Na inicijativu NVO ,,Eko Vrbica“ u dogovoru sa Opštinom Petnjica i saradnji sa Komunalnim preduzećom, organizovana je druga po redu akcija čišćenja i prikupljana otpada sa glavne saobraćajnice Petnjica-Berane do Duljkove Stanice i tom prilikom prikupljen je velika količina smeća i raznog sekundarnog otpada koji odlažu nesavjesni građani tik pored glavnih saobraćajnica.
,,Želimo ovim putem da se zahvalimo u ima NVO ,,Eko Vrbica“ Opštini Petnjica i Komunalnom preduzeću na saradnji i organizovanosti cijele akcije. Nadamo se da smo bar na neki način uspjeli da podignemo svijest građana na veći nivo. Takođe želim da se zahvalim i NVO ,,Hajrta“, koji nam je donirao i obezbijedio hranu i piće za sve učesnike ove akcije”, saopštili su nam iz NVO ,,Eko Vrbica“.
Ovo je još jedna akcija u nizu, a sve u cilju očuvanja životne sredine i podizanja svijesti kod građana da ne odlažu smeće na mjestima gdje smeće nikako ne bi trebalo da bude, kao i to da svi zajedno radimo na tome da Bihor bude čist.
Dvadeset sedma noć obilježena je ramazanskim poklonima za najmlađe polaznike mekteba iz Petnjice
„U toku dvadeset sedme noći džematlije iz Petnjice u saradnji sa viber grupom „HALAL HAMM“ najmlađe polaznike mekteba obradovali su ramazanskim paketićima.
Ovim gestom željeli su da stimulišu rad i nagrade dosadašnji trud djece koja pohađaju mekteb.
Dvadeset sedma noć bila je izvrsna prilika da se već pomenuti rad i trud djece predstavi petnjičkom džematu“ , saopštio je pomoćnik glavnog imama petnjičkog Medžlisa Armin Korać.
Bijelopoljska humanitarna organizacija ,,Hilal“ u sklopu projekta Ramazanska karavana dobročinstva trasira svakodnevno nove “kilometre humanosti”.
U toku mjeseca Ramazana nekoliko puta posjetili su Opštinu Petnjica i podijelili pakete humanosti i tom prilikom su juče ispred prstorija Radija Petnjice uručili dvadesetak paketa pomoći.
„U ime porodica koje su dobile pomoć i Upravnog odbora fonda Hilal zahvaljujemo se svim donatorima koji su svoju nit humanosti realizovali kroz kanale dobročinstva naših Hilal-a.“ saopštili su iz ove organizacije.
Remzija Hajdarpašić pripada onim stvaraocima koji je svoj rodni zavičaj pretočio u ličnu prozu satkanu u njegovim razmišljanjima. Njemu je u mislima Bihor i Vrševo. Aristotel je rekao: ,,Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanjem i čežnje za emocionalnim izrazom.” Bez obzira što svoje muhadžirske dane provodi u Luksemburgu ipak je njegov zavičaj tamo đe mu je i korijen; zavičaj je mesto za koje ga vezuje sjećanje i jaka čežnja misli i zapisi, jutra i noći, život i smrt, očaj i nada, ljubav i patnja sve je to dio priča koje je Hjdarpašić pretočio u svoju prozu.
Remzija Hajdarpašić
Uvjek kad se pojavi nova kratka priča, obradujem se, i učini da povjerujem kako smo, svakom njegovom pričom još jedan korak bliže sferi i formi kratke priče koja je nažalost kao književna forma zapostavljena, u odnosu na roman. Međutim tu draž koju ima kratka priča rijetko ima koji roman.
