Petnjica je danas, prvi dan popuštanja mjera NKT, bila puna “ko oko”. Ljudi su iskoristili olakšice i krenuli da obavljaju poslove koje do sada nijesu mogle. Više je bilo onih koji su samo prošetali do čaršije, sjeli u kafanu i konačno popili kafu i porazgovarali sa prijateljima.
U jednom trenutku došlo je i do malog i kratkotrajnog saobraćajnog kolapsa koji brzo riješen.
Petnjica je oživjela u prvom pazarnom danu nakon ukidanja mjera i otvaranje ugostiteljskih objekata i polako se vraća ustaljenim aktivnostima građana.
U toku epidemije korona virusa prethodnih dva mjeseca Pradile su samo prodavnice i poljoprivredna apoteka.
Kafić Paša je počeo sa radom. Elvis Ajdarpašić kaže za portal Radija Petnjica da je zadovoljan što je Crna Gora dobila bitku protiv korona virusa.
„Naravno da smo svi zahvaćenini krizom, ali se nadam da će vrijeme koje dolazi nadomjestiti i nadoknaditi sve, jer prije svega najbitniji su naši životi“, zaključuje Elvis Ajdarpašić.
ENKO KORAĆ
Odlukom Nacionalnog koordinacaionog tijela, ugostiteljski objekti u Petnjici počeli da rade, uz poštovanje propisa NKT-a.
Vlasnik Restorana Merak, Emil Muratović, kazao je za portal Radija Petnjica da u toku zabrane rada ugostiteljskog objekta, kriza je uticala na poslovanje u ogromnoj mjeri.
“Dva mjeseca smo bili zatvoreni i nijesmo imali obrta, ali kako svi tako i mi, odmarali smo i resetovali se. Već 17 godina radimo ovaj posao i nikada nijesmo stali, jedino sada u toku korona virusa. Pauzu smo iskoristili da uredimo i renoviramo prostorije, nadam se da ćemo raditi bez problema”, rekao je Muratović.
“Spremni smo da poštujemo mjere koje su na snazi, pripremili smo neophodne uslove i materijale za dezinfekciju i zaštite radnika na radu”, ističe Emil Muratović.
On je dodao da je država pomogla tako što je firme oslobodila od plaćanja poreza za radnike.
“Zahvalnost Vladi Crne Gore i Nacinalnom koordinacionom tijelu zato što je raspodijelila sredstva za mala i srednja preduzeća. Država Crna Gora je odlično reagovala na situaciju povodom korona virusa, na pravi način je odbranila Crnu Goru bez velikih posledica i stala na stranu svog naroda. Želim takođe ovom prilikom da iskažem zahvalnost medicinskom osoblju u državi, koji su sve svoje kapacitete uložili da bi spasili ljudske živote. Jer pomoću njihovih ruku Crna Gora će uskoro biti korona free destinacija”, zaključuje Emil Muratović.
ENKO KORAĆ
Petnjička komunalna policija obilazi ugostiteljske objekte vršeći kontrolu da li se poštuju mjere preporučene od strane NKT.
„I ove mjere kao i prethodne su donesene u interesu svih nas. Zato je neophodno da se pridržavamo jer je u pitanju zdravlje. Možemo da konstatujemo da vlasnici ugostiteljskih objekata se strogo pridržavaju što i nije iznenađenje jer smo pokazali, u prethodnom periodu, visok stepen odgovornosti“, istakao je načelnik komunalne policije, Denis Šabotić za portal radija.
Vlasnik kafe bara Tajna je jutros, nakon duže vremena, otvorio svoj lokal uz strogo pridržavanje mjera preporučenih od strane NKT u šta se uvjerila i ekipa Radija Petnjica. Prilikom obilaska ugostiteljskog objekta „Tajna“, na ulazu nas je sačekalo dezinfekciono sredstvo a raspored stolova je postavljen prepa preporukama uz strogu distancu.
„Naravno da se pridržavamo propisa jer je to u našem interesu. Bolje da poštujemo propise i da normalno radimo i živimo nego li kao što je bilo do sada“, istakao je vlasnik Tajne za portal radija.
