Deseti dan aprila donio je snijeg u skoro svim krajevima petnjičke opštine.
Novog bijelog prekrivača je najviše u planinskim predjelima i na seoskom području, dok ga je u simboličnoj mjeri u mjestima bližim centru Petnjice.
Pogledajte fotografije sa magistralnog puta Petnjica – Berane, gdje se vide okolna sela.
Poljoprivrednik Mehmed Mele Ajdarpašić u Bihoru je prepoznatljiv po obaranju rekorda u stočarstvu i poljoprivredi. Ovoga puta je to neobični rekord – 46 ovaca je na svijet donijelo po dva jagnjeta, a jedna čak tri.
„Izašli smo iz zimske sezone, zima je bila teška, što se tiče stoke i piće imalo je i uglavnom sam zadovoljan.
Od 120 ovaca i par ovnova, 99 su bile za jagnjenje. Od ukupnog broja, 46 ovaca mi se obliznilo, a jedna se otrojčila. Računajući, mislim da sam postigao jedan rekord jagnjenja ovaca u Bihoru.
Volim dešavanja i imam veliku želju da Bihor predstavim u što boljem i ljepšem svjetlu. Treba svi da radimo, narod treba da gleda i da vidi da ima neko živ u Bihoru.
Moj sveukupni broj ovaca sada iznosi oko 270“, kaže naš sagovornik.
U Mehmedovoj kolekciji koju čini veliki broj jakni, našla se takođe jakna Farmeri sa Bihora koju je donirala fondacija „ČOVJEK NE UMIRE Ćamil Ramdedović“
„Posebnu zahvalnost bi iskazao ljudima koji su gledali i pratili moj rad, pa u tu čast mi poslali jaknu Farmeri sa Bihora koja mi je jedna od omiljenih.
Takođe ovom prilikom želim da se zahvalim i mojim prijateljima sa Peštera od kojim sam naučio da odvojim ovnove od ovaca koje su se kasnije jagnjile.
Ove godine dobro sam prošao sa sijenom, manje sam potrošio nego ranije. Ubrzo će i trava za koji dan“, ističe Mele.
Mehmedu u poljoprivrednim aktivnostima veliku podršku i pomoć pružaju djeca i supruga kojima je neizmjerno zahvalan.
„Zahvaljujući mojom porodici, imam vrijednu djecu i ženu koji su mi pomagali, pa nijesam kupovao sijeno, sve smo ukosili i pripremili za zimu.
Takođe ovom prilikom želio bih da se zahvalim Vladi i Ministarstvu koji pomažu poljoprivrednicima. Od subvencija izgradio sam veliku štalu 20×10 koja će mi biti od velike pomoći“, ističe Ajdarpašić.
Mela čekaju dvije planine koje će obići ovog ljeta.
„Spreman sam za katune. Idem na dvije planine iz razloga što na Pločniku malo kasnije staše paša, prošle godine sam bio u Đaloviće sa stokom, najvjerovatnije da ću i ove godine jedno vrijeme provesti tamo, a kasnije ću poći na Pločnik.
Ide čitava stoka, ovce i goveda. Kasnije u pola ljeta, jagnjad odvojim i vratim u selo da ne bi ovca posala, nemam više ni snage ni čobana, da bi sva stoka mogla biti sva na jednom mjestu.
Dok se budem bavio i stočarstvom, trudiću se da obaram rekorde u Bihoru. Ove godine planiram iznenađenja na Lađevac koji se organizuje kao najstariji vašar. Imaću još rekorda da imaju šta ljudi iz Petnjice i dijaspore da vide“, zaključio je Mehmed Mele Ajdarpašić.
ALMINA LIČINA
U šestoj emisiji multimedijalnog projekta “Putevi i raskršća” sagovrnici su Enver Korać iz BD Fonda, Desto Adrović, Bihorac koji je prije 30 godina otišao “trbuhom za kruhom” i Samir Ramdedović, ugledni poljoprivrednik.
Pojekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
SAMIR RAMDEDOVIĆ: KADA RADITE NEŠTO IZ LJUBAVI ONDA NIŠTA NIJE TEŠKO
RADIO PETNJICA: S obzirom na to, da imate stalni posao. Ipak pronađete vremena i volje za poljoprivredne poslove, bavili ste se uzgojom i prodajom zečijeg mesa. Pa je li teško baviti se poljoprivredom u Bihoru?
Samir Ramdedović: Radim kao državni službenik, to je za opšte dobro građana Petnjice, a ovo što radim kod kuće to je za lične potrebe i za sebe. Trenutno zečevi nijesu toliko u opticaju, smanjila se prodaja dosta u odnosu na prethodni period, korona je dosta uticala, potrošnja mesa je dosta pala. Tako da je to dosta stagniralo, ali ništa strašno kao u svakom poslu.
RADIO PETNJICA: Da li je teško plasirati zečije meso kao proizvod na tržištu?
Samir Ramdedović: Svaki početak je težak, kao i početak sa zečijim mesom, pogotovo kod naše naroda u Bihoru, jer postoji baš mali procenat koji je to nekad koristio ili iz zdravstvenih razloga ili je mogao da priušti da proba i to zečije meso. Počeo sam, sam bukvalno, ne sa nule nego iz minusa, onda vremenom i upornim radom došlo se do zadovoljavajućih rezultata proširio sam i kapacitet, otvorio sam tržište prema primorju, mogao sam i još da se razvijam mada to još nije završena priča i mislim da će doći neki bolji dani. Trenutno imam otvoreno svoje gazdinstvo imam 25 ovaca na gazdinstvu, 12 ari maline, 300 stabala šljive, 20 jabuka, 10 kruške, 50 sadnica lješnika u suštini ima svega pomalo.
RADIO PETNJICA: Da li sve što radite, radite sa merakom i ljubavlju i je li to naporno?
Samir Ramdedović: Ima dana kada bude baš teško, ali ljubav prema poslu potiskuje taj umor. Upravo kao što vidite ja sam došao sa terena, prvo sam bio na teren vezano za posao koji obavljam, a onda kod sebe kući, međutim iz poštovanja prema ovoj kući i gledaocima i čitaocima koji prate portal Radio Petnjica, došao sam bukvalno u radnoj odjeći. Kada radite nešto iz ljubavi ništa nije teško koliko god to zahtjevalo i fizičkog truda i novčanih sredstava i svega, kada vidite cilj i kada vidite rezultat svoga rada vjerujte sve to padne u vodu
RADIO PETNJICA: Šta bi promijenili u poljoprivrednom segmentu tj. da li ima mjesta i prostora za napredak, da se bolje dođe do tržišta, da se bolje plasira proizvod i je li to možda kočnica u Bihoru?
Samir Ramdedović: Postavili ste pitanje koje nije samo problem u Petnjici ne samo problem u Crnoj Gori, po meni to je postao globalni problem, poslije dvije godine dešavanja sa korona virusom i poslije svih dešavanja u svijetu. Postavlja se pitanje da li ćemo imati snage da preživimo to neko buduće vrijeme. Sebe sam doveo do tog stepena da mogu i sebi da pomognem, a i drugima, ima par ljudi u Bihoru koji su sa proizvodnjom mnogo jači od mene, ali se bojim da je to mali broj u odnosu na to koliko bi trebalo da ih ima i s onim što imamo u Bihoru.
*************************************************************
ENVER KORAĆ: BIROKRATIJA U CRNOJ GORI JE NAJVEĆI PROBLEM
Radio Petnjica: Kažite nam nešto o BD fondu?
Enver Korać: U punom nazivu Bošnjačko-donatorska fondacija Luksemburg je urduženje koje je osnovano 2007. godine. Ove godine bilježimo jubilej, 15 godina postojanja i izuzetno smo ponosni.
Bilo je mnogo skeptika, koji na početku osnovanju nisu očekivali da opstanemo. Luksemburg ima veliki broj udruženja i klubova, međutim neki mogu sebi dozvoliti da naprave pauzu i odmore se. Mi taj luksuz sebi ne možemo priuštiti. Od osnivanja imamo primarne projekte, koji u kontinuitetu teku i mi sa time ne možemo da posustanemo a niti želimo.