Priče Hajdarpašića su narativne forme, odnosno, prihvataju činjenice kao sublimaciju emocija autora u kojima se čuva lični potencijal integralnosti i koji kao vrjednosno ujednačen segment i spektar priča o događajima iz njegovog okruženja kako onog u kom se rodio tako i onom u dalekom svijetu. Autor nas svojim pričama opominje da ne možemo putovati svezanih očiju kroz ponoć naše suštine, često nesvjesni našeg okruženja. Autor se služi najjačim sredstvima kratke priče – sažimanjem, naracijom, sublimacijom, metaforičnim sugestijama, pa i neskrivenom porukom svojim čitaocima koji ga sa pažnjom prate na njegovim proznim putevima. Hajdarpašić hrabro istupa svojim pričama (tematikom), sa težnjom ka savremenoj priči. Duboko svjestan svijeta koji ga okružuje, autor svoju proznu nit prepušta novom svijetu, čije širine lijepo složene arabeske iz života. Pri prvom dodiru sa ovim pričama naslućuje se duboka misao, kao svetionik koji šalje jaka svjetla ka brodovima tasko je autor u sigurnom proznom izrazu. Osnažen tim i takvim izrazom kao i životnim i stvaralačkim iskustvom, Remzija Hajdarpašić nastupa sa jakom energijom o tome da je autor istovremeno i kovač i kovina, te da je u trenutku kad udara po nakovnju vazda i sam pod udarom čekića, taj udar ga vodi životnim putevima i stazama ka Bihoru. Primarna problematika kojom se Hajdarpašić u pričama bavi je odnos društva prema pojedincima, ali i odnos takvog pojedinca prema samom sebi. Vodeći nas kroz lavirinte duše, autor nas vodi kroz predjele oprečnih i intenzivnih osjećanja. Stalno ispitujući svoja uvjerenja, (da li je nešto ispravno ili pogrešno) ide do krajnjih granica, neprestano rušeći stigmu, buneći se protiv nepravdi. Zato što, su mudre misli pisaca još od antičkih vremena pa do danas, smatra da su to jedni od najhrabrijih ljudi. Zato što svoje najintimnije misli i osjećaje duboko skrivene, istinito i nesebično, hrabro, svjedoče kroz njihova promišljanja. Samo oni pisci koji javno govore o svojoj ali i tuđoj čovječnosti, (a toga nam danas najviše nedostaje) čine svoja djela posebnim. Priča koja svaki put traje, onoliko dugo, koliko želimo da je preživljavamo iznova i iznova. Autor nam se uvjek obraća istinom, birajući riječi, da samo njemu slični osjete i prepoznaju istinu i jaku snagu njegovih (vizija) priča. Na samom kraju reći ću autor je dobar pisac da bi ispod njegovog pera moglo da izađe nešto što nije književnost, i to dobra. Tematsku i motivsku građu autor gradi, grana i razgrađuje u kolopletu sa emotivnim, etičkim i estetičkim zahtevima. Pa tako i ove zapise čitamo kao niz u književnom smislu izvanredno organizovanih priča u kojima autor daje mnogo prostora ličnom (unutrašnjem) načinu razmišljanja i izražavanja dok zapisuje svoje uspomene koje su i snažne i autentične i čine ga posebnim.
ZAKOPANO ZLATO
Čini mi se da gusari, pustolovi i avanturisti ne bi ni postojali da nije bilo “zakopanog zlata”. Kako je samo raspaljivalo maštu pripovjedača, pisaca i ražisera.
Priče o blagu skrivenom u njedrima zemlje nijesu mimoišle ni moje rodno selo Vrševo. Teški uslovi života i naporni svakodnevni poslovi rađali su u ljudima želju za rahatlukom i bogastvom. Pronaći davno zakopano blago bio je način da se ostvare želje. Otuda u Vrševu, a i drugim bihorskim selima, postoji niz zanimljivih priča vezanih za zlato.
Abdulah, siromašni seljak iz Vrševa, našao se nekim poslom u Skoplju i prije povratka otišao na pijacu da kupi poklone familiji – obećao je babu duhan, ženi košulju a djeci simit. Obilazeći tezge, privukle mu pažnju stare mape koje je, pored isto tako starih knjiga prodavao onizak crnomanjast čovjek porijeklom Grk. Vješt trgovac, doznavši da je mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je Abdulaha da su mape upravo iz tih krajeva. I stvarno, gledajući jednu od njih zakleo bi se Abdulah da su putevi i potoci ucrtani na mapi njemu poznati.
