšati saobraćaj na ovom dijelu puta.
Tamo gdje žile istorije duboko sežu u prošla vremena uvijek je moguće pronaći nevjerovatne priče i legende koje su veliki mamac i za iskusne istraživače. Te zamke neko umije vještije zaobići, a onima kojima to nije svojstveno ostaje da i dalje budu šegrti koji uče zanat. Kako i područje Bihora pripada onima na kojima su žile istorije prepletene kao paukova mreža, na pojedine enigme potrebno je, ako ništa drugo, a ono ukazati, da bi, eventualno u dogledno vrijeme bile razriješene.
Uvažavajući nedavna arheološka otkrića, poput ženske figurine sa lokaliteta Torine, nedvosmisleno se može reći da se život ljudskih zajednica u Bihoru davno začeo i da se od tada, do danas, nije prekidao. Taj dugi kontinuitet u pojedinim slojevima je ipak prekriven određenim neznanjima koja je teško učiniti znanjima i sa takvima se predstavljati drugima.
Dio otkrivenog prolaza u bedemu na južnoj strani na lokalitetu Gradac u Crnči
Iako o samom nazivu Bihor, koji je za čitavu oblast došao prema imenu Bihor grada, postoji više teorija, ni za jednu od njih se ne može reći da je posve tačna i da je razriješila to teško pitanje. Pored ostataka utvrđenog Bihor grada, u Bihoru postoji i nekoliko ostataka određenih građevina, koje do danas predstavljaju prave enigme za koje tek predstoji ozbiljno razmišljanje u pogledu rasvjetljavanja njihovog nastanka, graditelja i namjene. U takve ostatke ubrajamo više tzv. „Gradaca“ na različitim lokalitetima. Pomenimo u tom kontekstu Gradac u Crnči, zatim Gradac iznad sela Crniš i Gradac iznad sela Tucanje. Uzimajući u obzir starije slojeve stanovništva koje je nastanjivalo područje Bihora, poput Ilira i Rimljana, najlogičnija pretpostavka za sada je da su te utvrde gradili ili Iliri ili Rimljani, odnosno da su ih Rimljani dobili u nasljeđe od Ilira. Istina je i nepobitna činjenica da su Rimljani gradili nove gradove ili preoblikovali stara naselja zavisno od potreba. Imali su razvijenu mrežu gradova čiji su pojedini tragovi očuvani do naših dana. Oni su uspješnim ratom 168. godine slomili otpor ilirskih plemena i njihove države. Na teritoriji koju su zaposjeli započeli su sa izgradnjom različitih tipova naselja.
Pozicija bihorskih Gradaca u odnosu na Bihor grad
Vjerovatno bi slika rasporeda rimskih naselja i uopšte funkcionisanja Rimske Imperije na našim prostorima bila jasnija da smo smogli snage da izvršimo sistematska i organizovana arheološka istraživanja u svim djelovima Crne Gore, koja bi dala valjane odgovore na pitanja pred kojima uglavnom ćutimo ili znamo samo u domenu pretpostavke.
Pitanje koje se logično nameće, kada su u pitanju istraživanja starih naselja, jeste pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta, odnosno urbanizacije i deurbanizacije. Evidentno je, makar iz onoga što se može vidjeti na samom terenu, da su pomenuti Gradci na znatnim visovima, što upućuje na zaključak da su to bile utvrde sa funkcijom zaštite lokalnih puteva i putnika na njima. Sloveni su antičke utvrde i gradove na ovim područjima zatekli u ruševnom stanju, jer su ih Goti, Huni i Avari napadali i rušili. Zbog toga se Sloveni nijesu useljavali unutar utvrđenja, već su ih radije, u slučaju opasnosti, koristili kao sigurnija utočišta. Vizantijski carevi su zbog takvih okolnosti bili prinuđeni da grade znatno manja utvrđenja radi odbrane i to uglavnom na uzvišenjima duž puteva.