DENIS BOŽOVIĆ
– Medenice udaraju li udaraju, i sunce samo što nije izgrijalo. Evo, Meho već pustio stoku – a ovo dvoje durmiraju!
Kroz šupljine između dasaka naše spavaće sobe provlače se riječi majke, nama upućene, izvagane, odmjerene, ni previše glasne da ne budu oštre a ni previše tihe da ne bi otišle u prazan boš.
– Ahmete, ustaj, majka i babo su već ustali. Ja odoh u donji boj da pomognem majki da namiri, a ti nemo’ čamet – budi me moja lijepa Seida. Budi me, a merhametom me uspavljuje. Takva je ona. Takva je bila i kad smo se upoznali. Takva je i danas, ništa joj tvrdi rad i obaveze nisu oduzeli od mehke duše. Najveća huja kad joj naiđe, kad počnu da se tresu kanati od ljutina, ostaju joj tragovi blagosti prikovani u uglu usana. Izvuče se iz postelje, ustade, trehnu se rukama po tijelu i odskaka preko vrata. Ja se samo obrnuh u postelji.
– Majko, je si li se naspavala?
– Dosta, a vi, snaho?
– Valla jesmo, majko, i prespavali.
– Neka ste, snaho, no ova naš adžo Jusuf voli ujutro da podrani, hoće da kahveniše, a ja volim da i selo zna ono što Bog zna, da imam vrijednu i nafakali snahu.
Seida se samo nasmija, zgrabi suđe sa hastala i udari po uskoj putanji što vodi do studenca. A ljeto kao i svako drugo bihorsko ljeto. Dani vrući, sparni, dugi. Nekako goli i bosi, znojavi. Puni rada i briga. Ne zna grdni insan kud udara glavom. Noći dolaze kao mehlem na ranu, namažu studen vazduh po kućama, od više ruku, čas sa jedne, čas sa druge strane. Ipak, ovo ljeto je bilo nekeko olovnije, zapahlo, počelo pomalo da zaudara na jazuk. Mi smo plastidbu privodili kraju. To imanja što smo imali poradismo polako, livadu za livadom. I komšijama smo stigli u pomoć kad su smirivali Oblicu, livadu bez trohe hlada. Bog dade pa nam ne pokisnu ni jedan jedini naviljak. Babo se zadovoljan zavalio pod orahom, nabubrio mu stomak od koga mu se ni glava ne vidi, samo se čuje slatko hrkanje i cmokanje. Tako može da spava čovjek koji nema ništa loše na savjesti.
– Eh, sad možemo rahat na svadbu – reče majka i sjede opušteno pored mene. Pred kućom je babo Sinan poodavno zasadio grozd. Toliko ga je timario da je poazginio. Zalivao ga je ustajalom vodom, nikako svježom, da ga ne presječe. Išao je čak gore ispod krša da mu donese najbolju zemlju, crnicu, kako je govorio, zemlju koja podmlađuje. Ujutro, u devet zora, kad bi bio sam sa njim, nešto mu je šaputao, krijući ga milovao, kao da je nevjesta a ne loza. A kad pukne proljeće grozd podivlja. Vezivali su ga te lijevo, te desno, usmjeravali, rezali, ali uzalud. S proljeća on opet svoju pjesmu. Trči na sve strane. Poazginio, nema šta.
– Vala, majko, možemo. Samo moramo do grada, da se spremimo. Moramo dobro častit mladu. To je prvo veselje u Mehovu kuću.
– To će Sinan. Mi nijesmo podijeljeni. Jedna smo kuća. A ti, Ahmete, lijepo se obuci. Obući ćeš onu košulju i kožni kaput što ti je sestra iz Njemačke poslala. Neka se zna da sa tobom svijet gledamo, iako si jedinac da si od od dobrog soja. Ti si, sine, povukao na moj kraj, na mog rahmetli oca. Visok, širokih ramena a kosa k'o ugarak, na valove; ada, isti moj otac Bahto, po suncu i mjesecu hodio. Vjeđe je imo’ k'o Latinka. Narod je mislio da ih čupa… Tu majka zastade, zakači pogled na vrhove planina i zaveza, izgubi se.