Kupio bi on mapu ali nema para za sve što bi htio. Ocu ne smije na oči bez duhana. Djeca će po cijeli dan savijati ovce i dvije mršave krave po Ilinom guvnu da bi ga još tu presrela i dobila obećani simit. Emina, devetogodišnja kći krhkog zdravlja i kao prut tankih ručica, skočiće mu oko vrata – ne bi mogao podnijeti razočarenje i tugu u očima svoje djevojčice da njene ruke u torbi ne pronađu simit. Zagrliće ga i Emin, stariji sin, bistro dijete koje često ispisuje čobanskim štapom, čas po zemlji čas po zraku, samo njemu znane znakove. (- Planira Emin, biće nešto od njega – govorili su ljudi. Najbolji učenik osmog razreda osnovne škole u Tucanjama, upisaće gimnaziju u Beranama. Stanovaće kod daidže, obećao je dajko da je Eminova škola njegova briga.) Hajrija će još izdaleka znati donosili joj suprug poklon ili ne ali neće ni jednom riječju, niti jednim gestom pokazati žal za košuljom. Begovskog porijekla, ta žena krupnih plavih očiju i neobično svijetle kose što se jedva nazire ispod bijele šamije, nikada se nije žalila na nemaštinu. Sve njene želje vezane su za djecu. Da Emin završi školu – da postane neko. Da Emina zajača, ko zna gdje će se udati – ima teških kuća.
Dobi babo duhan kao zlato žut. Dobiše djeca simit – hljeb kojem prismoka ne treba. Dobila bi i Hajrija košulju da jedan krstić na mapi nije zaintrigirao promućurnog gorštaka.
– Hiljadu prečih stvari. Nek je djecu obradovao – tješila se Hajrija.
Pažljivo je Abdulah razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje krstić pokazije. Kršanja, ne može biti drugo. Put prema Lokvama, Petakov krš desno selo lijevo, potok naprijed. “Kršanja je sigurno”, zaključi. Mjesto je pored puta, mora kopati noću. Kramp, vreća i mrak – to je sve što mu treba.
Familiji je rekao da ide na Bor, na konak kod sestre. Slaba je nešto, mora je obići – sevap je, odiva je to.
Skriven u grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani prognaju stoku.
Prvo su prošli mlađi čobani, još nejaka djeca, žureći da se još za vidjelice popenju na svoje ili komšiske tek uzrele trešnje. Kad je stari Alija zamakao sa stadom znao je Abdulah da u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo, da mrak preovlada, i počeo kopati. Kameniti teren i od suše tvrda zemlja činili su kopanje skoro nemogućim. Ali nije Abdulah bio od onih koji lako odustaju. Krampom je čupao suho busenje, kada bi metalni zvuk krampa pokazao da udara u stanac, pomjerao se napred-nazad trađeći samo zemlju ili pokretno kamenje. Kupiće ono imanje što Hasan prodaje, i volove da Pešter nema takve; obući će djecu kako treba, okitiće Hajriju… Redale su se želje dok je umornim rukama brisao znoj sa čela.
Noć je odmicala a zlata nije bilo. Počeo je gubiti nadu i koriti samoga sebe. “I nijesam za drugo već za krampa. Ovolika Kršanja – i da je zakopano tu ne može se naći.”
Počeše se i pjetlovi oglašavati…
Bio je na izmaku snage kad sunce obasja vrh Mušnice. “Dosta je, nijesam ja te sreće” pomisli.
Baš u tome kramp odlomi parče keramike. Još par udaraca i ukaza se poklopac ćupa.
Abdulah pade na koljena, prouči bismilu i otvori ćup. Smiren kakav je uvijek bio, privuče vreću i poče brižljivo prebacivati zlatnike, kao da se boji da ne iščeznu.
Prenu ga zvuk zvona. To Alijin ugič više Miještavice predvodi stado.
Pohitao je, prebacio vreću preko ramena pa kroz Makvu umakao u Gradac. U mislima mu samo Alija – je li ga prepoznao ili ne? Biti bogat u siromašnom selu činilo mu se jednako teško kao i dosadašnja neimaština. Zna on dobro da nebi mogao s praga vratiti nevoljnika, a svi će tražiti zajam: braća, rođaci, komšije, dolaziće i iz drugih sela.
Jeste Alija bio star ali ne i ishlapio, poznao je on svog komšiju. I ne samo komšiju nego i njegov kramp, u žurbi zaboravljen kraj rupe.