Prema pisanim izvorima o naseljima na području Crne Gore, koje saopštava Konstantin Porfirogenit, ne postoji mogućnost da ubiciramo neko od naselja koje bi bilo smješteno na području o kome ovdje govorimo. Naziv Gradina, koji se upotrebljava za Bihor grad, upućuje na to da se radi o preteči srednjovjekovnog grada za koji nije utvrđeno kada je nastao.
Crni krugovi, čiji je centar vrh uzvišenja na kome je utvrđenje, pokazuju zonu mogućeg vizuelnog osmatranja sa bihorskih Gradaca
Prema nekim mišljenjima u blizini Bihor grada, na aluvijalnoj terasi koju pravi Lim, postojao je antički grad Nis, koji je, opet prema pretpostavci, mogao i morao imati potpuno drugačiju morfološku strukturu od utvrde na planinskom uzvišenju. Uzimajući u obzir i eksploataciju rude uglja u tzv. Malom Bihoru, Nis bi se mogao staviti u kontekst rudarskih naselja. Naravno, sve su ovo nepoznanice koje tek treba razriješiti, a u čemu i te kako mogu pomoći arheolozi.
Gradac u Crnči je smješten na dosta strmom uzvišenju do koga je najlakše prići samo sa sjeverne strane. Uzvišenje je smješteno u centralnom dijelu pitome Radulićke doline, tako da je sa nje bilo moguće kontrolisati sve komunikacije koje su vodile ovim dijelom Bihora prema Pešteri i dalje ka unutrašnjosti Balkana. Na samom uzvišenju sačuvani su tragovi starih građevina, koje su djelimično proučavali arheolozi iz Polimskog muzeja iz Berana. Očuvani bedemi su do visine od 2 metra. Zidovi bedema, širine 1,40 metara, rađeni su od krupnih pritesanih kamenih blokova koji su slagani u pravilne redove spojene krečnim malterom. U osnovi prolaza sačuvani su ostaci nekadašnjeg zaziđivanja i zatvaranja ovog ulaza u utvrđenje. Od ulazne kapije bedemi se pružaju obodom uvale ili sedla između dva uzvišenja, a potom se okomito uzdižu ka stjenovitom vrhu na sjevernoj strani. Uz sjeverni vrh nalazi se jedan uzdignuti dio, kao akropola koji je takođe bio opasan bedemima formirajući gornju zaravan površine od oko 50 m2 dok bi donja ravan ima površinu od oko 500 m2.
Gradac iznad sela Crniša na jednom od vrhova Mušnice, je isturena kota na oko 1.000 m nadmorske visine. Sa tog mjesta vizuelno je moguće kontrolisati dolinu Goduške i Lozanske rijeke i djelimično dolinu Lješnice. Na samom planinskom vrhu ne postoje vidljivi ostaci zidina, što ne znači da arheološka istraživanja ne mogu dokazati nešto drugo.
Uzvišenje Gradac u ataru sela Tucanje smješteno je takođe na koti od oko 1.000 m nadmorske visine. Za razliku od Crniškog Gradca, ovdje se uočavaju tragovi nekih građevina i to u dužini od oko 180 m. Vjerovatno ih je bilo više, jer prema površnim istraživanjima arheološkog tima Polimskog muzeja iz Berana, na ovom lokalitetu pronađeni su fragmenti antičke keramike koji daju podatke da je jedno utvrđenje podignuto početkom ili polovinom III vijeka naše ere u rimskom periodu. Drugi vidljivi zid, kako se pretpostavlja, podignut je u VI vijeku i kod njega nijesu vršena iskopavanja. U blizini ostataka zida ne postoje ostaci groblja, što upućuje na spaljivanje mrtvih ili na na to da je naselje služilo za privremeni boravak.
