Kada sam odlučio da budem provincijski ljekar, razmišljao sam kako se takmičiti u svijetu, ali bez uslova, bez laboratorija. Moja prednost je bila ta što sam imao prirodni eksperimet: pravoslavno i muslimansko stanovništvo koje je trajalo stotinama godina. Pravoslavno i muslimansko stanovništvo iste krvi, a različitih psihosocijalnih karakteristika koji proističu iz običaja, vjere itd. Recimo Šabotići – Bubanje, Adrovići – Đuraškovići, Babačići – Obradovići, Novalići – Popovići, Ličine – Šekularci, Račići nijesu ni mijenjali prezime, i da ne govorim o Koraćima. Praktično, svako pleme u Bihoru zna svoje pravoslavne rođake. Kasnije, za neke političke potrebe, počeli su to javno da zaboravljaju, a ja recimo znam da ono što im je rekao njihov deda neće nikada zaboraviti. Kada sam razmišljao šta istraživati, onda sam zaključio da je to hipertenzija koja se mjeri aparatom koji svaka kuća ima. Kada sam razmišljao koju metodu da upotrijebim, odlučio sam da to budu psihotestovi koji su svuda isti, i u Americi, Londonu, Beogradu, Podgorici, Beranama. Ovdje je autohtono stanovništvo gdje se slabo ko doseljava. Time sam definisao istraživačku grupu i prirodni ekesperiment. Hipertenzija je izuzetan problem. Došao sam do rezultata gdje sam definisao novi tip psihološkog reagovanja, i taj moj rad je u Instambulu i prihvaćen 2005. godine na Svjetskom kongresu zdravstva. Radi se o tipu za infarkt miokarda i to su teorijske novosti u medicni. Nije suva teorija, jer mi testiranjem možemo da vidimo da li postoji opasnost da se neko razboli od tumora, psihosomatskih bolesti, depresije, mentalnih bolesti, bolesti zavisnosti, ili pripada zdravom tipu i da ne može oboljeti. Možemo da osobe iz ovih rizičnih tipova prevedemo u osobe koje pripadaju zdravom tipu.

(Cijeli razgovor možete čuti na You tube kanalu Radija Petnjica)

Feko Ličina, biznismen koji radi i živi u Luksemburgu je bio gost Radija Petnjica i emisije “Putevi i raskršća”

DJETINJSTVO

Moje djetinjstvo je bilo idealno, razmišljao sam samo o fudbalu, o igri. Završio sam osnovnu školu na Brodu, i rado se vraćam tamo. Nažalost, koliko vidim, sve je manje i manje djece. Nastavio sam školovanje u osnovnoj školi u Petnjici, u onoj školi koju su porušili, na žalost. Prava je šteta što se demolirao objekat, jer je trebao da ostane, to je ipak istorijski objekat. Sa lijeve i desne strane je imalo prostora da se doradi objekat koji god hoćete. Naravno, administracija mora imati svoju zgradu, ali mene boli, jer zgrada škole nije trebala da bude srušena. Mogla je, uz pomoć dobrih arhitekata, biti spolja sređena bez pravljenja ikakvih promjena na njenom izgledu, a unutrašnjost se mogla renovirati i dovesti u stanje koje odgovara potrebama opštinske administracije. Greška je što je porušena i sa tim se nikada ne mogu složiti, ali se slažem da opština mora i treba da ima svoju zgradu.