Dakle, javnost je upoznata šta mi radimo a to je finansiranje studenata sa sjevera Crne Gore a razlog je što je velika potreba.
Pokušavamo pomoći mlade i uspješne studente, koji su prije svega dobri učenici ali dolaze iz porodićnih situacija, koje su malo slabije stituirane i značajno bi im bilo teže bez naše podrške.
Prvi naš kriterijum je izuzetno dobar uspjeh. Želim da kažem da dobitnici naših stipendija su skoro svi lučonoše srednjih škola, drugi kriterijum je ekonomske prirode kao i teritorijalno opredjeljenje. Nije Petnjica samo u fokusu, imamo studente iz Bijelog Polja, Rožaja, Berana i šire. Imali smo iz Novog Pazara, Kosova.
BD fond se ne odnosi samo na Bihor, mi imamo članove odbora koji dolaze iz Bijelog Polja, Rožaja, Sarajeva i zajednički imenitelj nam je da pomažemo i budemo jedinstveni.
Odbili smo zahtjeve da naše udruženje nosi naziv Bihorska fondacija. Na zapadu ne treba da se dijelimo po tim aršinima,
Imamo članova koji dolaze iz Italije, Luksemburaca i mnogih drugih. Naš rad usmjeravamo prema Crnoj Gori ali u istoj mjeri imamo rad i aktivnosti i ovdje se fokusiramo prema našim članovima u Luksemburgu. Imamo kontakte sa predstavnicima drugih naroda i mnogi od njih su prepoznali tu ideju i samoinicijativno su se učlanili, imamo deset članova koji su italijanske nacionalnosti.
Nekoliko godina kasnje, uspostavili smo projekat dugoročne namjene koje smo mi nazvali jetimi našeg naroda, odnosno podrška djeci ili porodici bez jednog ili oba roditelja.
Imali smo u prosjeku četvoro djece, desetoro djece godišnje. Za narednu godinu, obezbijedili smo sredstva koja će biti za najmanje deset primaoca, takođe vjerujemo da ćemo broj studenata uspjeti da uvećamo, uprkos problemima koje smo imali zbog korone.
Imamo još mnogo drugih projekata, kao što je hitna operacija, kupovina aparata za ambulantu u Petnjci, pomoć za porodicu Škrijelj, pomoć u pandemiji korone. Uputili smo pomoć Opštini Petnjici, bolnici u Beranama, Crvenom krstu u Bijelom Polju i merhametu u Rožajama.
Radio Petnjica: Vaše aktivnosti prati portala Radija Petnjica, primarna djelatnost je ulaganje u znanje, da li ulaganje u znanje može da spriječi iseljavanje mladih ljudi iz Petnjice?
Enver Korać: Stava sam da može da spriječi iseljavanje ukoliko smo svjesni da je nedostatak kadrova jedan od najvećih problema funkcionisanja, opštine Petnjica, sasvim je jasno da će mladi obučeni kadrovi naći zapošljenje i primjeri to pokazuju.
Bilo gdje danađu zapošljenje, mi smo uspjeli u tome.
Radio Petnjica: Šta je potrebno da se desi u Petnjici, kako mladi ljudi ne bi odlazili i ko je taj koji treba da sprovede?
Enver Korać: Imamo veliki broj studenata na nastavnom smjeru koje smo pomogli u školovanju, nisu oni svi našli zaposlenje u Petnjici zato što nema djece. Nužno je da se ide dalje i prilično je veliki problem naći posao u Petnjici.
Ne može politika nikoga natjerati da dođe u Petnjicu da otvori fabriku, potreban je njegov interes.
Radio Petnjica: Petnjica još uvijek nema benzinsku pumpu?
Enver Korać: Mislim da još uvijek niko nije uspio adekvatno da objasni zašto ne postoji benzinska u Petnjici. Uvjeren sam da u Bihoru ima uspješnih biznismena, koji bi bili u stanju da pokrenu taj projekat, ali nažalost je politika kočnica.