Kada se pravim linijama spoje tačke Bihor grad (Gradina) – Crniški Gradac – Tucanjski Gradac, dobija se pravilan trougao. Isto je i u slučaju kada se linijama spoje tačke Bihor grad (Gradina) – Crniški Gradac – Gradac u Crnči. Ovakav raspored utvrđenih tačaka, vjerujemo da može pružiti odgovor i za raspored sličnih utvrđenja na drugoj strani Lima. Sa pogleda na kartu na pomenute pozicije, jasno se uočava ostavljanje mogućnosti za signalno sporazumijevanje i najavljivanje eventualnih opasnosti koje su mogle zaprijetiti osmatračkim stanicama na ovim vrhovima. Mogućnost kružnog osmatranja sa sve tri tačke, ukazuje da je unutar površine trougla obezbijeđena potpuna vizuelna pokrivenost terena koja je bila nužna za blagovremeno najavljivanje opasnosti i reakcije koje bi bilo potrebno sprovesti da bi se ista otklonila.
Dok arheološka istraživanja u saradnji sa drugim naukama ne budu dala svoj odgovor, ostaje nam da za istim tragamo.
Mještani Johove Vode u MZ Trpezi, nakon očekivanja, konačno su dobili asfalt u dužini od 160 metara do česme i u dužini od 100 metara do groblja u Johovoj Vodi.
U toku asfaltiranja, vidno oduševljeni mještani pritekli su da pomognu izvođačima radova.
“Zahvalnost dugujemo Opštini Petnjica i predsjedniku Samiru Agoviću, koju su prepoznali potrebe mještana Johove Vode i finansirali radove na asfaltiranju na putnim pravcima prema česmi i groblju u dužini od 260 metara”, kazali su mještani Johove Vode.
Radovi na biljnom postrojenju za prečišćavanju komunalnih otpadnih voda u Gusarama teku planiranom dinamikom.
Ovo postrejenje se sastoji od niza bazena na kojima se upravo izvode radovi na postavljanju PEHD folija a nakon nekoliko slojeva ove folija sa geotekstilom, radiće se na postavljanju šljunka kao i cijevi i kompletnog mehanizma na principu pumpe.
Radovi na ovom projektu su otpočeli u julu mjesecu 2020. godine, a planirani završetak je maj naredne godine. Projekat je finansiran od strane opština Petnjica i Centra za međunarodnu saradnju iz Slovenije kao i MORT Crne Gore i Uprava javnih radova. Izvođač ovih radova je podgorička firma Intermost koja osim ovog postrojenja u Gusarama isto takvo radi i u Andrijevici.
Dijana Tiganj je prva Bihorka koja je magistrirala iz opusa djela Ćamila Sijarića. Magistarski rad „Interkulturalni prostori u romanu Bihorci“ bio je povod njenog gostovanja u programu Radija Petnjica.
U svojim interpretacijama ona je istakla da se ovaj rad bavi izučavanjem poetike prostora i načina na koji spacijalnost pruža mogućnost proučavanja interkulturalnosti na primjeru prostornih struktura u romana Bihorci Ćamila Sijarića.
„Uvodni dio rada je posvećen problematici istraživanja prostomosti i daje razloge za izbor ovakvog tematskog okvira i teorijskih osnova za tumačenje zavičajne tematike u književnom korpusu Ćamila Sijarića. Zapravo, Ćamil Sijarić je u svom raznovrsnom i značajnom pripovjedačkom i romansijerskom opusu literarno obradio teritoriju Sandžaka, uglavnom svog zavičaja Bihora, i pružio sliku ljudi, njihovnih neobičnih sudbina, kultura, nacionalnih i religioznih prožimanja, pa je na primjerima romana Bihorci, Kuću kućom čine lastavice i Carska vojska analiziran na koji je modelovana prostornost zavičaja.
Osim toga, kaže ona, uvodni dio rada posvećen je istorijskom i geografskom položaju Sandžaka i Bihora, kako bi se bliže prikazalo ovo mjesto koje karakteriše isprepletenost civilizacijskih, vjerskih i nacionalnih tradicija.
