Obajvljujemo šesti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
VI
Bio je odlučio da se više ne ženi, ali se sažali nad svojim mališanima i rodicama koje su ih, mimo svih svojih poslova, njegovale, ali nekako nasilu, samo jesi l’ jesam, pa im dovede „tetku“, hudovicu iz nekog dalekog sela od Travnika koja nije imala djece.
Ta visoka, mršava žena, Kademlija Bojičić, bila je sirotica sa svake strane: malo nakon smrti roditelja, komite su joj zaklale jednog brata, a drugi brat joj se propi od žalosti i nemoći da se osveti „karavlasima“ pa poharči imanje, sebe i jedinu sestru dovede na prosjački štap. A samo tri godine nakon što se bila udala, vlast joj mobilizira muža na vojni pohod na Krim, odakle se nikad nije vratio.
Samovala je i trovala se tugom i očajem pet-šest godina. Kod brata pijanca nije se imala gdje vratiti, a svekru i svekrvi, kao „tuđa krv“, postala je teška i suvišna. Nikud prispjela, živjela je među četiri zida od jutra do mraka bez ikakve želje da izlazi na bijel dan. I kada je, preko amidžične udate u Vinču, blizu Suhodola, dobila Zuhdi-bàbinu ponudu, bez dvoumljenja jē prihvati.
Zuhdi-bàba je poznavao Bojičiće, njezina babu i braću, i neobično ih poštivao zbog njihove hrabrosti i aginluka; u travničko selo poslao je samo dva prosca, rođaka, i Kademlijinu amidžičnu, i to su bili svi svatovi.
-Eto da i mene Bog jednom pogleda! Ako hoćete, halalite, a ako nećete, vama halal bilo!- rekla je Kademlija svekru i svekrvi kada se rastajala sa njima, kaharnima. Izađe na sporedni izlaz kuće, kao lopov, noseći u zavežljaju svoju opremu…
I napusti svoj „zindan“ ama i ne okrenuvši se za njim.
Nije se mogla nagledati velikog i toplog Zuhdi-bàbinog odžaka: kuće s magazama i na dva boja, s divanhanom, londžama, mutvakom i okućnicom, s visokom kulom na četiri voda, višom od dvaju jablana s njezine dvije strane, a još više: dvojice plavih dječaka, sinova Nazinih. Jedan je imao četiri, a drugi samo dvije godine. I ta žena kojoj su godine očaja bile ispile sve sokove života, kod Zuhdi-bàbe povrati dušu, razvedri se i podmladi. I svu tu svoju radost, snagu, urođenu žensku nježnost i neiskazanu, zapretanu ljubav izli na ta dva mala „arslana“, Rifeta i Sifeta.
Tako su Zuhdi-bàbi ponovo zarasle rane na srcu i život mu proticao u duševnom miru i samoći.
Obajvljujemo peti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
V
Nekoliko godina Naza nije mogla zanijeti, prema njegovom tumačenju – sve zbog njegova prekršaja, i tek kada se oslobodio zova svoga nefsa, kada je smirio dušu i s draga srca prihvatio i ovaj Božiji emer, Bog mu ispuni želju: ona mu rodi jednog, pa onda, samo dvije godine kasnije, i drugog sina. Rifeta i Sifeta.
Njihovi sinčići bijahu kao dva blizanca, kao dvije jabuke. Plavokosi, pirgavi, i tužni. Nije ih se mogao nagledati – kao ni car Sulejman svojih sinova i hitrih vranaca „koji staju na tri noge“. Bojao se da ga Bog – ljubomorni Bog koji je jedan i jedini i koji ne trpi da se ikome i ičemu poklanja ljubav koja bi zasjenila misao o Njemu – ne opomene. „Ovol'ka sreća nije đaiz jednom muminu,“ danonoćno je ponavljao samome sebi.
I, jednoga jutra, dok se borio sa tim mislima, začu jecaje…
I logom leže njegova Naza, njegova evlija iz Dvadeset i sedme večeri šehr-i ramazana, kada se otvaraju nebesa…
I ne diže se više.
U pustoj kući ostadoše tri muške glave.
