RUŽDIJA KOČAN – PUTEVI ISELJENIKA NIKADA NISU BILI LAKI

Radio Petnjica
-
0
RUŽDIJA KOČAN – PUTEVI ISELJENIKA NIKADA NISU BILI LAKI

Razgovarao : Božidar Proročić, književnik i publicista

  • Gospodine Kočan uvijek ste se borili za svoj rodni kraj, očuvanje identiteta a posebno za sve iseljenike i Bošnjake koliko su vaše borbe i počeci bili teški i koliko je to bilo od suštinskog značaja za vašu zajednicu.

Kočan: Nije bilo ni malo jednostavno zato što je većina projekata koje sam inicirao, osmišljao, realizovao ili podupirao bili za sve nas nešto novo. Ranije, SFRJ dijaspora u Evropi, to mi je poznato, bila je u principu organizovana kroz klubove koji su imali podršku od strane matične države a oni su odražavali njen duh i karakter. Njenim raspadom sve se mijenja. Crnogorska dijaspora posebno u Evropi postaje sve brojnija a nju dominantno, kao direktnu posljedicu ratova devedesetih prošlog vijeka čine Bošnjaci. Nove okolnosti nametale su drugačije oblike i motive organizovanja. Lepeza udružeja se širila te smo konkretno u Liksemburgu dobili udruženja koja sa manje ili više uspjeha protežiraju nacionalnu priču, zatim ona koje se prevashodno bave pitanjima Bošnjaka. Po prvi put imamo i udruženje koje se fokusira na lokalne, odnosno zavičajne teme te nekoliko sportskih i kulturnih klubova. Upravo ova diverzifikacija je presudno uticala da danas u Liksemburgu egzistira jedna brojna, dobro organizovana i uvažena crnogorska zajednica.

  • U tim teškim i lomnim godinama otišli ste u Luksemurg na koji način i kako ste osnovali ZK-Bihor vi i drugi iseljenici iz inicijativnog odbora ?

Kočan: Često ističem, iz Crne Gore nisam otišao svojom voljom i željom za boljim životom. Ratna dešavanja su me natjerala na to. Prvo sam otišao ja a nakon par mjeseci dolazi i moja porodica. Luksemburg je već tada bio prepun izbjeglica iz BIH te su sve teže prihvatali one koji dolaze iz drugih republika SFRJ. Teško su odobravali boravak a još teže se dolazilo do posla. Te prve godine protekle su u neprekidnoj borbi da se u luksemburškom društvu nađe mjesto i za nas. Kasnije je bilo mnogo jednostavnije te sam se mogao posvetiti i nekim drugim, meni bitnim, stvarima a koje su se ticale boljeg organizovanja ovdašnje dijaspore.

Učestvovao sam u brojnim projektima koji su bitno doprinijeli da budemo to što jesmo. No, tadašnja a bogami i današnja crnogorska dijaspora u Luksemburgu ima jednu specifičnost- pored toga što je čine pretežno Bošnjaci – ogroman broj dolazi sa njenog krajnjeg sjevera Crne Gore – iz Bihora. To ne čudi, jer je Bihor bio i ostao najnerazvijeniji njen dio ali me čudilo kako niko iz toliko brojne lokalne dijaspore ne osmišlja nešto što bi dio naših aktivnosti trajnije i organizovanije usmjerilo prema našem zavičaju, da se makar malo utiče na procese i da doprinos razvoju. Sklopom okolnosti i svesrdnu podršku supruge Ramize krećem u realizaciju te ideje koja će u prvoj fazi naići na razumijevanje nekoliko obrazovanih i poslovnih ljudi sa kojima smo iznijeli formiranje kluba. Osmišljanjem nekoliko lokalno fokusiranih projekata i njihova krajnje profesionalna realizacija utrli su put uspjeha. Kasnijim angažmanom stotine ako ne i hiljade ljudi zavičajnoj ideji i klubu davali su najbolji dio sebe, pretvorili ga u dobro poznato ime – ZK Bihor Luksemburg.

  • Koliko je bilo teško okupiti bošnjačku zajednicu ujediniti je pružiti joj podršku u državi sa kojom su se prvi put susreli ?

Kočan: Luksemburg je mala ali prosperitetna država u srcu Evrope sa nevjerovatno mješovitom populacijom. To je i bukvalno svijet u malom. Da bi se to postiglo recept je jednostavan – tolerancija i građenje sistema koji daje šansu svima. Ali da bi se održala i sačuvala bilo koja zajednica pa i naša crnogorska koju ovdje čine pretežno Bošnjaci morala je tragati i uvijek traga za organizacionim oblicima koji će joj u tome najviše pomoći, bez iluzije da se insistira na nekoj homogenosti. Svaki segment našeg bošnjačkog identiteta je bitan ali prioriteti su individualni pa otuda i brojna udruženja koja se zaokupljaju nekim od njih. Po meni, maternji jezik i njegovo očuvanje su presudni i sve dok on živi živi i zajednica. Jačina zajednice i njen uticaj na sredinu u kojoj živi zavisi od nivoa saradnje unutar same zajednice i komunikacijom sa okruženjem. Mi smo kao zajednica bolji nego što smo bili ali postoji još mnogo prostora za unapređenjem.

  • Zašto kod određenog broja pripadnika vašeg naroda ne postoji jasna vizija sopstvenog identiteta i zašto je teško reći ja sam Bošnjak ?

Kočan: Odgovor na jedno tako kompleksno pitanje traži mnogo vremena i prostora. Ali ću vam reći jednu neospornu istini. Naši ljudi ovdje u Luksemburgu imaju mnogo jasniju viziju svog identiteta i neometano žive svoju vlastitost nego mnogi naši sunarodnici u Crnoj Gori. Ostalo prosudite sami.

  • Jedan ste od neumornih propagatora ljepšeg Bihora inicijator ste i sa piscem Faizom Softićem i novinarom i publicistom Mirsadom Rastoderom utemeljivač Festivala priče u okviru Zvičajnih staza, koji čuva i baštini duh rodnog kraja kroz pisanu riječ ali i književnost mnogobrojnih pisaca sa tog područja. Koliko je zapravo ovaj festival dragocjen i značajan.

Kočan: Jako je bitno da postoji ovaj festival baš u Bihoru odnosno Petnjici jer su naši pisci i pjesnici najvrednije što imamo. Bihor je uistinu literarni toponim, a tamo ga je upisala cijela jedna plejada sjajnih pisaca i pjesnika koja je krenula sa Ćamilom Sjarićem. I danas je Bihor nepresušno vrelo književnih talenata a ovaj festival je prilika njima ali i svim drugima da krenu stazom svojih slavnih predhodnika. Pored toga festival je idealna prilika da se cijeli kraj i opština Petnjiica i dalje afirmišu ali i doprinosi njihovom sveukupnom razvoju.

  • Koliko je važno podržati mlade Bošnjake i Bošnjakinje kako na putu obrazovanja kao na putu očuvanju vlastitog maternjeg (bosanskog) jezika i identiteta. Na koji način im prenijeti ljubav prema književnosti i pisanoj riječi ?

Kočan: Odavno je poznato a vrijeme to i potvrđuje da je čovjek najvažniji resurs svakog društva i zajednice te da je obrazovanje ključ svekolikog razvoja. Luksemburg je sredina koja mladima daje praktično neograničene mogućnosti na polju obrazovanja. Sve to nije smetnja da svi oni žive i čuvaju svoj identitet, naprotiv jedno ovako šaroliko društvo svoju energiju crpi upravo iz tih različitosti koje svimi donosimo sa sobom. Ti obrazovani ljudi koji u ovdašnjem društvu sve više zauzimaju važne pozicije su garancija našeg opstajanja kao prepoznatljive zajednice. Kultura i kulturne manifestacije najviše doprinose očuvanju jezika i kulture. Preko takvih manifestacija naši mladi upoznaju brojne autore, susreću se sa njihovim djelima što sve skupa doprinosi jačem vezivanju za zavičaj i matičnu državu.