###
Hadžiju Bahta je poznavala čitava Pešter i čitav Bihor. Od davnina je njegova porodica vukla nekakav rep gospodluka i više vrijednosti. Uvijek su bili dobrodržeći, imali čak i onda kad niko nije. Bahtaga je bio imućan čovjek ali i bogobojazan. Pomagao je narodu kad god bi mogao, zato ga je narod odvajao od drugih velikaša. Poslije rata dođe neko drugo vrijeme. »Dođoše crvendaći« – narod je tiho govorio u strahu da ih neko ne bi čuo. Stare vrijednosti su svakim danom sve više kopnjele, a nove su bujale, lomeći pred sobom sve što bi im se na put našlo.
– Zdravo, druže Bahto! – vojnički ga pozdravi Šefkija Osmanov, ne silazeći s nemirnog alata ispred tora Bahtage. Iza njega su mirno stajala dvojica opštinskih činovnika u nekakvim uniformama.
– Zdravo! – nevoljno odgovori Bahtaga, noseći džak pšenice prema kući. Sjeti se kako prije rata nije moglo pasti insana da prvi nazove selam Šefkiji Osmanovome. Ali, došlo je novo vrijeme, koje je Šefkiju izbacilo na površinu. On je sad narodna vlast, evo ga u komisiji za konfiskaciju imovine. Ima i dva pratioca, pod oružjem.
– Evo dođosmo da i kod tebe popišemo ono što imaš viška. A ti bezbeli imaš – veli Šefkija uz prigušeno kikotanje.
– Ko radi i čuva, taj i ima! – uzvrati Bahtaga uvrijeđeno.
– Ima, ima, ali previše! Sad je drugo vrijeme, Bahtaga moj, sad smo svi jednaki! Svi na vagi moramo biti isti!
– Zar tako, sokole? A ja sam mislio da cvrčak i mravi nijesu isto. Kako da domaćin i onaj što za domaćinstvo ne haje mogu biti isto? Zar onaj što krv šakom pije i onaj što po cipcio dan obija mogu biti barabar!? – ubode ga Bahtaga usred srca. Šefkija je bio poznat po lijenosti i po laganom životu. Volio je tuđe, i pod rame i na rame. Rat mu donese ugled i strahopoštovanje kod naroda. Ništa više nije bilo isto. Sad se je njegova riječ slušala.
– Ne baljezgaj, bolje ti je! Sve što je tebi preteklo, ide narodu. Narod je gladan, a kod tebe med i mlijeko! – odobrusi Šefkija, i dade znak pratiocima. Ovi izvadiše papire i olovku i počeše brojati goveda, ovce, konje i tako redom, od kokoške do šišarke kukuruza. Bahtaga mirno sjedi na koritu ispred kuće i zavija cigaru duhana. Već izdaleka se duhan žuti, dokazujući svojom bojom koliko vrijedi. Povuče dugi, duboki dim, ispuštajući ga kroz nos uz kašalj. Osjeti se pećki duhan. Ckiljeći na oba oka posmatra Bahtaga druga Šefkiju kako sa neskrivenim zadovoljstvom i zanosom nadgleda popis »viška« njegove nafake. Gleda ga u krive noge i uska ramena i sve razmišlja kako je moguće da takva sorta ljudi njemu kroji sudbinu. Njemu, čuvenom Bahtagi, stočarskom kralju Pešteri! Zar dođe vakat da kaljavi Šefkija određuje kome šta pripada? On da gleda ljude sa visine a prije rata ga ni pas nije imao za šta ujesti. Nisu ljudi htjeli u nadnicu da ga uzmu, jer bi on više gledao gdje šta domaćin od blaga ostavlja, nego što bi znoj prolijevao. Naučio od malih nogu da jede tuđ hljeb. Takav je Šefkija krljom, pomisli Bahtaga. Pred kraj rata, Šefkija viđe kud se kolo vodi pa prokaza par Pešteraca za petokolonaško djelovanje, priključi se partizanima i bi nagrađen. Odskoči od naroda, kao da mu nikad nije ni pripadao, pa poče da reže pravdu po Pešteri, bez milosti i samo »po pe-esu«.