Potrebno je prevazići te probleme ali teško je kazati kako i mislim da uz političku želju vlasti u Petnjici taj problem se mogao riješiti.
Radio Petnjica: Šta mislite o tome kada slušate da se stalno traži od dijaspore pomoć?
Enver Korać: Potrebno je da se na terenu odrade sve moguće pripreme kako bi dijaspora uložila u određene segmente.
Birokratija je u Crnoj Gori veliki problem, barem za nas niti imamo dovoljno vremena a ni dovoljno povjerenja u određenim segmentima.
Radio Petnjica: Da li se pojavio konkretan predlog od strane lokalne uprave prema BD fondu?
Enver Korać: Mislim da se nije pojavio konkretan predlog lokalne uprave a ako jeste ja se izvinjavam ali koliko me pamćenje služi nije. Znam za negativne primjere od ljudi koji su pokušavali nešto da urade i naišli su na velike probleme. Znam čovjeka koji je htio da pokrene pogon medicinskog uglja i imao je investitora iz Holandije i problem koji se pojavio da su šume pod nečijom koncesijom. On je htio nekih 200 radnika da uposli a to je za malu Petnjicu veliki poduhvat i korak naprijed ali se nije uspjelo realizirati zbog administrativnih problema.
Radio Petnjica: Koliko je godina prošlo od kad ste napustili svoj zavičaj?
Enver Korać: U Luksemburgu sam od 1991. godine i ostvario sam u porodičnom i poslovnom smislu. U Crnoj Gori sam od mojih 55. godina samo bio 17. godina. U Njemačkoj sam započeo školu obzirom da mi je otac bio građevinac. U jednom momentu moj otac je napustio Njemačku misleći da više neće ići ali situacija devedesetih je pokazala da je to bila greška.
Radio Petnjica: Šta bi trebalo da se desi da se vratite i živite u Petnjicu?
Enver Korać: Mislim da je to nemoguće. Prva generacija su nostalgičari, druga nema problem, ostvaruju se gdje su rođeni a mislim da roditelji žele da ostanu uz svoju djecu i provedu vrijeme sa njima. Dok ostvarivanje na ekonomskom planu je veoma moguće, ali do potpunog povratka želim da kažem da su to iluzije sa kojima se naši građani nose.
Radio Petnjica: Mnogo je učenika koji završavaju školu u Petnjici, šta njima poručujete?
Enver Korać: Preporučujem mladima da upišu neki fakultet pa i ako se ne ostvare u Crnoj Gori, biće im lakše na zapadu.
U Luksemburgu bez diplome ne može se uspjeti bez obzira gdje je ko rođen. Prvo škola a onda sve ostalo a mi smo tu da pomognemo, ne možemo svima ali uspijevamo dosta.
*******************************************************
DESTO ADROVIĆ: Kod nas svako svoju politiku priča a sirotinja strada.
Radio Petnjica: Koji je to glavni razlog zbog kojeg ste napustili Crnu Goru?
Desto Adrović: Došao sam iz ekonomskih razloga da budem tu par godina ali ostao sam dugo vremena. Još 1974. godine u septembru mjesecu kada sam došao mislio sam da budem tu nekih godinu dana i da se vratim u Crnu Goru jer je to najbolja zemlja. Vrijeme je učinjelo svoje.
Radio Petnjica: Šta se desilo pa nijeste ispunili obećanje koje ste dali sebi da se vratite u Bihor?
Desto Adrović: Godina po godina, posao, kuća. Planirao sam da se vratim da Saliji para ostavim situacije su bile političke nijesu bile dobre. Porodicu sam doveo 1993 godine, ovdje sam bio sam skoro 20 godina.
Radio Petnjica: Je li bilo teško tada?
Desto Adrović: Bilo je teško ali mlad čovjek pa se podnosilo. Išao sam tromjesečno da ih obilazim a ovdje nas je malo bilo iz Crne Gore.
Radio Petnjica: Danas u bilo kojem gradu u Luksemburgu naših ljudi ima.