“Drugi dio rada podijeljen je na četiri posebna poglavlja. Jedno poglavlje posvećeno je jeziku prostora u književnom tekstu, pri čemu su analizirane su visokosemantizovane prostorne strukture u ovom romanu (Hadžijina kuća, Halimačina kuća, dućan), kao i postupak karnevalizacije prilikom tumačenja prostorne strukture Lađevca”, kaže prof. Tiganj.
U središnjem dijelu rada bilo riječi o pojmu hronotopa, sa konkretno analiziranim hronotopom susreta i hronotopom putovanja”, istakla je Tiganj.
U trećem dijelu poglavlje pruža tumačenje kulturološke i religijske uslovljenosti glavnih junaka i njihove incidentnosti, dok je četvrto poglavlje prikaz slike žene u patrijarhanom društvu u romanu Bihorci
“Treći dio rada posvećen je raznim viđenjima identiteta jedinke, kolektiva, nacije i prostora, kao i o tome na koji način prostor kao jedna od okosnica stvaranja identiteta lika i njegove slike o Drugom djeluje u romanu; odnosno, prikazana je paradigmatska uslovljenost identiteta lika sa identitetom prostora. Bihor će se prikazati kao mjesto prožimanja kultura, religija i nacionalosti što dovodi do građenja kompleksnih i nejednobraznih identiteta”, kazala je Dijana Tiganj.
U poslednjem dijelu rada, Dijana Tiganj je kazala da su sumirani zaključci izvedeni iz prethodnih djelova i iznijeti prijedlozi za dalja istraživanja ovog problema.
Povodom 3. decembra – Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, predsjednik NVO „Lica sa invaliditetom“ Denis Ramdedović kazao je da se osobe sa invaliditetom svakodnevno suočavaju sa socijalnim i fizičkim barijerama, kao što su predrasude u stavovima prema invalidnosti.
„Barijere kao rezultat imaju nedostatak znanja ili svijesti o pitanjima invalidnosti, što se može prevazići jednostavnim aktivnostima. Potrebno je dodatno animirati institucije da osobe sa invaliditetom mogu ravnopravno da učestvuju u društvu ako se uklone socijalne i fizičke prepreke, kao i prereke u stavovima.
Godišnje obilježavanje Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom ima za cilj da se promoviše razumijevanje problema invaliditeta i da podrška za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba sa invaliditetom“, istakao je Denis Ramdedović.
U Petnjici Međunarodni dan osoba sa invaliditetom nije obilježen zbog poznate situacije COVID 19.
U OŠ “Trpezi”, prema pouzdanim infomracija sa kojima raspolaže portal radija, danas je izvršena primopredaja direktorske dužnosti.
Naime, od danas na mjestu direktora nalazi se Rita Barjaktorović iz Berana.
Do danas na čelu škole je bio v.d. Admir Agović, professor njemačko jezika. Siptomatično je to što je konkurs za ovo radno mjesto bio raspisan i da je Rita bila jedini kandidat za ovo radno mjesto. Postaje upitno zašto su Bihorci naprasno ostali bez ambicija i afiniteta prema čelnim pozicijama barem kada su u pitanju javne obrazovne ustanove na području opštine Petnjica.
Vrijedni mještani Vrševa zajedničkim naporima završavaju još jedan projekat kojeg su započeli prije par godina. Radi se o musafirskoj kući koja će biti namijenjena putnicima koji dodju u Bihor, a nemaju smještaj.
Vrševo je prepoznatljivo po džamiji koja je jedna od ljepših u Bihoru i šire, pored džamije nalazi se imamska kuća i musafirska kuća.
To je pokazatelj da mještani Vrševa koji žive u Vrševu i u dijaspori ulažu u svoje mjesto, nadajući se da će objekti ljudima biti od koristi.
“S obzirom na to da smo prvi džemat u Bihoru koji je počeo obavljati hatar u pratećim vjerskim objektima, tako smo uvidjeli ali sve naše nedostatke i radili smo na njihovom otklanjanju i realizaciji novih projekata koji će nam olaksati obavljanje naših predstojecih aktivnosti.