  • Na koji način bi Uprava za dijasporu u Crnoj Gori i sama država trebala da podrži svoje iseljenike koji su to programi koji bi mogli da se realizuju u sklopu projekata ?

Kočan: Ubijeđen sam da je crnogorska zajednica trenutno najbolji dio crnogorskog društva a na državi i njenim institucijama je da osmisli kako da je integriše i sve te resurse iskoristi za vlastiti razvoj. Radi se o jako mladoj i dobro obrazovnoj populacija koja je sticala i stiče znanja na prestižnim evropskim univerzitetima. Pored togu u dijaspori postoji ogroman broj preduzetnika koji raspolažu sa solidnim finansijskim sredstvima, ali ne manje važno, ako ne i važnije sa iskustvima koja bi se kroz ulaganja mogla prenijeti i u Crnu Goru i podstaći njen razvoj.Tu postoje iskustva mnogih zemalja koje imaju takođe brojnu dijasporu a koja je u jednom momentu postala niihov najvažnij faktor razvoja. Mnogo toga bio bilo primjenjivo i na Crnu Goru. Dijaspora je tu, a da li će posati faktor razvoja zavisi od pravca u kojem će ići CrnaGora.

  • Kako se reflektuje na naše iseljenike politička nestabilnost u Crnoj Gori i kakavi su vaši pogledi i razmišljanja na aktuelni trenutak kod nas ? Da li smatratae da je Otvoreni Balkan koji se zagovara jedan od opasnih mehanizama udaljavanja od EU koji zagovaraju Vučić, Abazović i Rama ?

Kočan: Jako loše. Crna Gora se sa liderske pozicije integracija u EU za dvije godina našla ujako nezavidnom položaju. Svi ti procesi su stopirani i što je još i gore sve se više vrijednosno udaljava od Evrope. Odličan mehanizam ali i izgovor za to je Otvoreni Balkan. U najkraćem, njime se pokušavaju na drugi način ostvariti ideje i ciljevi koji se nisu ostvarili ratovima devedesetih.

  • Svjedoci smo često opasnih nacionalističkih poruka upućenih prema Bošnjacima, nepriznavanje naše rane Srebrenice preko veličanja osuđenih ratnih zločinaca i zlikovaca. Kada ćemo se napokon suočiti sa našom prošlošću i koliko je opasna terminologija ,,ruskog i srpskog sveta” ?

Kočan: Do suočavanja sa nedavnom prošlošću i istinom neće doći sve dotle dok su na vlasti iste političke elite koje su započele i vodile sve te ratove.Veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova su samo jedan od načina da se ostane na vlasti.

  • Kakvu vidite razvojnu šansu Petnjice i na koji način podstaći naše iseljenike da pokrenu u svom rodnom kraju neki vid i oblik privatnog preduzentištva a znamo da taj kraj ima brojne potencijale ?

Kočan: Jako teško je govoriti o razvoju kada se ne nazire kraj svojevrsnom egzodusu Petnjičana. Naredne godine će se navršiti deset godina od vraćanja Petnjici statusa opštine a rezultati na polju privrednog razvoja su poražavajući. Mnogo se polagalo na dijasporu i njene potencijale ali negdje nismo našli model koji bi to pretvorio u stvarnost. I dalje vjerujem da je to naša velika šansa ali kako sve to pokrenuti.Turizam i poljoprivreda bazirana na proizvodnji zdrave hrane su i dalje najrealniji potencijali ali i tu nema nekih krupnijih pomaka. Ali nije sve tako crno. Pojavilo se nekoliko manjih preduzetnika koji su pokrenili manje biznise koji imaji realnu šansu da se šire i upošljavaju radnu snagu. Lokalna vlast bi morala stati uz nih i pružiti im svu neophodnu podršku kako bi oni nastavili započete poslove. Najmanje što može učiniti je da pripremi i uredi određeni prostor kao poslovnu i komercijalnu zonu i pod prihvatljivm uslovima ustupi preduzetnicima.

  • Za sami kraj razgovora sublimirajte mi ovogodišnje XII Dane Bošnjačke kulture, koliko su oni važni značajni i dragocjeni ne samo za dijasporu već i za sve nas ?

Kočan: Nedavno, tačnije desetog decembra 2022. godine završeni su 12. Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu u organizaciji ZK Bihor. Bila je to po meni dosad najuspješnija manifestacija. Nekako se sve poklopilo. Nevjerovatno brojna publika, raspoloženi učesnici manifestacije i dobro osmišljen i vođen program su ove dane učinili istinskim praznikom kulture. Još jednom se pokazalo da je kultura naše najbolje oružje koje nas čini prepoznatljivim i doprinosi očuvanju našeg identiteta ovdje u Luksemburgu.

BIOGRAFIJA

Ruždija Kočan rođen je 1963. godine u Godočelju. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Petnjici a srednju u Beranama. Godine 1986. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici a potom radio u Petnjici. Bio je član Inicijativnog odbora za vraćanje statusa opštine Petnjici početkom 1992. godine. Razaranje i raspad SFRJ te odbijanje da se pridruži crnogorskim rezervistima u njihovom pohodu na Dubrovnik, odnosno teški dani tubulentnih i bestidnih devedesetih prošlog vijeka, otrgli su ga od rodnog kraja početkom 1994. godine. Sa porodicom je stigao u Luksemburg. Ljubav prema zavičaju i želja da mu se na neki način pomogne i oduži nije splasnuli ni u tuđini. Naprotiv, aktivno se uključuje i podupire osnivanje brojnih asocijacija i udruženja koja okupljaju iseljenike iz Crne Gore. Jedan je od osnivača Bošnjačkog donatorskog fonda, a 2009. godine uz nesbičnu podršku supruge Ramize osmišlja, inicira i sa grupom entuzijasta pokreće osnivanje Zavičanog kluba Bihor, neumorno radeći na njegovom organizacionom i finansijskom jačanju te istinskim povezivanjem sa zavičajem i matičnom državom kao i ostalom bihorskom dijasporom. U okviru istog udruženja inicira i sa grupom saradnika pokreće reviju Bihor, za koju u kontinuitetu piše tekstove u kojima promišlja i analizira različite društvene pojave i fenomene, ali većina njegovih tekstova tretiraju zavičajne teme.

Svijest, da je Bihor prije svega utemeljen duhom i prepoznat kao književni toponim, a pričanje, priče i pisci njegov zaštitni znak potakla ga je da inicira, sa pjesnikom i piscem Faizom Softićem i neizbježnim, neumornim i najznačanijim kulturnim radnikom u Bihoru, novinarem i publicistom Mirsadom Rastoderom 2011., utemelji Festival priče. S namjerom da se makar malo oduže brojnim literarnim stvaraocima koji su Bihor učinili i čine prepoznatljivim, vjerujući da će ga Festival još jače utisnuti na kulturnoj mapi, ne samo Crne Gore, nego regiona, i mnogo šire te doprinositi sveukupnoj afirmaciji i razvoju cijelog kraja i opštine Petnjica. Zahvaljući Mirsadu Rastoderu Festival će odmah postati najvredniji dio manifestacije Zavičajne staze(u kojoj je Kočan član Savjeta i jedan od njenih kreatora) a iz koje je 2014. izraslo Bihorsko kulturno ljeto. Momentalno, sa grupom istomišljenika i entuzijasta radi na realizacije ideje o osnivanju Bihorskog zavičajnog muzeja u Petnjici. Još uvijek živi i radi u Luksemburgu.