Desto Adrović: Danas je cijeli Bihor ovdje. Jedan dio Berana je ovdje došao. Iz mojeg sela ima veliki prosijek koji je ovdje. Obično su iz ekonomskih razloga dolazili bila je tada loša politička situacija ali Crna Gora je bila pošteđena od svih stvari kako su već tekle dolje.
Radio Petnjica: Situacija je u donosu na devedesete mnogo bolja ali se iseljavanje i dalje dešava?
Desto Adrović: Crna Gora je u zadnjih deset godina nestabilna, nije dobra politika a tu najviše narod gubi.
Ja o politici ne znam ništa samo znam da sam od prvog do zadnjeg dana DPS-ov čovjek. Prošle godine smo izgubili ali vratićemo se na staro mjesto.
Radio Petnjica: Da li je smjena vlasti na državnom nivou donijela nesto bolje Bihoru?
Desto Adrović: Jeste dosta, fabrika nikad nije ni bilo ali uvijek je imalo posla da se radi. Kada imaš u svojoj zemlji slobodu tada možeš sve da imaš, a sada za sada nemamo tu slobodu koju bi trebali da imamo.
Radio Petnjica: Da li se Desto Adrović slobodnije osjeća večeras u Diferdanžu ili kada pođe u Vrbicu?
Desto Adrović: Ja ovdje toliko godina živim i nikada nijesam imao problema. Idem i danju i noću i nikada njesam niđe imao neki problem. U komšiluku imam mješavinu mada imam i komšiju iz Berana koji je 150 metara od mene.
Radio Petnjica: Je li u Petnjici ima pomaka sa ekonomske strane?
Desto Adrović: Ima, Milo je mnogo pomogao u Petnjici. Moja djeca tromjesečno idu dolje, ja idem s njima pa ostanem po dva ili tri mjeseca. Mora čovjek da se radi, poljoprivreda je zapuštena ali su plate male.
Radio Petnjica: Šta treba da se desi na područiju Petnjice da bi se smanjilo iseljavanje?
Desto Adrović: Mladi ljudi misle da je kao nekada ali ni to više nije isto. Dolje može da se živi, mogu da dišu puim plućima a ovdje mora da se radi od jutra do jutra. Ovdje od jedne plate ne može da se živi. Sve je skupo, kuće milionske a dje su režije.
U Petnjici samo treba da se radi poljoprivreda i stočarstvo, jer taj naš kraj isključivo živi od toga, fabrika nema ima ona jedna u Gusarama par ljudi je zapošljeno male plate koje nijesu redovne. Socijalu treba da ima samo onaj kome je prijeko potrebna a mlad čovjek treba da nađe posao.
Dje god da se ode u Crnu Goru to je svoja kuća a ova ovdje je tuđa. Ja kad odem u Vrbicu tu mi je najljepše. Da je Crna Gora zaštićena puno ljudi bi se vratilo.
Radio Petnjica: Da li će Desto okupiti penzionere iz Vrbice koji žive u Luksemburg i da provede penzionerske dane u zavičaju?
Desto Adrović: Ljudi koji su penzioneri dolaze u zavičaj od maja pa do oktobra budu dolje. Žena i čovjek idu ali već druga i treća generacija veoma teško i nadam se da ukoliko se promojene određene stvari. Crna Gora da bude dodatno zaštićena i neke stvari još da se unaprijede i sigurno bi se neko vratio. Ovdje preko noći može sve da se promijeni, ne zna čovjek šta može sve biti, opet zavičaj je svoj na svome, jer za nas Crne Gore niđe nema.
Naš narod je ostao da živi jer neko mora ostati u zavičaju, ovjde su kirije skupe, ljudu plaćaju ogromne kredite. Sa jednom platom ovdje se ne može živjeti. Redovne su plate, penzije i plate se uvećavaju. U Crnoj Gori sjever nije razvijen i to je problem, ali nešto se radi, asfaltiraju se putevi, imaju neke stvari koje se rade i ide na bolje.
Ovdje ja ne znam ni ko je predsjednik ni kad su izbori a kod nas svako svoju politiku priča a sirotinja strada.
Na kraju, želim da pošaljem poruku da su moji Bihorci dobro i zdravo i da nikada nemaju problema i glava gore, bolje je u zavičaju nego u Luksemburgu.