Zuhdi-bàba svoju evliju ukopa ispod lipe, na desnoj strani, na kraju niza, do svoje majke. Sada je morao dugo očima prelaziti preko mezarova pod ovim mirišljivim drvetom iz vremena bogumila dok je, u samoći, svima učio Fatihu i uzdisao: -Ne da se hudom insanu! Tamam kad dođoh do vrha, padoh na dno. Mi smo, belćim, uvijek sami; tek poneki dragi insan bahne u naš život i zakratko nam prekine tu samoću. I tada nam opet samo Bog ostane… Bog koji nikad ne umire i koga ne obuzimaju ni zaborav ni san. Ljubomorni a pravedni Bog…koga možemo samo voljeti, ali Njemu pitanja postavljati – to ne smijemo! To ne smijemo! Nejma toga insana koji može razmrsiti Njegovo klupko!… E, moja evlijo!
Aldin Muratović, član glavnog odbora Bošnjačke stranke u Crnoj Gori i odbornik u petnjičkom parlamentu je, gostujući u programu Radija Petnjica, rekao da je u prošloj godini lokalna uprava mogla mnogo više da uradi, iako je, kako kaže, “učinak vidljiv, ali samo na trenutke.
“Dobro je što je desetak kilometara puteva asfaltirano, i to zahvaljujući ministarstvima saobraćaja i poljoprivrede, ali moglo se raditi i na drugim putevima. Takođe, dobro je to da je Koraćki potok urađen, ali nije priveden kraju. Moglo se više uraditi i u administrativnom dijelu”, rekao je Muratović.
On tvrdi da lokalna uprava nije uspjela da stvori uslove za realizovanje mnogih projekta koje je Vlada obezbijedila, a to je rekonstrukcija ulica u centru sa kanalizacionom mrežom, kolektor za prečišćavanje voda i još neki projkti za koje su sredstva opredijeljenja već dvije godine. Iz gostovanja predsjednika zaključio sam da će se odložiti rješavanje problema užeg jezgra. Lokalna vlast nije imala snage da naš grad učini ljepšim i da obezbijedi više radih mjesta u realnom sektoru. Godinu smo na istom mjestu,“ istakao je Muratović.
Odbornik BS u loklanom parlamentu kaže da su potencijali opštine ogromni ali da se nedovoljno koriste.
“Odgovornost snosi lokalna uprava za svaki postupak. Puno su obećavali, a ništa nijesu uspjeli. Niko se nije zaposlio na radim mjestima u poljoprivredi, drvoprevradi, turištičkoj privredi, jer nijesu realizovani ni jedan odsto. Htjeli smo da pomognemo. ali vlast nije imala sluha, godinu dana smo potrošili u ništa”, kazao je Muratović.
On je podsjetio da nema pješačke staze i rasvjete do raskrsnice u Gusarama, da je to velika opasnost za pješake.
„Pješačke staze, odnosno trotoar i rasvjeta do Gusara je bila nešto na čemu je BS insistirao, ali je očito neko zaboravio to da uradi. Jedini odgovorni je predsjednik opštine i ne mogu da vjerujem u to da je to zaboravljeno”, smatra Muratović.
On dodaje da su kapitalni projekti od izuzetnog značaja za razvoj Petnjice, ali da bez pomoći Vlade Crne Gore nijedan projekat ne bi bio realizovan.
„Vodovod je trebao da se završi ranije. Svakako je pozitivno to što je projekat pri kraju, ali zašto se ostavlja da se završi u toku izborne godine. Valjda je to tako da svaki veliki projekat mora da bude okončan u izbornoj godini“, podjeća Muratović
Govreći o rekonstrukciji užeg jezgra bihorskog centra, Muratović je rekao da krajnje vrijeme da se uđe u projekat jer je poražavajuće gledati ovakvo stanje ulica u centru. Očigledno predsjednik nema snage da ovaj projekat iznese do kraja”, smatra Muratović.
On dodaje da su debate u lokalnom parlamentu oštre ali se time dolazi do boljih rješenja za građane Petnjice.