SEAD RAMDEDOVIĆ, SVIJETLI PRIMJER ISELJENIČKE PRIČE

Radio Petnjica
-
0
SEAD RAMDEDOVIĆ, SVIJETLI PRIMJER ISELJENIČKE PRIČE

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Sead Ramdedović, rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Lagatorima i Petnjici, a klasičnu gimnaziju u Beranama prirodno-matematički smjer. Upisuje studije prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije: ,,Lagatorske elegije” 1997. godine i ,,Počinak tuge zaljubljenih” 1998. godine kao i zbirku priča ,,Međa” 2014. godine. Govori ruski, francuski, njemački i luksemburski, aktivni je prevodilac. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu. Ovo je priča o trnovitom putu našeg iseljnika a takvih je priča mnogo, on je svojim primjerom pokazao kako treba istrajati u borbi za bolje sjutra.

Tokom svog odrastanja najveću je želju imao da studira književnost. Njegova pasija je bila i ostalo čitanje gotovo da nije bilo dana ili dva da nije makar po jednu knjigu pročitao. Najviše je volio da čita klasike francuske i ruske književnosti. Stendalov roman ,,Crveno i crno” ostaviće trajni pečat na njegov dosadašnji život. Ipak se odlučuje da upisuje pravo, a ne književnost. Na pravnom fakultetu biva jedan od najboljih studenata koji sa lakoćom polaže ispite. Koliko je bio dobar student razmišljao je da paralelno upiše književnost. Međutim ratne okolnosti te 1999. godine nestabilnost, progoni ostavili su na njega bolan utisak kada mnogi ljudi odlaze iz Crne Gore.

O tom periodu svog ranog života Ramededović kaže: ,, Nikada nisam razmišljao da odem iz Crne Gore i često sam preispitivao svoju odluku. Bilo je teških dana u gimnaziji u Beranama, bilo je diskriminacije. Doživio sam ono što vi danas zovete vršnjačko nasilje. To su traume koje vam obilježe dio života, ipak i pored toga vi morate pokazati koliko ste dobar ćovjek bez obzira koliko su drugi loši prema vama. Kada je počelo bombardovanje mi smo se vratili našim rodnim mjestima brinući za našu sudbinu koja je tada bila neizvjesna. Zovnem drugove sa fakulteta koji su bili iz mog i susjednih sela samo čujem odselio, otišao, izbjegao i tako redom. Kada drugovi krenu u svijet to stvori i paniku i strah. Samo gledaš da i ti odeš i više ne vidiš budućnost pred sobom.”

Sead Ramdedović se odlučuje da ode nije znao ni đe,  ni kako, ni kod koga. Sa svojim drugom odlazi u Bosnu da se skloni od strahota koje nosi rat ali i da nastavi svoj neizvjestan put dalje. Bili su u Bosni dva mjeseca. Lomile su ga misli da se vrati u Crnu Goru. U razgovoru sa majkom koja ga odvraće da se vrati odlučuje se da nastavi dalje svoj put. Put do Njemačke je bio dug i neizvjestan a na tom putu prisutni brojni prevaranti i mešetari koji koriste njihovu iseljeničku muku da se okoriste.

O dolasku u Luksembur kaže: ,,Imao sam ujaka u gradu Ešu. Odma sam se prijavio tadašnjim vlastima jer su to nalagali njihovi zakoni. Tražili smo politički azil. Onda Luksemburg preuzima obaveze oko smještaja i hrane dok se ne riješi tvoj status. Sve se odvija u regularnoj sudskoj proceduri. Kako dokazati neku vrstu diskrimacije i straha koji smo proživjeli, to su za nas bile teške godine. Tri godine su trajali sudski procesi jer je to bilo prilično sporo, a nas je u talasima došlo više od 10.000 to je bilo ogromno opterećenje za pravni sistem ovako male i uređene države.  Mogli smo da učimo jezike ali ne i da se školujemo. Preduslov vam je bio jezik i to je bio težak period kada smo se borili da preživimo.  Kako smo mi djeca sa sela navikli da radimo svako od nas je potražio makar neki posao. To su bili teški fizički poslovi koji smo mi mogli da radimo ali ne i omladina Luksemburga, jer smo mi od malena učeni radu. Ja sam se pored posla posvetio jezicima njemački i francuski sam savladao pa tek onda luksemburški. Tada su mi vrata svuda bila otvorena.”

U međuvremenu upoznaje svoju životnu saputnicu, nastavlja usavršavanje jezika i posvećuje se izučavanju informatike. Zbog velikog rada i požrtvovanja ali ličnog napredka i znanja koje je postigao uspijeva da dobije posao u Ministarstvu prosvjete Luksemburga, što predstavlja jedan od izuzetnih uspjeha našeg iseljenika. Polaže državni ispit i polaže različite nivoe luksemburškog jezika. Porodična radost mu ispunja troje djece, sin i dvije šćerke. Supruga mu je maksimalna podrška bila kako na samim počecima tako i sada.

O sistemu obrazovanja u Luksembrgu, mladima, Crnoj Goru i književnosti  ističe sljedeće: ,,Suština svakog sistema pa i Luksemburškog je u obrazovanju. Rasteretiti djecu suvišnih i pretjeranih informacija, bazirati se na samu suštinu obrazovanja. Mnogo toga je u našem obrazovnom sistemu u Crnoj Gori bilo pretjerano i nepotrebno. Luksemburg iako mala država zbog blizine susjednih država puno polaže na jezike tako da svako dijete uči ali i savlađuje po tri jezika i to onaj pravi književni jezik koji govore bolje od pojedinih Francuza ili Njemaca. Samo poznavanje tri jezika pruža vam brojne mogućnosti. U našoj kući čuvamo  i govorimo naš maternji (bosanski) jezik. Jezik je stub identiteta svakog mladog čovjeka jer čovjek bez maternjeg jezika je čovjek bez države, porijekla i imena . Upornost i rad je jedini put ka uspjehu. I mene su privlačili ovdje i odmor i kafići, bazeni i klubovi ali sam bio duboko svjestan da samo ako radim na sebi mogu ovdje i uspjeti. Mnoga rana jutra sam proveo u centru za jezike đe sam učio. Uveče bih prepisivao sa korice na koricu francuski jezik.  Crna Gora mi nedostaje ali mnogo manje nego ranije. Teško se vratiti prosto sam prošao neko unutrašnje stanje možda neki unutrašnji lom, a ovdje sam dugo sanjao da svake noći stižem u Crnu Goru. I sada kada napravim veću pauzu to je neki nemir da moram otići. Sebi često postavljam pitanje ko će sjutra biti moja djeca, kako će se zvati, kako će se osjećati. Njaviše bih volio da se vratimo. Međutim ratne devedesete su ostavile brojne traume koje ni do danas nisu zaliječene.  Posvećen sam prevodilaštvu onoliko koliko mi to pružaju mogućnosti. To je dobra prilika da na pravi način predstavimo ne samo naše zavičajne pisce već i sve pisce iz Crne Gore. Put kulture je jedinstven i unikatan i on pruža najbolje mogućnosti da predstavite svoju državu. ”

Kada završih razgovor sa ovim dragim prijateljem ostala su mi brojna promišljanja i razmišljanja o našim ljudima njihovim životima i borbama. Sead Ramdedović je jedan od njih, njegova životna priča nam govori da nikada ne treba odustati ili pokleknuti ma koliko vas lomile oluje i bure životnih nedaća i oluja. Kažu da iz čemera i jada nastaju najljepši stihovi i prozna djela vjerujem da i to jeste tako. Kao što isto i želim i vjerujem da će naša zajednica u Luksemburgu sačuvati sve one vrijednosti zbog kojih je posebna ali izroditi i neke nove mlade ljude koji će otići stopama jednog velikana kakav je bio Ćamil Sijarić. Zato neka moja mala ali i velika Luksemburška razglednica bude podstrek ne samo Bošnjacima već i svim našim iseljenicima da posle svake kiše rađa se i nova duga koja vas obasja.