REDAKCIJA RADIJA PETNJICA
Dvije porodice Beriša sa 15 članova danas su zvanično dobili odgovor koji su priželjkivali poslednjih 20 godina.
Predsjednik Samir Agović je saopštio da će izgradnja novog doma za porodicu Beriša otpočeti uskoro.
„Međunarodni dan Roma je prilika ne samo da se sjetimo da imamo komšije koje pripadaju romskoj populaciji već je to i prilika da zajedno podijelimo ono što stvaramo i radimo za bolje uslove svih građana naše Opštine a samim tim i Roma.
Vjerujem da će ovu godinu oni najbolje upamtiti po tome što će se desiti ono što oni odavno priželjkuju a i mi se sa njima solidarišemo i insistiramo da se riješi njihovo stambeno pitanje.
Prema najavama iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja i naravno odabranog izvođača radova očekujemo da će vrlo brzo započeti izgradnja stanbene jedinice za potrebe ovih porodica.
Na taj način će se trajno riješiti njihovo životno pitanje, ja vjerujem da ćemo već naredni dan Roma zajedno sa njima dočekati u boljem i ljepšem ambijentu, kao i to da ćemo imati mnogo više razloga za slavlje.
Ovom prilikom upućujem čestitke svima njima kao i dobro zdravlje, ličnu i porodičnu sreću. U ovim danima Ramazana dijelimo jednako sa svima sve što imamo a to je naravno da pokažemo odgovoran odnos i potreban višak senzibiliteta prema ovim porodicama, jer ovo su jedine porodice koje su izbjegle iz ratno zahvaćenog područija sa Kosova.
Vjerujem da svi građani Petnjice dijele mišljenje sa mnom da su zaista za primjer i da njihov odnos i način prema našoj Opštini sasvim sigurno zaslužuje veliku pohvalu. Potpuno su se integrisali što se tiče rada i života u našoj sredini koja ih je u potpunosti prihvatila“ navodi predsjednik Opštine Samir Agović.
Škeljzen Beriša, ispred svoje porodice zahvalio se Predsjedniku opštine kao i Ministarstvu koji su im izašli u susret i okončali njihovo dugogodišnjo stambeno pitanje.
„Ovom prilikom zahvaljujem se predsjedniku opštine Petnjica Samiru Agoviću koji nas često posjećuje.
Ovaj problem nas je mučio dugi niz godina i sada je konačno riješen. Moja porodica će konačno imati krov nad glavom i normalne uslove za život“ , zaključuje Beriša.
ALMINA LIČINA
Radnici Komunalnog preduzeća Petnjica od ranog jutra angažovani na putnom pravcu Gusare – Stenice uklanjaju nisko rastinje, drveće, grane i na taj način poboljšavaju vidljivost učesnika u saobraćaju.
Ekipa Komunalnog je započela akciju uklanjanja rastinja i suvih grana, koje se nalaze pored glavne saobraćajnice, a koje rizikuju da na neki način ugroze saboracaj, a sve u cilju poboljšanja preglednosti u ljetnjem periodu učesnika u saobraćaju oni su u proteklih nekoliko dana bili angažovani na relaciji Petnjica – Bioča.
Iz Komunalnog preduzeća su nam saopštili da imaju cilj da se akcija proširi na sve putne pravce koji se nalaze u opštini Petnjica.
ERIS BABAČIĆ
Micro:bit tim Osnovne škole “Trpezi” osvojio je prvo mjesto na Sedmom nacionalnom takmičenju u kodiranju uz pomoć micro:bit uređaja.
Takmičenje je organizovano u okviru programa „Škole za 21. vijek“ koji u Crnoj Gori sprovodi British Council u saradnji sa Ministarstvom prosvjete, nauke, kulture i sporta, a koje finansira vlada Ujedinjenog Kraljevstva.
Pobjednički projekat pod nazivom „Pametna učionica“ osmislili su učenici Elis Muhović (IX razred) i Aila Novalić (VIII razred), pod mentorstvom nastavnika Hadžić Muhedina (profesora matematike), Nermine Pačariz (profesorice engleskog jezika) i Anela Čokovića (profesora engleskog jezika.