U LUKSEMBURG NIJESAM DOŠAO TURISTIČKI
Elektrotehničar sam po zanimanju, služio sam vojsku 18 mjeseci u ratnoj mornarici Jugoslavije, i nakon toga sam se zaposlio u brodogradilištu Bijela. Imao sam tada mnogo ponuda da idem za Švajcarsku, ali nikada mi nije padalo napamet da to uradim, bio sam zadovoljan u tada Jugoslaviji, kao i u Crnoj Gori. Radio sam svuda, od Beograda pa redom, ali, uvijek sam se vraćao Crnoj Gori, uvijek mi je želja bilad da nešto uradim za Crnu Goru, za našu državu.
Došao sam u Luksemburg pod stresom, pod panikom – nijesam došao turistički. Politički sam proganjan i ako tome dodamo da je nastupila jaka ekonomska kriza, onda tamo čovjek nije mogao da opstane. Za Luksemburg smo se opredijelili, ne zbog toga što je on bio razvijen, već zbog toga što smo već tada imali par rođaka i komšija i onda je to presudilo. Kada smo došli ovdje, to je bilo jedno selo, i mogu slobodno da kažem da smo ga mi izgradili. Ali, ovo je država koja funkcioniše. Ovdje je takav sistem da bi opstali da živite, vi morate da radite. A za svoj rad ste jako fino nagrađeni. Luksemburžani ne vole toliko strance, ali moraju poštovati rad, cijene se ljudska prava. Nijesu oni zadovoljni i ne vole da vide nas uspješne ovdje, bilo ko da vam kaže da nije tako, to je pogrešno. To je neka vrsta ljubomore. Luksemburžani se osjećaju ugroženim, jer oni misle da mi sve što je njihovo ponijesmo. Ali, oni ne vide da smo im mi izgradili državu. Nemoj da se niko zavarava. Luksemburg nije naša država, na kraju će sve to ovdje da ostane, sve što smo stekli, ovo je tuđa zemlja, a naša je zemlja Crna Gora.

DRŽAVA NEMA SLUHA ZA NAS
Ako mogu slobodno da se izrazim, mi smo na neki način prokleti narod, mi imamo državu Crnu Goru, mi smo je stvarali, ali država nema sluha za nas, mi još uvijek lutamo. To potkrepljujem činjenicama od iseljavanja za Kosovo, pa za Bosnu, pa evo gdje smo došli. Mogu da kažem da Luksemburg nije naša zemlja, ali jeste zemlja koja nam je pružila da radimo, da stvaramo i da živimo dok živimo. Ovdje su mnoga djeca izgubljena, izgubili su kontakte sa našom maticom, izgubili su kontakte sa Crnom Gorom.

SPRIJEČILI SU ME DA INVESTIRAM

Ljudi danas zaobilze istinu, a ja sam sve radio da pomognem Crnoj Gori, da investiram, ali, uglavnom budem prevaren. Dolje imam firmu od 2011. godine, a nijesam uspio da zabodem nijedan ekser. Ako ovjde imam četiri firme, a dolje nijesam uspio ništa da uradim, mislim da ćete dobiti odgovor na mnoga pitanja. Ja sam među prvima probao da investiram kroz nekoliko projekata, konkretno na naše Pecko. Ja dolazim i sa primorja, i želio sam da, ovo što radim ovdje, zapravo radim i izgrađujem dolje. Da moje školske drugove, komšije pomognem, da pomognem razvoju sjevera i Petnjice i moj prvi projekat je Pecko. Želja mi je da to nastavim, ali ukoliko nemaju sluha, ni opština, kao ni zakoni, onda će moj porod znati šta je njihov babo htio i nadam se da će oni nastaviti da rade na tome. Radi se o motelu koji je i danas u izgradnji, mada je povezan sa probijanjem jako teškog puta da bi se došlo do Pecka. Ali, sa tim projektom, ono što ljudi ne znaju, otvorio bih naš najljepši dio klisure Radmanaca. Ptice na grani znaju koliko sam uložio u put i most, ali sve je to, na žalost, sabotirano.

OBEĆANJA BEZ POKRIĆA

Odabrao sam najtežu stazu upravo zbog toga da ne bih nikog oštetio, a ljudi su ležali ispred buldožera. Nikome nismo smetali i već je trebalo do sada da krene sa turizmom, da turizam odavde prenesem dolje. U Petnjici su uvijek samo obećanja i tu se završava. Ispada da za Petnjicu ni dobro ne pomaže. Projekat na Kutnje brdo- zbog jednog metra kabla vode, ne radi deset ljudi već šest-sedam godina. Prekinuta je velika investicija. Projekat na Polici gdje je trebalo da se otvori benzinska stanica, savremenan objekat, a uz bezinsku stanicu zna se šta sve još ide, ali i tu sam stopiran. Onda sam uvezao jedan patent koji ne postoji u bivšoj Jugoslaviji, gdje bi se odmah moglo zaposliti četvoro ljudi. Do sada sam mogao da zaposlim minimum 50 ljudi. Platu koju bih ja davao je od 700 do 1000 eura. Dolazili bi ljudi i sa juga da rade. Oni su mi tražili da zaposlim dva čovjeka, a ja sam na njihova dva tražio da zaposlim još 20. Gdje je odgovor, gdje su obećanja. Radna snaga u Petnjici nije cijenjena. Ljudi rade u uslovima gdje su im životi ugroženi, zarade 150 – 200 eura, a isplate im se posle 6 mjeseci. Potpuno je opravdano zašto ne rade.

