MUHOVIĆ: MILU JE DRAGO ZA ŠEŠELJA KAO MENI ZA NASERA ORIĆA

17

 

Đukanovićeva čestetka Šešelju nije iznenadila predsjednika petnjičke skupštine Adnana Muhovića.

„Čovjek je prvenstveno kao čovjek, a onda kao državnik i političar bio iskren. Šta su očekivale određene, asimilirane grupe Bošnjaka? Da Milu ne bude drago što je Šešelj na slobodi? To je neznanje, svakako nepraćenje trendova i procesa u politici. Napraviću jednostavnu parabolu – kao što je meni bilo drago kada je oslobođen Naser Orić, tako je i premijeru za Šešelja. Procesi u politici sada idu veoma brzo i ko ne može da ih prati gubi se u čitavoj metamorfozi. A kao drugo, dolazi vrijeme kada će se opet svi okretati prema svojima i kada neće moći pronaći ekvilibrijum ako se ne budu okretali oko sunca svog rada i naroda. Tako da i naši Bošnjaci iz DPS-a treba da imaju u vidu „da će svaka ptica svome jatu, svaki brat svome bratu“, a kuda njih nosi krilo, neka sami vide. Dok ne bude kasno. Mora se gledati na svijet očima svoje kulture. Multikulturnost kakvu zagovaraju pojedini nesrećnici Bošnjaci u DPS-u više ne postoji ni u Švedskoj, ni u njemačkoj demokratiji. Interkulturalizam da, i to je budućnost. I da ne okrećemo „novu stranicu istorije“ dok ne prelistamo ove do sada. Radi generacija koje nam dolaze“, zaključio je predsjednik Skupštine opštine Petnjica i predsjednik OO Bošnjačke stranke Petnjica.

 

PUTEVI I RASKRŠĆA – 21. EMISIJA

BIHORSKI ŠAMPIONI

Evo uzeh hartiju i pero
Zaslužili to Mita i Kero,
Da im stihe naredam iz duše
Kad se svijetom ovako pročuše.

Fudbal im je bio iznad svega
Zaljubljeni do neba u njega
Pa sad i klub vlastiti imaju
Boljih nema u cijelome kraju.

Škrijelj Kero i Ličina Mita
Klub im sada k prvom mjestu hita
Kail – Tetonž – ime im je kluba
njih dvojica dva su čvrsta stuba.
Cijeli Bihor u Luksemburgu što je
Sad navija za njihove boje.
I još drugi sa naših prostora
Ponosna je na njih Crna Gora.

A i oni gore od meraka
Bitna im je utakmica svaka.
Bravo momci sokolovi sivi
Sav Luksemburg sada vam se divi.

Svi ko jedan navijamo s vama
Ako ćemo da pričamo pravo
Od radosti svunoć nisam spavo,
Što su djeca rodom od Petnjice
Poletjela kao Lastavice.

Frerid Muratović

FOTO: NASTAVLJENI RADOVI NA IZGRADNJI ZGRADE OPŠTINE

0

FOTO: DENIS RAMDEDOVIĆ

FOTO PRIČA: TRPEZI KROZ OBJEKTIV MJEŠTANINA

0

HUMANITARNA AKCIJA: POMOGNIMO LEI ŠABANOVIĆ!

0

Radio Petnjica i Centar za humanitarni rad ’’Hajrat’’ pokrenuli su humanitarnu akciju prikupljanja novca za liječenje šestogodišnjoj Lei Šabanović iz Bijelog Polja.
Lea boluje od artritisa koji joj je u potpunosti paralizovao ruke i noge, a pogrešnom terapijom Lea je određeno vrijeme bila i nepokretna. Njena samohrana majka Elvira Šabanović već četiri godine od socijalne pomoći od oko 100 eura bije bitku, bitku da Lea ima djetinjstvo kao i sva druga djeca.
Lea se razboljela kada je imala dvije godine, kada su joj počela otijecati koljena. Doktori su tada konstatovali da se radi o prebrzom rastu, jakoj prehladi, a Lea je zapravo od upale grla dobila bakteriju. Ta bakterija je počela da radi po organizmu i zahvatila je sve njene zglobove u tijelu. Postepeno počele su  da joj otkazuju djelovi tijela i da joj se deformišu ruke i noge a sve je kulminiralo da Lea ostane nepokretna. Međutim jakom voljom i upornošću njene majke krenula je borba da Lea ima djetinjstvo kao i sva druga djeca. Majka ju je vodila u Niš, s obzirom da kako kaže ona, ’’nema reumatologa u Crnoj Gori’’. Tamo su joj kazali da je djetetovo zdravlje loše i da se o djetetu ne brine na pravi način. Za to Leina majka krivi doktore u bjelopoljskoj bolnici. Međutim, velikom vjerom i nadom u ozdravljenje Leina majka nije prestajala da se bori i četiri godine ne srameći se da zatraži pomoć od drugih, jer od svojih primanja koja iznose oko 100 eura nije u mogućnosti da plaća terapiju djetetu, s obzirom da jedna injekcija košta od 120 do 180 eura, a četiri takve su potrebne za jedan mjesec.