Na takmičenju je učestvovalo 14 timova iz osnovnih škola sa sjevera Crne Gore. U finale se plasiralo deset timova iz Petnjice, Rožaja, Andrijevice i Pljevalja.
Tema projekta je fokusirana na održivi razvoj “Dobro zdravlje”. Svrha projekta je prvenstveno da se pomogne djeci da razviju pravilne navike, čime će se poboljšati zdravlje učenika i spriječiti deformiteti i ostala oboljenja.
Učenicima i mentoru je uručena nagrada od British Counsil-a i od JU OŠ ,,Trpezi”. Nagradu im je uručio v.d direktira Elvedin Mehović.
ENKO KORAĆ
Na teritoriji opštine Petnjica sve je više nelegalnih deponija, koje nesavjesni građani odlažu pretežno na društvenom zemljuštu.
Na putnom pravcu Vrbica-Trpezi u mjestu Jelah na imanju rahmetli Muslije Hadrović nalazi se velika količina otpada, koji su nesavjesni građani odložili.
Na toj poziciji nalazi se potok kojeg je smeće skoro prekrilo.
U proteklih godinu, kažu vlasnici imanja porodica Hadrović, da je za nevjerovati da i pored kontejnera, naš narod iz nemara i nesavjesnog razmišljanja, onako u vožnji i kroz prozor izbaci smeće, ne samo na našem imanju, nego i duž puteva u Petnjici.
„Prijavili smo nadležnim institucijama u Petnjici i platili smo osobe da kontolišu bacanje smeća na toj poziciji. Ovdje niko nije došao da baci smeće iz nekog drugog dijela Petnjice, nego osobe koje se kreću ovim putem. Stoga, molimo prije svega naše Bihorce da obrate pažnju i da ne zagađuju životnu okolinu, postoje pozicije na kojima se odlaže otpada a takođe apelujemo na nadležne institucije da rade svoj posao i izbore se sa problemom, koji je u sve većem zamahu.
Da li je zbog toga što ne živimo ovdje ili postoji drugi razlog ali jednostavno je nedopustivo da su naši Bihorci započeli odlaganje smeća i na privatnim imanjima“, poručila je porodica rah. Muslije Hadrovića.
ENKO KORAĆ
Da li su trenutna situacija i dešavanja u svijetu, kao i skok cijena osnovnih životnih namirnica, kao što su brašno i ulje, u narodu uslovili strah od neizvjesnosti, nije poznato, ali je veliki broj Bihoraca odlučio da svoje travnate pašnjake pretvori u obradivo zemljište i tako vrate Bihoru prepoznatiljivost, jer Bihor je nekada bio poznat po pšeničnim, kukuruznim i brojnim drugim zasadima.
Nekada je u Bihoru postojalo preko desetak mlinova. Praktično u svakom selu je postojao po jedan mlin za žito.
Ove godine država je „priskočila“ u pomoć i tako stimulisala poljoprvirednike da krenu u sopstveni biznis, a mnogi se između ostalog opredjeljuju za ratarstvo.
Živimo na takvom geografskom prostoru, gdje se nalazi na svakom mjestu u Petnjici plodno zemljište i zašto onda ne iskoristiti to i nekada možda napraviti od Petnjice i Bihora poznatog izvoznika brašna ili drugih poljoprivrednih proizvoda.
ERIS BABAČIĆ
Amina Tiganj, od oca Sanela i majke Drite, koji žive u Baru, okončala je svoj četvorogodišnji trud i stekla zvanje hafize, odnosno osobe koja zna cijeli Kur'an.
Amina ima devetnaest godina i učenica je četvrtog razreda srednje Gazi Isa-begove medrese u Rožajama.
Ona je 29.03.2022. u Rožajama proučila posljednje ajete iz Kurana pred svojim mentorom, hafizom Amelom Aličković.
Vrbica i opština Petnjica prvi put u svojoj istoriji, dobili su hafizu Aminu, koja je za portal Radija Petnjica govorila o svom putu učenja Kur'ana napamet.