 

 

 

Putevi u Petnjici jutros okovani ledom

Radio Petnjica
-
0
Putevi u Petnjici jutros okovani ledom

Jak mraz tokom noći zahvatio je predjele naše Opštine pa se temperaturu u Petnjici spustila znatno ispod nule, što je prouzrokovalo da lokalni putevi na teritoriji opštine budu okovani ledom.

Čitaoci Radija Petnjice označili su da je najkritičnija tačka putni pravca je uz Bogac, tačnije lokalni put koji povezuje Lagatore i Trpezi.

ERIS BABAČIĆ

RADIO PETNJICA SAZNAJE: ĆEMAN PREDAO AMANDMAN – U BUDŽETU DA BUDE REKONSTRUKCIJA PUTA PETNJICA – BIOČA

Radio Petnjica
-
0
RADIO PETNJICA SAZNAJE: ĆEMAN PREDAO AMANDMAN – U BUDŽETU DA BUDE REKONSTRUKCIJA PUTA PETNJICA – BIOČA

U Skupštinu Crne Gore stigao je amandman Demokrata na Predlog zakona o budžetu Crne Gore za 2023.god. kojim se traži početak gradnje puta Petnjica-Bioča, saznaje Radio Petnjica.

Prema informacijama portala potpredsjednik Demokrata i poslanik te partije Albin Ćeman je predao amandman za rekonstrukciju saobraćajnice Petnjica-Bioča, prva faza Gusare-Greben u dužini 2,4 km” 3.000.000 (tri miliona eura).

U obrazloženju amndamana stoji da je putni pravac Petnjica-Bioča, veoma važan za opštinu Petnjica i čitav sjeverni region naše države, te da on predstavija najkraću vezu Petnjice sa Bijelim Poljem i auto-putem, a takođe je i alternativni put za magistraini put Berane – Rožaje.

“Projektnu dokumentaciju za ovaj projekat u iznosu 80.000 eura finansirala je Vlada Crne Gore preko Uprave javnih radova. Prema projektnoj dokumentaciji ova saobraćajnica Petnjica-Bioča duga je 9,5 km i za njenu realizaciju potrebno je oko 10 miliona eura. Ovim amandmanom se predviđa, da se projekat realizuje u fazama i da prva faza bude Gusare-Greben u dužini od 2,4 km u iznosu tri miliona eura.

Nažalost, prema zvaničnim podacima Petnjica je najsiromašnija opština u Crnoj Gori i posljednja opština po indeksu razvijenosti. Takođe, ona je opština sa najmanjom prosječnm zaradom u državi, zanemarijivim brojem radnih mjesta u realnom sektoru i opština koju prate negativni prirodni priraštaj i negativni migracioni trendovi.

Analizom kapitalnog budžeta za 2023.god. ustanovio sam da je opština Petnjica dodatno
marginalizovana i to ne prvi put. Opredijeljena su sredstva u iznosu oko 500.000€, što je svakako malo u poređenju sa drugim opštinama. Uvažavajući činjenicu da kapitalnim budžetom nijedna druga opština nije dobila novčana sredstva manja od milion eura, a neke opštine su dobile i desetine miliona, podnosim ovaj amandman, kako bi doprinijeli ravnomjernom razvoju države.

Dodatni argument u prilog mom amandmanu je taj što se pored postojeće trase ovog putnog pravca, pianira biznis zona, i da su investitori iz Njemačke već krenuli u izvođenje radova na fabrici za proizvodnju prateće opreme za generatore za sigurnosno napajanje električnom energijom nakon prestanka napajanja glavnom strujom, koja će za početak zapošljavati 30 radnika u proizvodnji, sa tendencijom daljeg rasta i proširivanja i na samu proizvodnju generatora. Imamo najave i drugih kredibilnih investitora koji će nastaviti sa ulaganjem, pod usiovom da se obezbijedi putna infrastruktura. Ne želim da pomislim, da je priča o otvaranju novih radnih mjesta i otvaranju novih fabrika u Crnoj Gori samo deklarativna za određene javne funkcionere. Složićemo se, da se razvoj države ne može temeijiti samo na ugostiteljstvu i trgovini. Za kvaiitativne promjene u privredi potrebna nam je proizvodnja, potrebna su nam radna mjesta u realnom sektoru. Na izgradnju putne infrastrukture ne treba gledati kao na trošak. U ovom slučaju, ovoje investicija kroz koju će država u kratkom roku ostvariti benefite, koji će kroz otvaranje radnih mjesta, poreze i doprinose nadmašiti uložena sredstva a i opština Petnjica će na ovaj način dijelom smanjiti negativne trendove koji je prate”, stoji u obrazloženju amandmana koji potpisuje poslanik Demokrata Albin Ćeman.

S.R.

 

MUNIR RAMDEDOVIĆ POZIVA DIJASPORU DA GLASA NA OPŠTINSKIM IZBORIMA U LUKSEMBURGU

Radio Petnjica
-
0
MUNIR RAMDEDOVIĆ POZIVA DIJASPORU DA GLASA NA OPŠTINSKIM IZBORIMA U LUKSEMBURGU

Ekipa Radija Petnjice razgovarala je sa g-dinom Munirom Ramdedovićem, predsjednikom Nacionalnog vijeća za strance u Luksemburgu. Kao predsjednik ovog tijela, Ramdedović ističe da se zalaže za što bolju integraciju svih stranaca u Luksemburgu a posebno onih koji dolaze sa prostora Balkana. Razlog tome je i činjenica da prava naših građana i onih koji dolaze iz Evropske unije, nijesu ista.

,,Radi se o tome da državljani Luksemburga imaju određene administrativne prednosti u odnosu na strance, što se dijelom odnosi i na biračka prava“, kaže Ramdedović.

U pravni sistem Luksemburga je inkorporirano zakonodavstvo Evropske Unije, ali Luksemburg je jako kooperativan i otvoren za saradnju i ima vrlo senzibilan odnos prema strancima. Takav odnos se pokazuje i kroz inicijativu koja je zaključena sa  Vladom Luksemburga, tačnije Ministarstvom familije i integracije, u okviru projekta pod nazivom ,,Ja mogu da glasam”. Opštinski izbori u Luksemburgu se odžavaju svake šeste godine i to u svim opštinama istog dana.

Ramdedović ističe važnost izlaska ljudi sa naših prostora na predstojeće opštinske izbore, koji su zakazani za 11. jun 2023. godine.

“Da bi stranci koji legalno žive u Luksemburgu ostvarili pravo glasa, sve što treba da urade jeste da se upišu u birački spisak najkasnije do 17. aprila naredne godine do 17h , jer je ove godine na inicijativu Vijeća eliminisan uslov posjedovanja 5 godina boravka u ovoj zemlji koji je do sada bio obavezan da bi se ostvarilo biračko pravo”, rekao je Ramdedović.