„Pokušavam da budem aktivan povodom svake tačke dnevnog reda, jer one nose sa sobom značaj. Želim da budem odgovoran prema građanima i stranci kojoj pripadam. Posljednja sjednica je razočaravajuća. Upozoravao sam predsjednika Skupštine da vodi računa o vođenju sjednice, nije prihvatio to, jer način vođenja nije zabilježen u najnerazvijenijim svjetskim državama i krajnje je nekorektan prema odbornicima i slušaocima Radija Petnjica. Razumijem njegovo neznanje, ali se zato sa nekim mora konsultovati, čitati poslovnik, čitati Statut i učiti kako se vodi sjednica”, istakao je Muratović.
Izrada budžeta je u toku, vrlo bitna stavka za fukcionisanje lokalne uprave za narednu godinu.
„Učestvujem na javnoj raspravi, ukazali smo na primjedbe. Dosta je sredstava koja nemaju svoju namjenu, čak su i odbornici DPS-a kritikovali bužet i oni su uvidjeli da rukovodstvo opštine ne ide pravim putem i da se nešto mora mijenjati.
161.000. eura se prenose za sljedeću godinu, ne znamo od čega su, ni za šta su planirana. U prethodnom periodu se tako 250.000 eura pretvorilo u kupovinu petnjičkog Motela.
Priprema se još jedan projekat u kojem će se uložiti, a da građani neće imati koristi.
Stava smo da je apsoluti promašaj kupovina Motela, jer u protekloj godini nije prihodovao ni eura, samo imao troškova, izaziva veliko ulaganje i koštaće naše poreske obaveznike“, tvrdi odbornik BS.
Saradnja sa dijasporom je neminovna. Postoje različita mišljenja o principu i načinu te saradnje i koristi za građane Petnjice.
“Građani ne osjećaju korist od pomoći dijaspore. Saradnja lokalne uprave sa ZK „Bihor“ je usmjerena u nekom drugom pravcu. Naše dijaspore ima širom svijeta, ali akcenat je na ZK Bihor i nije slučajno. ZK Bihor nije mnogo uradio za Petnjicu, ali svakako im se zahvaljujem na donacijama prema određenim pojedincima”, kaže Muratović i poručuje im da pomoć bude konkrektna u pokretanju biznisa kako ne bi mladi krenuli njihovim stopama i napustili Bihor.
Muratović je dodao da dijaspora ima gdje da uloži u petnjičkom kraju.
“Treba iskoristiti kapacitete poljoprivrede, u proizvodnji i preradi voća i povrća, kao i drvoprerađivačkoj industriji. To je patriotizam, a ne samo za dan glasanja. Tako nam samo štetite. Ne pamtim ni jednog Bihorca koji je otvorio i jedno radno mjesto u našoj opštini”, kazao je Aldin Muratović.
On je na kraju rekao da su vidljive razlike na lokalnom nivou između BS i DPS.
„Predstavnici lokalne uprave su navikli da vuku konce kako njima odgovara, ali takav pristup ne odgovara građanima. Građani zbog pritisaka daju podršku ovoj vlasti, ali nadam se da će se svijest osloboditi i promijeniti vlast i da će Petnjica i Crna Gora krenuti novim putam”, zaključio je Aldin Muratović.
Obajvljujemo četvrti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
IV
Danju je Zuhdi-bàba bio toliko sretan sa svojom Nazom da se pobojao za svoj iman: mislio je da nije dovoljno zahvalan Bogu i da mu je ženina ljepota zasjenila misao o Njemu, Darodavcu svakog dobra. (Tako je, naime, sebi rastumačio ono blještavilo Sunca iz svojih prvih snova.) Razmišljao je o mudrom caru Sulejmanu i njegovim konjima, a zatim o njegovom šadrvanu i kraljici Belkisi te, napokon, o vjetru koji ga je nosio od mašrika do magriba… „Moj Bože, kako je taj Tvoj rob mogao podnijeti toliki bónluk!…Ama lahko mi je za njega, a šta će biti sa mnom! Vidi me, jadna ti ne bila majka, kakav sam: ovol'ka sreća, a ov'liki hásija! Kud ću i kako ću?!“
Bojao se iznenadnē, nekog novog taksirata koji dolazi podmuklo i brzo, u jednom jedinom času, kao zemljotres.