Narednih dana selo nije imalo drugih tema. Ljudi u poljima, žene na seoskoj vodi, čobani za stadima, jedni bi se obložili da je nešto našao a drugi da nije. No, jedini koji je znao istinu, sam Abdulah, sve je poricao. “A što bih krio da sam našao? vidite kakva mi je kuća, a nejač – dva tovara da nađem malo bi bilo”, govorio je kroz zagonetan smiješak, u kom se skrivala tajna.
Promijenio se Abdulah, svi su to vidjeli – nevješto je glumio. Dolazili su ljudi i iz drugih sela, kastana da ga pitaju šta je iskopao. A on, volio bi da ga udare nego što ga to pitaju. Ali ko može narodu usta zatvoriti?…
Kako ništa ne traje vječno, i priče o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše. Trošio Abdulah zlatnike, polako i mudro, ne rasipajući se.
Nakon par godina započeo ja gradnju nove kuće. Slameni krov od stare već je propuštao a sipac je toliko nagrizao brvna da je bilo pitanje vremena kada će se urušiti.
Međutim svako pametan je znao da za novu kuću treba dosta novca! Jedan valjan ćošnik koštao je kao pola ovce.
I šta će biti? Pošao Abdulah u Hazane kod Sima, jedinog trgovca u kraju, da ište
zajam.
Radoznao da vidi da li mu je novac stvarno potreban, obeća Simo ali reče da mu treba nekoliko dana, dok prikupi od dužnika. U dubokoj tajnosti, pažljivo je ispisao redne brojeve novčanica, i tek onda novac posudio.
Vrati Abdulah u roku zajam, uz zahvalnost što mu se pomoglo “kada je bilo najteže”.
Uporedio Simo brojeve vraćenih novčanica sa onim u svesci i vidio da su – isti. Opet je selo brujalo neki vakat, pa utihlo.
Ostala je za to vrijeme plaha kula. I potomstvo koje dan-danas živi u blagostanju.
IZGUBLJENI UM
Zajedno su prohodali. Uspravljeni nasred sobe, dohvatili su se za ruke i na nesigurnim nožicama stigli do ivice stola. Te ručice, stisnute da jedna drugoj pomognu, za cio život su vezale Adnana i Nenada. Mnogo toga imali su zajedničkog. Igračke, stepenište, ulicu pred zgradom, malo dvorište iza zgrade, učiteljicu, klupu, loptu, a i mnoge želje su im bile zajedničke. Sve ovo i još mnogo toga zbližavalo je ova dva nevina dječaka. Uvijek zajedno: U školi, igri, svađi s drugom djecom. U tom bezbrižnom djetinjstvu bili su nerazdvojni. Ni različite vjere kojima su pripadali nijesu ih razdvojile. Još su bili golobradi dječaci kad su se složili da su njih dvojica, iako jedan Adnan a drugi Nenad, iste vjere. I Islam i Hrišćanstvo slave jednog Boga, pa ako je jedan – onda je on isti i za jedne i za druge. Razlike su napravili ljudi pogrešno tumačeći Božje odredbe. Ovako tumačenje vjere pomoglo im je, da ostanu zajedno i kada im se domovina počela cijepati po nacionalnim šavovima.
Strašan oblak mržnje počeo je prekrivati njihov rodni grad. Čim su se čuli prvi pucnji oko Srebrenice, Nenadovi roditelji riješili su otići kod rodbine u Srbiju. Donijeli su Adnanovima ključeve od stana i dugo objašnjavali razlog odlaska. Stariji nijesu plakali na rastanku , ali Adnan i Nenad – jesu.
– Neće ovo dugo – nadala se Adnanova majka.
– Čim stane, eto nas opet nazad – hrabrio je otac Nenada, milujući mu kosu.
Skrasili su se na obali Lima i tu, iz kuće svoga rođaka, osluškivali vijesti sa ratišta. Ubrzo se rat punom žestinom zatalasao Bosnom. Radioamateri bili su sada jedina veza između dva nekada nerazdvojna druga. Lagao je Adnan da imaju svega, da im nišra ne fali i da nije tako strašno kako ljudi sa strane zamišljaju.
Kako je rat odmicao, Srbima je trebalo sve više vojske pa su počeli mobilisati ljude koji su iz Bosne izbjegli u Srbiju.