Pravo glasa na opštinskim izborima u Luksemburgu ne osporava pravo glasa u Crnoj Gori.

,,Pravo glasa u Luksemburgu ni na koji način ne utiče na pravo glasa u Crnoj Gori. Dakle, svi stranci zadržavaju pravo glasa u zemljama odakle dolaze. Zbog toga je jako bitno da se ljudi upišu u biračke liste i da glasaju. Da glasaju za one kandidate za koje smatraju da će najbolje odgovoriti njihovim potrebama i odgovorno se zalagati za ostvarivanje i zaštitu interesa kako domaćih državljana tako i stranaca. Podatak koji bih želio da podijelim i koji mi pričinjava zadovoljstvo je činjenica da će na ovim izborima učestvovati brojni kandidati koji su porijeklom iz zemalja bivše Jugoslavije”, rekao je Ramdedović.

On naglašava da su opštinski izbori veoma važni za strance u Luksemburgu u smislu da se oni tiču i njihovih interesa.

,,Lokalna samouprava je nadležna za:  školstvo i produženi boravak za djecu tokom školskog  dana, vrtić, izvanškolske aktivnosti kao sto su muzička škola pozorište, sportske aktivnosti, organizacija javnog i školskog prevoza,  socijalna služba i pomoći koje se nude,  briga za okolinu, snabdijevanje pijaćom vodom, uređenje i urbanistički razvoj opštine, na primjer izdavanje građevinskih dozvola, komunalije, na primjer razvrstavanje i briga o otpadu.

I zbog toga su opštinski izbori veoma bitni jer kroz takvo političko učešće moguće je ostvariti brojna druga prava” kazao je Ramdedović.

Ramdedović ističe veoma dobru saradnju svih zajednica sa prostora Balkana u Luksemburgu i svi, kako kaže, nastoje da zajednički doprinose na poboljšanju i što boljem ostvarivanju prava u Luksemburgu.

“Poručio bih svim ljudima sa pravom glasa da ne budu pasivni da svi dijelimo informaciju da imamo pravo glasa nebitno na dužinu legalnog boravka u Luksemburgu, jer i oni koji ne izađu na izbore, učestvuju na istima tako što pristaju na izbor drugih. Iskoristite svoje biračko pravo i sami odlučujte o svojoj budućnosti” zaključio je Munir Ramdedović

ERIS BABAČIĆ

SJEDNICA SO PETNJICA U PETAK 23. DECEMBRA, NA DNEVNOM REDU BUDŽET

Radio Petnjica
-
0
SJEDNICA SO PETNJICA U PETAK 23. DECEMBRA, NA DNEVNOM REDU BUDŽET

Predsjednik Skupštine opštine Petnjica Mehmed Adrović sazvao je osmu redovnu sjednicu Skupštine Opštine Petnjica

Sjednica će se održati 23.12.2022. godine (petak) u zgradi Opštine (sala Skupštine Opštine), sa početkom u 14h

Za sjednicu je predložio sledeći dnevni red:

  1. Prijedlog Odluke o naknadi za urbanu sanaciju
  2. Prijedlog Odluke izgradnji lokalnih objekata od opšteg interesa
  3. Prijedlog Odluke o Budžetu Opštine Petnjica za 2023. godinu

 

ZAVIČAJNI KLUB ,,BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (IV): ESKO HALILOVIĆ-HUMANI NEIMAR PETNJIČKOG KRAJA

Radio Petnjica
-
0
ZAVIČAJNI KLUB ,,BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (IV): ESKO HALILOVIĆ-HUMANI NEIMAR PETNJIČKOG KRAJA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Esko Halilović pripada onim rijetkim tihim neimaraima čije ime je simbol i sinonim za dobrotu i toplu riječ ali i borbu za svoju zajednicu. Dok razgovarate sa njim svaka riječ je odmjerena, njegove oči pune vedrine i ljubavi prema rodnom kraju, iseljenicima ali i vjeri u bolji život i jednu ljepšu i pravedniju Crnu Goru.

Esko Halilović se rodio 1968. godine u Petnjici. Onsovnu školu dijelom je završio u rodnom Godočelju a dijelom u Petnjici, nakon nje kao dobar đak završio je klasičnu gimnaziju u Beranama. Znajući da rodni kraj daje dobru priliku za agronomiju završava Poljoprivredni fakultet u Prištini, imajući jasnu viziju i želju da bude jedan od priznatih stručnjaka koji želi svoj rodni Bihor uzdići na jedan veći i značajni nivo u oblasti agronomije. Usljed različitih društveno-političkih okolnosti odlazi u Kraljevinu Švedsku u kojoj boravi u periodu 1992-2007. godine. U Švedskoj je radio u svojoj struci izuzetno dobro integrisan u njihovo društvo, savladao jezik tu se i oženio. Posao agronoma i znanje koje je posjedaovao učinili su ga jednim od vodećih stručnjaka u toj zemlji. Radio je u okviru procesa za poboljšanje kvaliteta koncentrovane hrane i krmnih smješa dajući nove i inovativne ideje na tom polju. Još u Švedskoj je shvatio da mora da radi na jačanju i okupljanju naših iseljenika o tome kaže: ,, Kada bi nas majke ispraćale na našim novim, teškim ali nadasve časnim životnim stazama. Uvjek su nam govorile đe god da ste držite se i čuvajte se zajedno i do dan danas ostao sam vjeran tom amanetu. ”

U Švedskoj donosi jednu od sudbonosnih odluka da svoju karijeru nastavi u Luksemburgu o tome kaže sljedeće: ,,Vezale su me jake porodične veze. Sobzirom da je veći dio moje porodice, dragih prijatelja i iseljenika činio jednu jaku zajednicu odlučio sam prije početka upisa djece u školu da im se pridružim. Veoma mi je bilo važno da svi zajedno imamo jedan cilj a to je očuvanje naših korijena i tradicija ali i naša ljubav prema rodnoj grudi i Crnoj Gori.”

U Luksemburgu je sa svoja dva brata razvio porodični posao na uređenju i prostornom planiranju zelenih površina i infrastrukture stambenih objekata. Pored posla kome je nesebično posvećen odlučuje se za konkretni angažman u ZK-Bihor: ,,Upućenost jedne na druge, humanost i podrška očuvanje vlastitog jezika, običaja i identiteta su mi bili prioritet. Naši počeci nisu bili laki i prve generacije iseljenika ponijele su i podnijele najveći teret. Želja za integracijom i prilagođavanjem novim uslovima života bila je izazov. Velike su to emocije prema Crnoj Gori i zavičaju kome smo ostali dosljedni i vjerni do danas. Naša matica Crna Gora treba puno toga da uradi za svoje iseljenike i da im istinski bude privržena i posvećena.”

