ALMIR PUCAR, OD FRANCUSKE DO PETNJICE

Almir Pucar

Da se sve više mladih ljudi odlučuje da napusti svoj zavičaj to za Petnjicu nije ništa novo. Međutim, ako se neko odluči da dođe sa strane i započne svoj život i rad u Petnjici, to je već za nevjerovati.

Upravo je Almir Pucar to uradio i dokazao da se radom i trudom može skromno živjeti i u Biohor. Porijeklom iz Pljevalja, rođen u Podgorici, preko Francuske do Petnjice, životni put je Almira i njegove porodice.

“Imao sam fino djetinjstvo. Pošto su babo i majka radili, ja bih po dva ipo mjeseca bio u Tucanje pošto mi je majka iz ovih krajeva. Rahmetli dedo sa majčine strane mi je iz Tucanja. Kada se završio rat, dedo je primljen u policiju u Pljevlja i tamo je živio i tamo je penziju zaradio a dolazio je u Tucanje i tu je malo kuće napravio. U Pljevljima su se upoznali moj tata i majka. Krajem 70-tih su pošli u Podgoricu i tamo su radili a ja sam se dolje rodio. Završio sam srednju građevinsku i bio sam dobar učenik a igrom slučaja nijesam upisao fakultet već sam odmah počeo da radim. Imao sam sreće da počnem da radim sa jednim dobrim majstorom, keramičarem i tu sam ispekao ovaj zanat gdje sam sebe pronašao”; priča Almir za portal radija, iznoseći da se 2005.godine ženi i odlazi sa suprugom za Francusku.

“Sve u životu sam shvatao kao sudbina tako sam i ovo. Nije mi teško padalo. Volio sam da radim i prihvatio se odmah posla. Tamo čim čovjek počne da radi, ima neki organizovan život. Punih 15 godina smo tamo radili i stvarali”, kaže Almir Pucara koji o razlozima povratka i odabira Petnjice da se skrasi sa svojom porodicom ističe da ima svega.

“Tražio sam da bude selo, volio sam seoski život, zahvaljujući tome što sam od rahmetli deda naslijedio te osobine. Taj seoski život je uticao na mene. Jedno veliko isksutvo za malu djecu su dedo i bika. Kako sam rastao, od rahmetli deda su mi sve one stvari iz djetinjstva, pojavljivale su se i počele da izlaze iz mene. I od rahmetli deda i i od rahmetli bike. Kada sam počeo da se raspitujem za imanje, tetak sa Konika mi je rekao da ima ovdje u Petnjici čovjek koji bi volio da proda imanje. Sve je to sudbina. Dedo i sa očeve strane je bio na selu i on je imao svoj sistem u sistemu. Živio je od rada od poljoprivrede. Bitno je da čovjek bude neovisan od ljudi. Volio sam selo i tražio sam selo”, kaže Almir i ističe da je još u Francuskoj bilo razmišljanja o povratku.

“Odluka je pala još u Francuskoj dok smo bili. Nije bilo odmah iz početka. Ja volim da sagledavam situaciju i okolnosti ondje gdje živim. Tamo mi je najviše zasmetalo za djecu. Tamo čovjek mora da radio od izjutra od šest do naveče do šest.

Supruga i ja smo morali da radimo a djecu smo morali da ostavljamo u predškolsko a posle u školu i ta djeca su cio dan u školu. Tu se događa da neko drugi vaspitava moju djecu. Svi ovi na zapadu znaju koliko je to veliki tamo rad. Ja se sad i po na dan družim sa svojom djecom. To je ključni razlog a na sve se to dodao rasizam koji se tamo pojavio.