Nenada su poveli iz postelje. Uzalud su roditelji pokazivali papire da je bolestan i da nije za vojsku. Upućen je u region rodne Srebrenice. Sa strahom je očekivao da će sresti Adnana. Bojao se okolnosti pod kojim bi mogli da se sretnu. Pred spavanje bi često režirao njihov susret. Najčešće je zamišljao kako oslobađa zarobljenog Adnana i on, beskrajno srećan, odlazi svojima.
Sve češće se govorilo da će napasti Srebrenicu. Nenada je obuzimao strah. Pomisao da u rodni grad uđe pucajući na komšije, u čizmama gazeći puteve djetinjstva, tjerala ga je u sve veći očaj. Nadao se da će neko zaštititi “zaštićenu zonu”.
Nije bilo zaštite. Možda bi Holanđani, koji su je “štitili”, do poslednjeg branili Amsterdam ili Hilversum, ali Srebrenicu nijesu.
Jedan je broj Srebreničana odlučio da živ ne ide krvoloku u ruke, pa su bespućima bosanskim krenuli tražiti slobodu. Drugi koji nijesu vjerovali u načelo: ” Čovjek je čovjeku vuk” čekali su dželate na rodnom pragu. Adnan je bio sa ovima drugim. Mislio je da među Srbima ima dosta Nenada.
Potrpani su u autobuse i razvoženi u razne pravce. Adnanov autobus zaustavio se blizu velike zgrade, bila je to škola u kojoj je utihnuo dječiji žamor. Bjelina zida fiskulturne sale isticala je grafit: “Belma, volim te”. Taj natpis prekri živi zid napravljen od desetak ljudi postrojenih za strijeljanje. Ču se naredba: – Pali! – odjeknu plotun i ljudi popadaše, a ponovo se ukaza onaj grafit, sada poprskan tamnocrvenim kapima. Dvojica revnosno odvukoše leševe ustranu, nakon čega je postrojena nova grupa. Među ovima, prvi zdesna bio je – Adnan.
– Ne nemojte njega, on mi je brat! – uskoči Nenad i raširi ruke ispred Adnana.
– Kakav brat, nesrećo? – zaustavi ga dželat koji je komandovao.
– Komšija i drug, zakleti prijatelj. On mi je kao rođeni brat.
– Balija ti brat?! Gubi se da i tebe ne posadim kraj njega!
– Pusti ga ko Boga te molim – zapomagao je Nenad. – Pusti ili ubij i mene.
– U stroj, pizda ti materina! – Lijevom rukom ga je pogurao natrag do stroja a pištoljem u desnoj vitlao mu pred očima. I evo poslije više od tri godine ponovo su tu. Adnan na liniji za umiranje, Nenad na liniji za ubijanje. Gledaju se oči u oči.
– Pali! – bi naređeno, i Adnan pade. Pade i Nenad.
Adnana su odvukli ustranu, na gomilu leševa, a Nenada doktoru. Narednog dana u Nenadovoj vojnoj knjižici napisano je: TRAJNO NESPOSOBAN ZA VOJNU SLUŽBU.
Umno poremećenog Nenada otpratili su roditeljima u Prijepolje.
Lutao je gradom, silazio do Lima te dugo bacao kamenčiće u vodu i nešto šaptao. Peo se na most i odozgo se zagledao u zatalasani Lim, kao da to dolje i nije bila rijeka koja teče, već knjiga u čija je slova njirio pokušavajući da ih pročita.
Rugala su mu se djeca, gađala ga kamenjem, vukla za skute kaputa, a on se nije opirao, često bi zaplakao i govorio:
– Pustite me. Ja sam ubio sebe.
BIOGRAFIJA
Rođen je 25. januara 1967. godine u bihorskom selu Vrševu. Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini 1994. godine. Od 1995. godine živi i radi u Luksemburgu. Jedan sam od osnivača revije ,,BIHOR” i član redakcije. Prva priča ,, ZAKOPANO ZLATO” objavljena je u reviji ,,BIHOR” a potom uvrštena u ,,ANTOLOGIJU SAVREMENE BOŠNJAČKE PRIPOVJETKE” objavljene u Skoplju 2010. godine. Prema motivima priče ,,OČEVA KLETVA”, ( koja po Safetu Sijariću ima elemente romana) napisao sam scenario za dugometražni film. Zbirku priča ,,SLUČAJNI SUSRET” publikovala je izdavačka kuća ,,BOSANSKA RIJEČ” iz Tuzle 2017. godine. Trenutno priprema drugu zbirku priča.