Moj sagovornik ističe da je Luksemburg zeleno srce Evrope i ističe: ,,Luksemburg nam pruža mnogo šansi, jednakih za sve. Bitan je rad i kreativnost. Mi nastojimo da na našu djecu prenesemo naše emocije i našu ljubav prema domovini. Kako bi i oni bili svjesni ko su i šta su. Bio sam predsjednik ZK-Bihor u četri mandata svaki je trajao po godinu dana u periodu od 2016-2020. Ponosan na doprinos koji sam dao u svim segmentima ovog društva i ZK-Bihor zajedno sa svima saradnicima i dobrotvorima prije svega. Humanitarni rad je jedan od bitnih aspekata našeg društva. Mladi su jako vezani za ono što radimo i uspijevamo u dobroj mjeri, naravno moramo se čuvati asimilacije koja je često nažalost neminovan proces. Sada imamo dobru osnovu da naši mladi nastave našim stopama da pruže onaj najbolji dio sebe kako bi sačuvali svoju izvornost. ”

            Crna Gora, i Bihor dvije riječi koje ćete najčešće čuti kod naših iseljenika obje riječi itekako snažne moj sagovornik neko poseban i jedinstven po mngo čemu isijava dobrotom kao i mnogi zemljaci. Što je život bio prema njima suroviji i opstanak to su oni gradili onaj ljepši i humanji dio sebe o povratku u Crnoj Gori kaže: ,,Želja za Crnom Gorom je prisutna svaki dan i sa godinama je sve jača. Vjerujem u bolju budućnost vjerujem i u moju Crnu Goru. Vjerujem i u sve ove mlade koji su podijelili sa nama najljepši običaj folklora.  ”

Esko Halilović je prvi među jednakima koji je ostavio izuzetno snažan utisak na mene dok sam ga slušao doslovno sam ga doživio kao nekog po mnogo čemu posebnog. Posjetio me na one Ćamilove Bihorce, dobre duše i dobrog srca koji su i komad hljeba sa prijateljem dijelili. Ponosan što me prijateljstvo sa njim oplemenilo i učinilo moje iskustvo bogatjim. Dok god bude ovakvih insana ima nade i za nas i ono dobro u nama. Njegova tolerantnost, razumijevanje za druge, nesebičnost, iskrenost, osjećajnost, integritet. Dobrota je unutrašnji pokretač koji teži da dobro prepozna u drugima i da ga da iskreno od sebe. Ta stalna težnja dobru, briga za potrebe drugih, ogleda se kroz misli, osjećaje i postupke i čini da ZK-Bihor predstavlja svetionik koji zrači radošću, sigurnošću i povjerenjem zahvaljujući i ovako časnim insanima kakav je i Esko Halilović.

BIHORSKI BISERI: EMI KRŠIĆ SPECIJALNA NAGRADA ZA IZUZETNI TALENAT

Radio Petnjica
-
0
BIHORSKI BISERI: EMI KRŠIĆ SPECIJALNA NAGRADA ZA IZUZETNI TALENAT

Petnjičanka Ema Kršić osvojila je žiri Internacionalne kulturne asocijacije interpretacijom poezije na Cetinju.

Ona je na ovoj značajnoj manifestaciji u organizaciji Sekretarijata za sport i mlade osvojila laskavo priznanje – “Specijalnu nagradu za izuzetni talenat”.

Ema je učenica sedmog razreda OŠ Mahmut Adrović” iz Petnjice, a njen mentor je Reho Ramčilović.

Finalno veče najboljih crnogorskih interpretatora autorske poezije do 18 godina održano je na Cetinju proteklog četvrtka.

 

DIJALOG – KALAČ: GLASAM ZA MJEŠOVITE BRAKOVE NA PRINCIPIMA BOŽJEG ZAKONA, MURATOVIĆ: LIČNO JE PRAVO ŽENE AKO HOĆE DA SE POKRIJE

Radio Petnjica
-
0
DIJALOG – KALAČ: GLASAM ZA MJEŠOVITE BRAKOVE NA PRINCIPIMA BOŽJEG ZAKONA, MURATOVIĆ: LIČNO JE PRAVO ŽENE AKO HOĆE DA SE POKRIJE

Govor mržnje predstavlja ozbiljnu opasnost za koheziju demokratskog društva, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava. Djelovanje protiv korišćenja govora mržnje trebalo bi da bude usmjereno na zaštitu pojedinaca i grupa, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili vjeroispovesti.
Ograničenje vezano za govor mržnje ne smije se zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uverenja.
Specifikum Petnjice je to što je ona skoro jednonacionalna sredina, te stoga na mikro planu lišena javne verbalizacije stigmatizacije, mržnje, nerazumijevanja… Međutim, privredna i svaka druga nerazvijenost, uz siromaštvo, te pomanjkanje medijskog pluralizma u samoj opštini, uslovila je i manjak znanja i razumijevanja za druge etničke grupe sa kojima se, naravno, susrijeću.

Ideja je da osmišljavamo, kreiramo teme, tražimo sagovornike i pišemo tekstove koji bi skrenuli pažnju na navedene teme. Tekstovi sadrže razgovore sa dva sagovornika koji odgovoraju na pet pitanja. Ukrštanje  odgovora osvijetliće različite uglove, stavove i teme o kojima se razgovara.

 

Projekat “DIJALOG” podržalo je MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA CRNE GORE

 

 

Pred vama su Hazbija Kalač, bivši predjednik SPP i Aldin Muratović, potpredjednik SPP .

Kultura, običaji i tradicija su veoma važni za očuvanje posebnosti zajednice, narod, nacije. Kako cijenite odnos prema tim kategorijama vrijednosti u zajednici kojoj pripadate­­­?

HAZBIJA KALAČ: Kultura je konačni izraz ili zbirni pokazatelj svih vrijednosti do kojih je stigla jedna zajednica. Običaji i/ili tradicija, kao jedan aspekt kulture, dobar su socijalni indikator razvoja jedne zajednice. Ali, naravno, mnogo je i drugih indikatora kulture jedne zajednice. Sam pojam kultura nas podsjeća da je riječ o procesnom društvenom fenomenu, o inteligentnom, misaonom naporu čovjeka da se podigne na što veći stepen organizacije zajednice.
Naša zajednica je determinirana mnogim negativnim historijskim okolnostima koji joj sa jedne strane umanjuju šanse za opšti kulturni razvoj i nadgradnju, ali istovremeno, sa druge strane i kroz takav izazov provociraju intelektualnu dovitljivost, što se svakako odrazilo na opšte kulturne vrijednosti pojedinca i zajednice.
U takvim okolnostima može se uočiti da opšti kulturni trend naše lokalne ili regionalne, sandžačke zajednice, kreće se u pravcu kulture otpora i preživljavanja. Oslonac isključivo na sopstvene resurse je u tom smislu, pokazatelj ili dominantni obrazac kulture našeg čovjeka, ili u slučajevima interaktivnog odnosa sa sistemom – državom, nepovjerljivog i s toga vrlo pragmatičnog, kratkoročno ciljanog odnosa.
Opštine i njihove administracije u kojima dominantno živi naša zajednica, prilično haotično i kratkoročno planiraju bilo koji oblik kulturnog djelovanja, što je sve uzrokovano pomenutim društvenim fenomenom i podrazumijevanim statusom naše zajednice. Odgovor na ovo pitanje čini mi se podrazumijeva i ocjenu šta bi trebalo mijenjati. Mislim da prije svega treba mijenjati taj podrazumijevani narativ o odlasku sa ovog našeg domovinskog prostora. U našoj svijesti se preko različitih kulturnih obrazaca mora ugraditi odnos neodvojivosti od svog vatana, da mi ustvari ne postojimo bez ove zemlje, bez države Crne Gore, bez Sandžaka kao regiona, bez Rožaja za Rožajce ili Petnjice za Bihorce. Mora se graditi kultura očuvanja zajednice na našim kolektivnim vrijednostima, ne zanemarujući svijest individualne odgovornosti prema svim elementima kulture kojoj pripadamo. Svaki naš član zajednice, gdje god da živi morao bi imati kućnu adresu ovdje, u domovini, i taj kulturni obrazac mora postati naš osnovni životni obrazac.