Komisija završi popisivanje, pokupiše listove u torbe, a Šefkija se okrenu prema Bahtagi:
– Kod tebe bi dosta posla, nagomil'o si, Bahtaga, nagomil'o! Narodna vlast ti je zahvalna, a bit će ti još zahvalnija kad pređeš u zadrugu. Nema više moje-tvoje, sad je sve naše! Druže Bahtaga, i za žene su došli novi zakoni! Nećete ih više vi Pešterci umotavat k'o što ste naučili. Sad je moderno doba. Šta će ženi ćebe na glavu!?
Šefkija se okrenu i skoči na konja, podbode ga i bez pozdrava odjaha. Dvojica iz pratnje nastaviše sa utovarom. Kamion na kraju bi vrhom pun.
Tu noć Bahtaga nije mogao ni oka sklopiti. Neće san na oči. Proganjaju ga misli. Tiho ustade usred noći iz kreveta, uze abdest i odklanja dva rekata nafile. Sjede prekrštenih nogu na pustećiju i zapali cigar duhana. Oštar miris probudi Umihanu.
– Da se nijesi pobolio, junače?
– Jok vala, Umihana. Odluku sam noćas donio.
– Haj na hair i na dobro?
– Ovo novo vrijeme mene ne haje, a vallahi ni ja njega. Selimo se. Svi kućile. Prodat ćemo ovo imanja što nam ne uzeše, pa put pod noge. Braća, snahe, djeca, svi. Samo mi je na brigu Hajrija, neće ona živa iz Bihora, od Sinana. Goročne je ona sorte. Svi mi na jednu stranu a Sinan na drugu. Ne ode li sa nama, željkovat će nas, a i mi nju.
Tako i bi; odseli se čuveni Bahtaga sa Pešteri i njegova čitava familija. Ufursatile ga komšije za zemlju, ali on ne odustade, prodade je pošto-zašto. Ponio je sa sobom medenicu, od ovna predvodnika, što mu je babo ostavio u amanet, da ga podjseća na pešterska polja. Jedino Hajrija ne htjede u Tursku. Kroz suze je govorila: »Ja neću, meni je mjesto pored Sinana«. Ostade Hajrija željna svoje familije. Baba Bahtagu nije više vidjela. Brzo je preselio na ahiret, osušio se od želje za Pešterom.
####
Meho je bio golo poštenje. Prvi put se ženio iz planine ali mu žena mlada preseli. Jedni prenose priče da je uvehnula zbog braće što od groma poginuše. Bila su čobančad, dva brata k'o dvije jabuke. Zateklo ih nevrijeme nasred ravna polja. A dan bio kijametski, huka, tutnjava, ne znaš lije li iz zemlje il’ sa neba. Sakrili se ispod kruške, od straha se zagrlili. Tako su ih i našli, zagrljene. Drugi opet vele da je još kao dijete bila bolešljiva. Helem, ostavi za sobom sina Murata. Na njegovu svadbu smo onako kućile nanijetili. Ženi se sa Trubine, od siromašne ali poštene kuće. Od takvih kuća, siromašnih ali poštenih, čitav Bihor je načičkan. Kuća bješe u ravan, odmah uz rijeku ili potok, zavisi je li vrijeme kišovito ili je žega. Kad preko mosta prođeš ljeti misliš – šta je sa ovim narodom, ovoliki most za kap vode. A ako te put nanese kad su kiše, ne bi rekao da će taj isti most izdržati koliko do akšama.
Već na samom početku sela čusmo muziku, odliježe dolinom penjući se uz naslonjena brda, koja stiskahu duguljastu ravnicu sa obje strane. Babo i ja se zapričali o Mehovoj familiji, milo nam što će u njihovu kuću veselje.
– Namučio se Meho, nije lako dva puta kuću kućit. Murat je berićetan, brzo će njima Allah dragi dat nafaku. A i vrijedan je, čega god da se lati ide mu. Ove godine su mu se sve ovce ojagnjile, neke obliznile a neke trojčile – nekako sa milinom pripovijeda babo, birajući put da ne bi nogom nagazio na kakvu prljavštinu i nagrdio cipele što ih čuva samo za ovakve svečane prilike.