’’Ranije nisam primala ništa, i kada bi trebala ići na liječenje, išla bi od prodavnice do prodavnice, objašnjavala moju priču i tako skupljala nešto para’’, kaže kroz suze samohrana majka Elvira Šabanović.

Lea je na korak od ozdravljenja, ali u završnoj fazi potrebni su iskusni doktori, jer u slučaju pogrešne terapije, Lea može da oslijepi ili da opet bude nepokretna. Lei su savjetovali da bi bilo najbolje da ode u Istanbul u kliniku Kanini Sultan Sulejman, gdje joj je za trodnevnu kontrolu koja joj je zakazana 18. aprila potrebno 1500 eura. Ukoliko se obezbijede sredstva i Lea primi terapiju do kraja, velike su šanse da ona potpuno ozdravi i da na jesen zajedno sa svojim vršnjacima krene u školu.

Svi ljudi dobre volje sredstva za Leino liječenje mogu uplatiti na žiro račune sa naznakom POMOĆ ZA DIJETE:

Iz Crne Gore: CKB BANKA
510000000111467202

Iz inostranstva: NLB MONTENEGROBANKA

08-305-0006397.4
ELVIRA ŠABANOVIĆ
ME25530083050006397424 – IBAN
SWIFT CODE : MNBAMEPG

Za sve informacije možete kontaktirati Elviru Šabanović na broj telefona : +38269266202

 

PORTAL RADIJA PETNJICA OPET U FUNKCIJI

0

U protekilih 13 sati portal www.radiopetnjica.me bio je nedostupan zbog najavljenih radova na sistemu kompanije koja pruža hosting usluge za naš portal. Iako je bilo najavljeno da će sve biti gotovo za par sati, prekid se produžio na skoro cijeli dan. Poštovane slušaoce Radija Petnjica smo obavijestili o ovom problemu tokom dana a vama poštovani prijatelji koristimo priliku da to uradimo sada kada je to i moguće. Na ovaj problem nijesmo mogli da utičemo i nadamo se da ćete uvažiti naše izvinjenje.

Budite i dalje sa nama.

Dobar glas se daleko čuje!

Redakcija

ARBITRAŽA: U PODGORICI PODJELA PETNJICE I BERANA

0

Danas je u Podgorici zakazan nastavak sjednice arbitražne komisije i predstavnika opština Petnjica i Berane. Ovo je drugi radni sastanak, a prvi pokušaj podjele imovine posredstvom arbitražne komisije, koji je održan u Beranama prije 12-tak dana je zavšio neuspjehom.

Da podsjetimo, na tom sastanku se vodila žučna rasprava između predstavnika dvije opštine oko podjele imovine, tako da je Arbitražna komisija zakazala za danas novi radni sastanak. Na ovom sastanku bi trebalo da se utvrdi imovno stanje opštine Berane do 31.12.2013 i sa čime je sve ova opština raspolagala a što čini sastavni dio „života“ jedne opštine.

I u današnjim pregovorima učestvuju po dva predstavnika opština, kao i pet članova arbitražne komisije ispred Vlade Crne Gore. Opštinu Petnjica predstavljaju dva čelna čovjeka opštine, predsjednik Samir Agović i predsjednik Skupštine Adnan Muhović.

REBEKA ČILOVIĆ: NIJESAM SVE TUGE ODBOLOVALA NITI SVE SREĆE SRELA

0

Gost jutarnjeg programa bila je pjesnikinja Rebeka Čilović, koja je govorila o svom stvaralaštvu.


Da li se slažeš da su tvoje pjesme ‘’drugačije’’ od drugih?

Ja volim da slušam stručnu kritiku o svojim radovima i svi su se složili da je to poezija modernog stila,  koju je obilježilo moje čitalačko iskustvo, a posebno su na mene ostavili trag ‘’ukleti’’ pjesnici  Bodler, Malarme, Rembo  i  to je taj neki mračniji stil ali svakako ga ja nisam birala, sam mi se nametnuo. Iako se nekad trudim da mu pobjegnem, on je uvijek prisutan u mojim pjesmama. Ne znam da li je drugačija, ne pratim trendove, moja poezija nije komercijalizovana, ja pratim svoje osjećaje i produkt tih osjećaja su moje pjesme. Za laike moje pjesme su mračne i  teške, dok književni kritičari su naklonjeniji tom pravcu jer je to jaka ekspresija, ja nisam majstor opisa, u mojim pjesama preovladava jaka emocija koja je uobličena kroz metaforu.