ALDIN MURATOVIĆ: Svaki narod,  svaka država,  opština ili bilo koja druga zajednica ima svoje posebnosti ( običaje,  kulturu,  jezik, naciju , vjeru, itd..), tako i moja Petnjica- Bihor. Možemo slobodno reći da je Bihor, ostao originalan po svim ovim posebnostima koje sam pomenuo prethodno, Bihor je netaknuta kulturoloska sredina, gdje se govori jasno i srcem, gdje se cijeni svoje, a poštuje tuđe,  gdje je svako dočekan s velikim zadovoljstvom i otišao s velikim poštovanjem prema Bihoru, to su možda i ključne vrijednosti Petnjice i bihorskog kraja. Mislim da svaki čovjek treba da čuva svoj identitet,  da ga čuva za sebe i da ga brani kada je ugrožen od negacije i asimilacije drugog i drugačijeg,  identitet je lična karta svakog čovjeka i o njemu se ne raspravlja.

Kakav je vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema principima islama koji propagiraju djelimično ili potpuno pokrivanje žena.

HAZBIJA KALAČ: Islam je sistem vrijednosti – svojim principima potpuno kompatibilan prirodnim potrebama čovjeka, i svako narušavanje ovih principa ima iste ili slične posljedice koje nastaju zbog ekološkog narušavanja prirodne sredine. Prirodni zakon gravitacije, primjera radi, ima trenutne implikacije kršenja ovog zakona, dok kršenje društvenih zakona nema trenutne posljedice, ali te posljedice ipak dođu. Božji zakoni su i zakon gravitacije i zakoni etike.
Etički principi islama u vezi sa slobodom i pravima žene, odnose se na prirodno pravo žene, i kao konačni rezultat daju garanciju za zdravu zajednicu, slobodnu i sretnu ženu. O tome najbolje i jedino objektivno govore upravo žene muslimanke, koje poštuju principe islama, a sve druge predstavke u vezi sa ovom temom, samo su zlonamjerna nagađanja, sa jasnom namjerom omalovažavanja principa islama.
Samo pitanje je poznati stereotip u vezi sa islamom, osmišljeno da se pokuša staviti mrlja na principe islama. Ipak, pitanje je samo po sebi nelogično jer pada na elementarnom primjeru da se ne postavlja pitanje zašto žene nose šešir, a postavlja se pitanje zašto nose maramu, iako sa stanovišta mojeg modnog ukusa, marama ženi daje ženstvenost, a šešir je čini muževnom.
Mislim da naša zajednica većinski dijeli ovo moje mišljenje.

 

ALDIN MURATOVIĆ: Moj odnos prema religiji kojoj pripadam – Islam je s velikim zadovoljstvom i zadovoljan sam sa svim božijim uputstvima koje mogu biti samo dobro za čovjeka,  nikako loše,  jer od Boga nam se može desiti samo dobro za nas, bez obzira da li mi u datom trenutku možemo to prihvatiti ili ne. U Petnjici je većina stanovništva islamske vjeroispovjesti, gdje je vjernik uvijek bio ono sto treba biti,  što znači da vjeruje za sebe, da čini dobra djela u svojoj mogućnosti i da čuva i odgaja svoju porodicu u duhu Islama,  možda se na nas Bihorce mnogi drugi mogu ugledati. Vjera je lična stvar svakog pojedinca i ne treba davati nikakva mjerila u smislu koliko je i je li neko dovoljno dobar ili loš vjernik. Ako neka hanuma (žena) ima želju ili potrebu da se pokrije to je njeno lično pravo i mi smo svi dužni da to poštujemo.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema mješovitim brakovima? (pod pojmom mješoviti se misli na različitu vjeru ili naciju)

HAZBIJA KALAČ: Klasični balkanski stereotip i još jedna loša priča. Glasam za mješovite brakove na principima Božjeg zakona. A podsjetit ću da Allah ljude dijelu samo prema bogobojaznosti.

ALDIN MURATOVIĆ: Imam lični stav po ovom pitanju, ali on je u potpunosti identičan kao što to nalaže religija Islam.

Koliko je u vašem okruženju zastupljena tema odnosa prema LGBT osobama i njihovim pravima?

HAZBIJA KALAČ: U našoj zajednici ova tema je zastupljena onoliko koliko zaslužuje shodno našoj vjeri i sa njom usklađenim kulturnim vrijednostima.
Islam je čovjeku dao najveća prava, a najbolji primjer je Kur’anski ajet u kojem se čovjek izjadnačava sa čovječanstvom.
Poštujem sva individualna i kolektivna prava definirana međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, svakako do granice do kada ta prava ne ugrožavaju drugog pojedinca ili zajednicu.
Obaveza svakog čovjeka je da poštuje uspostavljeni poredak – red na kojem počiva cijeli svemir.

ALDIN MURATOVIĆ: Svaki čovjek ima slobodu da bude ono što želi,  ali društvo ne treba da daje previše  vremena negativnim pojavama po jednu zajednicu. Petnjica je još uvijek zdrava sredina.

Odnos prema funkcionisanju lokalnog administrativnog aparata. Kakav je odnos lokalne vlasti prema gradjanima i obrnuto u mjestu gdje vi živite? Da li je i u kojoj mjeri lokalna vlast i njene službe servis gradjana? (može da se navede i primjerpozitivan i negativan ili lično iskustvo).

HAZBIJA KALAČ: Ovo je tema koja zaslužuje višedisciplinaran pristup. Sociološko-etički pristup ovoj analizi bi moga dati mnogo zanimljivih odgovora. Kratko, mogu reći da živimo u političko-pravnom ambijentu sa velikim etičkim posrnućem, gdje su kriminal i korupcija sa brojnim sofisticiranim modalitetima, postali nepisano ali prihvatljivo i podrazumijevano pravilo. Ekonomski i politički poredak je druga tema na koju možda najkraće treba reći da smo bez imalo opreza ušli u dužnički ekonomski sistem, koji podrazumijeva uzimanje pretpostavljene “novostvorene” vrijednosti od budućih generacija, što je i logički i ekonomsko-politički apsurd koji jednog dana mora doći na naplatu. Moram kazati da ovakva politika i sa aspekta etike, i sa aspekta ekonomske nauke i sa aspekta politike, potpuno je neusklađena sa našim osnovnim kulturnim vrijednostima.
Iz svega ovog, može se izvesti zaključak da lokalne uprave brzo i sve brže klize u sistem koji je sušta suprotnost od zakonom definiranog sistema servisa građanima.

ALDIN MURATOVIĆ: Lokalna uprava treba da bude servis svih njenih građana i to je obavezna i po Ustavu i zakonima ove zemlje. Međutim,  male opštine poput Petnjice su mnogo osjetljivije i svaki dobar ili loš odnos se primijeti kod građana,  sigurno je bilo i dobrog i lošeg odnosa prema građanima,  ali treba ukazivati na greške i tako jačati društvenu svijest,  tj.da je ono lično manje bitno u odnosu na društveno dobro,  koje uradimo ili ne uradimo u određenom vremenu. Lokalna vlast je u administrativnom smislu odgovorila na zahtjeve građana,  ali kada je u pitanju zapošljavanje i rješavanje infrastrukturnih problema građana,  mislim da su tu bili selektivni,  što nije dobro. Građani naše opštine i države treba da znaju, da uvijek može bolje i ima bolje.