– Hoće mu se u tor – potrvrđujem babove riječi, koračajući njegovim stopama. Majka i Seida sporije hodaju, zaostaju, drže se ruku pod ruku i razgovaraju. Krajičkom uha zakačih majku kako se žali Seidi:
»Valla, snaho, nešto me zebe u prsa, a od jutros mi i desno oko igra. Nešto ću se isekirat pa će me đavo ponijet.«
»Ada, majko, na veselje idemo! Idemo da poigramo i da vidimo narod, pa da mi zapjevaš k'o ono kad sam ja dolazila u vašu kuću« – kroz osmjeh joj brigu skida Seida, nesvjesno grickajući donju usnu, kao da se i njoj neka zebnja uselila u dušu. U Bosni i Hercegovini već uveliko bjesni strašni rat, i čitav Bihor je u crno zavijen. Niko ne zna hoće li požar svaki čas i njega zahvatiti. Narod pokušava voditi svakodnevni život kao da se ništa ne događa, ali to teško ide. Najveći strah stvaraju iznenadna hapšenja pojedinaca po Bihoru pod optužbom da spremaju nekakav ustanak.
Stigosmo pred kuću, pokrivenu crvenim crijepom, na četiri vode. Prozori maleni, drvetom uokvireni, ukrašeni čipkom i zavjesama. Na prozorske police cvijeće svojim raznolikim bojama plijeni poglede. Gornji sprat čitav od drveta, nadjahao kamene zidove u koje se ugnijezdila izba širom otvorenih vrata. Luftira se od toplog, vlažnog vazduha koji ostade iza tek istjerane stoke. Ispred kuće vojnički, maslinasti šator pred kojim stoji Meho sa ponosom i radošću dočekujući zvanice. Izljubismo se sa domaćinom, ispitasmo se za zdravlje i što je najvažnije čestitasmo mu snahu. Sjedosmo na drvene klupe po starini. Pjeva se pjesma »Trepetlika trepetala«. Majka se osmjehuje i šapuće Seidi na uho: »Eh, ovu sam pjevala kad tebe dovedosmo.«
Odjednom nastade žagor naroda i iznenadni muk. U šator upade policija, naoružana do zuba, zamaskirana tako da si im samo oči mogao vidjeti. Rasporediše se po šatoru, u svakom ćošku svjetluca policijska kaciga. Muzika zanijeme, narod se prepadnut stiska jedno uz drugo, ne znajući kakva ih muka snađe. Jedno dijete raširenih očiju posmatra šta se zbiva držeći u ruci komad pečenja, ne trenja. Čak i mlada sjede, zaboravljajući na dvorenje. Mladoženja Murat se stisnuo pored nje, blijed i sa razrogačenim očima.
– Šta je ovo ljudi, šta radite ovo od nas!? – zavapi domaćin Meho.
– Ništa se ne bojte! Dolazimo po službenoj dužnosti, da na informativni razgovor privedemo Ahmeta Zejnelagića! – odape teške riječi jedini policajac što mu bješe otkriveno lice. Riječi nađoše put do mene zabadajući me posred srca. Ne mogu vazduh da dohvatim. U trenutku se ohladih k'o meit. Majka prežutje k'o voštanica, skoči na noge, podupirući se šakama od hastal: »Šta veliš to, čovječe!? Šta će vi moj Ahmet!? On nikome nije ni dlaku sa glave iskrivio!«
Babo iskolačio oči, pretrnuo, jezik mu se u čvorove svezao. Ne može da dođe k sebi. Seidu stade kuknjava. Uhvatila me za ruku, stiska me kao mengelama. Pribrah se malo, ustadoh sa drvene svadbarske klupe i zavikah: »Ja sam Ahmet.«
######
– Hajde, probudi se, donio sam ti da nešto pojedeš i popiješ – budi me u tamnici mladi golobradi policajac. On je jedino ljudsko biće što ga vidjeh za ova tri dana otkad me ugrabiše sa svadbe. Kad god bi ostao sam sa mnom, obratio bi mi se blagom riječju, sa toplim, sažaljivim pogledom. Znao je da je zlo vrijeme ušlo u ljude, skinulo se sa lanca. Zlo vrijeme se razlilo kao mastilo, koga se dotakne uprlja ga, obilježi. Teško se pere sa čiste duše.