Zasmetalo mi je što je sistem na zapadu okrenut protiv čovjeka. Veliki su nameti tamo, toliki porezi da čovjek samo radi. A to nije rad normalan. Čovjek, ako će što da ušpara, mora da radi i preko vikenda. Ideš – radiš, plaćaju se porezi, facture, računi i to me sve natjeralo da gledam na drugu stranu da tražim neko rješenje, neki mir, smiraj za mene i moju porodicu. Ovi prvi utisci ovdje su mi fini. Nema stresa, druženje sa familijom, ima posla. I ovdje radim keramiku. Već sam par mjeseci ovdje. Imam finu riječ za komšije i fin je narod, fino su me prihvatili. Mislim da je Petnjica mene odabrala.

Razlog zašto Petnjica to je vaspitavanje djece. Vaspitanjvanje djece u vjeri, u islamu, djeca da mogu da se druže, da osjete slobodu vjere, to druženje u mekteb. Sve to na zapad može ali vrlo teško. Ono što mislim da je ovdje potrebno to je park u kojem bi djeca imala moment druženja i razonode”, kaže Almir Pucar i dodaje da su se djeca odlično uklopila. Aldin (13), Edina (11), Ahmed (9) i Emir (3 godine) imaju puno druga u Petnjici.

“Sve ide svojim tokom i čovjek treba samo da se prepusti. Ne bih ništa mijenjao. I Francuska mi je donijela nekog dobra. Tamo sam upoznao jedan mnogo fin džemat i naučio sam neke različitosti koje su mnogo fine i koje su i mene izgradile. Trudio sam se gdje god da sam, prihvatim one lijepe osobine. Gdje god bili, ima lošeg ali i dobrog. Čovjek uvijek treba da gleda tu dobru stranu, nikada lošu.

Ti ljudi iz tog džemata u Francuskoj su me više uključili u vjeru tako da ima dobrih stvari i ne bih mijenjao ništa. Još dok sam bio u Podgorici, prije odlaska u Francusku, sam spoznao islam. Rahmetli bika mi je bila hodžinica i uvijek me vjera vukla”, kaže Almir a o Petnjici u kojoj boravi manje od godinu kaže da je opština u razvoju i da ima dosta dobrih stvari.

“Meni se sviđa što se pomaže poljoprivreda. Ovdje čovjek može da radi, može da se bavi poljoprivredom, da ima svoj sistem u sistemu i vidim da ima velika potražnja građevinskih radnika i omladina treba da se na to usmjeri. Veliki problem jeste što hoće svi da završe fakultete a onda, veliki trud dok ga završe i onda ne mogu da nađu posao. I onda razočarenje i odlazak odavde. Ponekad  i odu iz hira. Naš čovjek je mnogo cijenjen na zapadu, prihvata sve dobre stvari. Isto to može i ovdje da bude samo ljudi moraju da budu motivisani i da gledaju pozitivne stvari. Ovdje jedan majstor može puno bolje da živi nego li tamo.

Omladini preporučujem samo rad i da gledaju šta je manjkavo za rad i ima ovdje perspektivu. Moram da istaknem da ovdje lokalna uprava pomaže one koji hoće da se bave poljoprivredom. I meni su dali pomoć za plastenik i želim da im se zahvalim. Želim da pravim svoju proizvodnju da znam šta jedu djeca i ja. Hoću da se bavim organskom proizvodnjom. Pripremio sam nekoliko sjemena koji nijesu hemijski tretirani a želim da u narednom periodu, uzgajam organski zdravu hranu na svojoj zemlji i da je plasiram. Planiram i neke ovčice. Imam svoju slobodu što je najvažnije. Bez supruge ništa ne bih mogao. Supruga je taj jedan stub familije. To je jedan alahov dar. Nije ni njoj bilo lako, porasla je u Francusku, tamo školu završila, adaptirala se. Može i ovdje da bude neki posao. Puno smo tamo radili, puno smo se žrtvovali i tražili smo mir. Supruga ako ne mora da radi, ne treba jer ima puno posla kući. Za mene su žene puno opretećene, puno rade”; kaže za portal radija Almir Pucar, novi građanin opštine Petnjica.

DENIS BOŽOVIĆ