SAMIR RASTODER

EDIN LATIĆ – DOBROTVOR, HUMANISTA I PREDSJEDNIK ZK-BIHOR (VII)

Radio Petnjica
-
0
EDIN LATIĆ – DOBROTVOR, HUMANISTA I PREDSJEDNIK ZK-BIHOR (VII)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje oni mladi i hrabri pojedinci čije ime i život nosi energiju, polet, vjeru u ljude i posvećenost istima. Jedan od takvih iz plejade Bošnjaka je i prdsjednik ZK-Bihor, Edin Latić. Pri prvom susretu sa njim i u razgovoru neće vam mnogo reći o sebi jer o njemu govori njegov merhamet-dobrota koja poput luče plamti u dugim noćima Luksemburga i svom snagom obasjava sve iseljenike i one koji su ostali na rodnoj grudi na toj suzi od kamena da čuvaju svoja ognjišta. Volter je davno zapisao: ,,Jedini način da obavežemo ljude da govore dobro o nama je — da i činimo dobro.” I zaista jeste takvo dobro koje pokazuje ZK-Bihor je jedan od izuzetnih primjera kod naših iseljenika. Edin Latić pripada mlađoj generaciji koja je uspjela da na najljepši način prezentuje rad i očuvanje bošnjačke zajednice.

Edin Latić rođen je 1975. Potiče iz malenog sela Lagatori. Osnovnu školu je dijelom učio u rodnim Lagatorima, dijelom u Petnjici. Prva je generacija srednjoškolaca koja je završila srednje obrazovanje u Petnjici. Kako je od malena imao potrebu da nešto radi, popravlja i uređuje odlučuje se da upiše zanat za vodoinstalatera. Znanje koje je postigao u toj struci čini ga danas jednim od prestižnih privrednika u samom Luksemburgu. Ratna dešavanja u okruženju, inflacija, samnkcije su bili prelomna tačka da nakon odsluženja vojnog roka 1993/1994 se odluči na svoj muhadžirski put. O svemu tome kaže: ,, Moj otac koji je radio u firmi Prvoborac je nakon 35. godina staža ostao bez posla a ja sam se pitao šta onda mene čeka? Želio sam da odem u Njemačku međutim sudbina mi je odredila sasvim drugi put. Sestra mi je već tada živjela u Njemačkoj a ja sam se iz Njemačke obreo u Luksemburgu zahvaljujući prijatelju koji je otišao da isprosi đevojku a ja sam bio dio te grupe. U Njemačkoj mi se nije dopalo nisao imao sređen ni definisan svoj status i odlučujem se da svoju karijeru počnem u Luksemburgu. Veliku zahvalnost dugujem svojim rođacima Dautu i Sadu Latiću koji su me podržali na tim mojim počecima i podijelili samnom ono što su imala i njihova djeca.”

Na samim počecima u Luksemburgu je bilo teško izuzetnim zalaganjem za tri mjeseca je naučio i savladao jezik. Pored luksemburškog kroz svoj posao je savladao još par evropskih jezika a među njima čak i portugalski. Teško je bilo doći do posla koji se u tim godinama mogao samo pronaći na seoskim posjedima i farmama. Vasti su tražile papire, različite provjere ali njegov poslodavac mu je kao dobrom radniku pružio punu podršku kroz pravne mehanizme. Godine 1996. Dobija zvanična dokumenta Luksemburga. Rodna gruda mu je nedostajala na kratko se vraća u Crnu Goru đe se i ženi. Povratak u Luksemburg opet težak. Na posjedu na kom je radio njegov poslodavac se suočava sa brojnim problemima. Odlučuje da ga napusti u potrazi za drugim poslom. Teški terenski i poslovi na bogatim šumskim kompleksima su nesumljivo u njemu gradili jednu veću dimenziju humanosti koja ga i danas prati. Odvojenost od porodice rad u šumi u njemu su stalno budili želju da napreduje.

O tom periodu Edin Latić kaže: ,,Vjerovao sam u bolje sjutra i ta me je pozitivna energija održala. Svoj radni angažman započinjem u struci teško se bilo snaći jer to su bili novi materijali meni do tada nepoznati. Angažuje me Portugalac da radim kod njega to je jedno dragocjeno životno iskustvo zbog koga sam i savladao portugalski jezik. Kod njega sam radno bio angažovan do 2006. godine. Odlučujem se na hrabar potez da započnem posao u svojoj sopstvenoj režiji što uvjek predstavlja svojevrsni rizik. Danas moja firma broji dvadesetak radnika. ”
Crna Gora i rodni Bihor ga prate stopu u stopu o nostalgiji za rodnim krajem ističe: ,,Samo tokom ove godine sam bio sedamnaest puta u Crnu Goru valjda vam to dovoljno govori kolika je moja ljubav prema rodnom kraju. Za mene je Bihor i Crna Gora nepresušna inspiracija, čežnja, želja trenutak koji vas vrati u srećna djetinjstva planinskih potoka i beskrajnih pogleda najljepših bašti koje se prostiru. Ta se magija ne može opisati ta se magija doživljava. ”

Edin Latić iako mlad čovjek odlučan i vispren ambiciozan i human, precizan i dobronamjeran. Zbog njegovih moralnih i ličnih kvaliteta odlučuje se da da veći doprinos svojoj zajednici pa je tako kroz ZK- Bihor na čijem je čelu već drugi mandat zajedno sa svojim saradnicima jedan od najvećih humanista i dobrotvora. Pomažući jednako svima i pronalazeći samo ono dobro u ljudima. O mladima koji čine okosnicu ZK-Bihor, i o saradnji sa institucijama sistema Crne Gore Latić kaže: ,, Rekativirali smo KUD, ZK-BIHOR, i u prvih mjesec dana vlada veliko intresovanje mladih da budu dio KUD-a. Za sada je to broj od šesdeset polaznika a svaki dan ima još više intresovanja. Sačuvali smo naš maternji jezik kod mlađih generacija jer je to jedna od važnih identitetskih spona koja ih veže za rodni kraj. Mladima bih savjetovao da se okrenu obrazovanju, svojoj vjeri i sportu i da budu ono što jesu da slijede korake svojih predaka i da se uvjek vraćaju sa ljubavlju u Crnu Goru, a uspjeh će uvjek doći sam po sebi. Sa Upravom za dijasporu, imao sam veoma dobru saradnju. Međutim politička nestabilnost u Crnoj Gori je učinila da ta saradnja sada nije na zavidnom nivou. Crna Gora treba da primijeni Luksemburška iskustva da se pruži veća šansa nama investitorima. Mnogobrojna i komplikovana administracija nas često usporava. Iskreno ja sam se umorio tražeći mnogobrojne dozvole a možete zamisliti kako je to neprihvatljivo stranim investitorima. Na samom kraju reći ću da je ZK-BIHOR najljepše mjesto koje će uvjek raširenih ruku dočekati sve dobronamjerne prijatelje i naše iseljenike. Naš primjer humanosti i posvećenosti treba svi da slijede. Ne zaboravite da se dobrota nalazi u srcima ljudi. To dobro mi danas zovemo ZK-Bihor. ”

Edin Latića sam doživio, kao zvijezdu vodilju čija dobrota ne samo da sija već i isijava u mnogim vedrim ali i onim oblačnim i tmurnim noćima na brodu koji se zove ZK-Bihor. Latić pripada ljudima koji znaju da vam nam pruže utjehu, zbog kojih vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost ljepšeg i boljeg svijeta. Na kraju ću svoj esej završiti stihovima bosanskog velikana Hadžema Hajdarevića, koji u knjizi, zbirci rubaija „Arabeske od vode“, kaže ,,Koliko god kratak, život mnogo duže traje kroz tragove kojima se služe oni što u sjaju njihovu bivaju presretni, pa u trag usađuju ruže. ”

1...164165166...950Stranica 165 of 950