Zato se noću budio i dugo ibadetio pitajući svoju savjest kako je tako brzo mogao zaboraviti svoju Jeseníčku, kako će joj izaći na oči na onom svijetu? Kako je čovjek osion stvor, kako ne zna za mjeru, kako ga tako lahko zna zavarati nefs i kako mu se, na koncu, šejtan zna približiti „kao zmija djetetu ostavljenom na bašči u bešici“.
A bio je, ako ćemo pravo, licemjeran i prema svojoj drugoj ženi – jer je silno žudio za potomstvom, sinovima i šćerima, više nego za njom, ženom-evlijom. Vjerovao je u riječi našeg pretka, hodže Metke zvanog Miskin – rahmet mu duši – da je naš rodonačelnik, Šećer-aga, s nekim posebnim, ruhanijjetskim pozvanjem iz bijela svijeta, sa istoka, došao u ovaj budžak Bosne na njezinom zapadu, i da je obaveza njegovih potomaka da šire njegovu plemenitu i „slatku“ lozu. Ali, tom svojom prevelikom žudnjom, koja ga je svega obuzimala kao groznica, mislio je, on krši veliko pravilo dajdžinog i majčinog dervišluka: Imaćeš kada tebe ne bude imalo ništa. – A njega ima ta žudnja!
Obajvljujemo treći nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
III
U prvim noćima idućeg ramazana na san mu, iz dubine tame, bliješteći poput Sunca, poče izlaziti neko žensko lice. Kada bi se probudi, vraćao bi se u svoj san pokušavajući skinuti rosu sa njega. Sve mu se činilo da je to bilo lice njegove Jeseníčke, ali kada nastupi Dvadeset i sedma noć, u kojoj se ispunjavaju želje onih koji pod abdestom ugledaju otvaranje nebesa, vidje da to nije ona, Jeseníčka – neka je rahmet njezinoj namučenoj duši – nego da je to neko drugo žensko.
Ta mu lijepa a nejasna pojava, tamo pred ponoć, u snu poruči da čeka onaj veliki sretni čas u kome će zamoliti Boga da se oženi sa njom.
Zuhdi-bàba više nije mogao zaspati. Pred sabbah promijeni abdest, klanjaše istiháru i odluči da čeka…
Izađe u Velike bašče kad – preko tamnoplave čohe neba najprije prijeđe jedna pruga, bijela i tanka kao vlasulja, a onda se nebesa prolomiše, ispod njihove crne postave ukaza se nepregledni bijeloljubičasti čamášir, pa se razdvojiše na dvije strane…
-Allahu ekber! – izusti Zuhdi-bàba, brzo se prisjeti radi čega je izašao iza kuća u ova doba, pa zaiska:
-Jārabbi, daj mi tu… iz moga sna… za ženu…Amin, ilāhi jārabbi.
I dok to izreče, nebo se sámo zaši i sklopi u pređašnju cjelinu – kao da se samo radi njega, Zuhdije Skopljaka, muhtača Božije milosti, otvorilo, i kao da se maloprije ništa nije dogodilo.
Ko je ta lijepa žena i gdje je ta lijepa žena, evlija? I kako jē naći, moj brate?
U Šećer-aginom potomstvu do danas kóla priča kako je Zuhdi-bàba, „slušajući svoje srce,“ odmah po Bajramu, u nanulama, bos, noću otišao na prelo u Filane, ono malo, k'o saće načičkano selo podno Vranice gdje se dva uska bjelogriva potoka utrkuju desnim i lijevim bedrom ove gole planine pa dolje, u dnu, na početku klisure, ispred prvih kuća skaču u duboki Vrbas. I samo što je došao pod kuću u kojoj se vika s prela gubila u huku crne rijeke, na prozoru je ugledao lice iz svoga sna, lice koje ga je, ozareno u mutnom svjetlu čiraka, čekalo i koje mu je otvorilo prozor da mu kaže samo jednu riječ.