Direktor JUOŠ “Mahmut Adrović” Almir Pljakić sastao se sa Abdurahmanom Toprakom, koorinatorom za projekte TIKA Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj.
Bila je to prilika da direktor škole predstavi koordinatoru TIKA-e rad djece kada su u pitanju vannastavne aktivnosti i krenativne sposobnosti djece.
Tema razgovora je bila realizacija projekta “Preduzetništvo u nastavi” a tiče se donacije plastenika kako bi se razvila kreativnost kod djece.
Direktor Pljakić je istakao važnost saradnje Osnovne škole “Mahmut Adrović” i TIKA-e i kazao da vjeruje da će se u narednom period realizovati zajednički projekti u cilju unapređenja obrazovnog sistema u školi.
Sadat Šabotić iz Dobrodola, uspješni poljoprivredni proizvođa i stočar na svom gazdinstvu ima 28 krava i od toga živi.
„Takođe bavim se uzgojem teladi i prodajom telećeg mesa. Nije lako baviti se stočarstvom, uvijek ima zahtjevnog posla. Nemam radno vrijeme, ovdje se radi od pet ujutru do kasno naveče. Kada dođu ljetnji dani i kad krene kosidba, do jedan uveče ostanemo da sve namirimo.
Sam ne bih uspio. Zahvaljujući ženi, ocu, djeci stižemo sve da na vrijeme završimo“, kaže Sadat.
Sadat kaže da prethodna zima nije bila teška, nije bilo velikih snjegova kao ranije.
„Zima je bila hladna, ali pripremili smo se na vrijeme sa sijenom i stočnom hranom. Ono što je nama važno u toku zime da su putevi čisti i ove zime su bili uglavnom čisti jer prethodnih godina nije bilo čišćenja na vrijeme ali ova je bila bolja.
U toku zime, potrebno nam je oko 11 hiljada bala da bi izmili stoku. Bala je ove godine bila i do pet eura, dnevno po četrdeset bala sijena se utroši i to je veliki trošak.
Kada je u pitanju snabdijevanje stoke sijenom, od kako smo nabavili mehanizaciju, olakšali smo sebi život baliranjem sijena. Od mehanizacije imam dva traktora, tri kosačice, dvije balirke“, kaže Šabotić.
Sadat kaže da ove godine nije bilo nekog dobitka, jer cijene sijena i koncetrata bile visoke kao gorivo.
“Dnevno dobijem oko 230 litara mlijeka od krava, zasušilo je a i nije su telile još. Sir ne proizvodimo, samo smo se koncentrisali na prodaju mlijeka. Velike su količine mlijeka, nemamo dovoljno radne snage da se fokusiramo na proizvodnju sira. Cijena po litru mlijeka je 50 centi i na osnovu svih dadžbina nije nam odgovarajuća cijena mlijeka.
Svaki drugi dan odvozim mlijeko za Berane i prodajem ga. Želim da kažem da je naša opština jedna koje ne daje subvencije za mlijeko te stoga apelujem na lokalnu upravu da razumije stočare i odobri subvencije.
Imanja imam oko 30 hektara i uzmemo skoro još toliko da ukosimo u Lagatore, Trpezi, Budimlju ko god daje livade džabe mi idemo i kosimo.
Izlazimo u Moravac i dva mjeseca smo gore a i ovdje imamo dovoljno ispaše.
Imao sam prilike da odem za inostranstvo, ali imam veliku želju da ovdje živim i nada živi u meni jer na ovim prostorima su živjeli moji preci te stoga odlučio sam da ostanem ovdje da živim“, zaključio je Sadat Šabotić.
Na kraju, Sadat Šabotić je istakao da je ekipa Radija Petnjica jedina koja je posjetila njegovo poljoprivredno gazdinstvo.