– Bit će dobro… izgeda da će da te puste. Došlo je do greške, ali to ćeš već sa komandirom. Neko je javio da imaš oružje… drugoga Ahmeta smo tražili, koji je nestao. A zečevi bježe kad volove škope – policajac pokušava da se našali i da unese bar malo vedrine u mučan razgovor.
Do greške! – pomislih. Nije došlo do greške nego do kijametskog dana. Ništa ne rekoh. Samo slegnuh ramenima. Odrvenio sam toliko da mi je bilo svejedno. Mogao je komotno reći da Lim nije Lim nego se Jadransko more razlilo pa uz Tivran hita Komovima. Skršilo se nešto u meni, ostala samo truhlina. I ta truhlina počela da smrdi, da tukne na mržnju. Hrana mi se ogadila; ne znam da li ja nju jedem ili ona mene. Jedino me voda malo davraniše, iako je mlaka i bajata. Đovda mi se pogurila kao stara šljiva oboljela od šarke. Kad hodim vučem noge za sobom; bojim se sam sebe. Polako počeh da padam, na leđa, natraške, meko, dugo. Sve sam manji i manji, tanjim se, uvijam, nestajem. Kidaju se zadnji konci kojim sam prišiven za stvarnost. Praznina. Ne znam više koliko dugo. Kroz debele, bijele zavjese probijaju riječi. Riječi bi kamen probile a ne bijelu, zamagljenu zavjesu. Pogotovo riječi moje Seide. One nisu ni jake, ni oštre, a opet dospiju tamo gdje je najtvrđe i najdublje.
– Samo da je on meni izašao, da ga pustiše… Navalit ću mu ja meda i kajmaka. Ubrat ću trava ispod Ciglena, pa od njih mehlem načinit. Umotat ćemo ga u slanu kožu, da mu izvuče uboj. Brzo će on na noge.
A mene ne liječi ni mehlem, ni slana koža, već riječi. Riječi mi skidaju prljavštinu sa duše.
»Nastrada mrčo na pravdi Boga, ni luk jeo ni luk mirisao« – šapuće majka drhtavim glasom sama sebi. A ja hoću da zagrlim moju Seidu i da joj šapnem na uho: valla, Seida, ovo vrijeme mene ne voli, a ni ja njega. Hoću da pobjegnem od njega, što dalje. Da ni slučajno nikada više ne osjetim miris babovog grozda. Neću da me nekog jutra probudi šum proljećne bihorske kiše. Haj'mo, Seida moja, što dalje od kuće, koje ću ostat željan u životu. Ne bih podnio ukus ledene vode sa Trnovog potoka, na podne kad sunce zakiva vrućinu za glavu insana. Što dalje, molim te, da me ne bi stigla majčina pogača izlomljena ispucalim rukama. Moja Seida, nama je suđeno da nosimo medenicu koja je umukla, a čuje se samo u duši dok po obrazu liju suze. Ostavimo Bihor za sobom. Ostavimo žagor naroda kad petkom mrgolji po čaršiji. Zametnimo široke otkose, studenu surutku i kočanike naslonjene uz zdjenuto sijeno. Izgubimo usku, krivudavu prtinu na kojoj se ti i ja prvi put sretosmo. Ostavimo pletene plotove i miris papradi što nam se oko nogu umotavaju. Ostavimo sebe u najboljim godinama života, žureći da pobjegnemo od zla koje se ukopa u dubinu moga sjećanja.
Radnici komunalnog preduzeća uređuju javne površine u centru Petnjice.
Na platou ispred zgrade Opštine radnici okopavaju, nasipaju obradivom zemljmom i na taj način pripremaju površine za zasađivanje cvijeća.
Predviđeno je zasađivanje višegodišnjih biljnih kultura kao i stabala ariša i čempresa.
D.B.
U Bihoru raste veliki broj ljekovitih biljaka, a jedna od najrasprostranjenijih je takozvana “ljekovita bomba” ili kleka. Ima je svuda, jer se prilagođava svim vrstama tla i nadmorskim visinama. Kleka raste kao grm ili manje drvo, u niskom i u planinskom pojasu po šumama (naročito hrastovim i bukovim), suhim obroncima i otvorenim pašnjacima.