Koji su to uticaji, unutrasnji ili spoljašnji koji te inspirišu da pišeš?

Teško je kontrolisati to, i taj proces inspiracije, nekada se desi mjesecima da ništa ne napišem, iako to žarko želim. Kada govorimo o inspiraciji, ja moram reći da niti sam sve tuge odbolovala niti sam se sa svim srećama susrela, pa da mogu da to iz ličnog iskustva uobličim kroz stih. Ja mnogo volim ljude i ljudi me inspirišu i dok bude tako, biće i mojih stihova. Nekada se desi da iz najveće sreće napišem jako tužnu pjesmu, ili obrnuto. Ono što je zajedničko za proces rađanja mojih stihova je da se dešava noću, u tišini i izlovanosti.
Inspirišu me sitnice koje mi ljudi ispričaju, koje pokreću neki ‘’nerv’’  kod mene. Kada su u pitanju ljudi mislim da se ‘’sličan sličnom raduje’’ i ja u ljudima pronalazim ono što nosim u sebi. Privlače me ljudi i energija kakvu ja kao umjetnik i kao čovjek nosim. I ja se trudim da u ljudima pronađem ono dobro i sa tim dobrim raspolažem i to dobro oblikuje moje pjesme.

Sta za tebe znači poezija?

Poezija je za mene način života, ja poeziju ne odvajam od svog habitusa i u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, ja poeziju nosim sa sobom jer  poezija je dio mene i ja je takvom držim i nećemo se razdvajati. To što pišem je ono što me prije svega ispunjava i sve dok bude inspiracije ja ću stvarati i pisati. Poezija je prije svega jedna humana ideja i čovjek koji piše i koji čita nikada ne može biti zao. Pjesniku je teško da kroz današnju prizmu i vizuru stvari sebe iskaže i onda se on često povlači i sam sa sobom razgovara na taj način što stvara. I to je moj svijet.

U tvojim pjesmama obraćaš se u drugom licu, ko je TI u tvojim pjesmama?

Ja uvijek se trudim da, uslovno rečeno, ‘’pronađem neku žrtvu koja će me inspirisati’’. Inače volim prisan odnos između čitaoca i onoga ko je tu pjesmu napisao. Mislim da to lice najbolje pomaže da stvoriš tu bliskost između čitaoca i pjesnika kroz hartiju.

Šta za tebe znači Bihor u umjetničkom smislu kao jedan  prostor na kojem ljudi imaju posebnu ćud?

Bihor pripada meni koliko ja pripadam Bihoru, to znači da je to neraskidiva veza. Nekad se desi da prosto poželim da dođem u ovaj kraj, kraj svojih predaka. Što se tiče inspiracije, nikada se na taj način Bihorom bavila nisam jer sam se bojala da taj ‘’nerv’’ bihorskog  čovjeka ne mogu dotaći u pravom smislu. Međutim prošle godine sasvim slučajno sam napisala priču ‘’Dukat’’ za konkurs Festivala kratke priče inspirisane BIhorom i ta priča je objavljena u zbirci najboljih sa prošlogodišnjeg konkursa ‘’Bihorska enigma’’. Velika mi je čast zbog toga, prvenstveno što sam oslikala pravu sliku bihorskog usuda, a to je ta naša potreba da stalno idemo tamo negdje gdje stvaramo, ali da se uvijek Bihoru uvijek vraćamo, na ovaj ili onaj način. Moja misao je da  Bihoru treba da se vraćamo na taj način što ćemo mu davati najbolje od sebe, tako što ga nećemo zaboravljati i što ćemo o njemu pisati.

Imašti u planu izdavanje neke nove knjige?

Prva knjiga je izašla davno, prije osam godina, to je zbirka poezije iz tri ciklusa. Pored toga izdala sam još jednu knjigu, a u planu imam da izdam novu, treću knjigu, koja će ugledati svjetlost dana najkasnije do jeseni.
Sada marljivo radim na tome i u toku je proces finalizacije.

Poruka mladim ljudima koji žele da uplove u svijet poezije

Mladi treba da budu obazrivi, da svoju sujetu i taštinu drže dalje od svojih radova, i da se što ćešće konultuju sa ljudima koji znaju više od njih. To govorim na osnovu svog iskustva koje je dragocjeno, jer mi je pjesnik Braho Adrović pomogao mnogo u mom književnom sazrijevanju. Pjesnik je na neki način osuđen da bude drugačiji i mi moramo naučiti da to trebaju da skrivaju, jer je proces socijalizacije jako važan, jer ako sebe zatvorimo i zarobimo u stihovima, onda nećemo osjetiti čar života. Pjesnik zato mora da cirkuliše. I naravno sto dalje od sujete i što više kritički stav o onome sto rade.