HOĆU RADIO I TV DUEL ZA OPŠTINARIMA

Ko me sabotira? Meni je drago što imamo opštinu, ali na žalost moram da pomenem i predsjednika oštine i administraciju. Pitaćemo se za koju godinu kome će biti predsjednik u Petnjici kada bude sve iselilo. Novoosnovanoj opštini Petnjica treba jak čovjek, ne fizički- da može da nosi balvane, već jak finansijski, jak moralom, koji ima svoje „ja“. Petnjica je jako delikatna i teško je to uspjeti, a još ako se služimo neistinom i predstavljamo ono što ne možemo ljudima da obezbijedimo, onda je to katastrofa. Uz dužno poštovanje predsjednika opštine, ali ja ne pričam ništa napamet. Nudim da zaposlim ljude, kojima će biti dobre plate, uplaćeni doprinosi, ali oni neće i tu nema nikakve logike. Pristajem da snosim troškove, da organizujete i radio i televizijski prenos, da grupa koja je dolje na vlasti sjedne preko puta, da otvorimo karte i da otvoreno porazgovaramo.

PETNJICA JE MOGLA U EVROPU PRIJE CRNE GORE

Ne dajem intervjue po nečijem nalogu, progovorim zato što javnost treba da zna, a nikada nećemo krenuti naprijed ako jednom ne otvorimo sve karte i ne progovorimo istinu. Istina je da neko nema sluha da se otvaraju radna mjesta. Svako ko otvori radno mjesto, ne može držati radnike kao robijaše. Moja je ideja bila da opština Petnjica ne mora da čeka Crnu Goru na ulaz u Evropu, dijaspora je trebala da Petnjicu uvede u Evropu. Nije to nikakvo odvajanje i cijepanje, Petnjica je u Crnoj Gori i tako treba da bude. Ali, postoji bratimljenje, ili Luksemburga sa opšitnom Petnjica ili sa Crnom Gorom, da se bratimimo ekonomski.

ISTINA O ULAGANJU

Mi odavde hoćemo da uložimo, ali da znamo svoja prava, da znamo da je ono što uložimo sigurno. Mi smo mogli iz dijaspore da uradimo da Petnjica već postiže evropske standarde, ali nema sluha. Zasmilite da moja firma, koja postoji u CG od 2011. godine, nije uspjela da pokrenem tu firmu. Zašto? Pa zamislite šta bi zančilo da radnik koji radi u toj firmi primi platu od 1000 eura, šta bi to značilo za ostale firme jer niko ne bi želio da radi u njima. Oni se plaše moje firme, ti je očigledno. Ja sam bio spreman da izgradim objekat i da zaposlim 80% Bihoraca koji će da rade. Ako se vade na tendere, ja postavljam pitanje zašto mi nijesmo bili obaviješteni? Zašto onda, izvođaču radova nijesu postavljeni uslovi da 80% upošljenih bude iz opštine Petnjica? To su prave istine.

PROBLEM ADMINISTRACIJA

Dolje je problem administracija. Treba vodeći čovjek da ima hrabrost. Treba imati jedan program i treba znati šta treba raditi sa ljudima. Potrebni su dogovori, a ono što ja vidim je da se pumpa i zapošljava administracija koja je na budžetu. Hajde da vidimo da li je za protekli period zapošljen bar jedan radnik osim onih u opštini. Administracija ne funkcioniše. Da li im je lako – nije im lako. Da li znaju – ne znaju. Imali smo sastanke sa njima, ali se to samo završava na obećanju.