Bihorac Suko Ramčilović, koji radi u prosvjeti trideset godina, već dvije decenije otkupljuje kleku u Petnjici.
„Kleka je unosan posao ili jedan vid hobija. Jedna žena mi je govorila da jedva čeka da počne kleka, da se pokrene. Ljudi uzimaju lijep novac. Prošle godine cijena po kilogramu je bila oko 2.80 eura“, kaže za Radio Petnjica Ramčilović.
„Garantujem svima koji se bave berbom kleke da im je prodaja sigurna za ovu godinu, od grama do koliko god bilo, kao i pečurke“, ističe Ramčilović.
Tvrdi da pojedine porodice u Bihoru uberu i četiri tone kleke.
„Prije neku godinu porodica Mehović je ubrala četiri tone kleke. Tada je cijena bila 1.10 eura po kilogramu. Svake godine manji je rod i skuplja je cijena. Kleka generalno kalira. Imao sam prošle godine 50 tona kleke koje sam otkupio iz cijele Crne Gore. Ostalo mi je oko 20 tona i od toga sam izgubio dvije tone zbog kaliranja. Džakovi u kojima se nalazi kleka ne smiju da se naslažu jedan na drugi. Zato je potrebno dosta prostora da bi se ona lagerisala“, precizira Ramčilović.
Suko kaže takođe da je otkupljivao i pečurke i da je 90% otkupio iz Crne Gore, pretežno iz opština na sjeveru.
„Plasman pečurke, kao i kleke prodajem na teritoriji Crne Gore. U Bihoru kleku beru svi. Ranije je mnogo više osoba bilo koji su se bavile ovim poslom, sad je to već negdje oko tek dvadesetak aktivnih koji mi dostavljaju kleku. Kako su mi rekli, u Luksemburgu kilogram kleke košta i do 40 eura. Koriste ga kao dodatak jelu”, kaže Ramčilović.
On je saopštio da je prošle godine sa područja opštine Petnjica preuzeo oko sedam tona kleke.
“Koristim priliku da uputim apel da se kleka ne pali, jer se ona koristi za ljekove i hranu, za čajeve, kisjelu vodu i za sve je dobra i neko uzima hljeb od toga“, zaključuje Suko Ramčilović.
Prema informacijama Radija Petnjica, u mjestu kod Dobrodola, Goljivi krši, zapaljen je veliki prostor na kojem je rasla kleka.
„Nekada se bralo tako što su se odsijecale grane i polagale na platnenu tkaninu, a plodovi su se odvajali udaranjem drvenim predmetom po granama. Kasnije bi se, “vijanjem“ na vjetru, oslobađali iglica, kako bi se dobio čist proizvod.
Taj način se sada manje primjenjuje jer se gubi vrijeme. Livade se više ne kose, pa su zarasle u kleku, koje još uvijek nijesu guste i lako im se pristupa. Grane se ne sijeku jer ima prostora da se ispod stabla položi platno. Tada se bobice kleke beru. One se oslobađaju udaranjem štapom, a većina ih odvaja sa rukavicama na rukama, stiskajući je i povlačeći ruku prema vrhu grane.
Može do dvije hiljade eura po osobi da se zaradi od kleke u toku dva mjeseca. Vije se u avgustu, septembaru i oktobru. Dnevno može do 25 kg jedna osoba da ubere. Može izuzetno da se zaradi. U posljednje vrijeme sve više se pali kleka što je veliki problem nesavjesnih građana“, zaključuje sagovornik Radija Petnjica.
ENKO KORAĆ
Turistička organizacija Petnjica je shodno programu rada i u ovoj godini nastavila sa aktivnostima na uređenju izletišta i izgradnji ljetnjikovaca na području naše opštine.