Opština Petnjica raspisala je JAVNI POZIV za dodjelu podrške za nabavku folija za plastenik
Opština Petnjica u skladu sa programom Podsticajnih mjera za razvoj poljoprivrede za 2022 godinu – Podrška za nabavku folije za plastenik, objavljuje Javni poziv.
DEFINICIJA KORISNIKA SREDSTAVA PODRŠKE:
Korisnik sredstava podrške je poljoprivredni proizvođač koji posjeduje plastenik minimalne površine 50 m².
PRIHVATLJIVE INVESTICIJE:
Sektor ratarstva i povrtarstva:
Nabavka folije za plastenik
SPECIFIČNI KRITERIJUMI PRIHVATLJIVOSTI:
Podnosilac zahtjeva može, za vrijeme trajanja ovog Javnog poziva, konkurisati samo sa jednim zahtjevom;
Podržava se nabavka isključivo nove folije,
Podnosilac zahtjeva u trenutku podnošenja Zahtjeva za odobravanje podrške mora dostaviti fiskalni račun o kupljenoj robi.
Maksimalna vrijednost podrške po zahtjevu do: 60,00 €
NEPRIHVATLJIVI TROŠKOVI:
Nabavka polovne opreme;
Troškovi uvoza, prevoza i slične dažbine.
Troškovi montaže folije.
NAPOMENE:
Podnosilac zahtjeva odgovara za tačnost podataka i dokumentacije za ostvarivanje prava na podršku,
Opština zadržava pravo provjere realnosti i osnovanosti prikazanih troškova;
· Podrška se može ostvariti isključivo uz priložen dokaz da je predmetna nabavka plaćena;
· Kupljena oprema mora se nalaziti u ekonomskom dvorištu podnosioca zahtjeva u skladu sa pravilnim načinom skladištenja.
Nabavljena oprema ne smije biti otuđena 3 godina od momenta donošenja Rješenja o odobravanju podrške. U protivnom Opština će zatražiti povrat cjelokupnog iznosa isplaćene podrške uvećanog za iznos kamate;
Podnosilac zahtjeva, čiji zahtjev ne bude prihvaćen dobiće RJEŠENJE O ODBIJANJU sa razlozima o odbijanju.
POTREBNA DOKUMENTACIJA UZ ZAHTJEV ZA ODOBRAVANJE PODRŠKE:
Zahtjev za nabavku folije,
Uvjerenje o mjestu prebivališta,
Fiskalni račun,
Fotokopija žiro-računa,
Informacije u vezi sa ovim Javnim pozivom mogu se dobiti putem telefona:
069/497-297 i 069/274-273 ili u kancelariji Odjeljenja za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Trajanje Javnog poziva je od 28. 04. 2022. godine do 12. 05. 2022. godine.
Opština Petnjica raspisala je Javni poziv za dodjelu podrške proljećnjoj osnovnoj obradi zemljišta, a prema riječima Avdulaha Muratovića, opština nije ispunila zahtjeve poljoprivrednih proizvođača.
Avdulah Muratović
Mi smo tražili da pola budžeta koji je opredijeljen za poljoprivredu, bude usmjeren za naftu i potrebe ratarstva, povrtarstva i voćarstva, kako je i predsjednik Agović kazao na sastanku. Do toga nije došlo i danas se pojavio Javni poziv u kojem stoji da će Opština pomognuti sa po 50 eura po hektaru zasada.
Nama to nije prihvatljivo rješenje, obzirom da su cijene goriva veoma visoke i da ja kao poljoprivrednik koji imam dva hektara i 20 ari u povrtarstvu dobijem 100 eura, a za tih 100 eura mogu kupiti pedesetak litara nafte, sa tom naftom mogu samo obići parcele i vratiti se kući. Obzirom da nemamo benzinsku u Petnjici, te moramo ići za Berane da sipamo gorivo, da ćemo mi od naših sredstava morati da dodamo.
Nas u Petnjici ima oko desetak koji se bave povrtarstvom, neki imaju po 40 ari, te na osnovu Javnog poziva dobiće nekih petnaestak eura, a još da dodam da je za taj novac potrebno prikupljanje dokumentacije.
Odluka lokalne uprave je bruka koja se u istoriji naše opštine nije desila i na taj način nas samo omalovažavaju.
