Gost jutarnjeg programa bila je pjesnikinja Rebeka Čilović, koja je govorila o svom stvaralaštvu.

Da li se slažeš da su tvoje pjesme ‘’drugačije’’ od drugih?

Ja volim da slušam stručnu kritiku o svojim radovima i svi su se složili da je to poezija modernog stila,  koju je obilježilo moje čitalačko iskustvo, a posebno su na mene ostavili trag ‘’ukleti’’ pjesnici  Bodler, Malarme, Rembo  i  to je taj neki mračniji stil ali svakako ga ja nisam birala, sam mi se nametnuo. Iako se nekad trudim da mu pobjegnem, on je uvijek prisutan u mojim pjesmama. Ne znam da li je drugačija, ne pratim trendove, moja poezija nije komercijalizovana, ja pratim svoje osjećaje i produkt tih osjećaja su moje pjesme. Za laike moje pjesme su mračne i  teške, dok književni kritičari su naklonjeniji tom pravcu jer je to jaka ekspresija, ja nisam majstor opisa, u mojim pjesama preovladava jaka emocija koja je uobličena kroz metaforu.

Koji su to uticaji, unutrasnji ili spoljašnji koji te inspirišu da pišeš?

Teško je kontrolisati to, i taj proces inspiracije, nekada se desi mjesecima da ništa ne napišem, iako to žarko želim. Kada govorimo o inspiraciji, ja moram reći da niti sam sve tuge odbolovala niti sam se sa svim srećama susrela, pa da mogu da to iz ličnog iskustva uobličim kroz stih. Ja mnogo volim ljude i ljudi me inspirišu i dok bude tako, biće i mojih stihova. Nekada se desi da iz najveće sreće napišem jako tužnu pjesmu, ili obrnuto. Ono što je zajedničko za proces rađanja mojih stihova je da se dešava noću, u tišini i izlovanosti.
Inspirišu me sitnice koje mi ljudi ispričaju, koje pokreću neki ‘’nerv’’  kod mene. Kada su u pitanju ljudi mislim da se ‘’sličan sličnom raduje’’ i ja u ljudima pronalazim ono što nosim u sebi. Privlače me ljudi i energija kakvu ja kao umjetnik i kao čovjek nosim. I ja se trudim da u ljudima pronađem ono dobro i sa tim dobrim raspolažem i to dobro oblikuje moje pjesme.

Sta za tebe znači poezija?

Poezija je za mene način života, ja poeziju ne odvajam od svog habitusa i u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, ja poeziju nosim sa sobom jer  poezija je dio mene i ja je takvom držim i nećemo se razdvajati. To što pišem je ono što me prije svega ispunjava i sve dok bude inspiracije ja ću stvarati i pisati. Poezija je prije svega jedna humana ideja i čovjek koji piše i koji čita nikada ne može biti zao. Pjesniku je teško da kroz današnju prizmu i vizuru stvari sebe iskaže i onda se on često povlači i sam sa sobom razgovara na taj način što stvara. I to je moj svijet.

U tvojim pjesmama obraćaš se u drugom licu, ko je TI u tvojim pjesmama?

Ja uvijek se trudim da, uslovno rečeno, ‘’pronađem neku žrtvu koja će me inspirisati’’. Inače volim prisan odnos između čitaoca i onoga ko je tu pjesmu napisao. Mislim da to lice najbolje pomaže da stvoriš tu bliskost između čitaoca i pjesnika kroz hartiju.

Šta za tebe znači Bihor u umjetničkom smislu kao jedan  prostor na kojem ljudi imaju posebnu ćud?

Bihor pripada meni koliko ja pripadam Bihoru, to znači da je to neraskidiva veza. Nekad se desi da prosto poželim da dođem u ovaj kraj, kraj svojih predaka. Što se tiče inspiracije, nikada se na taj način Bihorom bavila nisam jer sam se bojala da taj ‘’nerv’’ bihorskog  čovjeka ne mogu dotaći u pravom smislu. Međutim prošle godine sasvim slučajno sam napisala priču ‘’Dukat’’ za konkurs Festivala kratke priče inspirisane BIhorom i ta priča je objavljena u zbirci najboljih sa prošlogodišnjeg konkursa ‘’Bihorska enigma’’. Velika mi je čast zbog toga, prvenstveno što sam oslikala pravu sliku bihorskog usuda, a to je ta naša potreba da stalno idemo tamo negdje gdje stvaramo, ali da se uvijek Bihoru uvijek vraćamo, na ovaj ili onaj način. Moja misao je da  Bihoru treba da se vraćamo na taj način što ćemo mu davati najbolje od sebe, tako što ga nećemo zaboravljati i što ćemo o njemu pisati.

Imašti u planu izdavanje neke nove knjige?

Prva knjiga je izašla davno, prije osam godina, to je zbirka poezije iz tri ciklusa. Pored toga izdala sam još jednu knjigu, a u planu imam da izdam novu, treću knjigu, koja će ugledati svjetlost dana najkasnije do jeseni.
Sada marljivo radim na tome i u toku je proces finalizacije.

Poruka mladim ljudima koji žele da uplove u svijet poezije

Mladi treba da budu obazrivi, da svoju sujetu i taštinu drže dalje od svojih radova, i da se što ćešće konultuju sa ljudima koji znaju više od njih. To govorim na osnovu svog iskustva koje je dragocjeno, jer mi je pjesnik Braho Adrović pomogao mnogo u mom književnom sazrijevanju. Pjesnik je na neki način osuđen da bude drugačiji i mi moramo naučiti da to trebaju da skrivaju, jer je proces socijalizacije jako važan, jer ako sebe zatvorimo i zarobimo u stihovima, onda nećemo osjetiti čar života. Pjesnik zato mora da cirkuliše. I naravno sto dalje od sujete i što više kritički stav o onome sto rade.

BIOGRAFIJA REBEKE ČILOVIĆ

Rebeka Čilović je rodjena 1988. godine u Beranama, po vokaciji je pravnik, poezijom se bavi duže od 12 godina a iza sebe ima dvije knjige poezije ‘’Sloboda u slovu’’ i ‘’Zvonke smjelosti’’. Dobitnik je mnogih nagrada i učesnik mnogih pjesničkih manifestacija a njene pjesme su prevođene na nekoliko stranih jezika. Rebeka je uvrštena u deset najboljih mladih crnogorskih pjesnika. Od brojnih nagrada ističe jednu koju je dobila iz Kine.

DINO RAČIĆ