U organizaciji Šahovskog kluba „Bihor“ iz Petnjice održaće se „Prvenstvo Petnjice u šahu“. Turnir će se održati u utorak, 10.decembra 2019. godine. Početak je zakazan u 17:00.časova u restoranu „Merak“ u Petnjici.
„Šahovski klub „Bihor“ organizuje treće po redu Prvenstvo šaha u Petnjici. Pokrenuli smo školu šaha za mlade u Petnjici i evidentno je da za razvoj šaha su potrebni mladi šahisti, pa su potrebna i takmičenja ovog tipa na kojima će mladi osjetiti takmičarski duh. Pravo nastupa imaju svi građani Petnjice.
Potrudili smo se da obezbijedimo novčane nagrade, pehar, diplome i želim dodati da ćemo uručiti specijalnu nagradu za najboljeg omladinskog pobjednika.
Koristim ovu priliku da pozivem prvenstveno omladince da se prijave i osjete čari šahovske borbe“, izjavio je za portal Radija Petnjica Almir Ramdedović, sekretar šahovskog kluba „Bihor“.
Igra se po švajcarskom sistemu 9. kola, dok je tempo igre 10. minuta po igraču.
Kotizacija za učešće na turniru je tri eura, za više informacija svi zainteresovani se mogu javiti na boj telefona 069-525-292.
Zbog planiranih radova na mreži, danas će bez napajanja električnom energijom ostati:
Petnjica
– u terminu od 08 do 15 sati – kompletno područje opštine Petnjica.
Berane
– u terminu od 08 do 15 sati: Babino, Zagrađe, Dragosava, dio sela Goražde i fabrika Polieks.
Navedeni radovi se izvode u cilju kvalitetnijeg i sigurnijeg napajanja električnom energijom. U slučaju loših vremenskih uslova radovi će biti odgođeni.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović, je u emisiji “Hronika Petnjice” saopštio da zadovoljan dinamikom rada lokalne uprave i Vlade Crne Gore na pomoći u podizanju kvaliteta života na području Bihora u protekloj godini.
„Definitivno ovo je jedna od najboljih godina na polju onog što smo postigli u infrastrukturi, kulturi, socijalnoj pomoći i svega onog što je važno za bitisanje lokalne uprave i dostojnog života građana naše opštine. Rezulati se sumiraju, ja sam zadovoljan sa onim što smo uradili, naravno mogli smo više, ali okolnosti čine svoje.
Najveći uspjeh je realizovanje magistalnog putnog pravca Podvade-Budimlja, koji povezuje Petnjicu sa Beranama, u narednoj godini biće završena i spojena dionica od Budimlje do uključenja na magistralni put. San je pretvoren u realnost, Bihorci će dolazit u svoj kraj savremenom saobraćajnicom,“ saopštio je predsjednik Samir Agović.
Osvrt na lokalnom nivou, putna infrastruktura, vodovod, rješavanje užeg jezgra Petnjice i ostale aktivnosti su u poodmakloj fazi dok neke nisu ni pokrenute.
Modernizacija opštine Petnjica je dugotrajan proces koji traži ogroman napor, rješavanje nagomilanih problema dok je pritom potrebno vrijeme i strpljenje
„Nije realno očekivati da sve možemo uraditi za šest godina ali uradili smo više nego što je očekivano. Asfaltirali smo 10.km lokalnih puteva, 62.000. eura po kilometru, 620.000. eura uz pomoć Uprave javnih radova, naših građana i lokalne uprave. Trudićemo se da u kraćem periodu u ostalim mjesnim zajednicama rješavamo problem asfaltiranja lokalnih puteva. Nastojali smo da kroz nadzor i lično prisustvo kvalitet u izradi bude mnogo bolji.
Vodovod u Savin Boru nakon 35 godina je pri kraju sa 25.000 eura uz pomoć Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja sa 15.000 eura, loklane uprave sa 10.000 eura i pomoć građana i time doprinijeli da se završi projekat koji je dugo trajao i nadamo se uskoro svečanom otvaranju. Građevinsko preduzeće „Bihor“ je izvanredno izvelo realizaciju projekta, kojeg moram da istaknem.