STRANCI I U CRNOJ GORI I U LUKSEMBURGU
Na žalost, mi iz dijaspore smo svuda stranci. Ima pored mene još ljudi koji su finansijski jaki i koji bi da ulože u zavičaj. Mi nijesmo dužni nikom ništa. Dužni su opština i rukovodioci da prepozanju nas i da nas „iskoriste“, da nam daju uslove da se vratimo i da uložimo tamo novac. To im je zadnji voz od naše generacije. U narednih, par ljetnjih mjeseci ako se nešto ne promijeni, onda će se pitati za godinu kome će biti predsjednik. Svi će se iseliti. Ne ulazim u to što je tamo više stranaka na vlasti, ali da li iko od njih nas posjeti preko godine da nam prezentuje i predstavi program, pa da možemo u toku godine da razgovaramo, da znamo koga da podržimo. Ne, samo pred izbore 5-10 dana se pojave ovdje, da se organizuje prevoz, ko će koga da glasa, ko će koga da nadmudri, a preko godine nigdje ih nema. Mi smo lutali i za DPS i za Bošnjačke a sada ih sve pozivam, gdje su sada, što ne dođu tokom godine? Sa kim sada da uđemo u projekte, ništa nam nije zagarantovano. Godina je velika, trebali su da nas posjete, da dođu da razgovaramo, a ne samo pred izbore.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.)

Enver Latić je bio gost Radija Petnjica i emisije “Putevi i raskršća”. Završio srednju teološku školi, Višu poslovnu, diplomirani menadžer, trenutno na master studijama. Radio je izvjestan period u opštini Berane, povremeno odlazi u inostranstvo radi obezbjeđivanja finansijske egzistencije, član Bošnjačke stranke. 

Rad u službi menadžmenta u opštini Berane je za mene jako važan i ostavio je dubok trag. U tom periodu sam vidio sve mogućnosti na koji način se jedna mlada opština, kao što je Petnjica, može razvijati. Kada sam ostao bez posla, usled sistematizacije, sporazumnim raskidom ugovorom, morao sam ići vani da radim kako bih obezbijedio egzistenciju. Radeći tako u evropslim zemljama, gdje je sistem sređen, sreo sam puno naših ljudi koji su pravi primjer uspješnosti.

PRELAZAK IZ DPS U BS

 

Kažem vam, dok sam radio u opštini Berane dosta sam naučio o funkcionisanju lokalne samouprave. Teško je preći put  od ideje do same realizacije. Različiti su razlozi za to, od nestručnosti i neobrazovanosti do ograničenosti političkim interesima. Naravno, ovo govorim uopšteno za cijeli prostor Balkana, jer kod nas ljudi ne shvataju da interes našeg komšije i naš interes. Ako uspijemo da međusobne političke i bilo koje druge, razmirice smirimo i ako budemo radili u opštem interesu, onda će biti i uspjeha. Bio sam član DPS-a i izašao sam iz te partije zbog toga što su pojedinci, bilo o čemu da se radi, asfaltiranju puteva, rekonstrukciji niskonaponske mreže, uzeli su sebi za pravo da odlučuju gdje će i kada biti urađeno. Pokušao sam da naprvim kompromis sa njima i kada sam vidio da mi nije uspjelo, onda sam napustio i sada sam član Bošnjačke stranke.

TEOLOŠKA ŠKOLA

Bio sam u situacijama da pitam ljude, iz raznih evropskih država, ko im je predsjednik a oni ne znaju. Imaju bitno za život, niko na njih ne utiče. Kod nas, ako nije neko politički aktivan ili podoban, teško da može stručnom spremom, školom, znanjem ili zvanjem biti zaposlen. Uticaj moje bike na mene je bio presudan pa sam se opredijelio za srednju teološku školi. Inače, ona mi u svemu može biti uzor. Tek od tada sam uvidio da vjerski orjentisani ljudi vode računa o sebi, o svom komšiji, opštoj situaciji u zajednici pa i šire. To me povuklo da upišem tu srednju školu. Kroz školovanje sam stekao veliko znanje koje je kod nas teško sprovesti u praksi. Kod nas se vjera pogrešno tumači. Vjera je nešto drugo a ne ono što pojedinci sebi daju za pravo.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)