„Moja inspiracija za učenjem Kur'ana napamet je upravo bio jedan ajet iz Kurana iz poglavlja Kamer u kojem stoji “Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenjem napamet i pouku pa ima li nekoga ko bi pouku primio“.
Spomenuti ajet mi je uvijek bio u glavi i kada bi htjela da klanjam namaz, učila bih te ajete. Zastala bih i razmislila o tom ajetu i kazala sebi da bi trebala polako krenuti sa učenjem cijelog Kur'ana napamet“, kaže Amina.
„Prve ajete sa kojima sam započela učiti Kur'an bilo je poglavlje-sura Bekare, prve tri stranice a nakon toga sam započela učiti posljednji džuz koji se sastoji od dvadeset stranica u Kur'anu. Kur’an se sastoji od trideset džuzeva sa po dvadeset stranica.
Kada sam upisala medresu, družila sam se sa Kur'anom učeći i izučavajući njegove poruke i pouke. Bilo mi je potrebno četiri godine da savladam u potpunosti kur'ansku nauku učenja napamet“, navodi Amina Tiganj.
„Memorisanje na početku nije bilo lako, kao svaki početak u životu, ali iskren nijet ili jaka volja, prije svega čvrsta odluka vodili su me tim putem. Mozak se navikao na memorisanje ajeta. U procesu učenja, neke stranice su mi bile teže za pamćenje, obzirom da ima sličnih ajeta na nekoliko mjesta. Za mene su stranice iz sure Taha i Neml bile teže za pamćenje jer imaju jako značenje“, ističe Amina.
„Mnogo puta sam ostala budna do kasno, kako bi upotpunila i savladala kur’anske stranice napamet. Hifz, odnosno učenje Kur'ana je kao planina na kojoj se teško popeti ali nije nemoguće. Prije nego što sam krenula u medresu, naučila sam posljednji džuz, odnosno posljednih dvadeset stranica a obzirom da kada se nauče određeni odlomci iz Kur'ana, potrebno je preslušati se pred osobom koja zna te odlomke, kako bi dobila potvrdu da sam savladala. Posljednji džuz me je preslušala prof. Sanela Mukić, koja mi je, kao i moji roditelji bila velika pomoć i podstrek kako bi nastavila dalje“, kaže Amina.
„Želim da se zahvalim predsjedniku Medžlisa Bara Mujidinu Milajimiju, koji mi je bio podrška i bodrio me da nastavim dalje.
Takođe želim svima da se zahvalim koji su mi pomogli i olakšali a želim da istaknem posebenu zahvalnost mojim roditeljima, koji su mi bili podrška od samog početka“, ističe Amina.
„Hafiza, sa kojom sam prošla najljepše trenutke je Amela Aličković iz Novog Pazara. Uz nju sam naučila mnogo vrijednih i korisnih stvari. Htjela bih da istaknem njene vrline koje je krase, a to je znanje, lijepo ponašanje i strpljenje koje je nekako najbitnije u učenju Kur'ana napamet. Ona je zaslužna za uspjeh koji sam ostvarila, jer bez mentora koji posjeduje sve što sam nabrojala, nemoguće je postići bili koji uspjeh“, kaže Amina.
Kada mi je bilo teško učiti napamet neke stranice, ona je bila tu da me motiviše i iznova podsjeti na vrijednosti učenja Kur'ana napamet.
Moj osjećaj se ne može opisati riječima, naravno da osjećam veliku radost ali i veliku odgovornost, jer sada predstoji period obnavljanja Kur'ana. Moji planovi su da podučavam druge Kur'anu i da upišem medicinski fakultet i kao što nam Allah kazuje u Kur'anu, „Mi smo čovjek stvorili da se trudi“, zaključila je Amina Tiganj.
Na kraju, Amina nam je kazala da dolazi često u svoj rodni zavičaj, u svoju Vrbicu kod deda i nane, pogotovo za Bajrame kada se porodica okupi i istakla je da je Vrbica neopisivo lijep kraj i u njoj se prelijepo osjeća.
ENKO KORAĆ