U vodovod „Murovsko vrelo“ uloženo je ove godine 200.000. eura, voda je došla do Koraćkog krša i Radmanaca. Snažni napori su uloženi pored poteškoća da ova godina bude krunisana vodom za građane mjesnih zajednica. Sljedeće godine očekujemo vrlo realno završetak najvećeg vodovoda i svih radova na ovoj investiciji koja će biti veća od milion eura i svečanost povod okončanja ovog velikog projekta na dobrobit svih građana,“ kazao je Agović.
Projekti za unapređenje životnog standarda su izrazito bitni za ostanak i osnivanje životnog cilja svakog mladog Bihorca. Sa nule, ili ispod nule je teško krenuti ali proces je pokrenut u intezitetu je koji traži dodatnu efikasnost.
„Želim da kažem da smo tretirali putne pravce i intervenisali smo sa cifrom od 60.000 eura sa nasipom, ugradnjom cijevi, radom na propustima i izradnjom kanala i možemo zaključiti da je ova godina bila rekordna u realizovanju projekata. Predstoje nam zimski dani, spremni smo za brzu reakciju na terenu jer smo nabavili mehanizacije za čišćenje snijega i spremni smo da brzo reagujemo nasipanjem putnih pravaca sa materijalom koji će spriječiti olakšati saobraćaj u zimskim danima.
Ulažemo u poljoprivredu i želimo da napravimo ambijent za bavljenje poljoprivredom i pomognemo poljoprivrednim proizvođačima,“ istakao je predsjednik Samir Agović.
Priprema budžeta je u toku, sjednica lokalnog parlamenta se očekuje vrlo brzo i tom prilikom će biti definisano koji će sredstava biti obezbijeđeno za funkcionisanje lokalne uprave u narednoj godini.
„Vjerujemo da će budžetskim sredstvima biti pokriveno ono najbitnije za sljedeću godinu, predlagač budžeta je predsjednik, a predsjednik ima uvid o svakom detalju na području naše opštine i apsolutno će biti ravnomjerno raspoređen.
Naš budžet je iz godine u godinu sve veći, ove godine će biti blizu dva miliona eura i direkto je razvojnog karaktera jer preko 40% je opredijeljeno za investicije.
Budžetom smo prevideli smo 140.000 eura za izradu raznih projekata.
Ogroman procenat je predviđen za uređenje užeg jezgra Petnjice, uređenja ulica, uređenje našeg zemljišta u vidu parka koji nam nedostaje, posebne zone koje investitorima možemo pružiti za biznis.
Konketno putna infrastuktura nam je najbitnija i tu ćemo najveći dio sredstava izdvojiti, nova rasvjeta u gradskoj zoni i školskim dvorištima pored ovoga tražićemo rješenje za vodovod u Javorovoj, zatim Bihorski ćilim, naše nematerijalno blago kao i za žensko preduzetništvo.
Bavićemo se valorizacijom turističkih potencijala kroz izletišta, markiranje staza i obezbjeđivanje drugih sadržaja,“ rekao je Samir Agović.
„Socijalna svera nam je u protekloj godini bila jedan od glavnih preoriteta. Pokazali smo socijalni senzibilitet za socijalne grupe, pritekli smo u pomoć ljudima koji nisu imali stambeno pitanje, učenicima i studentima kojima je bilo potrebno. Riješili smo trenutno problem romske populacije u Petnjici i preuzeli smo obavezu finansiranja dok se objektom konačno riješi njihovo stanje.
Sport i kultura su nam prioriteti, imamo projekte za spotrtske aktivnosti, imamo Bihorsko kulturno ljeto na kojem je okusnica kulture. Turistička organizacija je imala sjajnih projekata, popularna džipijada kada se Petnjica osvježi i bude centar aktivnosti.
Svake godine smo aktivnji i odgovornoji, zdrava smo opština i nemamo dugova, to je rezultat zaposlenih u našoj lokalnoj upravi.
Svako ko voli ovaj kraj neka se okrene poljoprivredi, Vlada Crne Gore pomagala je i pomagaće direktim investicijama naše proizvođače sa konkretnom pomoći u vidu grantova sa po deset hiljada eura i do sedam ipo hiljada eura za početak svog biznisa“ istakao je predsjednik Agović.