Prateći objekat pored džamije je zgrada dimenzija 16×8 i u njoj su se obavljati hatar i ostale vjerske aktivnosti, ali smo uvidjeli da ipak imamo nedostatke po pitanju nekih drugog stvari”, kaže imam Enis ef. Klimenta.
“U našem džematu još uvijek je tradicija da se mejt ne ostavlja sam i cijelo veče familija ostaje u tim prostorijama, ali ipak umor mnogih sa strane pa i same familije doveo bi ih do sna i spavali bi u sjedećim položajima ili bi često u auto spavali, to bi učinilo da se familija još više umori.
Tada smo uvidjeli da bi jedan objekat poput musafirhane dobro došao i da bi mnogi sa strane koji dođu na dženaze, u tom objektu mogli odmoriti i prespavati.
S druge strane, imamo i onih koji nemaju kuće u svom zavičaju a imaju želju da posjete Bihor, takođe u musafirhani mogu prespavati” ističe Enis ef. Klimenta.
“Tada sam prilikom svoje posjete dijaspori predložio svojim džematlijama u Luksemburgu i tada je familija rahmetli Kasuma Zverotića učestvovala sa 1400. eura za početak radova.
Odmah po povratku sa tim sredstvima, započeli smo taj objekat, koji ima tri sobe za spavanje sa ukupnih 11 kreveta, ima kupatilo, garažu i jednu višenamjensku prostoriju.
Zbog nedostatka sredstava, radili smo je postepeno. Kada smo uložili dobijena sredstava od familije rahmetli Kasuma Zverotića, tada nas je pomogao sa paletom cementa predsjednik Bošnjacke stranke u Petnjici Adnan Muhović.
Pomoć smo imali i od predsjednika Opštine Samira Agovica, kao i predsjednika Mjesne zajednice Vrševo, Selvudina Šabotića”, naveo je Klimenta.
“Donacije su bile u vidu građevinskog materiala za krovnu konstrukciju i uspjeli smo je ukroviti . Madam se ona ne bi mogla ukroviti da nije bilo onih koji su dali svoj doprinos u radu i nikada nijesu uzeli ni jednog cents za svoj rad na tom objektu, to su: hadžija Ramiz Ajdarpasić sa svojim sinovima: Fikretom, Muhamedom i Mihadom, zatim Rafet Zverotić sa svojim sinovima Adnanom i Aldinom. Ragip Zverotić sa svojim sinovima Ajdinom i Enisom. Jusko Ajdarpasić sa svojim sinom Selimom. Denis i Meris, sinovi Samira Ajdarpasića. Mithad i Mirfad, sinovi Muha Ajdarpasića. Salko Ajdarpasić, Mehmed Zverotić, Denis Ajdarpasić, sin rahmetli Sabra Ajdarpasića i nadam se da nijesam nekog izostavio a ako jesam neka mi halali. Da ih Allah sviju nagradi”, istakao je Klimenta.
“Moram kazati i to da nije ideja naišla na razumijevanje kod većeg dijela džematlija, pa čak i kod donatora koji su finansirali završne radova na ovom objektu, a to je familija rahmetli Ahma Ajdarpasića.
Oni su uvidjeli potrebu tog objekta na dženazi njihove bike i tad mi je Šefko AjdarpasiĆ rekao da je i sam smatrao da je ovaj objekat nepotreban ali večeras vidimo da je itekako potreban. Tada je familija rahmetli Ahma Ajdarpasića, koji je tada bio živ, odlučila da dovrši taj objekat, to su i učinili. Donirali su 7 hiljada eura i priveli kraju radova na tom objektu.
“Taj objekat itekako je važan kako za naš džemat tako i za cio Bihor. Koristim priliku da pozovem sve koji budu imali potrebu da se ne ustručavaju, već bujrum kod nas u Vrševo ima mjesta za sve musafire. Što bi stari rekli “dje se dolazi tu ima i nafake”. Molim Allaha da nagradi sve koji su na bilo koji način učestvovali u realizaciji ovog projekta”, zaključio je Enis ef. Klimenta.