„U prošloj godini smo izgradili četiri letnjikovca i s obzirom na to da se ukazala potreba da se još na nekoliko lokaliteta urede izletišta, odlučili smo da i ove godine nastavimo sa izgradnjom ljetnjikovaca, pa su nedavno završene aktivnosti na postavljanju još četiri ljetnjikovca na izuzetnim lokacijama u Trpezima, Boru, Vrbici i Radmancima. Punu podršku za ove aktivnosti smo imali od opštine Petnjica i Komunalnog preduzeća koji su imali razumijevanja za ovaj projekat, pa su naša očekivanja da ćemo i u narednom periodu zajedničkim snagama uspjeti u namjeri da zajednički valorizujemo turističke potencijale naše opštine. Tokom ljeta planiramo uređenje lokaliteta i postavljanje još dva ljetnjikovca kao i opremanje izletišta sa rekvizitima za dječija igrališta, pa se nadamo da ćemo na taj naćin privući građane i posjetioce da u većem broju obilaze naše prirodne ljepote i da na različitim lokacijama imaju adekvatan prostor za odmor“, istakao je za portal radija Rešad Muratović, direktor TO Petnjica.
DENIS BOŽOVIĆ
Humanitarna organizacija Bihor pokreće akciju pomoći za jetime – djeci bez jednog ili oba roditelja u opštini Petnjica.
„Naša humanitarna organizcija došla je na ideju prikupljanja pomoći za jetime u Petnjici, i ukoliko se donatori odazovu u velikom broju, proširićemo naš način djelovanja i na druge, susjedne opštine. Pretežno su donatori iz dijaspore, i iskoristio bih ovu priliku da ih pozovem, kao i građane Petnjice koji žele da se uključe u ovu akciju da pomognu i da ostvare dobro djelo. Akcija prikupljanja novčanih sredstava će trajati do kraja Ramazana, da bi se u toku bajramskih dana dostavila. Na taj način, želimo da obradujemo jetime sa bajramskim paketićima i slatkišima“, saopštio je predsjednik Humanitarne organizacije Bihor, Enis Klimenta.
On je saopštio da onaj koji želi biti dio ovog pšrojekta može da se obrati njemu ili A0lmiru Apku Adroviću, ili može da uplati na konto žiro računa u Lovćen banci
565-0000000006706-48.
Iz inostranstva IBAN ME25565005120000064530 Lovćen banka AD.
ENKO KORAĆ
U toku epidemije korona virusa i paralisanja života u svijetu, način života postao je drugačiji i problemi koji su nastali pogodili su svakog pojedinca i zajednicu.
Crna Gora, posljednja zemlja Evrope koja nije zaobiđena i ako je, na neki način situacija ulivala osjećaj kod njenih građana da se to neće desiti.
Korona virus je stigao u Crnu Goru i sve je stalo. Svi su bili pogođeni situacijom kakvom do sada čovječanstvo ne pamti.
U Bihoru korona nije stizala, ali vladala je skrivena panika i strah kako će se sve završiti.
Bihor nikada nije ostao bez pomoći. Ljudi koji žive u dijaspori, porijeklom iz Bihora, uključili su se i pored svojih potreba u borbi protiv COVID-a 19 na način što su sakupljali i slali humanitarnu pomoći.
Jedna od organizacija koja je odlučila da pomogne svoj kraj je dijaspora iz Švajcarske porijeklom iz Petnjice.
„Želja nam je da najjugroženije porodice u Bihoru, koje su pretrpjele krizu povodom korona virusa dobiju pomoć koja će im biti od izrazito bitnog značaja i jedan način bajramskog poklona“, kaže Esmir Rastoder.
„Mi smo u Švajcarkoj za svoj Bihor prikupili preko 15.000 eura za socijalno ugrožene porodice. Nadamo se da će cifra veća biti, jer akcija će trajati do Ramazanskog Bajrama“, ističe Rastoder.
„Način i distribucija novca će biti preko pojedinaca iz svake mjesne zajednice, koji će nama dostaviti spisak porodica, kojima je zaista potrebno“, kaže Rastoder.
„Želim ovom prilikom, u ime odbora da pozovem sve naše dijasporce koji žive u Švajcarskoj da se uključe, da zajednički pomognemo naš Bihor kad je najteže.
Naravno da nećemo stati na ovome. Mislimo da je ovo početak jedne velike borbe za bolje sjutra u Bihoru“, zaključuje Esmir Rastoder, predstavnik Odbora za pomoć opštini Petnjica u vrijeme pandemije korona virusa.
Svi koji žele da se priključe (učestvuju) u ovoj akciji, mogu dobiti potrebne informacije od članova Odbora koji je formiran da sprovede akciju.