Projekat realizacije užeg jezgra je od izuzetnog značaja za vlasnike parcela i za lokalnu upravu zbog ljepše slike, lakšeg odvijanja saobraćaja i kretanja pješaka u centru Petnjice.
„Akcenat stavljamo na uže jezgro Petnjice, moraće se riješiti, ili će se realizovati ili će se projekat povući sa neriješenim ishodom pa će potrajati realizacija. Mi želimo u realnom obimu da riješimo nagomilane probleme.
Predsjednik Opštine Petnjica vjeruje da će u narednoj godini biti riješen problem trotoara od Petnjice do Gusara.
„Mi smo nakon što je urađena moderna saobraćanica uočili problem za pješake i zbog toga učinili smo veliki napor kako bi što prije realizovali projekat trotoara, pritom smo izdvojili sredstva za projektnu dokumentaciju.
Svjesni smo da smo napravili propust, uputili smo zahtjev prema Direkciji za saobraćaj ali su nas za sada odbili. Mogli smo da vršimo pritisak sa većeg nivoa, ali smo bili svjesni da smo mogli izgubiti investiciju koju imamo sada”, zaključio je predsjednik opštine Petnjica Samir Agović.
Obajvljujemo drugi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
II
Otac mu je imao četiri sestre, sve ljepšu od ljepše. Svaka bijaše sa mutnozelenim očima. I sve se dobro poudaše po Suhodolu i u obližnje čaršije, za imućne age i begove. One, kada su se dijelile, svoj pâj ne prenesoše u rodove svojih muževa, nego ga ostaviše u rodu svome, na Suhodolu. Tako je Bož'ja tevećelija Zuhdi-bàba još u mladosti postao imućan nasljednik svoga babe, i tako je zapao za oko najboljih udavača.
Majka, iz nekog svoga razloga, do koga pripovjedač također nije mogao prodrijeti, nije željela da ga ženi iz Suhodola, nego ga oženi iz Jesenika, dalekog sela ispod Lisína, onog planinskog vrha odakle se može vidjeti bijelo šeher-Sarajvo u dalekoj kotlini.
-Onako mlad, a već mu kašika upala u med – govorili su prijatelji i dušmani ove kuće, i jedni i drugi brzopleti u pameti i još brži na riječi. Jer kada njegova lijepa žena Badema, koju nisu vidjeli ni Sunce ni Mjesec, zauvijek zaklopi oči na porodu ne napunivši ni dvadeset godina, pred ovim taksiratom zanijemiše i prvi i drugi, čitav Suhodo i čitav naš kraj. Ne da se hudom insanu!
Ukopaše je nasred suhodolskoga greblja, u pristranku, ispod lipe, zajedno sa njezinim djetetom koje nije ni došlo živo na ovaj svijet, ni trenutka se nije odmaklo od svoje majke a Zuhdi-bàbine hanume, Jeseníčke.
I kada bi nalunjaj pored greblja – a uvijek je grabio priliku da tuda naiđe kada nejma nikoga u blizini – mladi, rumeni suhodolski hudovac s kratkim brčićima, u šalvarama i pod kapom bjelicom, uvijek sa štapom u desnoj ruci, erváhī hazreti Hizir – stani bi na dnu, ispod njegovih vratnica, i, hunjkajući, sa očima zamućenim zaustavljenim suzama, uči Fatihu, dugo gledajući pod lipu. Zbunjeni zvonar stada, bikan s velikim rogovima, ne želeći ići dalje bez svoga vodiča i čuvara, vraćao bi se ispod plota, dizao glavu i, zabezeknut, posmatrao Zuhdi-bàbu s nekom posebnom poniznošću i mudrošću u očima, nakon čega bi se čitavo stado smiri i utišaj štropot svojih papaka – gledajući pod lipu i sjećajući se glasa koji ih je sve donedavno, ispod peče i feredže, vabio pred mužu, a koji se više ne javlja.
Uskoro je pod lipu legao Zuhdi-bàbin babo, pa njegov doživotni pîr – majka. Zuhdi-bàba ostade sam sa svojim stadom, svojim razgovorom. I sa svojim vodama.