BIOGRAFIJA REBEKE ČILOVIĆ

Rebeka Čilović je rodjena 1988. godine u Beranama, po vokaciji je pravnik, poezijom se bavi duže od 12 godina a iza sebe ima dvije knjige poezije ‘’Sloboda u slovu’’ i ‘’Zvonke smjelosti’’. Dobitnik je mnogih nagrada i učesnik mnogih pjesničkih manifestacija a njene pjesme su prevođene na nekoliko stranih jezika. Rebeka je uvrštena u deset najboljih mladih crnogorskih pjesnika. Od brojnih nagrada ističe jednu koju je dobila iz Kine.

DINO RAČIĆ

 

LUTOVAC: TVRĐAVU BIHOR TREBA DA VIDE TURISTI

Predrag – Peđa Lutovac, arheolog i kustos Polimskog muzeja iz Berana u emisiji “Putevi i raskršća” priča o tvrđavi Bihor

Bihor grad je srednjevjekovno utvrđenje. Znamo iz istorisjkih izvora da su ga Turci osvojili 1455. godine i to je jedino uporište u Gornjem Polimlju koje stoji na raskrsnici puteva. Bihor grad se nalazi na uzvišenju iznad Lima, a iza sebe ima poličku visrovan što je bio preduslov da se tu formira tvrđava. Treba da znamo da put nije išao Tivranskom klisurom, to je već savremeno doba, već samo Popčom pa preko Police se spuštao u Beransku dolinu. Bihor grad je jedino utvrđenje koje je dominiralo ušćem Popče u Lim i svim komunikacima ta tom putu. Dolaskom osmanske imperije i zauzimanje Bihor grada, imamo u pisanim dokumentima da je u njemu u jednom momentu bilo 12 askera i jedan hodža. To je jedna manja posada vojnika koja je nastavila da štiti iste one komunikacije koje su štićenje i u srednjem vijeku. Jedne godine smo obezbijedili skromna finansijska sredstva i vršili smo istraživanja i na području Bihor grada, i dobili smo neke osnovne podatke, o samoj veličini, rasporedu prostorija unutar samog grada itd. Prije pada pod Turcima, bedemi su bili manjih debljina, ali već sa dolaskom Turaka, počinje  sa vatrenim oružjem, od kremenjača pušaka do topova. Sve je to uticalo na debljinu bedema Bihor grada. Turci podebvljavaju bedeme i koriste se tzv. „kose škarpe“ radi odbrane napada topom, iz prostog razloga što u slučaju napada topom, đule jednostavno sklizne i nema efekta. Rukovodeći se pisanim dokumentima u kojima smo našli da je u sastavu posade bio i imam, prateći zidove, vidjeli smo na jednoj strani jedno proširenje veličine reda 8 x 6 metara gdje je bila stara srednjovjekovna kula čiji su zidovi zajedno sa bedemima pojačani radi bolje odbrane. Bihor grad je sam po sebi prirodno zaštićen, možete mu prići samo od podgrađa i to strmim putem, pa se ide pored kvadratne kule na sjevernoj strani i glavni ulaz u utvrđenje je okrenut prema Limu, prema provaliji koja je neprohodna. Onaj koje dolazio u grad, bio je saglediv sa bedema i nije mogao da se osvoji na juriš.

Unutrašnjost grada utvrdili smo raspored kula i ono osnovno što je to što smo nekada mislili da je bunar u samom centru grada. Zapravo se radi o srednjovjekovnoj cisterni za vodu i to je karakteristično za srednji vijek da se u okviru samog utvrđenja u stijeni ukopa jedan bazen za vodu. Objekti unutar utvrđenja su bili drveni i bili su prislonjeni uz bedem odbrambeni, i svi krovovi su imali na neki način sliv prema bazenu. U periodu Turske dominacije zadržan je isti bazen ali je struktura korišćenja vode bila drugačija. Na vrhu je bio ostavljen mali otvor, bunar iz kojeg se izvlačila voda iz bazena.

Radeći unutar utvrđenja, skidali smo slojeve da bismo vidjeli tehnološke slojeve Bihor grada. Našli smo bronzane medenice koje su karakteristične za period turske dominacije, našli smo srebrni novac – aspra, veličine oko 18 milimetara. Na osnovu djelmičnih istraživanja, uspjeli smo da katastarski snimimo kako izgleda utvrđenje. Nije veliko, zahvata površinu od pola hektara, ali dovoljno da štiti komunikacije koje smo pominjali. Načeli smo jedan dio istorije i sada bi trebalo da se pristupi pravim sistematskim istraživanjima, jer svaki sloj koji postoji tamo, ima svoj period nastanka i odmah znamo kada su nastale i ko ih je zidao.  Bilo bi lijepo, bez obzira kome pripada, da se napravi turistička ponuda i obilazak utvrđenja jer su na dominatnom fantastičnom terenu.