Pozivam sve poljoprivrednike sa terena opštine Petnjica da zakažemo novi protest ispred lokalne uprave, a koji će imati za cilj negodovanje opštinskih odluka i poruke da odobre više sredstava za poljoprivrednike. Pozvaćemo ministra poljoprivrede, kao i crnogorske medije, kako bi javnost bila upoznata sa našim problemima.
Primorani smo da smanjujemo obim posla i zasada, a i ovako nas ima mali broj poljoprivrednika.
Jedini sam poljoprivrednik koji je imao rani zasad i sa sniježnim padavinama imao sam štetu. Onda sam otišao u opštinu da prijavim štetu, išao sam iz kancelarije u kancelariju, niko nije obraćao pažnju i onda sam otišao kući.
Na kraju, apelujem na predsjednika opštine Samira Agovića da poništi Javni poziv i donese novu Odluku sa kojom će poljoprivrednici biti zadovoljni“.
Opština Petnjica u skladu sa programom Podsticajnih mjera za razvoj poljoprivrede 2022 godinu
objavljuje Javni poziv- Podrška za proljećnu osnovnu obradu zemljišta. Pravno na podršku mogu ostvariti poljoprivredna gazdinstva upisana u Registar poljoprivrednih gazdinstava a koja su u periodu proljeća izvršila osnovnu obradu zemljišta. Podnosilac zahtjeva može, za vrijeme trajanja ovog Javnog poziva konkurisati samo sa jednim zahtjevom.
-Minimalna obradiva površina 0.30 ha.
-Maksimalna obradiva površina 4 ha.
Neprihvatljivi troškovi:
-Troškovi uvoza, izvoza i slične dradžbine
-Nabavka polovne opreme
Visina podrške iznosi pedeset eura po hektaru obrađene površine. Ukoliko ukupna visina podrške, na osnovu zahtjeva za dodjelu podrške pređe budžetom planirani iznos, podrška će se proporcijalno smanjivati. Podrška se isplaćuje nakon završne investicije, nakon administrativne i terenske kontrole.
Podnosilac zahtjeva odgovara za tačnost podataka i dokumentacije za ostvarivanje prava na podršku, Ukoliko se terenskom kontrolom utvrde veća odstupanje od prijavljenog stanja, poljoprivrednik gubi pravo na podršku. Uplata sredstava podrške izvršiće se isključivo nakon terenske i administrativne kontrole.
Podnosilac zahtjeva, čiji zahtjev ne bude prihvaćen dobiće RJEŠENJE O ODBIJANJU sa razlozima o odbijanju.
POTREBNA DOKUMENTACIJA UZ ZAHTJEV ZA ODOBRAVANJE PODRŠKE:
1. Zahtjev za odobravanje podrške,
2. Uvjerenje o mjestu prebivališta,
3. Fotokopija posjedovnog lista,
4. Ugovor o zakupu (za parcele koje su predmet podrške a nijesu u vlasništvu podnosioca zahtjeva),
5. Dokaz o upisu u Registar poljoprivrednih gazdistava,
6. Kopija žiro-računa.
Informacije u vezi sa ovim Javnim pozivom mogu se dobiti putem telefona: 069/497-297 i 069/274-273 ili u kancelariji Odjeljenja za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Trajanje Javnog poziva je od 28. 04. 2022. godine do 12. 05. 2022.
Nakon obavještenja od direktora svih osnovnih i Srednje škole mješovite škole u Petnjici da su u tim ustanovama postavljene bombe i prema riječima direktora koji su na službenim mejlovima dobili tu informaciju u 06.57h, službenici policijske stanice u Petnjici su odmah po dojavi reagovali.
Iz stanice policije su nam kazali da nakon što su evakuisani učenici i upošljenici izvršene su višesatni detaljni pregledi školskih prostorija. Nakon detaljnih pregleda nikakvi eksplozivni materijali nijesu pronađeni.
Od svih direktora osnovnih i Srednje mješovite škola se prikupljaju informacije u stanici Uprave policije u Petnjici. Obaviješten je ODT u Beranama.
Iz Uprave Policije su nam takođe saopštili da kordiniraju akcijom i da su u pripravnosti Služba žaštite i spašavanja i Komunalne policije.
